Sunday, December 9, 2012

O lajkovanju


Najgore je kad na Fejsbuku imate "dežurnog lajkera". Šta je to? Pa to je osoba koja lajkuje sve (ili gotovo sve) statuse koje postavite. To nerijetko zna da dovede do opuštanja - uopšte se više ne trudite da vaši statusi budu dubokoumni, pronicljivi, duhoviti, informativni,... već jednostavno napišete prvu stvar koja vam padne na pamet: na primjer, "danas sam jeo šnicle za ručak". Ovakav status može da prođe ako ste Lorenco Lamas ili neka slična holivudska mega-zvijezda, ali ako ste običan nikogović kao većina ljudi, ne možete očekivati da sakupite veliki broj lajkova.
Međutim, čak i da napišete nešto što smatrate apsolutnim otkrovenjem i najboljim statusom u istoriji ljudske rase, može se desiti da vaš dežurni lajker taj status ne lajkuje. Vaš misaono-emotivni proces u tom slučaju najvjerovatnije će da funkcioniše ovako:
 
Faza 1: Samoispitivanje Prvo razmišljate o tome da ste nekako vi sami krivi za nedostatak lajka, da ste, može biti, nekako tim statusom uvrijedili dotičnu osobu. Onda čitate status po nekoliko puta, detektujete sva njegova moguća očigledna i skrivena značenja (ovaj korak se sprovodi naročito studiozno u slučaju da je dežurni lajker žensko, jer je poznato da se žene vrlo lako uvrijede zbog raznoraznih gluposti, no offense), razne načine na koje bi neko mogao da ga protumači, i u većini slučajeva zaključićete da u samom statusu nema ništa zbog čega bi se dežurni lajker osjetio pogođenim. Zatim nastupa
 
Faza 2: Prebacivanje krivice Nakon što ste detaljno izanalizirali status i utvrdili da je on zaista onako genijalan kako ste mislili na početku i da ne sadrži ništa uvredljivo za bilo koga, dolazite do zaključka da je zapravo kriv upravo - dežurni lajker. To je zapravo jedna psihički nestabilna i lako uvredljiva osoba kojoj je i najmanja sitnica dovoljna da ne lajkuje neki status. Pati od ekstremnog mazohizma i revnosno pretražuje statuse svih svojih prijatelja tražeći i najmanji povod za njihovo nelajkovanje. Pitate se zašto uopšte komunicirate sa tom običnom budalom i ozbiljno razmišljate da je anfrendujete i (eventualno) anfolovujete. Međutim, onda slijedi smirivanje i racionalisanje pogleda: ne vjerujete ipak da je vaš dežurni lajker poremećeni psihopata, on je možda jednostavno glup i nije razumio genijalnost posta. Bijes ustupa mjesto sažaljenju - jedno nelajkovanje statusa vi ćete preživjeti, ali vaš dežurni lajker (mada mu je taj status već ozbiljno uzdrman!) čitav život će morati da živi sa sobom i svojom glupošću!
 
Faza 3: Opravdavanje prijatelja Na kraju vam pada na pamet da vaš prijatelj možda jednostavno nije ni pročitao status, pa da ga zato nije lajkovao. Možda nije bio na Fejsbuku tog dana ili je iz nekog razloga teško bolestan i posljednje o čemu razmišlja jeste lajkovanje vašeg statusa. Međutim, u praksi se najčešće pokazuje da ovo nije slučaj. Taman kad se ponadate da je nelajkovanje jednostavno posljedica neke teške bolesti, pojavljuje se status vašeg prijatelja, koji postavlja svoju sliku s Kube, gdje pije margaritu i jede margaritu, i piše "Evo me na Kubi, zdrav sam kao dren i uživam!". "Dobro je", pomislite vi, "uživa na Kubi i vjerovatno tek povremeno ode na Fejsbuk da postavi neku sličicu i slično" i taman kad pomislite da je situacija lijepo razriješena, stiže još jedan status prijatelja: "Na Kubi sam, družim se sa svojim vjernim laptopom i redovno i detaljno čitam SVE statuse, nešto lajkujem a nešto NE LAJKUJEM!".
 
Ili tako nešto. Uglavnom, ja nemam dežurnih lajkera, ali postoji dosta ljudi kojima sam ja dežurni lajker.
 


Sunday, October 28, 2012

ISBN

Maloprije sam napravio vjerovatno najgoru picu u istoriji ljudskog roda i tokom konzumacije iste pala mi je na pamet apsolutno fenomenalna ideja za kompjuterski program koji će da predstavlja revoluciju u... svemu! Poslušajte o čemu se radi:
 
Ideja je sljedeća: Kao unos unesete ISBN broj neke knjige, a kao rezultat program vam vrati današnji datum (!) Da odmah otklonimo potencijalnu nedoumicu: Ovo "današnji datum" ne odnosi se na datum kada korisnik koristi program, već upravo na današnji datum, 28. oktobar 2012. Neko ko nije pri čistoj svijesti mogao bi da prokomentariše "Kakva je to glupost da program vraća isti rezultat za sve moguće upite?", ali taj neko očigledno nema pojma s pojmom. Evo, sudite sami: Zar bi iko normalan pokušavao da otkrije koji je datum uz pomoć ISBN broja neke knjige? Pa to je suludo! Jednostavno bi pogledao u kalendar i stvar riješena.
 
