Demoliranje kauča

Jutros kad sam se probudio, jedna od prvih stvari koje su mi pale na pamet bilo je demoliranje kauča. Naravno, do toga sam došao razmišljajući o relacionim bazama podataka, a kasnije sam shvatio da je sve to tijesno vezano sa Platonovom filozofijom.

Dakle, stvar je u sljedećem - svi znamo da u programiranju, matematici i raznoraznim drugim životnim sferama mi susrećemo promjenljive i konstante. Jasno, ono što se mijenja su promjenljive, a konstante se ne mijenjaju. Inače, valjda, ne bi ni bile konstante. E sad, u matematici je razlika prilično očigledna - svi znamo da su brojevi 1, 2, 3 i tako dalje konstante, da se promjenljive označavaju raznoraznim slovima i tome slično. Mali trik je što ponekad i konstante mogu da budu označene slovima (npr. slovom a u nekom zadatku označimo nešto što jeste konstanta, ali nas zaboli uvo koja je to tačno konstanta), ali to je otprilike to. S druge strane, zamislimo sad slučaj iz relacionih baza podataka da npr. imamo tabelu sa spiskom svih studenata nekog fakulteta. Šta se dešava kad se neki student ispiše, pa izbrišemo njegovo ime? Sad opet imamo neku tabelu, ovaj put kraću za jedno ime. Ta tabela očigledno nije ona ista tabela od maloprije (jer ima red manje), ali s druge strane očigledno da je to ista tabela jer i ono i ovo je tabela sa spiskom studenata tog konkretnog fakulteta. Dakle, šta se do đavola dešava s tom tabelom? Mijenja li se ona ili ne?

Postoje naravno i mnogo drastičniji primjeri, ali nećemo sad ulaziti u njih da se ne rasplinjavamo. Poenta je da je nekad lako razgraničiti promjenljivu i konstantu, a nekad opet nije. Evo - posmatrajmo promjenljivu x. Neka ona trenutno ima vrijednost 3. I ako nam neko kaže "Ajde promijeni vrijednost promjenljive x u 4", nema nikakvih problema. Ali ako nam neko kaže "Promijeni broj 3", možemo samo da ga pogledamo bijelo i pozovemo kola za ludnicu. Kako možemo da promijenimo broj 3? Ako ga "promijenimo", to onda više nije broj 3 nego nešto sasvim deseto. Neko će reći - "Pa možemo da napišemo broj 3 na papiru, pa ga izbrišemo ili podebljamo ili nešto slično." Da, ali, dozvolićete, zapis broja tri na papiru nije sam broj tri nego upravo što rekosmo - zapis. Švrljanjem po papiru vi mijenjate zapis, a ne sam broj tri, koji zapravo i ne postoji u konkretnom obliku, već samo kao ideja.

Čovjek koji je, bar što se tiče relacionih (a i objektnih) baza podataka riješio sve nedoumice oko ovakvih problemčića je Christopher J. Date, u svojoj monumentalno-briljantnoj knjižurini pod nazivom An Introduction to Database Systems (btw, ako slučajno naletite na nekog naduvanog programera koji se izdaje za stručnjaka za baze podataka, pitajte ga da li je pročitao tu knjigu, a ako nije, slobodno mu se nasmijte prezrivo u lice). Elem, dakle, oću da kažem sljedeće - C. J. Date je odlično opisao i riješio problem u bazama podataka. Tako da nama za ovaj ubogi blog ostaje samo da se pozabavimo promjenljivima i konstantama u stvarnom životu, ali naravno koristeći neke pojmove iz teorije baza podataka (može i pomoću pojmova iz klasičnog programiranja, ali baze podataka su mi bliže pa ću da se držim toga).

Spomenuo sam kako je apsolutno suludo pričati o "mijenjanju" broja 3 i kako on postoji samo kao ideja, dok su sva njegova pojavljivanja na monitoru, na papiru i sl., samo slike tog broja. Ali šta je recimo sa kantom za smeće u vašoj kući? Da li je ta kanta konstanta ili promjenljiva? Sigurno ste u iskušenju da ko iz topa odgovorite "Kanta za smeće u mojoj kuhinji (ako tamo uopšte imam kantu a ne recimo kesu) je nesumnjivo konstanta!". Međutim, javlja se isti problem kao sa tabelom studenata - ako vi sad čekićem razbijete tu kantu u paramparčad, to i dalje ostaje kanta za smeće iz vaše kuhinje, albeit totalno rasturena. S druge strane, vaša malopređašnja predivna neoštećena kanta za smeće sada više ne postoji. Odnosno, ne postoji u fizičkom obliku, ali očigledno da postoji kao ideja. VI znate za tu kantu, VI je se sa sjetom prisjećate (i pitate se što ste li je rasturili samo zato što vam je to neki imbecil naredio na svom idiotskom blogu), dakle - IDEJA te kante postoji.

Sad vam je otprilike jasno gdje nastupa Platon. Njegova nesumnjivo genijalna i revolucionarna tvrdnja o svijetu ideja savršeno objašnjava sva pitanja o tome da li mi u stvarnom životu nalijećemo na promjenljive ili konstante. Zbog teorije o Idejama, Platona smatram najvećim filozofom svih vremena (mada se ne razumijem nešto u filozofiju) i svako ko kritikuje tu teoriju nema apsolutno blagog pojma ni sa čim. Elem, šta bi sa tim svijetom ideja? Pa, to je nešto kao mjesto gdje se nalaze sve moguće konstante - brojevi, kante za smeće, kauči u raznim varijantama, kompletni i demolirani, svi ljudi u svim mogućim formama itd. Sve materijalno što mi srećemo u našem ovozemaljskom životu jesu zapravo promjenljive koje za vrijednosti uzimaju konstante iz svijeta ideja.

Evo kako stvari funkcionišu - zamislite sebe kao osobu. Vi ste u svakom slučaju jedinstveni. Vi imate svoje JA i to JA je različito od onog JA koje imaju drugi ljudi. To je ono što vas jedinstveno određuje i što bi se u bazama podataka nazvalo primarnim ključem. Malo banalnija varijanta je npr. vaš matični broj. Svi ljudi imaju različite matične brojeve i kad znate neki matični broj, postoji tačno jedna osoba na koju se taj broj odnosi. Tj., matični broj bi bio primarni ključ za svijet ljudi. Neki ljudi mogu da imaju isto ime, ali ne i matični broj. Slično, npr. za neke predmete bi njihov serijski broj mogao da bude primarni ključ itd. Naravno, nama nije toliko bitno da precizno navedemo te primarne ključeve - bitno je da znamo da oni postoje. E sad pogledajmo šta se dešava s kaučem u vašoj dnevnoj sobi i šta biva kad vam neko kaže da demolirate kauč. Kauč U Dnevnoj Sobi je promjenljiva. Njegova trenutna vrijednost iz svijeta ideja može da bude npr. zeleni trosjed ili nešto slično. Ako vi demolirate kauč, vi zapravo ne uništavate svoj zeleni trosjed - vi jednostavno umjesto jedne konstante iz svijeta ideja u svoju promjenljivu Kauč U Dnevnoj Sobi uvrštavate drugu konstantu (u ovom slučaju, to je jedna vrlo demolirana konstanta). Prilično utješna misao za sve one koji su nekad nešto slomili, zar ne?

Vi sad možete da budete lukavi, pa da postavite sljedeće pitanje: "A šta ako ja svoj kauč iz dnevne sobe prenesem u spavaću? Da li je to isti kauč?" Odlično pitanje! Odgovor naravno postoji, ali nije ga baš najjednostavnije objasniti. Ako kauč iz dnevne sobe prenesemo u spavaću, tada promjenljiva Kauč U Dnevnoj Sobi ima kao vrijednost specijalnu konstantu (neki bi rekli NULL, ali to ipak nije to) koja označava da tu zapravo nema kauča. S druge strane, promjenljiva Kauč U Spavaćoj Sobi naprasno kao vrijednost dobija onaj kauč koji ste prenijeli iz dnevne sobe. Naravno, ovakav izbor naziva promjenljivih nije baš najsretniji, upravo zbog ovog primjera. Dakle, bolje objašnjenje bi bilo da npr. i kauči, baš kao i ljudi, imaju identitet, da imaju nešto što ih jedinstveno određuje. Možemo npr. da posmatramo kauč sa tim-i-tim serijskim brojem i da imamo promjenljivu Kauč Sa Tim-I-Tim serijskim brojem. Sada lako vidimo da intervencije u smislu promjene lokacije predmeta uopšte ne mijenjaju dotični kauč. Međutim, taj kauč je takođe podložan demoliranju, a to već jeste nešto što ga "mijenja". Odnosno, kako smo prije objasnila, ne mijenja ga, već umjesto njega stavlja drugi, demolirani, kauč.

