Filmovi o Troji!!!

U narednih nekoliko postova pozabavićemo se trojanskim ratom, onako kako je predstavljen u filmu i literaturi. Prvi tekst bavi se komparativnom komparacijom nekoliko filmova o Troji i prvo mjesto gdje sam ga metnuo je forum Znaka Sagite (http://www.znaksagite.com/diskusije/) Za kvalitet ne odgovaram, to sam piskarao u vrijeme kad sam još bio vrlo mlad i prije nego što sam pročitao Ilijadu i Odiseju. U narednim tekstovima napisaću nešto više o ovim solidnim knjigama.

------------------------------------------------------------------------------------------

 

Uvod

S

vrha ovog traktata je da nižepotpisana individua (to jest ja) čitaoce (to jest vas) udavi nasumičnim i besmislenim trabunjanjem. Tema nije toliko bitna, ali evo – filmovi o Troji pružaju solidan materijal za dugo i iscrpno maltretiranje.

Tekst je napisan na osnovu sljedeća tri filma:

Helen of Troy (1956) – režija: Robert Wise

Helen of Troy (2003, TV) – režija: John Kent Harrison

Troy (2004) – režija: Wolfgang Petersen

Najraniju (Wiseovu) verziju ćemo iste sekunde da izbacimo iz razmatranja i da se skoncentrišemo na preostala dva vrlo dobra filma. Zašto? Iz prostog razloga što je taj film totalni krš, crno-bijela budalaština gdje su svi Grci Srbi a Trojanci Bošnjaci, Paris je heroj i razbija Menelaja u fer borbi samo da bi ga neki smrad zažagao mačem s leđa i ubio na mjestu. Helena je prinuđena da se vrati kući s mrskim gadom Menelajem, ali u svom srcu je svjesna da će u afterlajfu da se sretne s milim Parisom. Čak i da zanemarimo crno-bijelost (nažalost, pod ovim ne mislim na crno-bijelu fotografiju – film je u boji, ali nema boje, if you get my meaning, wink, wink), teško je tolerisati užasne glumce. Ovi malo matoriji su koliko toliko podnošljivi, ali glavno dvoje su kuku majko. Paris, iako heroj filma, takav je mrljavac da je čudno kako ga i rođena majka voli, a kamo li najljepša žena na svijetu. Or is she? Zapravo, njena sluškinja (koju glumi mlađana Brižit Bardo) je mnogo ljepša. Pored toga, njihova «gluma» je takva da bi komotno mogli da dođu na časove u Narodno pozorište Republike Srpske. Dobro, sad im je malo kasno za to, znajući da je film snimljen prije pedeset godina, ali jasno je na šta mislim.

Suma sumarum, u daljem tekstu vjerovatno više nećemo pominjati ovaj film.

Bogovi

 

Zanimljivi su neki negativni komentari koji su se pojavili u vezi sa Trojom Volfganga Petersena. Naime, neki ljudi se žale na blasfemiju potpunog izbacivanja bogova iz priče. Kao, u pitanju je skrnavljenje Homera i slično. Moram da priznam jednu rupčagu u svom književnom obrazovanju – Ilijadu nisam čitao (mada planiram u skorije vrijeme), ali mislim da je odluka o koncentrisanju isključivo na ljude potpuno prirodna i zapravo jedina normalna. Kao što reče neko (preciznije: Kristina Đuković, http://jebotenik.blogspot.com/) – ubacivanje, pored svih ovih silnih homo sapiensa, još i raznoraznih božanstava stvorilo bi pravu latinoameričku sapunicu od filma. I konačno – izbacivanje bogova nije počelo od Volfganga Petersena. I obje prethodne verzije (da, znam, upravo sam prekršio obećanje dato u posljednjoj rečenici uvoda) to čine. Bajati film iz pedeset šeste potpuno, a u TV seriji iz 2003 uloga bogova svedena je na to da se u obliku vizije prikaže Parisov susret sa tri boginje (čini mi se da su u pitanju Afrodita, Atina i Hera, ali nemojte me držati za riječ jer nisam baš dobro zapamtio) na samom početku filma, kao i da se spomene da je Helena zapravo Zevsova kćerka. To je otprilike to – u daljem toku događaja, pogotovo u samoj borbi, njihov uticaj je ignorisan.

Helene (warning: this paragraph contains NUDITY!)

 

Nakon što smo Zevsa i kompaniju skinuli s vrata, red je da se pozabavimo i onim što je, bar na papiru, povod za rat (o ovom povodu ćemo još da pričamo kad za to dođe vrijeme). I naravno, red je da još jednom prekršim obećanje s početka teksta. Dakle, u filmu iz pedeset šeste Helenu glumi Italijanka Rosanna Podesta, tipična plavuša iz tog vremena, s tim da naravno nema ni zrnce harizme koju posjeduju neke njene poznatije kolegice. Njena gluma (kao i gluma ostalih likova iz tog filma) je standardno pozorišna i potpuno prevaziđena za današnje standarde. Za ondašnje ne znam. Što se tiče TV verzije iz dvije iljade i treće, stvari su nešto bolje. Sienna Guillory (poznata nam kao opaka Džil Valentajn iz filma Resident Evil 2) fino izgleda na ekranu, mada ni njena gluma nije nešto o čemu biste pisali kući. Međutim, Sienna je pristala da uradi jednu od najbizarnijih scena koje ste ikad vidjeli u nekoj TV seriji – naime, hoda potpuno gola kroz ogromnu prostoriju punu grčkih kraljeva. Ne pitajte za razlog. Dobro, reći ću vam. Ali kasnije. Elem, tokom tog njenog hoda (kada je kamera prikazuje otpozadi, što je, mora se priznati, scena o kojoj biste definitivno pisali kući) tu se negdje nađe i Paris, koji je došao da ugovori sa Menelajem neki biznis oko šverca cigareta i kad je vidio tako golu Helenu – bam! Nije ni čudo što mu se nešto poremetilo u glavi. I konačno, što se tiče Troje iz 2004., u ulozi Helene je Diane (Heid)kruger, poznata manekenka, koju su stvarno dotjerali da izgleda sjajno i to je hands down od ove tri Helene ubjedljivo najljepša. Naravno, Diane (Heid)kruger nije ništa bolja glumica od moje strine (koja, btw, čak i ne postoji, pošto ja nemam čak ni strica, a to je apsolutni prerequisite da biste imali strinu, osim naravno ako recimo imate i strica i strinu pa stric umre a ostane strina, e u tom slučaju imate strinu a nemate strica, ali ja svakako nisam imao strica in the first place), ali to nije toliko bitno, pošto se vrlo malo pojavljuje u filmu. Za to malo ipak uspijeva da nam pokaže grudi, a bogme i stražnjicu u jednoj potencijalno fenomenalnoj sceni kad leži gola na krevetu. Ta bi scena (potencijalno bolja čak i od slične scene sa Charlize Theron iz filma Cider House Rules) bila nešto o čemu biste pisali kući da se iznad ovog prekrasnog ženskog tijela kao kakva zla kob ne nadvija prokleti golišavi Orlando Bloom :x Kažu da je Volfgang Petersen planirao da se Helena uopšte ne pojavljuje u filmu. To bi sa čisto filmske tačke gledišta zapravo bio odličan potez (naravno, producenti to nisu dozvolili), ali bismo onda ostali bez Diane (Heid)kruger i njenih prelijepih... očiju.

 

Parisi

 

Generalno, Helen of Troy (iz 2003) i Troy su prilično komplementni filmovi – oba imaju i vrline i mane, s tim da skoro uvijek ono što je dobro urađeno u jednom filmu škripi u onom drugom i obrnuto (izostavljam naravno verziju iz pedeset šeste u kojoj sve škripi). To je prilično frustrirajuće, zapravo, jer počnete da mislite «Jao, da su OVO uzeli iz ovog filma, a ONO pak iz onog itd. imali bismo SAVRŠEN film o Troji!». Tretman Parisa je jedna od stvari koje su (po mom skromnom mišljenju (zapravo prekrižite ovo «skromnom»! ko dođavola piše ovaj članak, vi ili ja???)) bolje urađene u TV filmu.