Ovaj program bi prvenstveno bio od koristi onima koji bi nekad u budućnosti željeli da znaju koji je danas bio datum. I do tog datuma se jednostavno dolazi, a to je još jedna frapantna izvanrednost programa - funkcioniše za bilo koji ISBN! Dakle jednostavno dograbite prvu knjigu koja vam je pod rukom i saznanje koji je danas bio datum udaljeno je svega nekoliko kuckaja na tastaturi.
 
Nije čudo što su se odmah pojavile ideje za slične programe ili modifikacije postojećeg. Tako je Horst Timor iz Braunšvajga u Švajcarskoj predložio da se napravi sličan program za 23. mart 1579., dok je Zubo Slijepčević došao do vrlo hrabre ideje da se kao inicijalni unos uopšte ne koristi ISBN (zbog određene kompleksnosti njegovog unošenja), već bar kod sa pakovanja nekog proizvoda, pri čemu bi se u programu obezbijedio intuitivan interfejs pomoću kojeg bi korisnik crtao one tanke i debele uspravne linije.
 
Koja god od ovih varijanti da zaživi, nema sumnje da će u budućnosti biti znatno lakše doći do današnjeg datuma nego danas.

Thursday, October 25, 2012

VAMPIRSKO GNIJEZDO

Inspektor Džonson je pripalio cigaretu. Pogleda na mrtav leš (postoji i živi leš, ali koristi se uglavnom kao fraza) izazivao je mučninu, ali on je bio dovoljno iskusan da ga to ne uznemiri previše. Riješio je preko nula ovakvih slučajeva.

Međutim, nešto mu nije dalo mira. Sve je bilo nekako previše... očigledno. Kao da je ubica namjerno svuda ostavio svoje potpise. Kao da je želio da ga uhvate. Ili to... ili je neko Daglasu Dalgasonu namjestio ubistvo.
 
Džonson je još jednom prešao preko kompletnog dokaznog materijala:

-          U tijelu je pronađen izuzetno jak otrov ciprofloksacin, koji je imao da se kupi samo u jednoj apoteci u gradu. Od apotekara je saznao da je posljednji i jedini kupac u proteklih sto godina bio Daglas Daglason.

-          Tijelo je bilo razrezano na dva komada motornom testerom Stihl. Od radnika u Stihlovoj prodavnici saznalo se da je Daglas Daglason dan ranije kupio jedan od najboljih modela (koji je ležao pored leša).
 
-          Pored leša je nađena Daglasonova kreditna kartica.

-          U čelu se nalazio metak kalibra 31.423 mm, koji je u tom gradu jedino koristio plaćeni ubica Nikolas Niklason. Niklason je tvrdio da ga je unajmio Daglas Daglason. Inače, Niklasonova tarifa je 523624 $ i 5 centi po ubistvu. Dan ranije Daglas Daglason je iz banke uzeo tačno 523624 dolara i 5 centi.

-          Nešto što nije bilo dokaz samo po sebi, ali izazivalo je sumnju: U džepu mrtvaca nađena je oporuka. Citiram: «U slučaju moje smrti, svih svojih petsto milijardi dolara ostavljam svom jedinom prijatelju Daglasu Daglasonu. Kako sam prilično zdrav, jedini način da on dobije novac u dogledno vrijeme je da me neko mučki ubije.»

-          Neposredno pored tijela na pločniku nađen je natpis koji je očigledno umirući urezao noktima koristeći posljednje atome snage: «Ubio me je Daglas Daglason!»

-          Vrat žrtve bio je slomljen, a na njemu su pronađeni otisci Daglasa Daglasona.

-          Mrtvac je u ruci držao kasetu na kojoj je bio snimljen sinoćnji telefonski razgovor između njega i Daglasona. Posljednju rečenicu je izgovorio Daglason: «Ubiću te sutra!!!»

-          Pored leša je nađena fotografija koju je snimio neki japanski turista. Na njoj se vidjelo kako Daglason ubija Majera (žrtvu o kojoj ovde govorimo).

-          Na CNN-u je emitovan polusatni snimak ubistva na kome se jasno vidjelo da je ubica Daglason. Naime, ekipa CNN-a je radila neku reportažu u blizini i slučajno su se zatekli na mjestu ubistva, pa su iskoristili priliku da sve snime.

-          Tog dana je izašla mjesečna top-lista bestselera. Na prvom mjestu je bila knjiga Daglasa Daglasona pod nazivom «Zašto moram da ubijem Daglasa Majera» sa petsto miliona prodatih primjeraka.

-          U Daglasonovoj kući je nađeno mnoštvo primjeraka knjige «Kako ubiti Daglasa Majera».

-          Mnogi svjedoci tvrde da su neposredno nakon vremena za koje se smatra da je ubistvo počinjeno vidjeli Daglasa Daglasona kako veselo trči kroz grad i viče «Jao kako sam veseo što sam ubio Daglasa Majera!»

-          I na kraju, upravo u tim trenucima Daglas Daglason je stajao pored inspektora Džonsona i dernjao se: «Hej, bastardu, ja sam ubio Majera! Ja, Daglas Daglason! Čuješ li me? Ja, niko drugi!»

 

Na sudu je advokatima odbrane bilo jako teško da pobiju sve ove dokaze. Zato su pokušali da dokažu da je ubistvo počinjeno u afektu, da Daglason nije bio pri čistoj svijesti, ali i tu su naišli na teško savladiv problem kad je u Daglasonovoj kući pronađeno petsto strana rukopisa pod nazivom «Deset godina planiranja ubistva Daglasa Majera by Douglas Douglason» koji je očigledno bio ispisan Daglasonovim rukopisom. Eto vam sad.