I konačno - šta je sa ljudima? Iz prethodnog izlaganja je valjda očigledno da ste vi, iako naizgled konstanta, zapravo promjenljiva. Mijenjate se, starite, otpadaju vam zubi i drugi dijelovi tijela. Na kraju, kad odapnete, briše se vaša promjenljiva. S druge strane, rađanje nekog derišta predstavlja uvođenje nove promjenljive, koja će naravno vrijednost da uzima iz skupa mogućih ljudi, koji je podskup skupa Ideja.

Za kraj - jasno je da nema sve iz skupa Ideja fizičku reprezentaciju. Kauči, demolirani ili ne, uglavnom imaju. Ali u svijetu ideja imate i neke superopake ideje kao što su skup svih skupova, brijač koji brije one koji se ne briju sami itd., dakle stvari koje ni teoretski ne mogu da postoje. Eto.

Dolazak u grad

Baš sam nešto razmišljao o jednom sasvim neobičnom problemu. Zamislite da imate neki mali grad, lijep i čist, u nekoj državi (Bosna je naravno isključena, jer tu nema lijepih gradova). I naravno, ljudima koji tu žive je prijatno i fino i svi su dobro raspoloženi i zadovoljni.

E sad zamislimo sljedeću problemsku situaciju - odjednom gomila ljudi dođe u taj grad. Nije bitno zašto, kojim povodom, da li je organizovano ili ne, jednostavno - gomila ljudi se tu pojavi. Ne mislim da počnu da žive tu, nego naprosto dođu i budu u tom gradiću. Zar ne bi onda u gradiću nastupila totalna gužva, ulice bi bile krcate i svi bi postali nervozni i zlovoljni? Čak nije neophodno da došljaci prave nered, da se tuku sa lokalnim stanovnicima ili da ostavljaju otpatke na ulici. Samo njihovo prisustvo u ogromnom broju dovodi do gužve i samim tim do neuslovnih uslova za život.

Pretpostavimo dalje da pridošlice jednostavno neće da odu. Ispune sve hotele, a kad tamo više nema mjesta, ostatak spava na ulici. I tako se nasade u gradić i ni da mrdnu.

Clearly, ovo je vrlo komplikovan problem. Ne možete ih izbaciti jer ne krše nikakav zakon. Niko nikog ne sprječava da jednostavno bude na nekom mjestu. Ali s druge strane, valjda bi trebalo da i građani gradića imaju pravo na svoj mir. Pitanje je - da li postoji neki zakon koji zabranjuje masovne dolaske u pojedina mjesta? Vjerovatno da ne. Ali trebalo bi ga izmisliti. Eto.

Smrt 3

Vraćam se danas s posla i taman kad sam bio tamo na čuvenom Kružnom Toku, kroz isti protutnje pogrebna kola. I naravno, odmah pomislim kako bi bilo ubitačno interesantno da me recimo da pogrebna kola spiče nasred pješačkog prelaza i da se tako oprostim od ovog svijeta.

Generalno, svi mi imamo neke planove za budućnost, šta bismo voljeli da postanemo kad porastemo, gdje da živimo, kuda da putujemo i tome slično, ali veoma malo ljudi razmišlja o načinu na koji bi željeli da odapnu.

Meni lično je pogibija od strane pogrebnih kola na vrhu liste. Takva ironijska crta se teško nalazi kod konvencionalnijih umiranja kao što su infarkt, davljenje hranom, pad klavira na glavu ili da vas upuca ljubomorni muž. Nije loše ni kad vas zgaze kola hitne pomoći, ali pogrebna kola su ipak bolja. Ovde su moguće i raznorazne varijacije, ali o njima nešto kasnije.

Prije toga - problemi koji mogu da izbiju. Jedan od njih je što kad vas zgazi auto, to zna da bude prilično bolno. Dakle, u daljem tekstu podrazumijevamo da vas tako efikasno odalami da vas ubije na mjestu, bez ikakve dodatne prepiske. Drugi problem je nešto složeniji - ako želite, kao sav normalan svijet, da vas zgaze pogrebna kola, potrebno je da budete svjesni da ta pogrebna kola neko vozi i da će taj neko da bude odgovoran za vašu smrt. Teoretski, vi možete da se bacite pod ta kola van pješačkog prelaza (ili na pješačkom kad je crveno) i da tako kompletno preuzmete krivicu za svoju smrt, ali i to nije najsretnije rješenje jer će opet osoba koja vas je zgazila, ako ima imalo savjesti (a vozač pogrebnih kola sigurno ima), biti do kraja života istraumirana i izjedena osjećajem krivice. Želite li to da natovarite nekom na vrat? Naravno da ne.

Zbog toga je potrebno da razmislimo o nekim modifikacijama. Šta ako, npr., na nekoj raskrsnici kojom prolazite nastupi katastrofalno užasan lančani sudar epskih proporcija i ako u sveopštoj kakofoniji i odbijanju neka pogrebna kola budu lansirana prema vama i sravne vas sa zemljom? Na taj način vozač tih kola sigurno nije kriv, ali... Ne samo da u lančanim sudarima obično bude mrtvih, nego još i definitivno postoji neko ko je taj sudar započeo i onda bi taj neko bio kriv. Dakle, eto nas opet na početku.

U suštini, frustrirajuće je to što, kako god okrenete, neko mora da bude kriv. Pretpostavimo da prelazite ulicu iza pogrebnih kola, iz suprotnog smjera se neko silovito zakuca u njih, kovčeg izleti kroz zadnja vrata i napravi palačinku od vas. Opet je vozač pogrebnih kola oslobođen odgovornosti, ali se ona prebacuje na tog drugog vozača.

Možemo da posmatramo drugi slučaj - neko je parkirao kola na nizbrdici i zaboravio da povuče ručnu. Vi prolazite donjim dijelom ulice čitajući strip, ništa ne sumnjate, kad odjednom osjetite kako ste monstruozno zgaženi. I u ovom slučaju kriv je vozač što nije povukao ručnu. Slično važi i ako ostavi otvorena zadnja vrata, kovčeg izleti kroz njih, sklizne niz padinu, pokupi vas i zakuca u semafor, a onda se u taj isti semafor zabije trospratni autobus. Opet je kriv vozač što nije zatvorio vrata.

I tako dalje. Pokazuje se da je zajednička crta svih ovih smrti od pogrebnih kola činjenica da je uvijek neko drugi kriv za vašu smrt (ili to ili će da bude istraumiran do kraja života). Kako izaći iz te problemske situacije? Da li da se okrenemo nekom konzervativnijem načinu umiranja, npr. srčanoj kapi ili tuberkulozi? Možda velikim boginjama?

Jok. Ostajemo kod saobraćajnih nesreća. Rješenje je jednostavno - smatraćemo da pogrebna kola vozi neki pokvareni gadni ubica (naravno, ukrao ih je) kome vaša smrt ništa ne znači jer je već pobio trideset ljudi tog dana. Dakle nema osjećaja krivice, nema trauma, divota. Sad sam stvarno gladan i odoh nešto da pojedem.

Blogovanje s posla

Jelenskih mi rogova! Ovaj post kucam s posla! Kakav osjećaj! Kao da radim nešto zabranjeno, nešto kažnjivo. Moram da se okrećem svaki čas da vidim da mi neko ne viri iza leđa. Moram da imam minimiziranje prozora na gotovs, za slučaj da neko uleti kroz vrata kabineta. A pošto je ovo kompjuter iz doba trijasa i treba mu jedno 13 minuta da minimizuje prozor, moram da budem spreman da u trenutku probodem oko bajonetom svakom nezvanom pridošlici prije nego što vidi šta se na ekranu dešava. Zaista, blogovanje s posla je stresno, ali znate kako kažu - najslađe je zabranjeno voće. Zapravo najslađe su datule, a poslije toga zabranjeno voće. Koje god ono bilo. Osim ako nisu datule. Mada nisam čuo da su datule zabranjene. Možda šećerašima. Ali njima je zabranjena i čokolada, pa da li to znači da je čokolada voće? Naravno da ne.

