O Betmenu

Zamislite golog Brusa Vejna. Svi znamo da pored javnog identiteta (koji je Brus Vejn), on ima i tajni identitet, a to je Betmen. Kad vidite nekoga u odijelu šišmiša kako jurca okolo ko lud i bori se protiv zločina, vi ćete sasvim sigurno pomisliti "Vidi Betmena!" a ne "Vidi Brusa Vejna!", iako se tehnički pod maskom nalazi upravo Brus Vejn. S druge strane, ako ga vidite bez ikakve odjeće, nema nikakve sumnje da ćete pomisliti "Vidi, evo ga Brus Vejn!", a ne "Vidi evo Betmena bez odjeće!". Ova transformacija Brusa Vejna u Betmena je prema tome vrlo interesantna i nju bi valjalo analizirati detaljnije - kada se dešava, pod kojim okolnostima i kakav to uticaj (if any) to vrši na identitet Brusa Vejna / Betmena.

 

U ovom radu koristićemo tzv. fuzzy logiku i skupove. Svi pojmovi biće objašnjeni, tako da prethodno poznavanje matematike nije neophodno za razumijevanje zaključaka koji slijede.

 

Prvo treba da razjasnimo sljedeće: Brus Vejn ne prestaje da bude Brus Vejn čak i kad se pretvori u Betmena. Mi volimo da posmatramo te stvari iz ugla ekskluzivne disjunkcije, ono tipa ili-ili, npr. Supermen kad obuče odijelo i stavi naočale i ode da radi za novine postaje Klark Kent, Brus Vejn postaje Betmen, doktor Džekil postaje mr. Hajd i slično. Međutim, kao što Supermen ne prestaje da bude Supermen time što se maskirao u Klarka Kenta, tako ni Brus Vejn ne prestaje da bude Brus Vejn kad je obučen kao šišmiš. Sličan primjer je recimo sa vukodlakom. Kad je pun mjesec, on je ružno dlakavo vukoliko-humanoidno stvorenje koje zavija i ubija ljude, a kad je mjesec prazan, on je u obličju čovjeka. Ali i kad je u čovječjem obliku, u duši on je vukodlak i na prvi pun mjesec pretvoriće se u čudovište. Ovde imamo overload pojma "vukodlak", koji se koristi da označi i samu individuu sa likantropskim kompleksom, kao i konkretan čudovišni oblik koji ona povremeno preuzima. Isto tako, znamo da se istorija dijeli na praistoriju i istoriju. Ali istorija ne prestaje da bude istorija time što je dovoljno davna da bude praistorija.

 

Kao što je praistorija istovremeno praistorija i istorija, iako postoji istorija koja nije praistorija, tako je i Brus Vejn i dalje Brus Vejn čak i kad je Betmen. S druge strane, Brus Vejn nije uvijek Betmen, mada mi možemo da smatramo i da jeste, da je pojam Betmena overloudovan da označava i šišmišoliko-humanoidnu pojavu koja se odaziva na znak s neba, kao i samo duhovno jastvo Brusa Vejna. Tu negdje dolazimo i do razlike između Brusa Vejna i vukodlaka, pošto, ako stvari posmatramo na ovaj način, između Brusa Vejna i Betmena postoji ekvivalencija - Brus Vejn je uvijek Betmen i Betmen je uvijek Brus Vejn - dok kod vukodlaka to nije tako, čovjek jeste vukodlak, ali vukodlak nije čovjek.

 

Ovde bi neko mogao da kaže "Pa dobro, razjasnili smo, Brus Vejn i Betmen su ekvivalentni, šta još ima da se kaže o ovoj temi?". To ima smisla, međutim u ovom radu pokušavamo da odredimo tranziciju između užeg pojma Brusa Vejna i užeg pojma Betmena, onog zasnovanog isključivo na vizuelnoj prezentaciji, a ne na identitetu.

 

Pored toga, gornje tumačenje (zasnovano na ekvivalenciji) ne mora da bude istinito. Brus Vejn je konkretan entitet, sa svojim mjestom stanovanja, ličnom kartom, matičnim brojem, kompanijom upisanom u knjige i slično. Šta Betmen ima od toga? On je praktično nepostojeća ličnost. Kad bi napravio kakav belaj i policija ga uhapsila, šta mislite čiju bi ličnu kartu našli kod njega - Betmenovu ili Brusvejnovu? Bilo bi zgodno za Brusa Vejna kad bi postojala ta dihotomija između njega i Betmena. Onda bi mogao nesmetano da bludniči sa maloljetnicama i onda da kaže "A, pa nisam to bio ja, to je Betmen". Al klinac. Da pokuša tako nešto da uradi, čak i u odijelu šišmiša, žandarmerija bi ga garantovano smatrala odgovornim.