 

Kraj

Sunday, September 30, 2012

Nekoliko pjesmica (1)

 
Evo vam tri pjesmice da vam ne bude dosadno. Prva se zove Lažeš kako zineš i napisana je dosta davno, ali mislim da je sad aktuelna zbog ove predizborne kampanje and stuff.
 
LAŽEŠ KAKO ZINEŠ
Ne vjerujem ti više
Ne vjerujem tvojim lažima
Kako otvoriš usta, nešto slaž
Ti si lažov, lažov, lažov
Hell, ne vjerujem ti ni kad govoriš istinu!
Jer stalno laž
Svako slovo koje izlazi iz tvojih usta
Je laž
Ti laž, laž, laž
Stalno laž
Pa dokle više tako?
Tvoje su riječi kao silan vjetar
I ruše zidove i barikade
Ali u tebi istine nema ni trun
Zato što stalno laž
Na formularima koje popunjavaš
Namjerno pišeš pogrešne podatke
I preganjaš se po sudovima
Zbog svojih laži
Međutim ponekad kaž i istinu
I tad nastupi prava konfuzija
Jedna rekao bih konfuzija

 
 
Sljedeća pjesmica je na engleskom, zove se A Forest of Trees i napisana je juče. Atmosfera je slična pjesmama Edgara Alana Poa i grupe The Cure, ali ova pjesma je realno mnogo bolja od tih klasika.
 
A FOREST OF TREES
Deep in the woods on a cold winter night
She’s walking slowly and holding her purse tight
In the place where bears howl she falls on her knees
Cold wind is always blowing in a forest of trees
Not a single sound ‘cept the cry of a deer
Cuts throught the night that embodies all fear
As she holds a hand to her mouth, suppressing a sneeze
Warm wind is always blowing in a forest of trees
She knows that all we see or seem
Is but a dream within a dream
But she’s also aware that all that she sees
Is but a forest within a forest of trees
When the moon plays its game of shadows
And darkness covers even the brightest meadows
Then, oh then, through the silence of the warm breeze
You’ll hear the whispers of the forest of trees
She knows that all we see or seem
Is but a dream within a dream
But she’s also aware that all that she sees
Is but a forest within a forest of trees
 
Konačno, slijedi pjesma koju sam napisao maloprije, a koja se zove Strah zbog nepospremljenog stana pri najavljenoj posjeti poznatog pisca.
 
STRAH ZBOG NEPOSPREMLJENOG STANA PRI NAJAVLJENOJ POSJETI POZNATOG PISCA
U stanu mi je haos
A stiže Predrag Raos
Biće ljut na mene
Baciće me s stijene

Tuesday, August 7, 2012

Šišanje!

 

Jedna od najpoznatijih uzrečica u našem jeziku koristi se kad nekog hoćete totalno da ponizite i da mu ukažete da njegovo mišljenje o bilo čemu ne vrijedi ni pišljiva boba. Tada tom nekom kažete «Ko te j***!». Jasno, kao i mnoge druge psovke u našem jeziku, ova nema mnogo smisla, ali odomaćila se u upotrebi.
 
Raznovrsnost srpskog jezika je inače takva da za mnoge stvari postoje dovoljno kvalitetni eufemizmi. Recimo, umjesto da nekom kažete «crko dabogda!», što svakako nije lijepo, možete da mu poručite da «miriše cvijeće odozdo». Smisao je isti, a u drugoj frazi umjesto crkotine imate mirisanje cvijeća.

Da se vratimo na polaznu psovku. Ne treba mnogo istraživati da bi se otkrio njen prerađeni i upristojeni oblik koji glasi «Ko te šiša!». Ovaj oblik je jednako besmislen kao i onaj vulgarniji, ali nije to ovde poenta već činjenica da se glagol koji počinje sa «j» i na vulgaran način označava polni odnos, dakle da se taj glagol mijenja glagolom «šišati». Ako u nekoj frazi zamijenite samo jednu riječ i dobijete frazu istog značenja, onda je jasno da ta druga riječ znači isto što i prva, dakle šišanje je ekvivalent onog nepristojnog glagola i možemo potpuno ravnopravno da ih koristimo!

Nije teško vidjeti značaj ovog otkrića – on leži u obogaćivanju srpskog jezika mnogim do sada nepoznatim frazama, koje imaju znatno širu primjenu od onih koje koriste prostačke izraze. Svakako, «ko te šiša» kao zamjena za «ko te j***» je već poznata, ali na ovaj način možemo da dobijemo praktično neograničen broj novih fraza. Evo nekoliko njih (uglavnom je jasno na kojim nepristojnim izrazima su zasnovane, pa ih nećemo posebno navoditi):

 
Šišaj se!
Šišao ti pas mater!
Šišaju ga u zdrav mozak.
Šišaju ga kao sansku kozu.
Zašišan tip
Zašišan zadatak (npr. u matematici)
Zašišavati (nekoga)
itd.

Poznat nam je i album poznatog benda Atheist Rap pod nazivom Š.I.Š.A.NJ.E., a tu je i film Šišanje.

Ako bismo nastavili sa prirodnim uopštavanjem, možemo da dođemo do novih fraza. Nepristojni glagol koji počinje slovom «j», kao što smo već objasnili, označava polni odnos. Osnovni element dotičnog jeste naravno muški polni organ (mada u današnje vrijeme neki negiraju ovu očigledno tačnu tvrdnju), koji u srpskom jeziku ima mnoštvo naziva, od kojih je svakako najnekulturniji onaj koji se koristi u raznim frazama, a počinje slovom «k». E sad, pošto smo već izjednačili pojmove šišanja i polnog odnosa, logično je i da izjednačimo njihove osnovne učesnike. Pošto se šišanje vrši makazama (osim u izuzetnim slučajevima koje nećemo razmatrati jer nam kvare koncepciju), logično je da će u spornim (nepristojnim) frazama upravo makaze da zamijene riječ koja počinje sa «k».