Primijetimo da je danas opet ponedeljak. Moji postovi u posljednje vrijeme su kao po pravilu redovno vezani za ponedeljak. Moram da priznam da sam u velikoj mjeri prevazišao svoju mržnju prema tom danu. Sad mi je čak i najdraži dan u sedmici, poslije srijede, petka, subote i nedelje. Naravno, to su dani kad nemam nastavu. Dakle, sad mi je ponedeljak (kad imam dva časa) miliji od utorka i četvrtka kad imam 4. Neko bi na osnovu ovoga mogao da zaključi da ja volim da držim što manje časova i taj neko bi bio u pravu. Ali, bitno je i da na moje vježbe na Šumarstvu dolazi sve manje i manje djece, tako da je atmosfera sve podnošljivija. Sad se čak pojavljuju i ljudi koji znaju skoro sve što pričam, što je vrlo lijepo i pohvalno. Naravno, uvijek valja biti oprezan, jer bi neko od njih mogao da provali koliko ja zapravo pojma nemam, te zato uvijek treba imati spreman bajonet i protjerati ga kroz oko prvom koji nešto posumnja. Pa nek oni vide...

Jasno, niste na ovom blogu da biste slušali kako tupim o ponedeljku. Svi znamo da je mnogo interesantnija tema - smrt. Elem, danas kad sam došao na posao, vidim na vratima smrtovnicu. Apparently, umrla je majka jednog od profesora. Šta je tu tako čudno, pitate se vi. E pa ja sam se zaposlio na Mašinskom fakultetu u julu prošle godine (dakle tu sam nešto manje od godinu i po) i ovo je već sedma ili osma smrtovnica koja se pojavljuje. Nisu u pitanju samo bliski srodnici ljudi koji tu rade, među umrlima je bilo i zaposlenih, a bogme i jedan student. Takve stvari natjeraju čovjeka da se zapita ima li to neke veze s njim. Ja sam naravno konstatovao da nema, čisto zato da ne bih imao grižu savjest zbog toga što stradaju ljudi vezani za moj fakultet, a političari su svi alive and kicking. Da se odmah razumijemo, ovim ne želim da pozovem na masovni linč političara - odsijecanje prstiju bi bilo sasvim dovoljno. Ili recimo strpati ih sve u jednu zatvorsku ćeliju - Majlorada Dudika, Harija Silajdića, Nika Špeerića, Edija Tarzića, Silomana Tuhića itd. Pa nek se snalaze (obratite pažnju na to da su Njihova imena kopirajtovana, a do zaključivanja ovog bloga nisam uspio da obezbijedim prava na korišćenje tih pravih imena).

E sad je dosta s ovim budalaštinama, odoh kući da nešto jedem, a vi se snalazite sami. Baš me briga. Mnjnjnjnj.

Apdejt (u vezi s ponedeljkom)

Ponedeljak je najgori dan u sedmici! Mrzim ga, mrzim ga, MRZIM GA!!! Mrzim ga iz dna duše!

Zašto mrzim ponedeljak? Pa, pažljiviji pratioci ovog bloga (sve troje) će se prisjetiti da sam prošli put bio veseo zato što nisam držao vježbe šumarima zbog nesređenosti situacije. U međuvremenu je lično prorektor za nastavu sa Univerziteta u BL (imenom i prezimenom prof. dr Simo Jokanović) urgirao da se "sredi situacija", tako da su mi skinuli 4 časa na Mašinstvu da bih mogao da držim ta dva na Šumarstvu a da se ne umorim previše. Actually, boli njih ona stvar koliko ću ja da se umorim, ali dok ne saznam da je suprotno - zadovoljavaću svoju sujetu mišlju da sam direktno uticao na svoju sudbinu i da sam praktično ucijenio, te da su to uradili zato što bi im bio problem da nađu drugu budalu koja bi bila spremna da tamo radi.

Elem, obviously studenti sa Šumarstva su nekako saznali za moje nećkanje oko prihvatanja posla, te su odlučili da mi se krvavo osvete tako što će brutalno da sabotiraju moje časove. Tamo ima cirka šezdeset ljudi, od toga jedno 3-4 jadna siromaha kao nešto i prate šta ja pričam, ostali se zdušno dernjaju i prave raznorazne duhovite pošalice na moj račun. Primjer:

Ja: "Ovo ćemo da izvučemo pred zagradu."

Neko iz mase: "Ovaj stalno nešto izvlači!"

Naravno, jasno se vidi da mentalni sklop tih studenata nije mnogo odmakao od djece u obdaništu, ali ja nemam razloga da se nerviram zbog toga. Ja sam dobar čovjek i ne pada mi na pamet da se nekom svetim tako što ću da ga izbacujem s časa ili sl. Za to postoji ispit ;-) Uglavnom, tako se moji časovi svode na piskaranje po tabli stvari koje apsolutno nikog ne zanimaju i nastojanje da sačuvam svoje uši od užasne dernjave koja vjerovatno nadjačava buku koju stvaraju krici grešnika koji se tormentuju u vječnoj vatri u Paklu. Sljedeći put bih mogao da ponesem vatu...

Jasno, iste sekunde sam se gorko pokajao zbog prihvatanja tog posla (za što između ostalog direktno krivim i svog oca koji je radio na tom fakultetu a nije me upozorio), ali sad je gotovo. Or is it? Pa ja nisam ništa nigdje potpisao! Nikakav ugovor, ništa. Gdje uopšte piše da ja tamo radim? To je samo jedna od mnogih stvari koje tako "funkcionišu" na ovom našem propalom "Univerzitetu".

Sad se sigurno pitate nije li malo bizarno da ja ovako loše pišem na javnom mjestu (Internetu) o svojim studentima? Šta ako to saznaju? Oh damn, biću tako tužan... Možda prestanu da me vole! Odoh da se ubijem...

In other news, sad u petak me iz blaženog sna u devet ujutru probudi telefonski poziv. Za trenutak sam se prepao da nisu Jehovini svjedoci, ali onda se ispostavilo da je simpatična teta iz telefonske centrale na fakultetu na kom radim (ne, nije Šumarski). Kaže, treba da dođem po neku karticu pomoću koje će da se evidentira radno vrijeme. Ako mi nije pao mrak na oči već pri spominjanju dolaska na posao u petak, kad sav normalan svijet spava do podne, onda sad sigurno jeste. Dakle, sad će još i da nas gone da budemo po čitav dan na fakultetu. Uglavnom, spakujem se ja koji sat kasnije i odem tamo i dobijem neku plastičnu karticu (šta ti je moderna tehnologija, uvijek sam bio fasciniran kako jedno obično malo plastično čudo može da sadrži neke podatke i komunicira sa kompjuterima and stuff). "Za šta to služi?" pitam ja tetu, praveći se lud, kao ne znam za šta služi. "Za radno vrijeme", odgovara ona praveći se luda, kao ne zna da se ja samo pravim lud. Kaže, imaš ovde za dolazak, ispod za odlazak, protjeraš to čudo i na konju si. Kao mogu i da probam. Izađem ja van prostorije i priđem s druge strane, gdje se nalazi to čudo. I vidim ja dva neka čuda i kontam sad šta dođavola treba da radim. Mislio sam da treba proći karticom kroz neki čitač, ali nikakvog proreza tamo nema. Za to vrijeme teta i njena kolegica kroz staklo gledaju ove moje bezuspješne pokušaje i satraše se mašući rukama i objašnjavajući šta treba da radim. Ja naravno ništa ne kontam i kad sam već odustao, vidim nešto bipne i zasvijetli plavo. Kad ono - trebalo je samo da se karticom mahne pred ono čudo! Satanska sprava! Onda sam otkrio da je taj bip sa svjetlom ultrazabavna stvar, te sam nekoliko puta mahnuo karticom ispred i bio oduševljen kao malo dijete kad se začuje pomenuti bip. Inače, čitava skalamerija počinje da radi od sutra. Opet taj prokleti ponedeljak, mrzim ga, mrzim ga!