 

Prva očigledna prednost TV filma u odnosu na spektakl Volganga Petersena je što Parisa ne glumi Orlando Blum nego neki nepoznati glumac. Ovo predstavlja, cijenim, odstupanje od Homerovog tretmana. Naime, Paris bi trebalo da je ušljivo balavo derište i za takvu ulogu Orlando Blum je savršen. Ali, u TV verziji Paris nije baš sasvim žensko, ima čak i neku harizmu, pa se u nekim trenucima opasno približava trenutku da postane simpatičan (!). Ovde prvenstveno mislim na njegove antidržavne stavove s početka filma.

 

Dakle, u TV filmu (u daljem tekstu: TV film, naspram Troje iz 2004. koju ćemo od sada da zovemo Volfgangovim čedom) pratimo šta se sa Parisom dešava od trenutka kad ga, na urgiranje vajne mu starije sestre Kasandre (koja je kao neka proročica, gadura jedna) izbacuju napolje s namjerom da ga koknu, jer je ona predvidjela da će on da donese propast Troji. To je i jedan od razloga zašto je simpatičniji u ovom filmu nego u ostala dva – morate bar malo da se sažalite na nekoga koga su kad je bio novorođenče izbacili napolje u namjeri da ga ubiju na mjestu. Elem, njega spašava nekakav čoban ili možda ribar, nije bitno, tek Paris postaje čoban nesvjestan svog kraljevskog porijekla (inače, pravo ime mu je zapravo Aleksandros). Fakat da vlast brutalno i nemilosrdno naplaćuje poreze izaziva kod pravednog Parisa bijes i srdžbu prema režimu, a ko može da se ne identifikuje sa takvom ličnošću? Kap koja preliva čašu jeste trenutak kad mu odnose voljenog bika da bi ga iskoristili kao nagradu na nekakvom turniru u makljaži. Pored povećanja simpatije prema Parisu, ovaj moment lijepo služi i da prikaže malo drugačiju stranu Troje od apsolutnog savršenstva kako je predstavljena u drugim filmovima (znate ono, bogat grad, prekrasni ljudi, mudar i pravedan kralj, ma da se čovjek istopi, bolje neg' u Izraelu za vrijeme Solomona). Već sam pomenuo da se Paris zaljubi u Helenu kad je vidi golu na derneku (on je inače otišao tamo da pregovara sa Menelajem oko otvaranja kafane), mada ju je zapravo već vidio onda kada je birao najljepšu boginju u pećini.

 

S druge strane, u Volfgangovom čedu veza Parisa i Helene nema ni glavu ni rep. Prvi put kad ih vidimo zajedno, oni su već konzumirali jedno drugo nekoliko puta, a odmah smo čašćeni dijalozima tipa «Last night was a mistake!», ko da gledamo kakvu tinejdžersku dramurdu a ne film o jednoj od najvećih bitaka svih vremena. Zahvaljujući srednjoj do lošoj glumi obje strane, uopšte ne možemo da steknemo osjećaj da se njih dvoje nešto pretjerano vole. Jedini osjećaj koji stičemo je da su oboje loši glumci. Uglavnom, iako nisam čitao Ilijadu, pretpostavljam da je ovo «pravi» Paris. Ne pretjerano veliki borac, ali ne odbija priliku da nekog zažaga strijelom iz daljine (u pitanju je preteča modernih snajperista, koje smo vidjeli u ratu u Bosni). Bastard.

 

Sad da se opet vratimo na TV film. Da bi vratio svog bika, Paris odlučuje da se lično prijavi na turnir i pobijedi, kad već nema drugog načina, jer je vlast gluva za njegove molbe. On je, naime, tokom svog pastirskog života, u pauzi između sakupljanja ovaca i čitanja romana o Šejnu iz pera (ne Kaktus) Džeka Slejda vrijedno učio borbene tehnike i postao je respektabilan (ako već ne fenomenalan) borac. Nakon nekoliko sređenih protivnika, dolazi finale u kojem se suočava sa ni manje ni više nego princom Hektorom, najboljim fajterom u čitavoj Opštini Visoko, a možda čak i u cijelom srednjebosanskom kantonu. Iako povrijeđen, Paris uspijeva da sredi Hektora u teškoj i neizvjesnoj borbi, zahvaljujući jednom sretnom potezu na samom kraju (zapravo nesretnoj intervenciji naporne Kasandre, koja je dekoncentrisala Hektora svojim povicima «Kill him!!!»).

 

Nakon što Parisa proglase pobjednikom i vrate mu njegovog bika, Kasandra obznanjuje da je to zapravo Aleksandros, ono ljigavo malo đubre koje će da donese propast Troji. Kako je Kasandra velika proročica (sve do tada je pogodila, uključujući pol djeteta, izbijanje prvog i drugog svjetskog rata i pojavu Hitlera, kao i pobjedu Conge nad Nalbandijanom na ovogodišnjem Mastersu u Parizu (gle, u Parizu, kakve li ironije)), dakle pošto je Kasandra velika proročica, Prijam, Hektor i kompanija sa dosta rezerve primaju Parisa nazad i on se vraća kući u kraljevski dvor, ali suočen sa prilično hladnom atmosferom među najmilijima. Što li se nije vratio da bude pastir, nije mi jasno. I ovde se tretiraju neka potencijalno bitna pitanja, kao npr. sudbina pojedinca vs. sudbina države i sl. i to mi se sviđa.

 

All in all, šta se dalje dešavalo sa ovim likom, biće ispričano kroz tekstove o ostalim likovima. Bitno je da ponovimo da je Paris iz TV verzije mnogo simpatičniji i harizmatičniji lik i jedini je ekranizovani Paris koji nije smjesta pobudio moju mržnju. Paris iz Volfgangovog čeda je... well, Orlando Bloom.

 

Kasandra

 

Neobično, ali Kasandra je potpuno ignorisana u Volfgangovom čedu, dok je u TV filmu veoma bitan lik. Ona se pojavljuje i u onom filmu koji nećemo da spominjemo, ali ovde je baš upečatljiva. Još kao malo dijete tražila je da se Paris ubije, a mnogo godina kasnije, kad je odrasla, tražila je da se Paris ubije. I toliko se dernjala i vikala da su je na kraju strpali u zatvor da je malo smire. Ne treba ni da spominjem da je bila manje nego zadovoljna kad se pored sve muke još i Helena pojavila tamo. To je ko da se posiječete na sječivo mašine za rezanje hljeba, a onda vam neko gasi cigarete na toj rani. Ne sjećam se tačno šta se sa njom desilo, ali mislim da ju je neko koknuo.

 

Tezej

 

Tezej (u tumačenju Stellana Skarsgaarda) se ničim izazvan pojavljuje u TV verziji, otima Helenu, nešto baljezga i i biva ubijen. Naravno, u ostala dva filma ga nema.

 

Hektor

 

Hektor je najveći heroj u Troji, junačina u rangu jednog Milorada Čavića. U oba filma je tako, s tim da glumac iz TV verzije ipak ima nešto manje harizme (mada je i sam jako dobar) i ipak je tu Hektorovo nepovjerenje prema Parisu (čak i spremnost da ga kokne!) zbog Kasandrinog proročanstva. S druge strane, u Volfgangovom čedu on je praktično glavni lik, borac apsolutno bez mane i straha, u tumačenju fantastičnog Erika Bane. Taj čovjek zna kako se antički heroj prebacuje na ekran i svaka mu čast za ovu ulogu. On je zaslužan i za jednu od najboljih scena u sva tri filma – kad nakon borbe s Patroklom (za koga je mislio da je Ahil) skine njegovu masku, njegov izraz lica, bez ijedne izgovorene riječi, jasno govori «Oh, Fuk Mi, ubio sam dijete!». Fenomenalno! Ukratko – na polju Hektora apsolutnu prevagu (uz poštovanje prema anonimnom glumcu koji je bio dosta dobar u TV verziji) odnose Erik Bana i Volfgangovo čedo. Šta je na kraju bilo sa Hektorom, vidjećemo kad budemo govorili o Ahilu.