Na taj način možemo da dobijemo sljedeće mnogo pristojnije (i samim tim šire primjenljive) fraze:

Dobićeš makaze od ovce.
Razumije se u to kao Mara u krive makaze.
Idi u makaze!

I tome slično.

Dalje možemo opet da dobijemo novi glagol – npr. kad je neko nadobudan i slično, kažemo da se taj neko «makazi» i tako dalje i tako dalje.
 
Čitaoci se pozivaju da daju svoj doprinos navođenjem drugih fraza koje sadrže šišanje ili makaze.

Tuesday, April 10, 2012

Tetka Satana


 
Jedan od najupečatljivijih događaja iz mog djetinjstva bio je prvi susret sa tetkom Satanom. U to vrijeme još nisam krenuo u školu i moj djetinji mozak još je bio u fazi oblikovanja kroz raznorazne uticaje (including, but not limited to, televiziju, kompjutere, Internet, filmove, roditelje, itd.). Razumljivo, u tim nježnim godinama teško je vršiti procjenu informacija koje dobijate – sve se to neselektivno strpava u vaš moždani magacin, da bi se kasnije, tokom odrastanja, postepeno filtriralo tako da na kraju ostane onaj skup koji vas čini jedinstvenom ličnošću.

Zbog toga nije neobično što sam se smrtno plašio tetke Satane, iako je nikad nisam upoznao. Moji roditelji su bili veoma religiozni i oduvijek su nas učili da je Satana nešto loše, zlo, nekakvo repato i rogato stvorenje sa trozupcem koje jedva čeka da ukrade moju dušu i da se njome naslađuje u svojoj Paklenoj Kuhinji praveći duševni gulaš. Zbog toga sam i tetku zamišljao na sličan način, odnosno uglavnom je čak i nisam zamišljao, bio sam jednostavno isprepadan utiskom koji je njeno ime ostavljalo. Otac i majka su mi skrenuli pažnju da to nije lijepo od mene, jer moja tetka je dobra žena velikog srca i to što se zove Satana ne znači da je stvarno Satana. Slaba vajda od toga, kao što možete da pretpostavite. To što vaš otac „pregleda“ ormar i kaže da u njemu nema nikakvog čudovišta nikad vas nije stvarno umirilo, zar ne?
Neko bi možda pomislio da se iza tetkinog imena krije neka vrlo zanimljiva priča, ali nije tako. Baka je jednostavno mislila da to može da bude sasvim normalno žensko ime. Hana. Lana. Ana. Stana. Satana. Njoj je to bilo sasvim logično. Pored toga, to ime ima neku snagu, neku prodornost, kao „satara“, s tim da je to omekšano ovim posljednjim slogom, koji sadrži „n“ umjesto „r“ – kao nešto što vas udari svom snagom, a onda umjesto da vas dokrajči, nježno vas uljuljka i objasni vam da je sve u redu.
I tako je konačno došao dan tetkine posjete. Svi smo se lijepo obukli i počešljali. Moja sestra je nosila bijelu košuljicu sa kratkim rukavima i u rukama je držala buketić cvijeća. Meni su roditelji stavili leptir mašnu, sa kojom sam se osjećao pomalo neugodno. Ali tada sam ipak mnogo manje razmišljao o odjeći, a mnogo više o tome kako će izgledati prvi susret sa tetkom. Sticajem okolnosti, nisam vidio mnogo njenih slika – samo neke iz djetinjstva, na kojima se ona i majka igraju i tu je bila vrlo slatka djevojčica. Zatim dvije ili tri iz školskih dana, sa razredom i to je otprilike to. Ona je rano otišla u Ameriku, tako da nije mnogo vremena provodila sa porodicom. Sada je konačno planirala da se vrati u zavičaj.
Tačno u pet sati (kad je i bila dogovorena posjeta) oglasilo se zvonce na našim vratima. Tata je užurbano prišao vratima i otvorio ih, a zatim su on i majka izašli ispred i (sudeći po zvucima) izgrlili se i izljubili sa tetkom. Njen glas tokom pozdravljanja s roditeljima odavao je nježnost i toplinu.
Međutim, kad je ušla u stan, vidio sam da je to zapravo užasno dlakavo čudovište na kome se ljudsko nalazilo samo u tragovima. Lice i ruke bili su joj obrasli dlakama, a zubi dugi i oštri, kao kod psa. Ili bolje rečeno ajkule. Potpuno crna kosa bila joj je prljava i neuredna, a na nekoliko mjesta je upadljivo opadala. Nisam mogao da budem sasvim siguran, ali izgledalo je kao da su uši zašiljene i da njihovi vrhovi vire kroz tu kosu. Konačno, nokti na rukama i na nogama bili su prljavi, dugi i zašiljeni.
„Zdravo dječače!“ rekla je satanski se smiješeći, glasom koji kao da je dolazio iz samog Pakla. Suze su počele da mi liju niz obraze, ali bio sam previše slab da bih pobjegao. Koljena su popustila poda mnom i srušio sam se tu na pod. Sestra je i dalje držala buket cvijeća u ruci i gledala me kao da se pita jesam li normalan. Tetka je urliknula i počela da grebe noktima po tepihu, kao mačka kad se sprema da ide u WC.
„Hajdemo u dnevnu sobu!“ rekao je otac i on i majka ispratiše tetku do bogato namještenog stola.
„Tetka se samo šali s tobom!“ tiho mi je rekao tata, a zatim se smijući se vratio u dnevnu sobu.