Nećemo se dalje baviti pravnim i psihološkim aspektima dvojnosti ličnosti Brusa Vejna. Naši dometi, kao što je već naglašeno gore, ovde su znatno skromniji - prosto da probamo da ispitamo šta je to što nekoga navodi da vikne "Eno Brusa Vejna!" umjesto "Eno Betmena!" i obrnuto.

 

U prethodnim redovima suptilno je natuknuto ono što ćemo sada eksplicitno da kažemo, a to je sljedeće: Razliku između Brusa Vejna i Betmena (u užem smislu) čini količina betmenske odjeće koja se nalazi na njemu. Na Brusu Vejnu. To jest na Betmenu, onda kada nosi betmensku odjeću, a tada je i dalje Brus Vejn, ali kad je go, onda je samo Brus Vejn a ne i Betmen. U užem smislu. Na osnovu toga zaključujemo da Betmen u užem smislu ne može da se tušira, ali to je već digresija.

 

Rubovi intervala na kome posmatramo tranziciju su već definisani. Na lijevom kraju spektra, potpuno bez odjeće, imamo Brusa Vejna. Na desnom, u punoj betmenskoj spremi, imamo Betmena. Interesuje nas šta je između toga. Na primjer, ako bi Betmenu spala rukavica, da li biste ga i dalje smatrali Betmenom? Sigurno ogromna većina ljudi bi. Ali sigurno bi postojali i neki koji bi rekli "Aaaaaaaaa, ne, ne, ne važi, bez rukavice to je Brus Vejn!". Vama je lako smijati se takvim osobama, ali šta ako spadne i druga rukavica? Siguran sam da bi vas to pomalo poljuljalo. Možda ne toliko da negirate betmenstvo Betmenu, ali biste počeli da se pitate šta se dođavola dešava. A šta ako mu spadne i plašt?

 

Već vam je jasno gdje ovo vodi. Šta ako imamo Brusa Vejna (u širem smislu) koji nosi samo čizme, čarape i betmensku kapu? Šta je on dođavola? Elementarna dvoguba logika na koju smo navikli u životu kaže nam da u užem smislu može da bude ili Betmen ili Brus Vejn, trećeg nema. Ili, možda slikovitije - on može ili da bude Betmen ili da ne bude Betmen. Šta od to dvoje je u pitanju?

 

Ovo pitanje zvuči vrlo komplikovano iz prostog razloga što klasična logika nije najpogodnija za analizu suptilnih nijansi betmenskog bivstvovanja. Međutim, to ne znači da je problem nerješiv. Na scenu stupa fazi logika, o kojoj ćemo sad nešto ukratko da kažemo, ukazaćemo na razlike između nje i standardne logike, a onda ćemo da je primijenimo na Betmena.

 

Fazi logika je posebna vrsta logike nastale iz tzv. fazi skupova, koji su se prvi put pojavili u radu matematičara Lotfija A. Zadeha iz 1965. godine. Razlika između te i "obične" logike leži u broju istinitosnih vrijednosti koje neki iskaz može da ima. U logici na koju smo navikli postoje samo dvije vrijednosti - netačno i tačno, koje se često označavaju nulom i jedinicom, respektivno. U fazi logici, broj istinitosnih vrijednosti je beskonačan, odnosno ne bilo kako beskonačan već se radi o beskonačnosti čiji je kardinalni broj kontinuum. Istinitosne vrijednosti u ovoj vrsti logike obično su predstavljene realnim brojevima u zatvorenom intervalu [0,1]. Nula označava stopostotnu netačnost, jedinica stopostotnu tačnost, a brojevi između njih predstavljaju stepene istinitosti. Npr., u fazi logici je moguće da nešto bude 75% tačno. Samim tim, ako se vratimo na skupove, vidimo razliku između običnih i fazi skupova. Obični skupovi su kao npr. skup prirodnih brojeva ili skup administrativnog osoblja Univerziteta u Kulen Vakufu - kakav god element da uzmete, taj element ili pripada ili ne pripada tom skupu. Prije nego što vidimo primjer fazi skupa, napomenućemo da su neke međuvarijante između obične logike i Zadehove fazi logike postojale i ranije, npr. logika sa tri istinitosne vrijednosti (tačno, netačno i možda), koju je osmislio poljski logičar Jan Lukašijevič.

