Poštenje se ne isplati

Današnji bezuspješan pokušaj vraćanja određene Viza kartice inspirisao me je da postavim ovu pričicu koju sam nekad davno napisao. Pričica se zove Poštenje se ne isplati i dio je zbirke priča koja samo što se nije pojavila.
---------------------------------------------------------------------------------------------

Poštenje se ne isplati

Jednog lijepog septembarskog dana Mirkan je vraćajući se kući naletio na nekakvu saobraćajnu dozvolu. Bila je jadna sama, bačena nasred ceste i niko nije pokazivao zanimanje za nju.
Mirkan je podigao dotičnu i proučio je. Vlasnikovo ime nije bilo od interesa, pa ga nećemo ni navoditi. U svakom slučaju, Mirkan je bio veseo što je baš on pronašao saobraćajnu dozvolu i što će da je vrati zakonitom vlasniku.
Ranije je čuo kako nađeni dokument možete da date bilo kojem policajcu na kojeg naletite. I zaista, nakon nekoliko minuta hoda, vidio je usamljenog policajca koji se zabavljao sa svojim pendrekom.
«Dobar dan» rekao je Mirkan prišavši mu. «Ja sam pronašao nečiju saobraćajnu dozvolu na ulici, pa bih da vam je predam da se ista odnese zakonitom vlasniku.»
Policajac ga je neko vrijeme pomno proučavao, a onda je rekao:
«To morate lično da odnesete u SUP. Ili da lično potražite vlasnika.»
Mirkan je taj fakat primio k znanju i uputio se svojoj kućici s namjerom da sutra riješi problem saobraćajne dozvole. Te večeri je lijepo spavao i već je zamišljao kako mu vlasnik nudi ogromnu nagradu, a on odbija govoreći da je samo vršio svoju dužnost.
Ujutru je ipak odlučio da skokne do SUP-a (koji ćemo u daljem toku priče da bilježimo malim slovima, dakle tretiraćemo ga kao običnu riječ a ne skraćenicu), pošto mu je to bilo bliže. Adresa vlasnika dozvole je bila negdje u tri lijepe, a i nije uspio da pronađe njegov broj telefona.
Trebalo mu je dvadesetak minuta šetnje kroz prijatan i svjež dan da bi došao do supa. Ušao je u zgradu i onda se našao u nedoumici gdje treba da ode. Okrenuo se lijevo i desno da vidi ima li kakvog policajca na vidiku i kad nije vidio nikoga izabrao je nasumice neki hodnik i uputio se njim. Tamo je naletio na nekakav šalter koji je sadržavao policajca.
«Dobar dan» poče Mirkan. «Ja sam našao na ulici ovu saobraćajnu dozvolu, pa bih da je predam ovde u supu da bi se vratila zakonitom vlasniku.»
Policajac ga je gledao blijedo. Nije se baš često dešavalo da se neko tako blatantno pojavi i nudi nečije dokumente. Na stranu što sad još moraju i sa tim glupostima da se zlopate, pored OGROMNOG posla koji obavljaju za bezbjednost građana.
«Idite na onaj šalter» rekao je pajkan i pokazao ka obližnjem šalteru na kojem je pisalo «dežurni policajac».
Mirkan se zahvalio i prešao nekoliko koraka do tog šaltera. Tu naravno nije bilo nikoga. Pogledao je kroz staklo. U pozadini su bila neka otvorena vrata i u prostoriji iza njih neki tip u policijskom odijelu je nešto piskarao za stolom.
Sačekao je nekoliko minuta i onda se pojavio još jedan drot.
«Šta hoćeš?» pitao je.
«Ovaaaaj, ja sam našao ove dokumente, pa bih da ih predam...»
Gledao ga je poprijeko nekoliko sekundi, a onda je mahnuo nekom svom kolegi. Kolega se istog trena nacrtao tu i poprijeko pogledavši Markana pokazao mu da se uputi sa njim u obližnju prostoriju.