 

Ahil

 

Ahil je, uz Hektora, praktično centralni lik Volfgangovog čeda. Fenomenalan ratnik, antički zavodnik plavušan, koji spava s nekoliko žena odjednom, jedino što mu je u životu bitno je da se proslavi toliko da ga buduće generacije pamte hiljadama godina (i uspjelo mu je, right?). However, Ahil ipak nije bezdušno đubre. Čak se malčice i zaljubio pa je kroz onu papazjaniju na kraju pokušavao da pronađe svoju curu, ali je nadrapao od onog smrada Parisa. Takođe, Ahil ne može da smisli Agamemnona – korijeni sukoba leže u jednom honoraru koji je zbog neke papirologije legao na Agamemnonov račun, a ovaj odbio da ga isplati Ahilu. Kasnije, Ahil jednostavno ne benda živu silu i potpuno ignoriše fakat da mu je Agamemnon nadređeni, pa tako u jednom trenutku jednostavno odbija da se dalje bori i to traje sve dok Hektor ne sredi Patrokla (Ahilovog mladog rođaka) i direktno navuče sebi bijedu na vrat (čitaj: Ahilov bijes). U onoj verziji o kojoj ne govorimo eksplicitno je navedeno da Ahil ne želi da se bori jer mu Agamemnon nije dao herojski kredit. I u ovoj se manje-više svodi na to.

Ovaj junak je ujedno i ubjedljivo najslabija tačka TV verzije. Zahvaljujući činjenici da je tamo glavni lik Agamemnon, neki drugi heroji su morali da saferuju, pa je tako Ahil sveden na fusnotu i to na lošu fusnotu. Predstavili su ga kao sirovog primitivnog ćelavog rmpaliju koji u jednom trenutku iz čista mira vrisne «Blimey, pa ja sam se vrlo malo pojavljivao u ovom filmu! Hektore, dođi da te ubijem!» i onda ubije Hektora i počne da ga vozika oko zidina grada. Ovo je predstavljeno u kombinaciji sa drugim scenama, ali bolje i tako nego nikako, kao u Volfgangovom čedu. Čak ni pola sata duži Director's Cut ne sadrži scenu vožnje. Još jedna ilustracija koliko je Ahil u TV filmu marginalan lik je što uopšte ne postoji sukob između njega i Agamemnona. On čak jasno nekoliko puta izjavljuje «I fight for King Agamemnon!»

Suma sumarum – Ahil u tumačenju uglavnom dosta dobrog (izuzimajući povremeno isturanje donje vilice, koje čini da čovjek liči na uvrijeđenog trogodišnjeg dječačića) Breda Pita je apsolutno trijumfalan u odnosu na TV verziju.

 

Menelaj i Agamemnon

 

Braća su, pa je red da ih predstavimo zajedno. Agamemnon, kao konstantno najveće đubre antičkog svijeta i njegov promjenljivi mlađi brat Menelaj su zapravo motori kompletnog trojanskog rata. Iako u Volfgangovom čedu u njihovim ulogama imamo sjajne glumce Briana Coxa i (meni veoma dragog) Brendana Gleesona, vjerujte mi na riječ – likovi u TV verziji su mnoooogo bolji i ostaje mi samo da se žderem i da mislim kakav bi to film bio da su njih ubacili u ovu holivudsku verziju.

 

Da se razumijemo – Brajan Koks je odličan. Ali Agamemnon je upravo fascinantan negativac, prava inspiracija za moderne ratne zločince. O tome kakav ludak je u pitanju najbolje govori ne njegova totalna manija za osvajanjem svega živog (to su imali i Hitler i Napoleon i Stefan Dušan) nego trenutak koji je ignorisan u Volfgangovom čedu, a prikazan u TV verziji – nejmli, kad manijak bez trunke razmišljanja žrtvuje rođenu kćerku Ifigeniju samo da bi dobio dobar vjetar za put u rat. U TV verziji on je još iz čista mira silovao Helenu kad je došla da se ponudi Grcima u zamjenu da ovi ne srede Trojance, a na kraju je nadrapao kad ga je izbola rođena žena Klitemnestra, koja je imala određenih zamjerki na ubistvo jadnog djeteta (u Volfgangovom čedu Agamemnon je nadrapao kad je pokušao da obljubi Ahilovu curu pa ga ova zbola nožem, okreni-obrni, žene su mu došle glave). Inače, u TV verziji Agamemnon mučki rokne Parisa s leđa taman dok se ovaj grli sa svojom curom i tako ga pošalje u vječna lovišta, dok njih dvoje u Volfgangovom čedu bez problema zbrišu u inostranstvo sa konvojem izbjeglica.

 

Jasno je da je za ulogu jednog ovakvog psihopate neophodan pravi autentični filmski psihopata. Autori ovog filma našli su ga u fenomenalnom Rufusu Sewellu, koji taj neki ludačko-ubilački pogled ima po definiciji, te mu ovakva uloga nije predstavljala problem. Recimo scena kad on drnda Helenu dok Menelaj pokušava da se probije kroz kordon policije i spriječi ga u tome je jednostavno da se naježiš. Naročito pogled koji mu uputi. Ako se sjećate Velikog Dijabola iz istoimene epizode Dilana Doga, tamo čini mi se ima sličan pogled. Ukratko – Rufus Sewell je genije i njegov harizmatični portret Agamemnona je jednostavno (uz konkurenciju uloge Erika Bane) najbolja performansa u oba filma.

 

Velike su razlike u tretmanu Menelaja i opet na štetu Volfgangovog čeda. Tu je Menelaj još jedan pohotni matori starac kome je do Helene stalo ko do stare krpe i želi je nazad samo da bi, citiram ga, «mogao da je zadavi sopstvenim rukama». U suštini, pored dominantnih Ahila i Hektora Menelaj nije previše bitan, te mu Volfgang Petersen dozvoljava da pogine od Hektorove ruke zato što je dirao njegovog malog brata.

 

S druge strane, za razliku od Volfgangovog čeda i verzije o kojoj ne govorimo, u TV filmu je Menelaj dosta simpatičan lik, mlađi čovjek bez brade. On dobija Helenu kockom, ali dođavola, ona mu se ipak jako sviđa i nije čiter i varalica. Ova TV verzija je jedina gdje on stvarno do krajnosti pobjesni isključivo zbog te brutalne krađe žene i ide u rat samo da bi nju doveo nazad. E sad, druga je stvar što Agamemnon ima druge planove. Prilikom borbe s Parisom on trijumfuje, ali ga ne ubije već njih dvojica malo prodivane i Menelaj pokaže uncu razumijevanja za Parisove motive i njegove ljubavne jade. U posljednjoj sceni njemu Helena kaže «I cannot love you» na što on odgovara «What will you do?», ona kaže «I will follow» i on onda «I accept». I onda zajedno odšetaju u fejdaut. Sasvim solidan kraj za razliku od stereotipnosti završetaka druga dva filma.

 

Uopšte, nikad mi se nije sviđalo to predstavljanje svih Grka kao pomahnitalih pokvarenih ubica kojima je krađa Menelajeve žene samo dobro opravdanje da pokolju Trojance. Ova verzija se bar donekle razlikuje od takvih pojednostavljenih portretisanja i zaslužuje pohvale s te strane.

 

Da sumiramo – Agamemnona i Menelaja uzeti iz TV verzije.

 

Ostali likovi

 

Time smo čini mi se pokrili sve osnove likove. Valja spomenuti još Odiseja koji je dosta dobro predstavljen u obje verzije, ali ipak je tu Šonbin odličan u Volfgangovom čedu i odnosi pobjedu. Već sam spomenuo ničim izazvanog Tezeja. Što se žena tiče, frapantno je kako su u Volfgangovom čedu sve same slabe glumice. Ne zna se ko je gori – Diane Kruger kao Helena ili Saffron Burrows kao Andromaha. Što se Prijama tiče, u TV verziji ga glumi Džon Ris-Dejvis i mnogo je respektabilniji od Pitera O' Tula, koji konstantno ima facu kao da ga nešto boli. Takođe mi se ne sviđa što je bez ikakvih potpitanja potpuno spreman da u kuću pusti ženu spartanskog kralja. Džon Ris-Dejvis je bar postavio neka potpitanja.

 

Trojanski konj

 

U verziji o kojoj nećemo da govorimo toliko je veliki da u njega jedva mogu da stanu tri hobita. U ostale dvije verzije je dobro napravljen, ali konjina iz TV verzije je nekako veličanstvenija.