 

Gdje u stvarnosti možemo da naletimo na fazi skupove? Praktično bilo gdje gdje nemamo precizno definisane pojmove. Zadeh u svom radu iz 1965. navodi primjer skupa visokih ljudi. Nemamo preciznu definiciju visokog čovjeka koja bi omogućila da se ljudi jasno filtriraju po ovom kriterijumu, a čak i kad bi postojala, ta definicija bi bila kontraintuitivna. Zamislite da kažemo "Visok je onaj čovjek koji ima 180 cm i više". Lijepo, ali zašto onda ne bismo i nekoga ko ima 179.5 cm smatrali visokim? Takve probleme rješava fazi logika, tj. takozvane funkcije članstva, koje sve elemente iz univerzalnog skupa preslikavaju u realni zatvoreni interval [0,1].

 

Recimo da smatramo da je svako ko ima više od 180 cm sto posto visok. Dakle, ljudi sa takvom visinom dobijaju vrijednost 1. Svako ispod 160 cm nije nimalo visok i oni dobijaju vrijednost 0. Između 160 i 180 cm imamo neku neprekidnu rastuću funkciju (npr. linearnu). Recimo da neko ko je visok 165 cm dobija vrijednost 0.2, znači samo 20% je visok. I tako dalje. Ovde se vidi da je određivanje ovakvih funkcija vrlo subjektivno i da one jako variraju od osobe do osobe (misli se na osobe koje definišu te funkcije), ali taj problem bi mogao da se riješi, ili barem ublaži, tako što bi se za isti pojam intervjuisao veći broj različitih analitičara i onda bi se konačna funkcija dobila nekom vrstom srednje vrijednosti njihovih odgovora.

 

Tako, pod pretpostavkom da smo pojam subjektivnosti funkcije članstva nekako riješili, možemo da vidimo i šta se dešava sa Brusom Vejnom/Betmenom. Ako posmatramo betmenstvo, dakle stranu spektra u kojoj "biti Betmen" dobija vrijednost "tačno", a biti Brus Vejn vrijednost "pogrešno" (sve u užem smislu, naravno), dakle 1 i 0 respektivno, to odgovara onom što smo rekli ranije, dakle da se lijevo nalazi Brus Vejn a desno Betmen. Između nule i jedinice možemo da postavimo bilo koju rastuću funkciju, a njen argument je količina betmenske odjeće. Goli Brus Vejn ima nula odjeće, betmenske or otherwise, tako mu je vrijednost nula. Brus Vejn koji nosi sako i kravatu i šeta okolo bez maske takođe ima vrijednost nula. Brus Vejn sa gaćama i ženskim čizmama isto ima vrijednost nula, ali ako su čizme Betmenove, onda ima vrijednost recimo 0.1. I tako dalje. Npr. Betmen kome fali samo lijeva rukavica imao bi vrijednost recimo 0.95 (opet naglašavamo subjektivnost ovakvih procjena). Na taj način vidimo da je tranzicija između Brusa Vejna i Betmena postepena, a ne nagla. Ne možemo da kažemo "Aha, ovo je Betmen, ali ako skine čizme i čarape, onda je Brus Vejn!".

 

Iz ove analize jasno je da ovo zapravo predstavlja neku pojednostavljenu verziju čuvenog paradoksa gomile (sorites paradox), koji već vijekovima zbunjuje filozofe i kućne pomoćnice.

 

Ovaj rad je svjesno pojednostavljen i bavi se samo elementarnim transformacijama Brusa Vejna u Betmena. Buduće istraživanje treba da uzme u obzir kombinovanje betmenske i druge odjeće. Na primjer, da li je Brus Vejn Betmen ako nosi skroz kompletno betmensko odijelo, ali ispod ima ženske gaće? Ili ako je betmensko odijelo kompletno, a preko maske stavljena maska svinje iz filma You're Next. Ili ako je kompletno odijelo Betmenovo, ali preko toga stavljena maska i odijelo i kravata Brusa Vejna? Ili Alise u zemlji čuda.