Ispostavilo se da je to baš ona soba koju smo maloprije spomenuli. Tip koji je sjedio za stolom imao je brkove i prorijeđenu kosu.
«Ovaj je našao nekakvu saobraćajnu» rekao je policajac ovom tipu za stolom.
Tu je inače bilo još nekoliko osoba. Sve su poprijeko gledale Mirkana.
«Daj to ovamo!» grubo je rekao tip za stolom.
Mirkan mu je bojažljivo pružio dozvolu. Ovaj ju je proučavao nekoliko sekundi, a zatim upitao:
«Gdje si ovo našao?»
«Paaaa, na tranzitu, na pješačkom prelazu blizu Gimnazije...»
Drot je upisao nešto u svoj tefter. Ljudi u sobi su ga i dalje poprijeko gledali i već se nešto došaptavali. U međuvremenu su se pojavila i dvojica policajaca sa šaltera, zainteresovani da vide šta se dešava.
«Daj mi svoje ime i adresu!» rekao je osorno bilježnik. Njegov ton je već poprimao znake bijesa i prezira. Mirkan mu je rekao tražene podatke, nadajući se da će što prije moći da napusti to neprijateljsko mjesto.
«Ti đubre jedno!» rekao je bilježnik upisavši Mirkanove podatke.
«Mo... mo... molim?»
«Čuo si me. GADE!»
Mirkan je bio naprosto prestravljen.
«Ljigavče ljigavi! Ukrao si čovjeku novčanik i sad mu kao vraćaš saobraćajnu dozvolu. Smradu!»
«Ali... ali... ja nisam!»
«Tišina!!! Od takvih kao ti mi je muka! Tjerate me na povraćanje!»
Mahnuo je rukom ka jednom od ljudi koji su stajali pored stola i ovaj je odmah otrčao do susjedne sobe i donio kanticu. Bilježnik je povratio u nju i pogledao Mirkana pogledom koji je jasno govorio «vidiš, za ovo si ti kriv!».
«Ti stoko lopovska! Odvratna ljigavštinu i ruino od čovjeka!» nastavio je bilježnik da vrijeđa.
«Ama ljudi, šta vam je? Pa da sam ukrao novčanik zašto bih se mučio da vratim saobraćajnu dozvolu???»
Ovaj patetični pokušaj odbrane izazvao je grozan revolt i bijes kod ostalih policajaca. I nekoliko njih je prišlo kantici i povratilo u nju.
«Vidiš» rekao je jedan viši plavokosi momak «kako nas tvoja ogavna sorta tjera na povraćanje».
Mirkan je gledao lijevo-desno, tražeći priliku da zdimi. Tada je u sobu ušla sekretarica onog brkatog tipa.
«Donijela sam izvještaje za protekli mjesec...»
«Ama batali izvještaje!» prekinuo je brkati čovjek. «Vidiš ovog gada ovde? Ukrao je čovjeku novčanik i auto i sad se pravi poštenjačina i kao vraća saobraćajnu dozvolu. Licemjerni gad!»
Sekretarica je momentalno prišla kantici i povratila u nju. Nedugo zatim, u prostoriju je ušao i šef policije.
«Kakva je ovo parada povraćanja ovde?» pitao je strogo.
«Da vam objasnim, gospodine šefe» ubacio se plavokosi. «Ovo đubre ovde je nekom jadnom gospodinu ukralo automobil i novčanik i još ga je premlatio kao vola u kupusu. Jadni čovjek je jedva ostao živ. A sada, taj licemjerni pacov pravi se dobrica i licemjerno nam donosi čovjekovu saobraćajnu dozvolu, kao da je mi vratimo vlasniku. Kakva ironija, ako smijem da primijetim!»
«U pravu si!» odgovorio je šef. «Takvi ljigavci i mene tjeraju na povraćanje! Gdje je kantica?»
Pružili su mu kanticu i on je sa zadovoljstvom povratio u nju. Mirkan je išetao iz prostorije i otišao kući, razmišljajući kako je dobro to što je policija u našoj zemlji tako gadljiva na zločine.