Logično, meni ne pada na pamet da za i jednu jedinu sekundu produžavam svoj boravak na radnom mjestu (tamo sam samo kad imam vježbe i ponekad kad je usmeni ispit ili eventualno ako me neko od studenata davi da mu pokažem zašto sam ga oborio (čitaj: kako sam dođavola uspio da provalim da je prepisao)). O razlozima neću sada, jer bi to ovaj nadasve neozbiljni blog odvelo u ozbiljne vode, a to naravno ne želimo. Prepustićemo učenijim ljudima da pišu ozbiljne stvari.

Sad odoh malo do videoteke da potražim Wrong Turn 2, pa ću da gledam kako Nalbandijan osvaja Masters u Parizu.

Najbolji radni dan

E vala danas je bilo baš super! Na stranu što je sve počelo tako što sam prije odlaska na spavanje (blizu 4 ujutru) odslušao neke od svojih omiljenih pjesama koje su mi popravile raspoloženje (Ride Across the River, It Never Rains i Telegraph Road, sve by Dire Straits). Naime, ustanem oko devet sati i skoknem do Univerziteta ne bih li pronašao svog profesora da saznam šta sutra treba da spremim za vježbe na mašinstvu. Vježbe koje je trebalo da od 10 sati držim šumarima sam preskočio zbog određenih problema s rasporedom (to već ulazi u domen rasprave o silnim nepravilnostima funkcionisanja obrazovnih ustanova u Republici Srpskoj, pa ćemo da preskočimo jer zaslužuje posebnu temu). Ništa ljepše nego kad samovoljno uzmete slobodan dan, right?

Uglavnom, skoknuo sam do kabineta, kad imam šta da vidim - sve stvari izbačene napolje, kompjuter, stolovi i na njima gomila papira, a unutra dvojica majstora kreče. Na taj način propade planirani usmeni ispit koji je profesor trebalo da drži. Uglavnom, ubrzo se pojavi i on i kaže da je radio matematičku indukciju (koju sam ja prešao na prošlim vježbama) i blago me upozori da ne treba sa vježbama da idem ispred njegovih predavanja. Naravno, nije vam super kad vam neko skrene pažnju da ste nešto zeznuli, ali dobra stvar je što za sutra ne moram ništa da spremam. Na taj način, ne samo da imam vremena da čitav dan odmaram i onda uveče pogledam film ili dva sa zombijima (zbog razloga koji će postati jasni za nekih osamnaest dana), nego još sutra mogu da radim šta hoću. Mogu da ponavljam nešto što smo prije radili, a mogu i da izmaltretiram studente nekim neočekivanim testom. Kad već ovaj idiotski bolonjski proces čini od studiranja obično srednjoškolsko budalesanje, zašto ne ići do kraja i vratiti ono što smo svi najviše voljeli u srednjoj školi, a to su upravo nenajavljeni kontrolni? (naravno, ovo se ne bi bodovalo za ispit, jer za to postoje zvanično propisani kolokvijumi)

Uopšte, asistentski posao ima prednosti i mana. Jedna od prednosti je što imate prilično širok prostor za ispoljavanje i realizovanje svog bolesnog sadizma, uz minimalnu mogućnost da nagrabusite zbog toga. O manama neki drugi put (ukratko - neki ljudi smatraju da je to super posao gdje ništa ne radite, a pare samo kaplju, e takvi nemaju blagog pojma).

Uglavnom, tako sam ja već nešto poslije 10 sati slobodan i prošetam do centra (Banjaluka je, za razliku od npr. Beograda ili Sarajeva, kvalitetno konstruisan grad jer je sve udaljeno petnaest minuta hoda od centra). Sjednem na klupu, isučem Sport koji sam kupio pri dolasku na posao, javim se Nebojši, svom dobrom drugu iz ratnih gimnazijskih dana i dok čekam njegov odgovor, listam novine i uživam u trijumfu nad Litvancima. Usput pošaljem poruku i kolegici Mirjani, koja već na startu svoje univerzitetske karijere ima gadnih poteškoća sa somovima koji upravljaju čitavom tom prosvjetnom skalamerijom. Nakon nekog vremena stiže Nebojša i mi prošetamo do mjesta koje ima najbolji sladoled u gradu i tamo sjednemo i divanimo. Poslije stiže i moja ljepša polovina Branka, da potroši svoju polusatnu pauzu. I nešto kasnije se razilazimo, Nebojša ode s nekim svojim drugom, Branka nazad na posao, a ja pravo kući da napišem ovaj kratki post i onda da pojedem vjerovatno mesni narezak.

Zaključak: Tvrdnja kako je rad stvorio čovjeka je budalaština. Život je najljepši kad se radi malo ili nimalo. E, reći ćete, zato treba da radiš nešto što voliš. Nažalost, zar sama činjenica da ti je nešto POSAO ne ubija tu ljubav sasvim uspješno? O tome drugi put...

Zombiji? ZOMBIJI???

Jedna od stvari koje me intenzivno nerviraju jeste pogrešno etiketiranje koje u posljednje vrijeme srećemo prvenstveno u vezi sa filmom [REC]. Izgleda da otprilike svaka osoba (ili bar oni koji su negdje pisali o tom filmu) smatra da je to film sa zombijima. Zaista, pročitajte bilo koji rivju tog filma i pljunite mi u oko ako se bar nekoliko puta ne spominje riječ zombi.

Zašto me ovo nervira? Pa, jednostavno zbog toga što [REC] nema APSOLUTNO NIKAKVE veze sa zombijima! Pojma nemam odakle je ova gnusna laž potekla i zašto čak i učeni ljudi bez ikakve kritike dotičnu laž prihvataju. Zbog opasnosti da neki manje iskusni gledaoci povjeruju i da im se ovaj dio horor obrazovanja zauvijek poremeti, objasnićemo u čemu je stvar.

Prvo, evo definicije zombija sa dictionary.com:

"the body of a dead person given the semblance of life, but mute and will-less, by a supernatural force, usually for some evil purpose"

Da, u pitanju je DEAD person! MRTVA osoba! Svako ko je uopšte gledao [REC] zna da je u pitanju nešto nalik na mutirani virus bjesnila (uz potencijalnu demonsku komponentu), koji čini da osoba malo pobudali, ali PRIJE nego što pomenuta osoba rikne. Vrlo slično kao u filmu Rabid Dejvida Kronenberga. Ili, donekle, čak i Shivers. Ili 28 Days Later. Ove prvopomenute filmove niko nije nazivao zombi filmovima i čini mi se da je to pogrešno etiketiranje krenulo upravo od 28 Days Later.

Elem, dakle [REC] ne ispunjava čak ni najelementarniju definiciju zombi filma jer NEMA OŽIVLJAVANJA MRTVIH! Ako se pitate šta je bilo s babom nakon ispaljenih metaka, odgovor je - ispaljeni meci je nisu ubili. Još nekoliko likova je bilo u dosta teškom stanju prije transformacije (npr. ujedeni pajkan), ali niko od njih nije umro. S druge strane, očigledan je primjer npr. djevojčice koja je cijelo vrijeme bila u maminim rukama i onda se iz čista mira preobrazila. Surely, mama bi primijetila da joj je kćer odapela u rukama?

Dalje, osim ove suve definicije, mi obično (pod uticajem Romera) za zombije podrazumijevamo još nekoliko stvari - recimo da se kreću sporo, da su relativno tromi, da cijene ukus ljudskog mesa, da su uvijek gladni, da od glasova ispuštaju samo neko potmulo mumlanje i sl. I naravno - da njihovi ujedi dovode do smrtonosnog ishoda i kasnijeg transformisanja žrtve takođe u zombija. Uzimajući ovo proširenje definicije, možemo da eliminišemo npr. Džejsona iz serijala Petak 13. On, strogo uzevši, definitivno jeste zombi, ali mi ipak ne volimo da ga smatramo zombijem jer odstupa u svakom pogledu od generalno prihvaćene slike - ne mumla, ne prenosi zarazu, koristi oružje i sl. Iako je Romero režirao onaj grozni film Diary of the Dead, ipak je on Edgar Alan Po zombi podžanra i mislim da njegova vizija zombija treba da bude zvanična. Na kraju krajeva, iživljavanje i nepotrebno eksperimentisanje sa odavno ustaljenim formama obično dovodi do katastrofalnih rezultata. Sjetimo se samo gomile onih tupavih filmova u kojima se vampiri ne boje krsta i slično. Poppycock!