 

Takođe, ako smo već betmenstvo definisali samo preko količine odjeće, postavlja se pitanje šta ako se neko drugi, a ne Brus Vejn, obuče u Betmena? Npr. ako Klark Kent obuče Betmenovo odijelo. Da li je on Betmen? Da li samo Supermen ima pravo da bude Betmen? Pardon, htio sam da kažem "Da li samo Brus Vejn ima pravo da bude Betmen?". Jasno je da bi oblačenjem Betmenovog odijela Supermen i Alisa u zemlji čuda postali Betmen u užem smislu, ali ne i u širem smislu. Ali da li je moguće da nešto bude nešto u užem a ne bude u širem smislu? Da li je širi smisao podskup užeg ili obrnuto? Da li je uži smisao Betmena definisan samo za širi smisao Brusa Vejna a ne i za Supermena i Alisu u zemlji čuda? Mislite o tome, djeco.

Vampiriku

Svi mi volimo da pišemo haiku jer je to kul i ko piše haiku taj je faca, a ko ne piše haiku taj  je običan propali luzer kome bi bilo bolje da se zabije u jazbinu iz koje je izgmizao i pokrije po tikvi i umukne, umjesto što se nešto javlja i laprda i maltretira pošten svijet svojim budalaštinama. Dakle, haiku je esencija društvene prihvatljivosti i prihvatljivosti uopšte, međutim sa tom vrstom poezije postoje najmanje dva bitna problema, koja ćemo pokušati da riješimo u ovom traktatu:

 

Prvo, uopšte nije jednostavno pisati haiku. U nas se tradicionalno uzima da se takva vrsta poezije sastoji od tri stiha sa ukupno 17 slogova, formata 5-7-5. Međutim, to zapravo nije sasvim ispravno, jer ako odete na Vikipediju (a znamo da sve što vas zanima možete da nađete na Vikipediji i ko ne koristi Vikipediju taj je običan bijedni pacov), vidjećete da je to zapravo sedamnaest nekakvih japanskih čuda koja su slična slogu, ali nisu baš pravi slog. Uspostaviti neku funkciju između tih japanskih čuda i naših slogova nije nimalo jednostavno.

 

Druga stvar, a to se već moglo naslutiti iz ove prve, riječ je o japanskoj vrsti poezije. Da ne pomisli neko da sam rasista ili tako nešto, ja svim srcem podržavam nabavku strane robe ako je ona kvalitetnog kvaliteta, međutim, korišćenjem domaćih proizvoda dajemo boost našoj ekonomiji, pomažemo otvaranje novih radnih mjesta i dobrobit svih nas. Dakle, uz priznavanje neospornih zasluga haikua, neophodno je dizajnirati našu sopstvenu vrstu poezije, koja može da mu parira na svim poljima.

 

Takvu vrstu poezije pokušaćemo da definišemo u ovom traktatu. Ona će biti zasnovana na slogovima kakve poznajemo iz srpskohrvatskog i engleskog jezika, a ne na japanskim komplikovanim čudesima. Na taj način biće riješena oba problema koja smo gore naveli.

 

Nova vrsta poezije treba da izgleda ovako: Prva strofa sastoji se od dva stiha, pri čemu prvi ima jedanaest slogova, a drugi sedam. Nakon drugog stiha opciono mogu da se pojave i tri tačke, koje označavaju nedorečenost misli. Druga strofa sastoji se od tri stiha - prvi sa četiri sloga, drugi sa šest, treći opet sa četiri, mada neki od ovih stihova mogu da se spoje u jedan ako to osnovna misao nalaže, mada broj slogova mora da ostane očuvan. Takođe, moguće je (uz očuvanje formata stihova) dvije strofe spojiti u jednu.

 

Ovakvu vrstu poezije nazivaćemo vampiriku. Primjer pjesme koja zadovoljava sva navedena pravila je na primjer ostvarenje Ja sam vampir:

 

 

JA SAM VAMPIR

 

Sada više nema nikakve sumnje

Kako boli istina...

 

Ja sam vampir

A možda i nisam

Sve zavisi

 

 

Zbog dosta strogih pravila za broj slogova po stihu, teško je naći pjesme koje u potpunosti zadovoljavaju kriterijume vampirikua. Zbog toga se uvodi slabija kategorija, pod nazivom poluvampiriku, koja ima samo dva stiha, sa jedanaest i sedam slogova (to je ono što zapravo odgovara prvoj strofi vampirikua). Vampiriku ima još i naziv puni vampiriku, da bi se razlikovao od poluvampirikua.