 
Objašnjenje me je dočekalo kad sam konačno smogao hrabrosti da odem do dnevne sobe i pogledam šta se dešava – tetka je izgledala sasvim normalno i sasvim normalno pričala s roditeljima. Pored nje na kauču ležao je kostim užasnog stvorenja kojim me je isprepadala.
„Vidiš!“ reče majka. „Tetka nije stvarno čudovište, samo se tako obukla da se malo našali s tobom!“
Nasmijao sam se sa olakšanjem, prekorivši sebe što sam dozvolio da me tetka tako jeftino nasamari, mada se mora priznati da je kostim bio suludo uvjerljiv.
„Međutim“ doda otac ozbiljnim glasom „mi smo actually čudovišta!“
Rekavši to, otvori usta, otkrivši duge i zašiljene očnjake, koji su rasli sve dok nisu počeli da vire kroz usta i da liče na slonovske kljove.
Tetka Satana se namršti.
„Ne sviđa mi se to. Smatrala sam da ste dobri ljudi. Sad moram da vas pobijem. Ja sam inače eksterminator čudovišta.“
Međutim, tada je svemir eksplodirao.
 
(7.6.2011)

Wednesday, March 28, 2012

Srpskonovogodišnji rivju (the sequel)

... U KOME SE GOVORI O FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI NAKON ONIH FILMOVA KOJI SU OPISANI U PRVOM DIJELU SRPSKONOVOGODIŠNJEG RIVJUA


CHILLERAMA (2011)
Režija: Adam Rifkin, Adam Green, Tim Sullivan, Joe Lynch


Chillerama se sastoji od četiri priče koje omažiraju različite periode B-horora (i još ponekog žanra) kroz vijekove. Imena uključenih u ovaj poduhvat nisu baš obećavala – jedino Džo Linč štrči u pozitivnom smislu sa svojim odličnim Wrong Turnom 2, dok je Adam Rifkin radio kretenski Detroit Rock City, Tim Sullivan onaj žalosni 2001 Maniacs: Field of Screams, dok od Greena nisam gledao ništa ali njegov serijal Hatchet uglavnom nije baš nahvaljen – međutim sve je ispalo vrlo solidno. Mada, da budem potpuno iskren, film je daleko od fenomenalnog i iako su priče vrlo zabavne, ni u jednoj nećete baš riknuti od smijeha.


Adam Rifkin je uradio priču Wadzilla, u kojoj je sebi dodijelio glavnu ulogu lika koji ima određenih problema sa nečim o čemu mi je neprijatno da govorim pa ću to da preskočim. Sve se ubrzo pretvara u standardni 50's monster movie, ali sa džinovskim spermatozoidom (?) u glavnoj ulozi. The Diary of Anne Frankenstein ima naslov koji sve govori – inače, u pitanju je crno bijeli film na njemačkom u kom ulogu Hitlera igra inače iritantni ali ovde odlični Joel David Moore koji je, ne znajući taj jezik, govorio neke potpune besmislice. I Was a Teenage Werebear je djelo Tima Salivena, čovjeka koji je poznatiji po tome što je openly gay nego po filmovima koje snima. Ovo je priča sa porukom (jao!) „gay is OK“, međutim ta poruka je tako pakleno dobro upakovana u horor-mjuzikl-komediju da čak ni ja nisam imao većih zamjerki. Elem, naš heroj (glumi ga inače mlada gej porno zvijezda Šon Pol Lokhart, poznat i kao muška verzija Trejsi Lords jer je u pornićima počeo da igra kao maloljetnik, a poznat je i po još nečemu, ali dosta o tome) otkriva da ga misteriozno privlači grupa nekakvih bajkera or something, a onda ga jedan od njih ujede za dupe i ovaj počinje da se pretvara u medvjedodlaka i prinuđen je da se suoči sa svojim, ahem, sklonostima. Sve ovo predstavljeno je kroz niz urnebesnih muzičkih numera, a i dotični mlađani porno star uopšte nije loš glumac. Ovo je svakako ubjedljivo najbolje Salivenovo djelo (on se i sam pojavljuje u filmu u sjajnoj ulozi trenera Puniše (srpski titl)). Konačno, sve ove priče uokviruje Džo Linč – u drajv-in bioskopu u kome se ovi filmovi prikazuju dolazi do epidemije nasilja izazvane nekakvim radioaktivnim kokicama or something. Odličan omaž hororima iz osamdesetih, o grupi klinaca u malom gradu koji su prinuđeni da se bore protiv ko zna kakvog zla.



CONQUEST (1983)
Režija: Lucio Fulci

Ovo je toliko naporan film da neću više nijednu rečenicu o njemu napisati.


SPLICE (2009)
Režija: Vincenzo Natali


Dobar stari kanadski Italijan, autor čuvene Kocke (ali ne Rubikove, jer njen autor je Rubik, ali ne Anja Rubik), vraća se sa sasvim solidnim filmom o opasnostima i moralnim dilemama koje sa sobom nosi kloniranje. Relativno standardna priča o dvoje naučnika koji se malo zanesu sa svojim eksperimentom pa dobiju više nego što su tražili obogaćena je (relativno) neočekivanim ali logičnim krajem koji se meni uopšte nije svidio.