Krv, borbene scene i izgled generalno

 

Bez većih poteškoća pobjedu odnosi Volfgangovo čedo. Sjajna koreografija, nekoliko dosta krvavih scena, gomila statista, odlična scenografija, haos, vatra, eksplozije, sve savršeno za jedan pravi spektakl. TV verzija takođe nije loša po tom pitanju, ali apsolutno nema poređenja za holivudskim megaspektaklom. E sad, kako najveći dio od tri sata i deset minuta koliko traje Volfgangovo čedo otpada upravo na sjajne scene borbe, jasno je da na kraju ovaj film moramo da proglasimo najboljim.

 

Daklem: Najbolji od ovih filmova je Troja Volfganga Petersena, prvenstveno zbog sjajnih scena borbe, izvanrednog lika Hektora i ne mnogo slabijeg Ahila. Prednosti TV verzije su Agamemnon i Menelaj i još poneka scenaristička rješenja. Npr. čitav uvod u rat je urađen mnogo bolje – u Volfgangovom čedu to je nekako smušeno, kao da je scenarista bio pijan, pa sam u jednom trenutku pomislio «Kad će ovi već jednom da prestanu da kenjaju i da počnu da se bore?». Naravno, kad Grci krenu prema Troji, film počinje da biva sve bolji i bolji i do kraja praktično nema mana (osim izostavljanja Ahilovog tegljenja Hektora oko grada). Ukratko – zbog potpunosti utiska i te kako vrijedi pogledati obje verzije. Eto vam sad.

------------

 

To bi bilo to. Smatrajte se upozorenim da ću na svaki negativni komentar odgovoriti sa "Bitch please".

Srpskonovogodišnji rivju (the sequel)

... U KOME SE GOVORI O FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI NAKON ONIH FILMOVA KOJI SU OPISANI U PRVOM DIJELU SRPSKONOVOGODIŠNJEG RIVJUA

CHILLERAMA (2011)

Režija: Adam Rifkin, Adam Green, Tim Sullivan, Joe Lynch

Chillerama se sastoji od četiri priče koje omažiraju različite periode B-horora (i još ponekog žanra) kroz vijekove. Imena uključenih u ovaj poduhvat nisu baš obećavala – jedino Džo Linč štrči u pozitivnom smislu sa svojim odličnim Wrong Turnom 2, dok je Adam Rifkin radio kretenski Detroit Rock City, Tim Sullivan onaj žalosni 2001 Maniacs: Field of Screams, dok od Greena nisam gledao ništa ali njegov serijal Hatchet uglavnom nije baš nahvaljen – međutim sve je ispalo vrlo solidno. Mada, da budem potpuno iskren, film je daleko od fenomenalnog i iako su priče vrlo zabavne, ni u jednoj nećete baš riknuti od smijeha.

Adam Rifkin je uradio priču Wadzilla, u kojoj je sebi dodijelio glavnu ulogu lika koji ima određenih problema sa nečim o čemu mi je neprijatno da govorim pa ću to da preskočim. Sve se ubrzo pretvara u standardni 50's monster movie, ali sa džinovskim spermatozoidom (?) u glavnoj ulozi. The Diary of Anne Frankenstein ima naslov koji sve govori – inače, u pitanju je crno bijeli film na njemačkom u kom ulogu Hitlera igra inače iritantni ali ovde odlični Joel David Moore koji je, ne znajući taj jezik, govorio neke potpune besmislice. I Was a Teenage Werebear je djelo Tima Salivena, čovjeka koji je poznatiji po tome što je openly gay nego po filmovima koje snima. Ovo je priča sa porukom (jao!) „gay is OK“, međutim ta poruka je tako pakleno dobro upakovana u horor-mjuzikl-komediju da čak ni ja nisam imao većih zamjerki. Elem, naš heroj (glumi ga inače mlada gej porno zvijezda Šon Pol Lokhart, poznat i kao muška verzija Trejsi Lords jer je u pornićima počeo da igra kao maloljetnik, a poznat je i po još nečemu, ali dosta o tome) otkriva da ga misteriozno privlači grupa nekakvih bajkera or something, a onda ga jedan od njih ujede za dupe i ovaj počinje da se pretvara u medvjedodlaka i prinuđen je da se suoči sa svojim, ahem, sklonostima. Sve ovo predstavljeno je kroz niz urnebesnih muzičkih numera, a i dotični mlađani porno star uopšte nije loš glumac. Ovo je svakako ubjedljivo najbolje Salivenovo djelo (on se i sam pojavljuje u filmu u sjajnoj ulozi trenera Puniše (srpski titl)). Konačno, sve ove priče uokviruje Džo Linč – u drajv-in bioskopu u kome se ovi filmovi prikazuju dolazi do epidemije nasilja izazvane nekakvim radioaktivnim kokicama or something. Odličan omaž hororima iz osamdesetih, o grupi klinaca u malom gradu koji su prinuđeni da se bore protiv ko zna kakvog zla.

CONQUEST (1983)
Režija: Lucio Fulci

Ovo je toliko naporan film da neću više nijednu rečenicu o njemu napisati.

SPLICE (2009)
Režija: Vincenzo Natali

Dobar stari kanadski Italijan, autor čuvene Kocke (ali ne Rubikove, jer njen autor je Rubik, ali ne Anja Rubik), vraća se sa sasvim solidnim filmom o opasnostima i moralnim dilemama koje sa sobom nosi kloniranje. Relativno standardna priča o dvoje naučnika koji se malo zanesu sa svojim eksperimentom pa dobiju više nego što su tražili obogaćena je (relativno) neočekivanim ali logičnim krajem koji se meni uopšte nije svidio.

SUPER (2010)
Režija: James Gunn

Izvjesni lik kome u životu ništa ne polazi za rukom (a i ostavi ga divna Liv Tajler) odluči da postane superheroj, napravi sebi kostim i počne da se bori protiv zločina iako nema apsolutno nikakve supermoći. Sudeći po ovom uvodu, zvuči vrlo slično filmu Kick-Ass, ali ne znam gdje (i da li) sličnosti prestaju jer ovaj drugi film još nisam gledao. U svakom slučaju, vrlo mi je teško da realno ocijenim ovaj film – ja sam očekivao da to bude urnebesna komedija (zato smo i počeli da ga gledamo) i on je počeo kao komedija, ali onda je jednostavno prestao da bude komedija i to je za mene bio priličan šok. Činjenica je da još od Shyamalanovog Unbreakable nije bilo ovako ozbiljnog revizionističkog tretmana superherojštine i ovo je nešto što ću svakako da repriziram kad uzmognem. Vjerujem da je ovo odličan film.

 

THE SWORD AND THE SORCERER (1982)

Režija: Albert Pyun

Da bismo isprali neugodan ukus koji nam je ostavio Fulčijev Conquest, oslonili smo se na starog majstora Alberta Pjuna i njegovu verziju sword & sorcery klišea. I ovo je vrlo daleko od dobrog filma, ali bar nije onako psihodeličan kao Conquest i ima tog glavnog junaka koji vitla nekakvim trostrukim mačem or something, tako da recimo da može da se pogleda (ali samo ako značajno snizite očekivanja i pomirite se da nema ništa od Hawk the Slayera, Beastmastera ili tako nekog odličnog filma).

Od samog filma interesantnija je sljedeća činjenica: Na kraju filma piše da će se lik po imenu Talon vratiti u filmu Tales of an Ancient Empire. Nakon gledanja filma odem na IMDb i vidim tamo otvorenu stranicu sa filmom – Tales of an Ancient Empire (!). Stranica ostala slučajno otvorena kad smo prije gledanja ovog filma preturali da vidimo šta ima interesantno od avanturističkih filmova da se gleda. Promotrim malo bolje uloge, kad tamo, naravno, lik po imenu Talon, koga čak glumi isti glumac kao u ovom Sword and the Sorcerer. Ne bi to bilo ništa toliko spektakularno da Tales of an Ancient Empire nije snimljen tek tridesetak godina nakon ovog filma :-)

Srpskonovogodišnji rivju (dio prvi)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA SRPSKU NOVU GODINU (da, rekao sam "za srpsku novu godinu" a kome se taj termin ne sviđa i planira da me gnjavi kenjažom o kalendarima i sl., taj može komotno sebi da veže vodenični kamen za vrat i baci se u obližnju rijeku)

RAMPAGE (2009)

Režija: Uwe Boll

Rampage je jedan apsolutno nevjerovatan film i sasvim sigurno kruna Bollove dosadašnje karijere. Naravno, imao je on i prije odličnih filmova (Sanctimony, House of the Dead, Postal, itd.), ali ti filmovi su uglavnom imali ovaj ili onaj sitan nedostatak koji je bio posljedica Bolove poslovične zbrzanosti i rastrzanosti na osamnaest različitih projekata istovremeno. Rampage s druge strane izgleda kao poduhvat kome je poklonjena dužna pažnja, što je rezultovalo fantastičnošću čistom kao suza, kome čak ni najzadrtiji anti-Bol gnjavator ne može da nađe manu.