 

Neki zajedljivci bi mogli zajedljivo da prokomentarišu da je ovakva vrsta poezije teški blef i da smo samo pobrojali slogove u stihovima ranije napisane pjesme. Pa šta onda? Zar je bitno kako je poezija nastala? Bitno je da imamo pravila koja omogućavaju divnu skladnost i rijeku emocija i slika koje izviru iz svakog stiha. Uostalom, niko vas ne tjera da pišete vampiriku. Možete, zapravo, da uzmete svoj haiku i da se zajedno sa njim i kamenog od petsto kila bacite pod obližnji vodopad.

O lajkovanju

Najgore je kad na Fejsbuku imate "dežurnog lajkera". Šta je to? Pa to je osoba koja lajkuje sve (ili gotovo sve) statuse koje postavite. To nerijetko zna da dovede do opuštanja - uopšte se više ne trudite da vaši statusi budu dubokoumni, pronicljivi, duhoviti, informativni,... već jednostavno napišete prvu stvar koja vam padne na pamet: na primjer, "danas sam jeo šnicle za ručak". Ovakav status može da prođe ako ste Lorenco Lamas ili neka slična holivudska mega-zvijezda, ali ako ste običan nikogović kao većina ljudi, ne možete očekivati da sakupite veliki broj lajkova.

Međutim, čak i da napišete nešto što smatrate apsolutnim otkrovenjem i najboljim statusom u istoriji ljudske rase, može se desiti da vaš dežurni lajker taj status ne lajkuje. Vaš misaono-emotivni proces u tom slučaju najvjerovatnije će da funkcioniše ovako:

 

Faza 1: Samoispitivanje Prvo razmišljate o tome da ste nekako vi sami krivi za nedostatak lajka, da ste, može biti, nekako tim statusom uvrijedili dotičnu osobu. Onda čitate status po nekoliko puta, detektujete sva njegova moguća očigledna i skrivena značenja (ovaj korak se sprovodi naročito studiozno u slučaju da je dežurni lajker žensko, jer je poznato da se žene vrlo lako uvrijede zbog raznoraznih gluposti, no offense), razne načine na koje bi neko mogao da ga protumači, i u većini slučajeva zaključićete da u samom statusu nema ništa zbog čega bi se dežurni lajker osjetio pogođenim. Zatim nastupa

 

Faza 2: Prebacivanje krivice Nakon što ste detaljno izanalizirali status i utvrdili da je on zaista onako genijalan kako ste mislili na početku i da ne sadrži ništa uvredljivo za bilo koga, dolazite do zaključka da je zapravo kriv upravo - dežurni lajker. To je zapravo jedna psihički nestabilna i lako uvredljiva osoba kojoj je i najmanja sitnica dovoljna da ne lajkuje neki status. Pati od ekstremnog mazohizma i revnosno pretražuje statuse svih svojih prijatelja tražeći i najmanji povod za njihovo nelajkovanje. Pitate se zašto uopšte komunicirate sa tom običnom budalom i ozbiljno razmišljate da je anfrendujete i (eventualno) anfolovujete. Međutim, onda slijedi smirivanje i racionalisanje pogleda: ne vjerujete ipak da je vaš dežurni lajker poremećeni psihopata, on je možda jednostavno glup i nije razumio genijalnost posta. Bijes ustupa mjesto sažaljenju - jedno nelajkovanje statusa vi ćete preživjeti, ali vaš dežurni lajker (mada mu je taj status već ozbiljno uzdrman!) čitav život će morati da živi sa sobom i svojom glupošću!

 

Faza 3: Opravdavanje prijatelja Na kraju vam pada na pamet da vaš prijatelj možda jednostavno nije ni pročitao status, pa da ga zato nije lajkovao. Možda nije bio na Fejsbuku tog dana ili je iz nekog razloga teško bolestan i posljednje o čemu razmišlja jeste lajkovanje vašeg statusa. Međutim, u praksi se najčešće pokazuje da ovo nije slučaj. Taman kad se ponadate da je nelajkovanje jednostavno posljedica neke teške bolesti, pojavljuje se status vašeg prijatelja, koji postavlja svoju sliku s Kube, gdje pije margaritu i jede margaritu, i piše "Evo me na Kubi, zdrav sam kao dren i uživam!". "Dobro je", pomislite vi, "uživa na Kubi i vjerovatno tek povremeno ode na Fejsbuk da postavi neku sličicu i slično" i taman kad pomislite da je situacija lijepo razriješena, stiže još jedan status prijatelja: "Na Kubi sam, družim se sa svojim vjernim laptopom i redovno i detaljno čitam SVE statuse, nešto lajkujem a nešto NE LAJKUJEM!".