Lažna dojava

Sinoć je, kažu, zgrada Vlade Republike Srpske evakuisana zbog (ispostavilo se) lažne dojave o podmetnutoj bombi. Ko je vidio istu, zna da je to povelika zgradurina, te se to pretraživanje bogme dobro oteglo, sve do sljedećeg dana. Siroti ministri su vjerovatno bili istraumirani i u ogromnom strahu za vlastite živote. A siguran sam da još mnogo ljudi širom Republike Srpske ne cijeni dovoljno žrtve koje naše drago rukovodstvo čini za njih. Neki kažu da je ova dojava bila zapravo samo crvena haringa da se pažnja cajcima prebaci na pogrešnu stranu, dok je u isto vrijeme na drugoj strani (po treći put u posljednja četiri mjeseca) opljačkana Balkan Investment Bank. Mi smo mišljenja da ta dva događaja nemaju veze jedan s drugim i da je dojava samo izmotavanje nekog besposlenog srednjoškolca kome je palo na pamet da, eto, malo zeza ministre i policiju. Naravno, nepotrebno je reći da njegov čin svesrdno podržavamo :-)

U ostalim vijestima - u Sarajevu izbio incident na otvaranju nekakvog Queer festivala. Nekoliko ljudi je premlaćeno, uključujući i dvojicu novinara. They had it coming, što se mene tiče. Vi imate puno moralno pravo da u dresu Crvene zvezde odete na tribinu navijača Partizana i siti se izvrijeđate njihovih fudbalera, ali morate da povedete malo računa o posljedicama po svoju glavu. Da li svesrdno podržavam mlaćenje hormosesualaca, lezbijki, transvestita i inih samo zato što su drukčiji od nas? Naravno da ne. Ali takođe ne osjećam pretjerano sažaljenje prema nekome ko čačka mečku pa dobije po zubima. Izgleda da će za sada Bosna i Hercegovina ostati bez gej parade, što je još jedan pokazatelj koliko smo daleko od civilizovanog svijeta.

Izbori

Blago nama! Eto došlo je i to doba godine kad nebo postaje tmurno, kad konačno kišica malo rashladi ovu džunglu na asfaltu, kad se drveće prošara raznim bojama i, last but not least, kad imamo priliku da svojim glasovima "utičemo" na budućnost svoje zemlje. Da, da, došlo je vrijeme izbora, a prije toga - predizborne kampanje. Došlo je vrijeme kada mi je naročito drago što na TV-u gledam samo sport i povremeno Rejmonda. Propuštam raznorazne "male" i "velike" političare koji su, već prema afinitetima, eventualno promijenili dresove i sada svim srcem i sa neviđenom količinom emocija zastupaju interese svog novog kluba. Pardon, naroda. Propuštam sjajne emisije gdje se oni kao nešto sučeljavaju, mada konstantno ponavljaju potpuno istu priču kao i pred prethodne izbore.

No, sve to na stranu, ovo ne bi bio najbolji blog na svijetu kad bi se bavio izborima. Sasvim sigurno ima petnaest miliona blogera koji na vispren i duhovit način jedinstvenim i simpatičnim stilom pričaju o aktuelnim događajima, pa tako eto i o politici, pa tako eto i o izborima. Ja ne želim da pišem o aktuelnim događajima. Ne zanimaju me. Osim smaka svijeta, koji su obećali pa se nije desio. Kažu, možda bude za mjesec dana. Sad već nekako sumnjam u to. Gdje stadoh? Ah, da. Dakle, politika i ostali događaji me zanimaju otprilike kao i novi album Metalike. Ja pišem o onome što najbolje znam, a to su obične stvari poput pretresanja polusmrznutog pasulja u tanjir.

Umjesto da pratite izbore i slične gluposti, bolje vam je da radite nešto korisno, npr. da prošetate ili pogledate neki horor film, a možete da bacite pogled i na krasnu sličicu na blogu moje drugarice Suzane:

http://morticia.mojblog.rs/p-neznost-nije-samo-rec-od-sedam-slova/140361.html

Ko ne voli mačke, ne treba ni da živi!

Kako prebaciti polusmrznut pasulj iz posude u tanjir, a da ne pljusne

Let's face it - svima vam se desilo da morate da podgrijavate hranu u mikrotalasnoj... u mikrotalasnoj. Recimo da živite sami, a niste kvalitetan kuvar, pa vam svake dvije sedmice mama skuva ručak za mnogo dana, to rasporedi po onim plastičnim posudama od Svježeg sira i sl. (taman bude jedna posuda jedna porcija) i onda zamrzne.

I onda dođe vrijeme da nešto ručate. Pasulj je prilično problematičan, a ni punjene paprike ne zaostaju mnogo. Zašto? Pa lijepo - pretpostavimo da ste turili plastičnu (nipošto ne mećite metalnu!) posudu u mikrotalasnu peć, kliknuli na "defrost" i sačekali nekoliko minuta. Sada je vrijeme da se sadržaj posude pretrese u tanjir iz koga ćete da jedete i da se hrana podgrije. Međutim, kako je pasulj (a slično važi i za punjene paprike) polusmrznut, i.e. u sredini ima jedan poveći smrznuti komad, a okolo je odmrznuta tečnost, zna da bude real bitch kako da ga prebacite u tanjir. Jer ako krenete da prespete normalnim putem, kao što biste uradili da je npr. potpuno odmrznut, prvo će da izađe ona tečnost, a ledeni dio će polako da izlazi. Na taj način, kad taj dio napusti posudu, tresnuće u tanjir pravo po već odmrznutom pasulju i sve će da pljusne okolo. Koliko god da približite posudu tanjiru, uvijek će bar malo da izleti napolje. Pokušaj presipanja na prepad (tj. brzinskog pretresanja u tanjir ne bi li se ledeni dio stimulisao da izađe prvi) je out of the question. Jedino što time možete da postignete je da eventualno razbijete prozor.

Mjesecima i godinama sam muku mučio s tim i sad konačno imam fantastično rješenje problema. Naime, potrebno je da uradite sljedeće: Držite otvorenu posudu s pasuljem (ili punjenim paprikama) otvorom prema gore, a zatim je poklopite tanjirom. Tako konstruisanu konstrukciju, sa posudom spojenom za tanjir, jednostavno prevrnete (pazeći da vam sve kompletno ne ispadne na pod, jer u tom slučaju ćete morati da čistite pločice, a ako u kuhinji imate tepih onda ste tek u problemima) i stavite na frižider na kojem vam stoji mikrotalasna peć. Moguće je da postoji uopštenje postupke, tj. da tanjir sa posudom ne morate da stavite na frižider, već može da posluži i obližnji kuhinjski sto. Nisam probao tu varijantu, moram priznati, ali ako neko jeste, nek podijeli iskustva. Uglavnom, sad vam je ostao samo posljednji korak - lagano podignete posudu i bacite je u lavabo (nakon što ste sastrugali eventualne ostatke koji su ostali zalijepljeni za zid posude) i voila! - imate tanjir pun polusmrznutog pasulja, koji sad možete da ćušnete u mikrotalasnu! Ne, ne morate mi zahvaljivati, dovoljno je da mi pošaljete nešto novca.

Najbolji nazivi pjesama

Baš sam nešto razmišljao o kvalitetnim nazivima pjesama ovih dana, pa reko da podijelim s vama neke kojih sam uspio da se sjetim:

A Plague of Lighthouse Keepers - Van der Graaf Generator

Frances Farmer Will Have Her Revenge on Seattle - Nirvana

Scorched Earth - Van der Graaf Generator

Childlike Faith in Childhood's End - Van der Graaf Generator

If I Could Do It All Over Again, I'd Do It All Over You - Caravan

A Very Smelly, Grubby Little Oik - Caravan

Derek's Long Thing - Caravan

Several Species of Small Furry Animals Gathered Together in a Cave and Grooving with a Pict - Pink Floyd

Terminal Frost - Pink Floyd

Pigs on the Wing - Pink Floyd

Dancing with the Moonlit Knight - Genesis

The Battle of Epping Forest - Genesis

Return of the Giant Hogweed - Genesis

Alan's Psychedelic Breakfast - Pink Floyd

Interstellar Overdrive - Pink Floyd

Astronomy Domine - Pink Floyd

Darkness 11/11 - Van der Graaf Generator

How the West Was Won and Where It Got Us - REM

After the Flood - Van der Graaf Generator

Pioneers Over 'C' - Van der Graaf Generator

Mysterious Semblance at the Strand of Nightmares - Tangerine Dream

Origin of Supernatural Probabilities - Tangerine Dream

Rising Runner Missed By Endless Sender - Tangerine Dream

Stratosfear - Tangerine Dream

Itd. Dopuniću kad se sjetim.