Priča nije mnogo komplikovana, ali nažalost danas je strahovito aktuelna – prvo onaj Brejvik, pa neki dan ona američka budala u Afganistanu, obojica su se uputili u killing spree koji donekle podsjeća na ono što je uradio glavni junak ovog filma. U pitanju je neki problematični mladić, prema kome, iskreno rečeno, nisam osjećao ni najmanje simpatije jer je iritantni kenjator i nevaspitana i razmažena stoka. Elem, u prvom dijelu filma on nešto baljezga o propadanju ljudskog društva, bla bla bla, a onda odluči da ispravi krive drine, opremi se opako moćnim oklopom i oružjem i krene u misiju redukovanja ljudske populacije.

Prvi dio filma, gdje se upoznajemo sa njim i njegovom porodicom, iskreno rečeno malo je predug (mada meni ni najmanje nije bio dosadan), ali nakon toga bićete nagrađeni najluđom orgijom nasilja još od... pffff, pa recimo od Džonvuovog Hard-Boiled. Međutim, za razliku od pomenutog remek-djela, ovde to nije stilizovano do nivoa da uživate i divite se fenomenalnoj koreografiji i eksplozijama i sl.  – ovo nasilje je vrlo stvarno i samim tim u pojedinim trenucima prilično uznemirujuće. O tome kako je postignut ovaj efekat u sljedećem pasusu.

Ovo je taj sljedeći pasus, u kome ćemo da objasnimo kako je Uve postigao efekat realizma. Jasno, kao i većina njegovih filmova, Rampage je snimljen u kvazidokumentarističkom stilu, sa kamerom koja se ljulja kao da je montirana na čamac usred oluje. Međutim, taj postupak i te kako ima svoju svrhu – naime, mudri Uve pokušava i uspijeva da postigne efekt found footage filma, ali bez ograničenja na perspektivu snimanja (koja, je li, mora da bude vezana za neku konkretnu kameru) koja inače pravi probleme većini filmova tog tipa (izuzimajući ona najbolja remek-djela kao što su Blair Witch Project, [REC] i Cloverfield). Tokom drugog dijela filma imaćete utisak kao da našeg „heroja“ u njegovom poduhvatu prati nevidljivi kamerman. Takođe, Bolova fascinacija akcionim video igrama jasno je vidljiva u kadriranju pojedinih scena, kada se kamera postavi iza glavnog lika i akciju posmatramo preko njegovog ramena.

Kako je sve ovo realizovano? Ukratko – odlično. U filmu koji prati manijaka koji ide okolo naoružan mitraljezima, sačmarama, ko zna čime još, i nasumice rešeta ljude, jasno je da morate da imate gomilu masovnih scena. Te scene Uve režira sa takvom preciznošću da biste rekli (da kojim slučajem ne znate ko je režiser) da je iza kamere Alfonso Kuaron koji revizituje najbolje scene iz filma Children of Men. Lik koji puca, statisti koji padaju kao snoplje, sve je tako organizovano, kao da se bukvalno pred vama dešava. Ja nemam pojma o tehnikalijama snimanja filma, ali siguran sam da ovo nije nimalo lako postići. Imate recimo film Nightmare City, u kome Umberto Lenci pravi papazjaniju od obične scene izlaska vojnika iz nekakvog aviona. Imate Transformerse koji su snimljeni... pa, znamo kako su snimljeni. A znamo i kolika je razlika u budžetima između Beja i Uvea. Nakon ovog filma jednostavno nema nikakve sumnje – Uve Bol je odličan režiser akcionih scena.

Što se tiče same radnje, na prvi pogled se čini da je u pitanju nasumično rešetanje, međutim kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da „heroj“ u džepu ima odlično razrađen dijabolični plan i da mu ne pada na pamet da tek tako pusti da ga uhvate.  Međutim, priča manje-više. Da napomenem još jednom da ovaj film sadrži apsolutno i potpuno nebulozno sumanutu količinu nasilja i da se vrlo rijetko viđa takva koncentracija čistokrvnog ubijanja. Istina je da je glavni lik izrazito antipatičan, ali valjda ne mogu ni sve masovne ubice da budu simpatične. Ukratko, ako niste gledali Rampage, neophodno je da ga stavite na broj jedan na listi prioriteta.

BATMAN BEYOND: RETURN OF THE JOKER (2000)

Režija: Curt Geda

I pored fijaska sa novom godinom dvije sedmice ranije, Sergej nas je nekako opet preveslao da gledamo nekakvog crtanog Betmena. Naravno, „zaboravio“ je da nam kaže da je ovo nastavak nekakve crtane serije koju niko nije gledao, tako da tokom cijelog filma pojma nismo imali šta se do đavola dešava. A osim toga, ovde Betmen nije Betmen već neko drugi... da ne gnjavim previše, ovo je ipak bilo zantno podnošljivije od onog debakla zvanog Mask of the Phantasm, ali daleko od toga da bih nekom preporučio da ga gleda.

ZONE OF THE DEAD (2009)

Režija: Milan Konjević, Milan Todorović

 

Za prvi srpski zombi film neću reći da je potpuna propast, ali nažalost nije ni daleko od toga. Nemam mnogo zamjerki na to kako je sam film snimljen, čak je kraj prilično interesantan, sa onim kaluđerom ili šta je već što razbucava zombije, međutim dijalozi su apsolutno UŽASNI. Kad Miki Krstović počne da priča o ženi koja se valjda okliznula i pala na šine ili nešto slično, pa tu čovjek jednostavno ne zna da li da se smije ili da plače. Nažalost, daleko od toga da je to jedini primjer. Što je još gore, film je kompletan na engleskom, što dovodi do niza nenamjerno urnebesnih scena koje potpuno pokopavaju svaki pokušaj ozbiljnosti. Engleski u izvedbi naših glumaca je... pa, recimo egzotičan, da ne kažem nešto drugo. A po uzoru na američke filmove, tu nam je i svečano smrknuti i zabrinuti Herojski Predsjednik, koji se na kraju, opet po uzoru na američke filmove, naciji obraća – na engleskom. Zemljo, otvori se! Naravno, znam da ovo nije krivica autora filma već da su strani distributeri zahtijevali taj prokleti engleski, ali to je nažalost neopoziva smrt za ovaj film. Šteta.

(to be continued, a u sljedećem dijelo govorićemo o filmovima Chillerama, Conquest, Splice, SUPER i The Sword and the Sorcerer)

Novogodišnji rivju (part drugi)

... U KOME SE GOVORI O JOŠ NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU.

BATMAN: MASK OF THE PHANTASM (1993)

Režija: Eric Radomski, Bruce W. Timm

Reći ću samo to da bih radije poklonio svoj LCD televizor s dijagonalom 40“ domu za nezbrinutu djecu nego što bih ponovo pogledao ovaj film.

WRONG TURN 4: BLOODY BEGINNINGS (2011)
Režija: Declan O' Brien

Ne može se reći da je ovo spektakularan povratak grogirane franšize (kao što je to bio recimo Final Destination 5) ali definitivno predstavlja ogroman napredak u odnosu na užasni treći dio. Deklan O' Brajen je ispravno procijenio da nije sposoban da napiše onako upečatljive likove kao što su u prvom dijelu (eh, kad se samo sjetim... Eliza Dušku, Emanuel Šriki (to je žensko!), Džeremi Sisto i Dezmond Harington – kakva je to ekipa bila...), a nema ni Henrija Rolinsa pa da parira nastavku, tako da je odlučio da ubaci golotinju, lezbo scene i da ga baš boli dupe za likovima. U prvom dijelu bilo je ukupno pet likova, ovde ih ima valjda sto osamdeset i potpuno je bespredmetno pokušavati zapamtiti ih jer padaju ko snoplje, kao što je i red. O' Brajen se sigurno dobro zabavljao pišući scenario i eliminišući te bezlične skice na raznorazne sadističke načine. Nažalost, nije baš sva ta zabava prenesena na ekran jer su scene smaknuća mogle biti i maštovitije. Ovo je kao nekakav prequel, opisuje kako su nastala tri glavna inbred redneka, ali to je potpuno nebitno. Posljednja scena filma je pozajmljena iz filma 2001 Maniacs i dodatno svjedoči o režiserovoj neozbiljnosti. Ukratko, ovo je prilično zabavan splatter, ali teško da ćemo doživjeti da se neki od (vjerovatno neminovnih) sljedećih filmova u ovom serijalu približi izvanrednom prvom dijelu.