SUPER (2010)
Režija: James Gunn

Izvjesni lik kome u životu ništa ne polazi za rukom (a i ostavi ga divna Liv Tajler) odluči da postane superheroj, napravi sebi kostim i počne da se bori protiv zločina iako nema apsolutno nikakve supermoći. Sudeći po ovom uvodu, zvuči vrlo slično filmu Kick-Ass, ali ne znam gdje (i da li) sličnosti prestaju jer ovaj drugi film još nisam gledao. U svakom slučaju, vrlo mi je teško da realno ocijenim ovaj film – ja sam očekivao da to bude urnebesna komedija (zato smo i počeli da ga gledamo) i on je počeo kao komedija, ali onda je jednostavno prestao da bude komedija i to je za mene bio priličan šok. Činjenica je da još od Shyamalanovog Unbreakable nije bilo ovako ozbiljnog revizionističkog tretmana superherojštine i ovo je nešto što ću svakako da repriziram kad uzmognem. Vjerujem da je ovo odličan film.


 
THE SWORD AND THE SORCERER (1982)
Režija: Albert Pyun


Da bismo isprali neugodan ukus koji nam je ostavio Fulčijev Conquest, oslonili smo se na starog majstora Alberta Pjuna i njegovu verziju sword & sorcery klišea. I ovo je vrlo daleko od dobrog filma, ali bar nije onako psihodeličan kao Conquest i ima tog glavnog junaka koji vitla nekakvim trostrukim mačem or something, tako da recimo da može da se pogleda (ali samo ako značajno snizite očekivanja i pomirite se da nema ništa od Hawk the Slayera, Beastmastera ili tako nekog odličnog filma).


Od samog filma interesantnija je sljedeća činjenica: Na kraju filma piše da će se lik po imenu Talon vratiti u filmu Tales of an Ancient Empire. Nakon gledanja filma odem na IMDb i vidim tamo otvorenu stranicu sa filmom – Tales of an Ancient Empire (!). Stranica ostala slučajno otvorena kad smo prije gledanja ovog filma preturali da vidimo šta ima interesantno od avanturističkih filmova da se gleda. Promotrim malo bolje uloge, kad tamo, naravno, lik po imenu Talon, koga čak glumi isti glumac kao u ovom Sword and the Sorcerer. Ne bi to bilo ništa toliko spektakularno da Tales of an Ancient Empire nije snimljen tek tridesetak godina nakon ovog filma :-)

Tuesday, March 27, 2012

Srpskonovogodišnji rivju (dio prvi)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA SRPSKU NOVU GODINU (da, rekao sam "za srpsku novu godinu" a kome se taj termin ne sviđa i planira da me gnjavi kenjažom o kalendarima i sl., taj može komotno sebi da veže vodenični kamen za vrat i baci se u obližnju rijeku)


RAMPAGE (2009)
Režija: Uwe Boll


Rampage je jedan apsolutno nevjerovatan film i sasvim sigurno kruna Bollove dosadašnje karijere. Naravno, imao je on i prije odličnih filmova (Sanctimony, House of the Dead, Postal, itd.), ali ti filmovi su uglavnom imali ovaj ili onaj sitan nedostatak koji je bio posljedica Bolove poslovične zbrzanosti i rastrzanosti na osamnaest različitih projekata istovremeno. Rampage s druge strane izgleda kao poduhvat kome je poklonjena dužna pažnja, što je rezultovalo fantastičnošću čistom kao suza, kome čak ni najzadrtiji anti-Bol gnjavator ne može da nađe manu.

Priča nije mnogo komplikovana, ali nažalost danas je strahovito aktuelna – prvo onaj Brejvik, pa neki dan ona američka budala u Afganistanu, obojica su se uputili u killing spree koji donekle podsjeća na ono što je uradio glavni junak ovog filma. U pitanju je neki problematični mladić, prema kome, iskreno rečeno, nisam osjećao ni najmanje simpatije jer je iritantni kenjator i nevaspitana i razmažena stoka. Elem, u prvom dijelu filma on nešto baljezga o propadanju ljudskog društva, bla bla bla, a onda odluči da ispravi krive drine, opremi se opako moćnim oklopom i oružjem i krene u misiju redukovanja ljudske populacije.

Prvi dio filma, gdje se upoznajemo sa njim i njegovom porodicom, iskreno rečeno malo je predug (mada meni ni najmanje nije bio dosadan), ali nakon toga bićete nagrađeni najluđom orgijom nasilja još od... pffff, pa recimo od Džonvuovog Hard-Boiled. Međutim, za razliku od pomenutog remek-djela, ovde to nije stilizovano do nivoa da uživate i divite se fenomenalnoj koreografiji i eksplozijama i sl.  – ovo nasilje je vrlo stvarno i samim tim u pojedinim trenucima prilično uznemirujuće. O tome kako je postignut ovaj efekat u sljedećem pasusu.

Ovo je taj sljedeći pasus, u kome ćemo da objasnimo kako je Uve postigao efekat realizma. Jasno, kao i većina njegovih filmova, Rampage je snimljen u kvazidokumentarističkom stilu, sa kamerom koja se ljulja kao da je montirana na čamac usred oluje. Međutim, taj postupak i te kako ima svoju svrhu – naime, mudri Uve pokušava i uspijeva da postigne efekt found footage filma, ali bez ograničenja na perspektivu snimanja (koja, je li, mora da bude vezana za neku konkretnu kameru) koja inače pravi probleme većini filmova tog tipa (izuzimajući ona najbolja remek-djela kao što su Blair Witch Project, [REC] i Cloverfield). Tokom drugog dijela filma imaćete utisak kao da našeg „heroja“ u njegovom poduhvatu prati nevidljivi kamerman. Takođe, Bolova fascinacija akcionim video igrama jasno je vidljiva u kadriranju pojedinih scena, kada se kamera postavi iza glavnog lika i akciju posmatramo preko njegovog ramena.