 

Ili tako nešto. Uglavnom, ja nemam dežurnih lajkera, ali postoji dosta ljudi kojima sam ja dežurni lajker.

 



ISBN

Maloprije sam napravio vjerovatno najgoru picu u istoriji ljudskog roda i tokom konzumacije iste pala mi je na pamet apsolutno fenomenalna ideja za kompjuterski program koji će da predstavlja revoluciju u... svemu! Poslušajte o čemu se radi:

 

Ideja je sljedeća: Kao unos unesete ISBN broj neke knjige, a kao rezultat program vam vrati današnji datum (!) Da odmah otklonimo potencijalnu nedoumicu: Ovo "današnji datum" ne odnosi se na datum kada korisnik koristi program, već upravo na današnji datum, 28. oktobar 2012. Neko ko nije pri čistoj svijesti mogao bi da prokomentariše "Kakva je to glupost da program vraća isti rezultat za sve moguće upite?", ali taj neko očigledno nema pojma s pojmom. Evo, sudite sami: Zar bi iko normalan pokušavao da otkrije koji je datum uz pomoć ISBN broja neke knjige? Pa to je suludo! Jednostavno bi pogledao u kalendar i stvar riješena.

 

Ovaj program bi prvenstveno bio od koristi onima koji bi nekad u budućnosti željeli da znaju koji je danas bio datum. I do tog datuma se jednostavno dolazi, a to je još jedna frapantna izvanrednost programa - funkcioniše za bilo koji ISBN! Dakle jednostavno dograbite prvu knjigu koja vam je pod rukom i saznanje koji je danas bio datum udaljeno je svega nekoliko kuckaja na tastaturi.

 

Nije čudo što su se odmah pojavile ideje za slične programe ili modifikacije postojećeg. Tako je Horst Timor iz Braunšvajga u Švajcarskoj predložio da se napravi sličan program za 23. mart 1579., dok je Zubo Slijepčević došao do vrlo hrabre ideje da se kao inicijalni unos uopšte ne koristi ISBN (zbog određene kompleksnosti njegovog unošenja), već bar kod sa pakovanja nekog proizvoda, pri čemu bi se u programu obezbijedio intuitivan interfejs pomoću kojeg bi korisnik crtao one tanke i debele uspravne linije.

 

Koja god od ovih varijanti da zaživi, nema sumnje da će u budućnosti biti znatno lakše doći do današnjeg datuma nego danas.

Šišanje!

 

Jedna od najpoznatijih uzrečica u našem jeziku koristi se kad nekog hoćete totalno da ponizite i da mu ukažete da njegovo mišljenje o bilo čemu ne vrijedi ni pišljiva boba. Tada tom nekom kažete «Ko te j***!». Jasno, kao i mnoge druge psovke u našem jeziku, ova nema mnogo smisla, ali odomaćila se u upotrebi.

 

Raznovrsnost srpskog jezika je inače takva da za mnoge stvari postoje dovoljno kvalitetni eufemizmi. Recimo, umjesto da nekom kažete «crko dabogda!», što svakako nije lijepo, možete da mu poručite da «miriše cvijeće odozdo». Smisao je isti, a u drugoj frazi umjesto crkotine imate mirisanje cvijeća.

Da se vratimo na polaznu psovku. Ne treba mnogo istraživati da bi se otkrio njen prerađeni i upristojeni oblik koji glasi «Ko te šiša!». Ovaj oblik je jednako besmislen kao i onaj vulgarniji, ali nije to ovde poenta već činjenica da se glagol koji počinje sa «j» i na vulgaran način označava polni odnos, dakle da se taj glagol mijenja glagolom «šišati». Ako u nekoj frazi zamijenite samo jednu riječ i dobijete frazu istog značenja, onda je jasno da ta druga riječ znači isto što i prva, dakle šišanje je ekvivalent onog nepristojnog glagola i možemo potpuno ravnopravno da ih koristimo!