FORBIDDEN WORLD (1982)

Režija: Allan Holzman

Au, kakvo je samo ovo prijatno iznenađenje! Dovoljno je reći da smo ovaj film gledali u ogromnoj grupi, potpuno šarenih filmskih ukusa, ali svi smo bili neizmjerno zadovoljni. Forbidden World je esencija naučnofantastičnog B-filma osamdesetih – u suštini klon Aliena, sa dovoljno šarma, duhovitosti, simpatičnih specijalnih efekata i golih žena da zadovolji kompletnu porodicu. Inače, jedan od koscenarista filma je Džim Vinorski. Za sve ljubitelje B filma (a posebno SF-a i horora) ovo je nezaobilazno štivo.

PONTYPOOL (2008)

Režija: Bruce McDonald

Ako pokušam da prepričam ovaj film, zvučaće tako glupo da mi apsolutno niko živ neće vjerovati da je isti odličan (a jeste). Od čopora ljudi koji su ovo gledali samo sam ja uspio da ostanem budan od početka do kraja. A s druge strane, baš me briga – ja sam film pogledao, a vi kako hoćete. Dakle, pratimo malobrojnu tročlanu ekipu nekakve radio stanice u nekoj selendri u Kanadi koja saznaje da se nešto čudno dešava u gradu – misteriozni virus dovodi do toga da se ljudi čudno ponašaju. Tvist je u tome što mi ne vidimo ništa od toga, već smo tokom cijelog filma unutar stanice i sve saznajemo preko vijesti koje stižu preko radija. I nećete vjerovati, ali ovo funkcioniše! Film je vrlo napet, a onda postaje na momente čak i jeziv (kad stvari neminovno počnu da se dešavaju u samoj stanici).

A onda dolazi tako sumanuto objašnjenje svega da jednostavno nisam mogao da vjerujem šta se to odvija na malom ekranu mog televizora! Taj posljednji dio filma je kao da je originalni scenarista nogiran, a umjesto njega angažovan M. Night Shyamalan sa zadatkom da napiše nešto što će po ludosti da nadmaši čak i njegova ostvarenja. Do tada standardan (po tematici, ne po izvedbi) horor naprasno se pretvara u nešto što stvarno ne umijem da opišem. Obavezno pogledati, osim ako ste LUZER!

DRIVE (2011)

Režija: Nicolas Winding Refn

Drive je film koji X puta viđenu priču (o liku koji se zakači s nekim grdnim mafijašima i onda mora da se snalazi i da spašava svoju curu) obogaćuje vrlo upečatljivim likovima (uključujući i glavnog, za divno čudo), odličnom atmosferom i povremenim po mom mišljenju nepotrebno ekstremnim nasiljem. Mada me priča ovog filma nije pretjerano impresionirala, kao ni petnaestominutne dramske pauze glavnog lika između svake dvije riječi koje izgovori (sreća da ne priča mnogo), način na koji je film snimljen me je zainteresovao za ostale Refnove filmove (ovo je prvi koji sam gledao).

BLADE RUNNER (1982)

Režija: Ridley Scott

Mislim da apsolutno nema smisla da trošim previše slova na ovaj legendarni klasik o kome se sve već odavno zna – po mom mišljenju, ovo je jedan od dva najbolja SF filma EVER (drugi je Odiseja u svemiru 2001), a za ovu priliku upriličili smo najnajnajnoviji ultimativni director's cut. Pošto sam prethodni cut gledao dosta davno, nisam mogao da primijetim gdje su tačno razlike, ali definitivno ih ima. Dvije zamjerke koje imam su sljedeće: Ridli Skot je gnjavator koji uporno oće da je Dekard replikant, što me nervira. Dekard NIJE replikant ni u knjizi ni u scenariju niti ga replikantom smatra glumac koji ga igra. Dakle, Ridli – oladi! Drugo – od silnih stvari koje su ispeglane (npr. greška sa brojem replikanata) potpuno je nevjerovatno da im i dalje u filmu stoji ona idiotska scena sa partijom šaha. Zašto idiotska? Iz sljedećeg razloga: Svako ko je odigrao bar dvije partije šaha u životu potpuno jasno vidi kad mu prijeti mat. Tajrel (za koga se od nas očekuje da vjerujemo da je fenomenalan šahista) ne samo da ne vidi mat u dva poteza (prije Sebastijanovog poteza koji mu je suflirao Roj Bati), nego ne vidi ni direktan mat (nakon Sebastijanovog poteza, on odigra svoj potez i pita se „Šta planiraš, Sebastijane?“). Interesantno je da to ne vidi ni sam Sebastijan, već Bati mora da mu suflira i taj drugi potez. Loše, loše...

Pirana 3D!!!

Vjerni pratioci ovog bloga sigurno se sjećaju mog prvog posta vezanog za Piranu 3D. Ako neko želi da osvježi pamćenje, evo linka: http://sporafarma.blogspot.com/2010/05/pirana.html

Sad kad sam konačno pogledao ovaj nesumnjivo jedan od najboljih filmova 21. vijeka (uključujući i one koji tek treba da budu snimljeni), vrlo mi je milo da konstatujem da je Pirana ispunila (i obilato prebacila) sva očekivanja koja sam imao. Nažalost, baš kao i kod još jednog velikog filma, Emerihove 2012, jedna frustrirajuća sitnica mu smeta da bude savršen. U 2012 to je bio trenutak kad se ispostavlja da glavonje ne bježe svemirskim već običnim brodom. U Pirani 3D to je - scenario.

Naravno, cilj i jeste bio da se napravi krvavi dvadesetprvovijekovni omaž životinjskim filmovima iz osamdesetih, te je stoga naizgled logično da scenario bude prepun klišea. Od početka se zna ko će preživjeti a ko odapeti i tu (izuzimajući sjajnu posljednju scenu) nema nekih iznenađenja. Dijalozi su takođe teški krš - muvanje onog glavnog mamlaza i neke njegove fufice izazvalo je opravdano zgražavanje publike. Normalno - ljudi su došli da vide krvavi pir pirana, a ne neko tamo ljubavisanje. Da su to htjeli, išli bi da gledaju Dear Johna ili novi nastavak Twilight kolkovećlogije ili bi čekali neku od ovih kretenskih romantičnih komedija u najavi (inače, samo usput da napomenem, na "emotivne" scene najviše se zgražavao ženski dio publike :-)).

Elem, šta htjedoh da kažem? Scenario je dakle potpuni 80's kliše. Režija je, međutim, potpuno drugačija. Aja očigledno (kao što bi valjda trebalo da bude jasno iz njegovih prethodnih filmova) ne vjeruje mnogo u onaj kliše o tome kako pravi horor čini napeta atmosfera, a ne krvave scene. Sigurno je i on kao klinac bio frustriran što recimo u filmu koji se zove Pirana pirane vidimo na kašičicu ili što u Spilbergovoj Ajkuli prođe čitav film prije nego što pomenuto gumeno čudovište vidimo u punoj slavi itd. "Do đavola s tim!" reče on i snimi najkrvaviji film svih vremena.

Ne, ne zezam se, ovo je definitivno najkrvaviji film svih vremena. Po rivjuima na Internetu sigurno ste čuli i za brdo golotinje i istina je da ima i toga (naročito je upečatljiva scena sa Kelly Brook i Riley Steele pod vodom - ona je razlog zašto film u kinu traje sat i po, a na DVDu bar tri sata: beskonačni repeat pomenute scene), ali krvavi masakr je ovde glavna zvijezda. Ja sam spominjao u prethodnom postu (onom što sam link postavio gore) da sam iznerviran što u starim Pirana filmovima nije bilo dovoljno akcije. Aja to ne da ispravlja nego RAZBIJA. Rasturačina koju ove pirane donose sa sobom donekle može da se mjeri samo sa vanzemaljskom invazijom u Feast serijalu (mislim kad saberemo scene iz kompletne trilogije), ali i tu jednostavno trijumfuje bez problema.