Kako je sve ovo realizovano? Ukratko – odlično. U filmu koji prati manijaka koji ide okolo naoružan mitraljezima, sačmarama, ko zna čime još, i nasumice rešeta ljude, jasno je da morate da imate gomilu masovnih scena. Te scene Uve režira sa takvom preciznošću da biste rekli (da kojim slučajem ne znate ko je režiser) da je iza kamere Alfonso Kuaron koji revizituje najbolje scene iz filma Children of Men. Lik koji puca, statisti koji padaju kao snoplje, sve je tako organizovano, kao da se bukvalno pred vama dešava. Ja nemam pojma o tehnikalijama snimanja filma, ali siguran sam da ovo nije nimalo lako postići. Imate recimo film Nightmare City, u kome Umberto Lenci pravi papazjaniju od obične scene izlaska vojnika iz nekakvog aviona. Imate Transformerse koji su snimljeni... pa, znamo kako su snimljeni. A znamo i kolika je razlika u budžetima između Beja i Uvea. Nakon ovog filma jednostavno nema nikakve sumnje – Uve Bol je odličan režiser akcionih scena.

Što se tiče same radnje, na prvi pogled se čini da je u pitanju nasumično rešetanje, međutim kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da „heroj“ u džepu ima odlično razrađen dijabolični plan i da mu ne pada na pamet da tek tako pusti da ga uhvate.  Međutim, priča manje-više. Da napomenem još jednom da ovaj film sadrži apsolutno i potpuno nebulozno sumanutu količinu nasilja i da se vrlo rijetko viđa takva koncentracija čistokrvnog ubijanja. Istina je da je glavni lik izrazito antipatičan, ali valjda ne mogu ni sve masovne ubice da budu simpatične. Ukratko, ako niste gledali Rampage, neophodno je da ga stavite na broj jedan na listi prioriteta.


BATMAN BEYOND: RETURN OF THE JOKER (2000)
Režija: Curt Geda

I pored fijaska sa novom godinom dvije sedmice ranije, Sergej nas je nekako opet preveslao da gledamo nekakvog crtanog Betmena. Naravno, „zaboravio“ je da nam kaže da je ovo nastavak nekakve crtane serije koju niko nije gledao, tako da tokom cijelog filma pojma nismo imali šta se do đavola dešava. A osim toga, ovde Betmen nije Betmen već neko drugi... da ne gnjavim previše, ovo je ipak bilo zantno podnošljivije od onog debakla zvanog Mask of the Phantasm, ali daleko od toga da bih nekom preporučio da ga gleda.


ZONE OF THE DEAD (2009)
Režija: Milan Konjević, Milan Todorović
 

Za prvi srpski zombi film neću reći da je potpuna propast, ali nažalost nije ni daleko od toga. Nemam mnogo zamjerki na to kako je sam film snimljen, čak je kraj prilično interesantan, sa onim kaluđerom ili šta je već što razbucava zombije, međutim dijalozi su apsolutno UŽASNI. Kad Miki Krstović počne da priča o ženi koja se valjda okliznula i pala na šine ili nešto slično, pa tu čovjek jednostavno ne zna da li da se smije ili da plače. Nažalost, daleko od toga da je to jedini primjer. Što je još gore, film je kompletan na engleskom, što dovodi do niza nenamjerno urnebesnih scena koje potpuno pokopavaju svaki pokušaj ozbiljnosti. Engleski u izvedbi naših glumaca je... pa, recimo egzotičan, da ne kažem nešto drugo. A po uzoru na američke filmove, tu nam je i svečano smrknuti i zabrinuti Herojski Predsjednik, koji se na kraju, opet po uzoru na američke filmove, naciji obraća – na engleskom. Zemljo, otvori se! Naravno, znam da ovo nije krivica autora filma već da su strani distributeri zahtijevali taj prokleti engleski, ali to je nažalost neopoziva smrt za ovaj film. Šteta.


(to be continued, a u sljedećem dijelo govorićemo o filmovima Chillerama, Conquest, Splice, SUPER i The Sword and the Sorcerer)

Thursday, March 8, 2012

Novogodišnji rivju (part drugi)

... U KOME SE GOVORI O JOŠ NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU.


BATMAN: MASK OF THE PHANTASM (1993)
Režija: Eric Radomski, Bruce W. Timm



Reći ću samo to da bih radije poklonio svoj LCD televizor s dijagonalom 40“ domu za nezbrinutu djecu nego što bih ponovo pogledao ovaj film.