Dopuna:

Meurglys III: The Songwriter's Guild - Van der Graaf Generator

Ghost in the Firewall - Arena

Citati iz filmova

Danas baš nešto razmišljam o sjajnim citatima iz filmova, pa reko da navedem nekoliko svojih omiljenih, bez naročitog redoslijeda:

"I have come here to chew bubblegum and kick ass... and I'm all out of bubblegum!" - They Live

"Stand back, son, this calls for divine intervention! I kick arse for the Lord!" - Braindead

"Your mother ate my dog!"

"Not all of it!"

- Braindead

"Gimme some sugar, baby!"

"I've got news for you pal: you ain't leadin' but two things right now: Jack and shit... and Jack just left town!"

"Hail to the King, baby!"

"You found me beautiful once..."

"Honey, you got real ugly!"

"Shop smart - shop at S-Mart! You got that?"

- Army of Darkness

"Ray, this is Walter!"

"I've never seen that. I've never seen anyone drive their garbage out in the middle of the night and bang the hell out of it with a stick, I've never seen that."

"I want to kill everyone, Satan is good, Satan is our pal!"

"Raaaay... how nice of you to invite our new neighbours over for barbecue!"

"Nobody knocks off an old man in my neighborhood and gets away with it!"

"Sardine?"

"I'm trying to cut back!"

- The 'burbs

"I'll swallow your soul!"

"Swallow this!"

- Evil Dead II

"Joey, do you like movies about gladiators?"

"Joey, have you ever been to a Turkish prison?"

"Joey, have you ever seen a grown man naked?"

"We have clearance, Clarence."

"Roger, Roger. What's our vector, Victor?"

"Looks like I picked the wrong week to quit drinking."

"Surely you can't be serious!"

"I am serious. And don't call me Shirley!"

"Cream?"

"No, thank you, I take it black... like my men."

- Airplane!

"You'll never get away with this, Habsburg... whatever it is!"

- Naked Gun 2 1/2

Bah, ovo je beskorisno! Ima ih toliko mnogo da je nemoguće sve popisati. A još nisam ni počeo da citiram Ostina Pauersa...

Jump scares

Baš sam sad pogledao 1408 i jedna scena iz tog filma dala mi je sjajnu ideju (odnosno podsjetila me na sjajnu ideju koju sam prije imao). Samjuel Džekson sjedi u autu i odjednom u retrovizoru vidi jezivu prikazu. Okrene se, kad ono u autu nema nikoga. Olakšano odahne.

Zar ne bi bilo sjajno da je ponovo pogledao u retrovizor i opet vidio istu prikazu? Džamp skerovi takve vrste (posebno vezani za ogledala, ali i oni "obični", npr. kad nešto odjednom iskoči pred junaka) dušu su dali za film - za film, that is, koji će da bude sastavljen skoro isključivo od džamp skerova. Nema dakle scena kad ste totalno napeti i očekujete da se desi nešto stravično, a ne desi se ništa. U ovom filmu svaka napeta scena bi bila završena jezivim događajem. Pa taman u pitanju bila i mačka. I suštinski film bi zapravo predstavljao samo neprekidan niz tih džamp skerova. Naravno, devedeset minuta je predugo, stvar bi brzo postala dosadna, ali ne bi bilo loše napraviti npr. film od petnaestak minuta, koji bi imao desetak takvih scena.

Filmmejkeri, eto vam besplatna ideja. Ako neko napravi ovakav film i obogati se, ja očekujem samo slavu i pare.

An American Crime

Još nije mrtva hipoteza o dualnosti! Pogledao sam An American Crime i film je izvanredan! Pravo malo remek-djelo koje ispravno radi sve ono gdje The Girl Next Door griješi (dakle, SVE). Ovaj film je i zvanično zasnovan na događaju iz 65., kada je izvjesna Gertruda Baniševski u podrumu svoje kuće držala zatvorenu šesnaestogodišnju Silviju Lajkens. Film je ispresijecan kratkim scenama sa suđenja, razgovorima tužioca sa akterima priče koji najavljuju pojedine događaje u filmu.

Razlike u odnosu na gore pomenuti film snimljen po knjizi Jacka Ketchuma su brojne. Osnovno je što su likovi ovde tretirani kako treba, nisu marionete u rukama neukog scenariste koji im kaže da iz čista mira nekog maltretiraju, nego imaju MOTIVACIJU, psihološki su analizirani (naravno, koliko to vrijeme, brojnost likova i naravno tempo filma dozvoljavaju) i događaji su većinom predstavljeni kao posljedica teške socijalne situacije + slabosti likova + Zla koje čuči u svima nama.

Inače, o čemu se ovde radi? Silvija i Dženi su djevojčice koje roditelji ostavljaju kod izvjesne samohrane majke Gerti Baniševski, kojoj plaćaju dvadeset dolara mjesečno da se brine o njima. Nažalost, ne znam koji je razlog za ovaj čin, to je objašnjeno na početku filma (imate na kraju krajeva i na Internetu opis tog događaja) ali moj engleski nije što je nekad bio. Nevertheless, takva je situacija. Gertruda je samohrana majka šestoro djece koja iz čiste neimaštine prihvata da se brine o dvije djevojčice u zamjenu za nešto novca. Za razliku od (ponovo) TGND, lik Gertrude je jasno profilisan - ona ima žešćih psihičkih problema, ne ide kod doktora nego se sama liječi, plus nedostatak novca plus ekstreman zaštitnički odnos prema svojoj djeci dovode do groznih događaja u kasnijem toku filma.

Prvo mlaćenje djevojčice zapate kada ne stigne ugovoreni dvadesetodolarni ček. Situacija se zatim samo pogoršava - Silvija se odmah na početku sprijatelji sa najstarijom kćerkom Polom, koja saznaje da je trudna sa izvjesnim oženjenim muškarcem, što se nesretnim spletom okolnosti pročuje. Pola zbog samozaštite momentalno ispriča majci gomilu laži o Silviji i od tada pa nadalje Gertruda totalno gubi kontrolu. Neću sad da ulazim u sva mučenja koja je sprovodila, to ćete vidjeti sami. Jezivije od njenog psihičko stanja (i naravno maltretiranja) jeste uloga koju su u svemu imala njena djeca, prvenstveno mlađani Džo. U djetencetu koje tek što se ispililo iz jajete čuči pravi Markiz de Sad, kao što će se vidjeti kasnije. Ni njegovo ponašanje nije just for the sake of it, već je lijepo nagoviješteno low profile scenom kada treba da nahrani psa.

U užasnom iživljavanju učestvuju pored Gertrudine djece i pojedini stranci - izvjesni debeli klipan s naočalama kome se sviđa Silvija, ali mu ne uzvraća simpatije. Zatim još neki klipani koji se dolaskom u podrum nađu u situaciji da se pred njima nalazi vrlo interesantna igračka - djevojčica - na kojoj mogu da gase cigarete i šta sve ne. U početku oklijevaju, a kasnije (na nagovaranje onog malog gada) prihvataju igru i još se uživljavaju u nju.

U filmu je objašnjeno i kako je sve ovo uspjelo da ostane skriveno, zašto Silvijina sestra nije nikom ništa rekla, zašto roditelji nisu reagovali, zašto komšije ne reaguju kad čuju vrištanje iz kuće itd. Ova objašnjenja nisu uvijek najuvjerljivija, ali scenaristi su bar pokušali nešto da urade sa tim i eventualna sitna neuvjerljivost u trenutku blijedi pred ostatkom filma. Šta se dešava na kraju, saznaćete sami. Čak i ako znate za stvarni događaj i njegov epilog, način na koji je to urađeno u ovom filmu je duboko potresan (daću vam vrlo mali hint - The Descent) i gledaocima ženskog pola se preporučuje da pri ruci imaju maramicu.