Pazite: Jezero puno kupača. Pojavljuju se pirane. Ljudi panično pokušavaju da pobjegnu. Nešto malo krupnih planova na iskasapljena tijela, pa onda širok kadar kojim se obuhvata veći broj kupača u potpunoj agoniji u potpuno crvenoj vodi. Nekako siromasi uspiju da se uspentraju na neku platformu, kad viđu đavla, platforma se ruši, eto ih nazad u vodu i ponovo su hrana. Raskomadana tijela, prepolovljena, izjedena, otkinute ruke, noge, glave, grudi, penisi (!), sve to pliva kroz potpuno krvavu vodu. I onda zamislite kako to traje i traje i traje i traje... Nešto približno slično moglo je da se vidi jedino na početku Spašavanja redova Rajana, ali Pirana se razlikuje po tome što i posljednju trunku dobrog ukusa baca u kantu za smeće. Ako ste mislili da je Feast dno dna sa onim žderanjem glava i njihovim momentalnim izbacivanjem kroz drugi otvor, čekajte da vidite šta se sve ovde dešava.

Što je najljepše - posljednja scena najavljuje možda čak još ubitačniji nastavak, jer se ispostavlja da su pirane iz ovog filma samo... e to ću vam ostaviti da sami otkrijete.

Nego, odbaljezgao sam čitav post, a propustio sam da kažem poentu vezanu za scenario. Dakle, mislim da standardna priča iz osamdesetih nije dobra podloga za ovako krvavu akciju. Ako već film nije pisao sam Aja sa svojim stalnim saradnikom Gregorijem Levasseurom (ovaj je doduše potpisan kao koproducent i second unit director), onda je to trebalo da budu Patrik Melton i Markus Danstan, koji bi svojim feastolikim bravurama sve to obogatili.

Što se ocjene tiče, zbog ove objektivne zamjerke vezane za scenario, filmu ne mogu da dam veću ocjenu od 999 na skali od 1 do 1000.

You won't fool the children of the revolution...

Ovo je članak koji je trebalo da bude napisan još prije nekoliko nedelja, ali kako sam se ulijenio u pogledu pisanja članaka, nije napisan.

Elem, prije tih nekoliko nedelja gledao sam film How to Train Your Dragon, vizuelno prilično impresivan animirani spektakl o nekakvim vikinzima i nekakvim zmajevima. Prisjetite se onih scena letenja iz Avatara i zamislite kako bi izgledao film koji je čitav o tome. I to je to.

Ono što je problem, kao i kod skoro svih filmova kome su mlađi gledaoci ciljna publika, jeste scenario. Nije stvar u tome što su likovi i njihovi "problemi" preslikani iz modernih tinejdžerskih filmova, što je glavna cura takva iritantna gadura kakvu odavno nisam vidio, što je glavni lik totalno tipična smotana šmokljančina, što je u sve to utrpana priča o nerazumijevanju oca i sina, otac smatra da mu sin ne vrijedi prebijene pare, onda ga ovaj uvjeri u suprotno na kraju filma i svi su veseli i zadovoljni i bla bla bla... Dakle, oću da kažem, neoriginalnost nije problem.

Problemi su sljedeći: Prvo, koncept na kom je zasnovan ovaj film, taj koncept koji se ponavlja svake godine po pedeset puta u različitim varijantama, dakle taj koncept je sam po sebi debilno smeće. Nebitno je njegovo beskonačno ponavljanje - on je glup u startu i nikad neće prestati da bude glup.

Drugi problem je još gori - naime, idioti koji pišu scenarije za filmove iz nekog razloga nalaze za shodno da filmove prvenstveno namijenjene djeci opterećuju tim nekih "ozbiljnim" temama, a zašto, to mi je potpuno nejasno. U osamdesetima smo imali sjajne filmove kao što su Gremlini, The 'Burbs i naravno Povratak u budućnost (plus još brdo sličnih) u kojima su jednako mogli da uživaju i djeca i odrasli, jer su bili duhoviti, zabavni i nepretenciozni. Danas imamo raznorazne Šrekove i slična smeća sa junacima koji prolaze kroz svu silu patnji i non-stop su smrtno ozbiljni, mislim ajd što oni pate, nije to problem, nego što svoju tugu i depresiju istresaju na gledaocima.

E sad, tu negdje dolazimo do poente. A poenta je sljedeća: Djeca jednostavno ne padaju na to sve. Konkretno u ovom filmu, kad na kraju otac (predvidljivo) kaže sinu "Ponosan sam na tebe!", jedan vispreni klinac što je sjedio ispred mene (a može da bude možda prvi osnovne, po slobodnoj procjeni) je prokomentarisao "Ma da, sad si ponosan!". Ovo mi je razgalilo srce skoro u istoj mjeri kao kad je još jedan maleni ali očigledno vrlo inteligentni dječačić jednim vrlo slikovitim "Bljaaaaaaaaaaaaaaaak!" propratio neku "emotivnu" scenu iz filma Sharkboy and Lavagirl. Dakle, djeca znaju kad im prosipate šuplju priču.

Ja mislim da će, u svjetlu ovih reakcija (ako one nisu neka endemska vrsta na području banjalučke regije), scenaristi filmova za (naj)mlađe ubuduće morati malo da se potrude oko priča koje pričaju. Zapravo, to i nije neki trud - potrebno je samo da prestanu da djecu tretiraju kao idiote, a sebe da smatraju genijima.

Note: Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, tj. da ispadne da tvrdim da su svi noviji animirani filmovi smeće. Npr. Pixaru se povremeno provuče nešto vrlo simpatično, kao Wall-E ili Up. Ovaj posljednji je recimo vrlo lijep primjer filma koji cilja i na djecu i na odrasle, istovremeno je i ozbiljan i duhovit i uspijeva da ne bude davež i da ima simpatične likove. Wall-E takođe ima neviđeno simpatičan glavni lik, a neka dublja dubina u odnosima među likovima kompenzovana je vanserijskom vizuelnom prezentacijom. Znači, bolesnici koji pišu npr. Planet 51 ili How to Train Your Dragon treba ili da se eksterminišu s lica zemlje ili da se natjeraju na petomjesečni kurs tokom kog će da pregledaju sve Diznijeve klasike i nekoliko novijih Pixarovih djela. Haug!

Rakiola vjera (2009)

režija: Jelena Topić

trajanje: 11 min.

Ovog dokumentarnog filma dokopao sam se na prošlogodišnjem Kratkofilu. Budući slavni banjalučki režiser Sergej Sliško, ljubitelj Terija Gilijama i mrzitelj Martina Skorsezija, utrapio je Ghoulu i meni kopiju nakon što smo se prvo veče festivala svi okupili i upoznali u tom nekom vrlo simpatičnom društvu, kojom prilikom nas je rediteljka filma natjerala da ga pogledamo govoreći: "Jeste li pogledali moj film o rakiji? Morate da pogledate moj film!"

Elem, mogu da se kladim u 250 dolara da Ghoul film još nije pogledao, a i meni je trebalo dugo vremena jer sam, priznajem, bio prilično skeptičan prema nečemo što govori o rakijuštini i nekakvom zabačenom selu i svemu što uz to ide.

Srećom, boss Matsumoto je bio pedofil, odnosno ispostavilo se da je moja skepsa bila potpuno neopravdana. Prvo, ovo uopšte nije dokumentarac o detaljima procesa pravljenja rakije, kako sam pogrešno mislio, već kratka pričica (da, znam, ovo je pleonazam, skočite naglavačke na kamen) o životu u jednom seocetu, ispričana na vrlo simpatičan i duhovit način.