Nije teško vidjeti značaj ovog otkrića – on leži u obogaćivanju srpskog jezika mnogim do sada nepoznatim frazama, koje imaju znatno širu primjenu od onih koje koriste prostačke izraze. Svakako, «ko te šiša» kao zamjena za «ko te j***» je već poznata, ali na ovaj način možemo da dobijemo praktično neograničen broj novih fraza. Evo nekoliko njih (uglavnom je jasno na kojim nepristojnim izrazima su zasnovane, pa ih nećemo posebno navoditi):

 

Šišaj se!

Šišao ti pas mater!

Šišaju ga u zdrav mozak.

Šišaju ga kao sansku kozu.

Zašišan tip

Zašišan zadatak (npr. u matematici)

Zašišavati (nekoga)

itd.

Poznat nam je i album poznatog benda Atheist Rap pod nazivom Š.I.Š.A.NJ.E., a tu je i film Šišanje.

Ako bismo nastavili sa prirodnim uopštavanjem, možemo da dođemo do novih fraza. Nepristojni glagol koji počinje slovom «j», kao što smo već objasnili, označava polni odnos. Osnovni element dotičnog jeste naravno muški polni organ (mada u današnje vrijeme neki negiraju ovu očigledno tačnu tvrdnju), koji u srpskom jeziku ima mnoštvo naziva, od kojih je svakako najnekulturniji onaj koji se koristi u raznim frazama, a počinje slovom «k». E sad, pošto smo već izjednačili pojmove šišanja i polnog odnosa, logično je i da izjednačimo njihove osnovne učesnike. Pošto se šišanje vrši makazama (osim u izuzetnim slučajevima koje nećemo razmatrati jer nam kvare koncepciju), logično je da će u spornim (nepristojnim) frazama upravo makaze da zamijene riječ koja počinje sa «k».

Na taj način možemo da dobijemo sljedeće mnogo pristojnije (i samim tim šire primjenljive) fraze:

Dobićeš makaze od ovce.

Razumije se u to kao Mara u krive makaze.

Idi u makaze!

I tome slično.

Dalje možemo opet da dobijemo novi glagol – npr. kad je neko nadobudan i slično, kažemo da se taj neko «makazi» i tako dalje i tako dalje.

 

Čitaoci se pozivaju da daju svoj doprinos navođenjem drugih fraza koje sadrže šišanje ili makaze.

Karma

Ne vjerujem u karmu, reinkarnaciju i slične budističke (hinduističke? judaističke? komunističke?) tvorevine, tako da je naslov ovog posta tu samo zato što me podsjeća na sarmu.

Međutim, to nije sasvim tačno. Karma kao koncept da se dobro dobrim vraća a da se loše lošim vraća ima svakako primjenu u stvarnom životu bar ponekad. Uzmimo sljedeći primjer: Svi znamo za onog starog čiku što je reko "šta reći? koju posluku porati? i što mu se svi smiju. Ja nisam bio izuzetak i često sam puštao taj snimak i glasno se cerekao. Ali, ne lezi vraže - danas ti ja na vježbama napravim sličan lapsus. Sreća da mi skoro niko ne dolazi na vježbe. Elem, taj moj lapsus može se smatrati kaznom za smijanje jadnom čovjeku.

Na povratku kući svratio sam do banke i tamo napravio unprecedented potez o kome će se dugo govoriti - neku staru bakicu pustio sam da prođe ispred mene u redu i tako ranije dođe na red. Nakon toga počeo sam da razmišljam kad bi ovo nesumnjivo veličanstveno djelo moglo da mi se vrati. Možda ću na putu kući naići na novčanik sa petsto miliona dolara? Možda će eksplodirati zgrada fakulteta? Možda će se Srbija plasirati na EP u fudbalu? A možda su u šumi?

Da ne tupim previše, ovo uopšte nije ono o čemu sam htio da pišem. Naime, pao mi je na pamet interesantan sistem za upravljanje kažnjavanjem i nagrađivanjem. Sigurno ste pomislili kako nije fer što se zlodjela kao što je ubistvo kažnjavaju, a za puštanje bakice preko reda ne dobijate nikakvu nadoknadu. Zar ne bi bilo logično da određenim dobrim djelom možete da pokrijete određeni broj loših djela?