Nisam objasnio zašto mi se sviđa ovaj film. Jedan od razloga jeste sjajan scenario koji uspijeva da žonglira sa gomilom likova, a da nijedan ne bude višak, da svako ima neku svoju ulogu i da te uloge budu ubjedljive. Najbolje je psihološki analiziran lik Gertrude, naravno. Dalje, iako ima veeeeeeeelikog potencijala za to, film nijednog trenutka ne zalazi u pornografiju, i.e. skoro uopšte nema eksplicitnih scena. Režiser je (ispravno) odlučio da je sugestija jezivog događaja sasvim dovoljna, tako da je vrlo malo krvi i nema dugih sadističkih scena. Ovo ne znači da je film mrljav, naprotiv - temeljno će da vas protrese.

Ono najbolje, however (pored jedne fenomenalne scene pred kraj filma), jesu performanse dvije glavne glumice, Ketrin Kiner i Elen Pejdž. Ketrin Kiner je sjajno udahnula život poremećenoj Gertrudi i učinila je toliko uvjerljivom da je to naprosto jezivo. Bez ikakve pretjerane dernjave, patetike i ostalog, njen lik je takav da povremeno možete da osjećate određenu simpatiju zbog teške situacije u kojoj se nalazi, ali češće ćete željeti da joj razbijete glavu. Elen Pejdž s druge strane je savršena žrtva, prosto je nevjerovatno sa kakvom lakoćom pravi transformacije od demonske male gadure iz Hard Candy jednog ovakvog filma. Nema više njene samouvjerenosti, smartass duhovitih replika i beskrajnih muzičkih referenci (ipak se film dešava u vrijeme kad su Bitlsi bili na sredini karijere, Stounsi tek počinjali, a siroti Kurt Kobejn se nije još ni rodio) - ovde je žrtva i u toj ulozi se snalazi kao riba u vodi. Kao i starija i iskusnija Ketrin Kiner, ni u jednom trenutku nemate osjećaj da ona glumi - ona jednostavno jeste Silvija. Ne moram ni da spominjem da joj se sada divim do imbecilnosti i da joj više neću uzimati za zlo onaj loš film. In fact, čak bih se nadao da će da dobije Oskara, kad bi kojim slučajem ta propala nagrada išta značila. Ellen Page, you rule!

Cloverfield

U posljednje vrijeme sa raznih strana naviru mnogobrojni ljudi koji nalaze mane ovom sjajnom filmu. Istina je, Kloverfild je film koji bi pod strogom matematičkom analizom pukao kao mjehur od sapunice. Em je priča praktično nikakva, em su tu raznorazne nelogičnosti tipa da čudovište slučajno uleti u kadar, a snimatelj brže bolje skreće pogled (kamere) na sasvim drugu stranu, zatim drmanje kamere koje izgleda smeta apsolutno svima osim meni (actually, nisam ga ni primijetio), jednodimenzionalni likovi (nuladimenzionalni bi bilo možda i približnije istini), blesavo ponašanje čudovišta i njegovih minijaturnih miniona koji bi, da je pravde, sravnili Njujork za cirka 35 minuta i tako dalje i tako dalje.

Zašto je, uprkos tome, ovo odličan film? Ili, preciznije, zašto je MENI ovo odličan film? Pa, mislim da je suština u sljedećem - gore pobrojane mane, iako postoje, jednostavno su potpuno nebitne. Kloverfild nije film koji cilja na autentičnost bilo kakve vrste niti na bilo kakav razvoj likova niti nešto slično. Cilj Kloverfilda jeste da se gledalac direktno ubaci u HAOS i da tamo boravi nekih osamdesetak minuta. Jednom prilikom sam sanjao da prolazim pored raskrsnice i da se tamo, taman kad sam ja stigao, desi ogroman lančani sudar i da oko mene lete automobili, autobusi, kamioni i šta sve ne i da očajnički pokušavam da ih izbjegnem i negdje se sakrijem. Da sad ne ulazim u neke primjerčiće (npr. ratne) iz stvarnog života - smatram da je upravo ta vrsta haosa ono što ovaj film pokušava (i uspijeva) da dočara. Ne samo da smo mi, kroz kameru, praktično direktni učesnici veooooooooooma gadne situacije, tu je još i fakat da se neprekidno nešto događa, pa taman ta dinamičnost bila izazvana povremenim ne baš spretnim potezima (čemu ona paukolika stvorenja, zašto nisu efikasnija i na kraju krajeva - kakva je njihova veza sa velikim čudovištem?). Dodatni je plus što se ovde radi o ogromnom čudovištu a ne o nekoj tamo novinarskoj ekipi koja se slučajno izgubi na srpskoj teritoriji tokom rata u Bosni. Realne teme smrde a fantastika vlada.

Kloverfild je kao scena napada čudovišta u Gwoemulu proširena na čitav film. Ili recimo borba pred kraj Children of Men. Oba ova filma imaju sijaset sadržaja pored ovih (sjajnih) akcionokatastrofičnih scena, dok je Kloverfild jednostavno s gađenjem odbacio sve što je na bilo koji način intelektualno i sveo se na pure haotičnost. Puritancima se ovo možda ne sviđa, ali hej - pa nešto mora da se snimi i za nas ljubitelje neprekidne rollercoaster akcije.

Još jedan izvanredan film koji primjenjuje sličan recept je španski [REC]. Za razliku od Kloverfilda, koga bih svrstao u filmove katastrofe, [REC] je čisti horor, bez primjesa bilo čega drugog. Tamo gdje u Kloverfildu imamo haos, ovde je čistokrvni užas. Svi znamo da se u snovima često bavimo bježanjem od raznoraznih ružnih kreatura koje nas proganjaju, a da nemamo gdje da pobjegnemo. [REC] rekonstruiše upravo taj osjećaj. I opet, u pitanju je film očišćen od bilo kakve intelektualnosti i sveden na potpuno čisti, koncentrovani - strah. Ovde nema kompleksnih odnosa tipa majka - sin, kao u Exorcistu, ili moralnih dilema roknuti ili ne roknuti dijete kao u The Omen, radnja je do maksimuma pojednostavljena: zbrisati ili biti smazan. Sad neću da ulazim u razglabanje o neospornoj činjenici da je [REC], bez ikakvog vidljivog razloga, milion puta jeziviji od 28 Days Later s kojim ga porede zbog sličnosti monstruma koji se pojavljuju. Razlog je što [REC] od početka ima malčice gadnu atmosferu, tj. odmah pomislite "Uh - oh, ovde nešto nije kako valja, ova baba mi je sumnjiva..." i tako dalje. Naravno, dušebrižnici će odmah reći "Haha, pa taj [REC], to je jedno smeće koje ni najmanje nije strašno, kakav si ti LUZER što to nazivaš jezivim filmom!" itd. Naravno, strašnost je (kao i većina ostalog) relativan pojam. Iako me inače priče o bjesnilu i zarazi ne prepadaju u onolikoj mjeri kao filmovi s duhovima (prvenstveno sa dugokosim prikazama djevojčica), ovaj film je bio jezivo jeziv. Veoma.

Što se gledanja tiče, Kloverfild je nešto što se apsolutno mora gledati u kinu, s tim da je tim bolje što je veće platno i što je više ljudi. Ko je gledao na DVD-u ili nečem sličnom, kao da ga nije ni gledao. Moje prvo gledanje je bilo na DVD-u i samo što nisam zaspao. Taj sveprisutni osjećaj haosa može dobro da se realizuje samo sa ogromnom slikom i dobrim zvukom. Za [REC], s druge strane, situacija je malo komplikovanija. Jeste da je veliko platno sa glasnim surround zvukom vrlo poželjno, a vrištanje naivnih djevojaka sasvim sigurno pomaže, jezovita atmosfera će mnogo bolje da se osjeti u privatnosti vaše sobice (naravno, u gluvo doba noći). Ja sam nekako imao sreće da iskombinujem najbolje od oboje. Iako moj projektor i zvučnici ne spadaju u sam vrh ponude, više su nego dovoljni za gledanje u stanu, a sa mnom je bio samo rođak koji je jednako plašljiv kao i ja. Dakle, uživanje je bilo zagarantovano.

Suma sumarum - i Kloverfild i REC su, neću reći primitivni, ali recimo vrlo pojednostavljeni filmovi i to je bilo sa NAMJEROM, kao i njihovo ciljanje na najprimitivnije ljucke instinkte.

Eto, ja se raspričao, a još malo pa je vrijeme za utakmicu. Zato ću sada da vas ostavim, a vi radite šta hoćete.