U suštini, poenta je da je rakija neodvojivi dio bitisanja u jednoj ovakvoj komuni, bar kad je muški dio življa u pitanju. Žene uglavnom imaju pokoju primjedbu na ljubav prema rakiji koju ispoljavaju pripadnici jačeg pola, ali slaba vajda od toga. Jedna žena kaže kako bi voljela da se i muškarci i žene uveče iskupe zajedno, trijezni, da se druže, igraju karte i tako to. Jedna opet starija teta konstatuje kako muškarci neće da slušaju žene, pa žene bježe :-) Lik iz filma lijepo kaže - ja pijem za sebe, baš me briga ako se žena ljuti, ljuta je dva-tri dana i poslije sve bude super. A što se tiče trijezne zabave sa kartanjem, od toga naravno nema ništa - kako muški zamišljaju zabavu vidimo u drugom dijelu filma. Tu su šargije (valjda je to to, izvinjavam se ako sam ispo glup), Čoban tjera ovčice, pjesma i naravno čašica rakijice koja je simbolično prvo puna pa prazna.

Ova zabava se inače završila tako što izvjesni Mišo, jedan od najprominentnijih likova iz filma, na izlasku nije uspio da pronađe svoje čizme, pa je potegao bos kući u po januara. Pored toga što ćemo saznati zašto se još uvijek nije oženio, imaćemo priliku da upoznamo dva brata od kojih je jedan odlučio da prestane da pije i zbog toga prosuo 15 litara svoje rakije da ga ne dovodi u iskušenje, samo da bi nekoliko dana kasnije otišao do prodavnice i kupio flašu, kao i staricu koja žali što mužu nije dala da pije rakiju (zbog jetre), pa mu nakon smrti na grob donosi po čašicu. Eto taki vam je ovaj simpatični i nepretenciozni filmić, za koji se isplati izdvojiti desetak minuta vremena. Za nadati se da će autorka u neko skorije vrijeme da se okuša i sa nekom drugom temom i u nekoj dužoj formi. Doduše, imajući u vidu moju standardnu neobaviještenost, sasvim je moguće da se to već desilo. Odoh da ručam, mrtav sam gladan...

An American Crime

Još nije mrtva hipoteza o dualnosti! Pogledao sam An American Crime i film je izvanredan! Pravo malo remek-djelo koje ispravno radi sve ono gdje The Girl Next Door griješi (dakle, SVE). Ovaj film je i zvanično zasnovan na događaju iz 65., kada je izvjesna Gertruda Baniševski u podrumu svoje kuće držala zatvorenu šesnaestogodišnju Silviju Lajkens. Film je ispresijecan kratkim scenama sa suđenja, razgovorima tužioca sa akterima priče koji najavljuju pojedine događaje u filmu.

Razlike u odnosu na gore pomenuti film snimljen po knjizi Jacka Ketchuma su brojne. Osnovno je što su likovi ovde tretirani kako treba, nisu marionete u rukama neukog scenariste koji im kaže da iz čista mira nekog maltretiraju, nego imaju MOTIVACIJU, psihološki su analizirani (naravno, koliko to vrijeme, brojnost likova i naravno tempo filma dozvoljavaju) i događaji su većinom predstavljeni kao posljedica teške socijalne situacije + slabosti likova + Zla koje čuči u svima nama.

Inače, o čemu se ovde radi? Silvija i Dženi su djevojčice koje roditelji ostavljaju kod izvjesne samohrane majke Gerti Baniševski, kojoj plaćaju dvadeset dolara mjesečno da se brine o njima. Nažalost, ne znam koji je razlog za ovaj čin, to je objašnjeno na početku filma (imate na kraju krajeva i na Internetu opis tog događaja) ali moj engleski nije što je nekad bio. Nevertheless, takva je situacija. Gertruda je samohrana majka šestoro djece koja iz čiste neimaštine prihvata da se brine o dvije djevojčice u zamjenu za nešto novca. Za razliku od (ponovo) TGND, lik Gertrude je jasno profilisan - ona ima žešćih psihičkih problema, ne ide kod doktora nego se sama liječi, plus nedostatak novca plus ekstreman zaštitnički odnos prema svojoj djeci dovode do groznih događaja u kasnijem toku filma.

Prvo mlaćenje djevojčice zapate kada ne stigne ugovoreni dvadesetodolarni ček. Situacija se zatim samo pogoršava - Silvija se odmah na početku sprijatelji sa najstarijom kćerkom Polom, koja saznaje da je trudna sa izvjesnim oženjenim muškarcem, što se nesretnim spletom okolnosti pročuje. Pola zbog samozaštite momentalno ispriča majci gomilu laži o Silviji i od tada pa nadalje Gertruda totalno gubi kontrolu. Neću sad da ulazim u sva mučenja koja je sprovodila, to ćete vidjeti sami. Jezivije od njenog psihičko stanja (i naravno maltretiranja) jeste uloga koju su u svemu imala njena djeca, prvenstveno mlađani Džo. U djetencetu koje tek što se ispililo iz jajete čuči pravi Markiz de Sad, kao što će se vidjeti kasnije. Ni njegovo ponašanje nije just for the sake of it, već je lijepo nagoviješteno low profile scenom kada treba da nahrani psa.

U užasnom iživljavanju učestvuju pored Gertrudine djece i pojedini stranci - izvjesni debeli klipan s naočalama kome se sviđa Silvija, ali mu ne uzvraća simpatije. Zatim još neki klipani koji se dolaskom u podrum nađu u situaciji da se pred njima nalazi vrlo interesantna igračka - djevojčica - na kojoj mogu da gase cigarete i šta sve ne. U početku oklijevaju, a kasnije (na nagovaranje onog malog gada) prihvataju igru i još se uživljavaju u nju.

U filmu je objašnjeno i kako je sve ovo uspjelo da ostane skriveno, zašto Silvijina sestra nije nikom ništa rekla, zašto roditelji nisu reagovali, zašto komšije ne reaguju kad čuju vrištanje iz kuće itd. Ova objašnjenja nisu uvijek najuvjerljivija, ali scenaristi su bar pokušali nešto da urade sa tim i eventualna sitna neuvjerljivost u trenutku blijedi pred ostatkom filma. Šta se dešava na kraju, saznaćete sami. Čak i ako znate za stvarni događaj i njegov epilog, način na koji je to urađeno u ovom filmu je duboko potresan (daću vam vrlo mali hint - The Descent) i gledaocima ženskog pola se preporučuje da pri ruci imaju maramicu.

Nisam objasnio zašto mi se sviđa ovaj film. Jedan od razloga jeste sjajan scenario koji uspijeva da žonglira sa gomilom likova, a da nijedan ne bude višak, da svako ima neku svoju ulogu i da te uloge budu ubjedljive. Najbolje je psihološki analiziran lik Gertrude, naravno. Dalje, iako ima veeeeeeeelikog potencijala za to, film nijednog trenutka ne zalazi u pornografiju, i.e. skoro uopšte nema eksplicitnih scena. Režiser je (ispravno) odlučio da je sugestija jezivog događaja sasvim dovoljna, tako da je vrlo malo krvi i nema dugih sadističkih scena. Ovo ne znači da je film mrljav, naprotiv - temeljno će da vas protrese.

Ono najbolje, however (pored jedne fenomenalne scene pred kraj filma), jesu performanse dvije glavne glumice, Ketrin Kiner i Elen Pejdž. Ketrin Kiner je sjajno udahnula život poremećenoj Gertrudi i učinila je toliko uvjerljivom da je to naprosto jezivo. Bez ikakve pretjerane dernjave, patetike i ostalog, njen lik je takav da povremeno možete da osjećate određenu simpatiju zbog teške situacije u kojoj se nalazi, ali češće ćete željeti da joj razbijete glavu. Elen Pejdž s druge strane je savršena žrtva, prosto je nevjerovatno sa kakvom lakoćom pravi transformacije od demonske male gadure iz Hard Candy jednog ovakvog filma. Nema više njene samouvjerenosti, smartass duhovitih replika i beskrajnih muzičkih referenci (ipak se film dešava u vrijeme kad su Bitlsi bili na sredini karijere, Stounsi tek počinjali, a siroti Kurt Kobejn se nije još ni rodio) - ovde je žrtva i u toj ulozi se snalazi kao riba u vodi. Kao i starija i iskusnija Ketrin Kiner, ni u jednom trenutku nemate osjećaj da ona glumi - ona jednostavno jeste Silvija. Ne moram ni da spominjem da joj se sada divim do imbecilnosti i da joj više neću uzimati za zlo onaj loš film. In fact, čak bih se nadao da će da dobije Oskara, kad bi kojim slučajem ta propala nagrada išta značila. Ellen Page, you rule!