WRONG TURN 4: BLOODY BEGINNINGS (2011)
Režija: Declan O' Brien



Ne može se reći da je ovo spektakularan povratak grogirane franšize (kao što je to bio recimo Final Destination 5) ali definitivno predstavlja ogroman napredak u odnosu na užasni treći dio. Deklan O' Brajen je ispravno procijenio da nije sposoban da napiše onako upečatljive likove kao što su u prvom dijelu (eh, kad se samo sjetim... Eliza Dušku, Emanuel Šriki (to je žensko!), Džeremi Sisto i Dezmond Harington – kakva je to ekipa bila...), a nema ni Henrija Rolinsa pa da parira nastavku, tako da je odlučio da ubaci golotinju, lezbo scene i da ga baš boli dupe za likovima. U prvom dijelu bilo je ukupno pet likova, ovde ih ima valjda sto osamdeset i potpuno je bespredmetno pokušavati zapamtiti ih jer padaju ko snoplje, kao što je i red. O' Brajen se sigurno dobro zabavljao pišući scenario i eliminišući te bezlične skice na raznorazne sadističke načine. Nažalost, nije baš sva ta zabava prenesena na ekran jer su scene smaknuća mogle biti i maštovitije. Ovo je kao nekakav prequel, opisuje kako su nastala tri glavna inbred redneka, ali to je potpuno nebitno. Posljednja scena filma je pozajmljena iz filma 2001 Maniacs i dodatno svjedoči o režiserovoj neozbiljnosti. Ukratko, ovo je prilično zabavan splatter, ali teško da ćemo doživjeti da se neki od (vjerovatno neminovnih) sljedećih filmova u ovom serijalu približi izvanrednom prvom dijelu.





FORBIDDEN WORLD (1982)
Režija: Allan Holzman








Au, kakvo je samo ovo prijatno iznenađenje! Dovoljno je reći da smo ovaj film gledali u ogromnoj grupi, potpuno šarenih filmskih ukusa, ali svi smo bili neizmjerno zadovoljni. Forbidden World je esencija naučnofantastičnog B-filma osamdesetih – u suštini klon Aliena, sa dovoljno šarma, duhovitosti, simpatičnih specijalnih efekata i golih žena da zadovolji kompletnu porodicu. Inače, jedan od koscenarista filma je Džim Vinorski. Za sve ljubitelje B filma (a posebno SF-a i horora) ovo je nezaobilazno štivo.



PONTYPOOL (2008)
Režija: Bruce McDonald







Ako pokušam da prepričam ovaj film, zvučaće tako glupo da mi apsolutno niko živ neće vjerovati da je isti odličan (a jeste). Od čopora ljudi koji su ovo gledali samo sam ja uspio da ostanem budan od početka do kraja. A s druge strane, baš me briga – ja sam film pogledao, a vi kako hoćete. Dakle, pratimo malobrojnu tročlanu ekipu nekakve radio stanice u nekoj selendri u Kanadi koja saznaje da se nešto čudno dešava u gradu – misteriozni virus dovodi do toga da se ljudi čudno ponašaju. Tvist je u tome što mi ne vidimo ništa od toga, već smo tokom cijelog filma unutar stanice i sve saznajemo preko vijesti koje stižu preko radija. I nećete vjerovati, ali ovo funkcioniše! Film je vrlo napet, a onda postaje na momente čak i jeziv (kad stvari neminovno počnu da se dešavaju u samoj stanici).


A onda dolazi tako sumanuto objašnjenje svega da jednostavno nisam mogao da vjerujem šta se to odvija na malom ekranu mog televizora! Taj posljednji dio filma je kao da je originalni scenarista nogiran, a umjesto njega angažovan M. Night Shyamalan sa zadatkom da napiše nešto što će po ludosti da nadmaši čak i njegova ostvarenja. Do tada standardan (po tematici, ne po izvedbi) horor naprasno se pretvara u nešto što stvarno ne umijem da opišem. Obavezno pogledati, osim ako ste LUZER!





DRIVE (2011)
Režija: Nicolas Winding Refn



Drive je film koji X puta viđenu priču (o liku koji se zakači s nekim grdnim mafijašima i onda mora da se snalazi i da spašava svoju curu) obogaćuje vrlo upečatljivim likovima (uključujući i glavnog, za divno čudo), odličnom atmosferom i povremenim po mom mišljenju nepotrebno ekstremnim nasiljem. Mada me priča ovog filma nije pretjerano impresionirala, kao ni petnaestominutne dramske pauze glavnog lika između svake dvije riječi koje izgovori (sreća da ne priča mnogo), način na koji je film snimljen me je zainteresovao za ostale Refnove filmove (ovo je prvi koji sam gledao).





BLADE RUNNER (1982)
Režija: Ridley Scott







Mislim da apsolutno nema smisla da trošim previše slova na ovaj legendarni klasik o kome se sve već odavno zna – po mom mišljenju, ovo je jedan od dva najbolja SF filma EVER (drugi je Odiseja u svemiru 2001), a za ovu priliku upriličili smo najnajnajnoviji ultimativni director's cut. Pošto sam prethodni cut gledao dosta davno, nisam mogao da primijetim gdje su tačno razlike, ali definitivno ih ima. Dvije zamjerke koje imam su sljedeće: Ridli Skot je gnjavator koji uporno oće da je Dekard replikant, što me nervira. Dekard NIJE replikant ni u knjizi ni u scenariju niti ga replikantom smatra glumac koji ga igra. Dakle, Ridli – oladi! Drugo – od silnih stvari koje su ispeglane (npr. greška sa brojem replikanata) potpuno je nevjerovatno da im i dalje u filmu stoji ona idiotska scena sa partijom šaha. Zašto idiotska? Iz sljedećeg razloga: Svako ko je odigrao bar dvije partije šaha u životu potpuno jasno vidi kad mu prijeti mat. Tajrel (za koga se od nas očekuje da vjerujemo da je fenomenalan šahista) ne samo da ne vidi mat u dva poteza (prije Sebastijanovog poteza koji mu je suflirao Roj Bati), nego ne vidi ni direktan mat (nakon Sebastijanovog poteza, on odigra svoj potez i pita se „Šta planiraš, Sebastijane?“). Interesantno je da to ne vidi ni sam Sebastijan, već Bati mora da mu suflira i taj drugi potez. Loše, loše...





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...