Random trabunjanje

Evo da se kladimo u tristo hiljada maraka (preko sto pedeset hiljada eura) da niko nikad neće postaviti nijedan komentar na moj sjajni blog. Ponekad se pitam zašto uopšte pišem. Koga to zanima? Nikog. A osim toga, ništa i ne valja. Ako hoću da preživim u surovom svijetu blogova, moraću da smislim nešto originalno i fascinantno.

Doduše, nije baš da nisam u dosadašnjem životu imao svoj share genijalnih ideja. Doduše, dosta njih je bilo u kolaboraciji sa mojim drugom Bojanom, koga zovemo Bojan 3 da bi se razlikovao od drugog Bojana, koji ima nadimak Bojan BB. Pitate se zašto je jedan trojka a drugi bez broja, kad bi logičnije bilo da je npr. jedan 1 a drugi 2. Za sada ćete ostati bez odgovora na to zanimljivo pitanje.

Dakle, koji su to genijalni izumi? Evo npr. kalendar za pokrivanje rupa u zidu. Na prvi pogled podsjeća na običan kalendar, ali namjena mu zapravo nije da pokazuje datume (mada može i to) nego da se stavi preko rupe koju eventualno imate na zidu. Na taj način, uvaženi gosti neće primijetiti rupičastost vašeg zida.

Još jedna briljantna stvar koju smo smislili jeste escajg za gledanje TV-a u mraku. Huh, what??? pitate se vi. Pa gledajte - stvar je vrlo prosta. Svima vam se desilo da ogladnite za vrijeme napetog filma i želite nešto da čalabrcnete. Tanjir sa hranom je pred vama i sve je to lijepo, ali... svjetlo je ugašeno i ne vidite ništa. Film naravno ne možete da prekinete i šta vam ostaje? Tu stupa na scenu naš escajg. Nož i viljuška su tako genijalno konstruisani da sadrže minijaturne baterijske lampe koje se aktiviraju pri dodiru sa tanjirom, tako da ne morate da palite svjetlo (i prekidate film) da biste se lijepo najeli. Još jedna briljantna stvar kod našeg escajga jeste što ne koristi nikakve baterije, struju i sl. nego ima solarne pločice. Dakle, jednostavno kad ga ne koristite, iznesete ga na sunce da se napuni i do noći je spreman za novu turu filmova. Gledanje jezivih horora nikad nije bilo uzbudljivije. Iako je ovaj escajg prvenstveno konstruisan za filmske večeri, vrlo je koristan i kad vam npr. nestane struje, a umirete od gladi. Ne gubi se ništa na funkcionalnosti činjenicom da trenutno nijedan film nije aktivan.

Druga sjajna ideja koju sam dobio prije nekoliko mjeseci - svi znate kako se neki kišobrani otvaraju jednostavno pomoću klika, a da se zatvore potrebno je da teglite onaj neki dio. Drugi su sušta suprotnost - da se otvore treba da cimnete neki klinac prema gore, a zatvaraju se jednostavnim pritiskom na neko čudo. Zar ne bi bilo briljantno i korisno kombinovati ova dva pristupa da se dobije kišobran koji se i otvara i zatvara pomoću jednostavnog klika? Kvašenju i kišnjenju je odzvonilo. Više neće proći pola sata dok otvorite kišobran kad kiša počne da ljuštri, niti ćete, nakon što ona prestane, trošiti dragocijeno vrijeme pokušavajući da kišobran zatvorite i time propustiti divan pogled na sunčano nebo.

Konačno, za sada ćemo da završimo sa nečim što nije izum strictly speaking, ali smatram da je odlična ideja. Svi se sigurno gnušate gadova koji po autobusima i tramvajima sjede po mjestima rezervisanim za invalide i onda kad se pojavi neki pravi invalid i želi tu da sjedne, oni ga išutaju, izmlate, išamaraju i izbace napolje iz voza. Moj je prijedlog (a to sam detaljnije objasnio u svojoj pričici pod nazivom Glejzer, koja tek treba da ide u štampu) da Vlada oformi poseban ogranak, jedinicu čiji bi zaposleni imali zadatak da čuvaju mjesta sve do pojave invalida. Naravno, tada bi uslijedila provjera autentičnosti invaliditeta, legitimisanje i bilježenje podataka i na kraju potpis invalida. Ti ljudi bi se nazivali "glejzerima" (po Polu Majklu Glejzeru, režiseru Trkača). Glejzeri ne bi imali fiksnu platu nego bi bili plaćeni po učinku, tj. broju onih kojima su ustupili mjesto. Toliko za sada.

Smrt?

Blimey! Moja sjajna hipoteza o dualnosti mogla bi da doživi smrt prije nego što se čestito i rodila. Šta je to ubija? Pa jedan film koji sam već spomenuo ranije - namely Hard Candy. Dakle, ako nađete DOBAR film u kojem satanska mala djevojčica volšebno maltretira pedofila u čiju se kuću na prevaru infiltrirala, obavezno da me obavijestite.

Razmaci

Ako neko zna, nek me obavijesti kako dođavola da napravim prazan red između dva pasusa. Izem ti blogspot i njihovo formatiranje.

Dualna hipoteza

Film koji as we speak upravo skidam inspirisao me je na nešto što se trenutno zove "dualna hipoteza", s nadom da ćemo uskoro da ga preinačimo u dualnu teoremu. Šta je to, pitate se. E pa ima veze sa filmom. Naime, sinoć sam gledao još jedan u nizu jako loših filmova sa jako dobrom idejom - zvao se Jack Ketchum's The Girl Next Door. Film je snimljen po istinitom događaju i govori o jezivim mučenjima kojima je izložena mlada djevojčica u kući svoje tetke. Ne bih sad ulazio u detaljno razmatranje zašto je film loš jer ionako očekujem da se sve što kažem uzme kao istina bez pogovora.

Uglavnom, malo sam pročeprkao po Vikipediji i našao da postoji još jedan vrlo svjež film koji tretira istu temu - zove se An American Crime. Baš kao i Girl Next Door, snimljen je prošle godine, obrađuje isti događaj, s tim da koristi originalna imena (ona su u Girl Next Door promijenjena). Zlu tetku (in any case - vođu parade) glumi Catherine Keener, a žrtvu - Ellen Page. E sad, ne samo zbog učestvovanja ove dvije sjajne glumice, uvjeren sam da je ovo sjajan film. Jednostavno, osjećam pozitivne vibracije. Stoga sam odmah skoknuo na Yahoo i pronašao nekakav DVD rip, koji upravo skidam i planiram da film pogledam već večeras.

Kakve sad ovo veze ima sa tom dualnom hipotezom? Pa gledajte - Girl Next Door je loš film. An American Crime je sjajan film, koji se bavi istim događajem. Pogledajmo sada još jedan primjer sjajne ideje pretočene u grozomoran film - debi Wesa Cravena Last House on the Left. S druge strane, film koji je direktno inspirisao to nedjelo je naravno Bergmanov Jungfrukallan, koji je odličan film. Uopštavanjem ova dva slučaja na kompletan svijet filmova, dolazimo do hipoteze:

Za svaki grozomorno loš film na ovom svijetu postoji bar jedan odličan film koji se bavi istom ili sličnom tematikom.

Ne moram ni da govorim koliko bi značajno za svijet filma bilo kad bi se ova hipoteza ispostavila kao tačna. Na taj način kad pogledate loš film, odmah pronađete njegov kvalitetan dual i isperete gorak ukus. Na ovoj teoriji još ćemo da poradimo.

As an aside note, još jedan razlog zašto ću sa uživanjem da pogledam An American Crime. Poznat sam kao veliki mrzitelj filma Hard Candy u kojem se pojavljuje užasno iritantan lik djevojčice, koju tumači baš Ellen Page. Moja davnašnja želja da je snađe sve najgore konačno će da se materijalizuje u ovom filmu. Hopefully. Over and out.

Moj novi blog

Ovo je moj novi blog. Vjerovatno se pitate šta će mi toliki blogovi. Malo malo, pa kreiram novi blog, napišem jedan i po post na njemu i batalim ga. That may be so, uglavnom, na stvaranje ovog najnovijeg bloga inspirisala me je moja drugarica Morticia koja ima svoj blog koji već mjesecima uspješno funkcioniše. Eto.