Predlažem sljedeće: Da se uvede sistem kredita. Za dobra djela dobijate kredite, za loša djela ih gubite. Pretpostavićemo da do sedme godine niste odgovorni za svoja djela, tako da obračun startuje recimo kad krenete u školu. Ili, po ovom novom imbecilnom sistemu, kad krenete u drugi razred. Dakle, za svako djelo treba precizno da se zna koliko kredita donosi ili odnosi odgovarajućoj osobi. Primjera radi, za lijepljenje žvake učiteljici na stolicu gubite deset kredita. Ako otkucate onog ko je zalijepio žvaku, dobijate pet kredita. Ako učiteljici poklonite cvijeće za osmi mart, dobijate osam kredita. Ako pravite nered na času, gubite pet kredita. To bi, na primjer, bila neka od pravila za djecu.

Psovanje bi moglo da se riješi na sljedeći način: Ona poznata neodređena psovka bez jasno definisanog objekta mogla bi nosi jedan negativni kredit. Psovka upućena direktno nekom npr. 4 kredita, a ako se u njoj spominje neki član familije dotične osobe, onda recimo 6 kredita. Prostačke psovke koje pored ovih elemenata uključuju i razne domaće životinje kažnjavale bi se sa deset kredita. Puštanje bakice preko reda bi moglo da bude recimo pet kredita.

Najinteresantnije je kako postupiti sa težim prekršajima kao što su ubistva. Ako vas neko premlati, a vi ga roknete pištoljem iz bijesa, sam je tražio jer je siledžija i đubre. Zbog toga samo simbolična kazna od dvanest kredita. Za ubistvo nekog ko vas je opljačkao ili vam nešto drugo učinio nažao, npr. 20 kredita. Za ubistvo bespomoćne bakice gubite sto kredita, za ubistvo osobe sa posebnim potrebama sto pedeset, za ubistvo političara, sudije ili advokata dobijate nagradnih pedeset kredita itd.

Poenta ovoga je da nema direktnog kažnjavanja čim prekršite zakon. Na primjer, ako opljačkate banku (što bi moglo da nosi kaznu od osamdeset kredita, recimo), možete to da pokrijete određenim brojem dobrih djela. Npr. puštanjem bakica preko reda u banci, ljubaznošću u odnosu sa državnim službenicima, uzdržavanjem od psovanja itd. Rekapitulacija bi mogla da se pravi svakog mjeseca ili npr. svake godine. Ako na kraju mjeseca (ili godine) imate negativan broj kredita, idete u zatvor i tamo ostajete dok vam se saldo ne vrati na nulu. Jedan dan u zatvoru može da nosi jedan kredit, s tim da ne idete tamo da se izležavate i žderete, već morate aktivno da učestvujete u radu, humanitarnom or otherwise i takođe na vama mogu da se vrše eksperimenti vezani za nove lijekove ili biološka oružja i sl.

Direktna posljedica činjenice da je de facto sve dozvoljeno jeste da nema potrebe za postojanjem policije, advokata, sudija i sličnih napasti po budžet države. Pošto je sve precizno određeno, evidenciju o kreditima bi sprovodio sistem. Svugdje bi naravno bile montirane kamere (think 1984) i svaki pojedinac bi se pomno pratio u svakom trenutku. Samo bi na početku bila formirana komisija koja bi nadgledala neke komplikovanije slučajeve sve dok sistem dovoljno ne uznapreduje da može sam da ih rješava.

Sigurno da ovakav sistem ima i svoje nedostatke, prvenstveno vezane za raspodjelu kredita. Neko bi rekao da nije baš pravedno to što možete npr. učiteljici dvanaest i po puta da poklonite cvijeće za osmi mart i time steknete pravo da ubijete bespomoćnu bakicu. Takođe, ako niste poklonili cvijeće ranije, pokazalo bi se da je zatvorska kazna za takvo teško ubistvo svega tri mjeseca u zatvoru, što je vrlo premalo. Svakako da na sistemu kredita još treba poraditi, ali mislim da su neosporne dobre strane, kao što je npr. rasterećenje budžeta, dovoljne da se ovom prijedlogu posveti dužna pažnja.

Pravda je spora, ali...

Svi smo čuli da se kaže "pravda je slijepa", a ponekad i "pravda je spora ali dostižna" i tome slično. Iako to nije tema ovog posta, valja primijetiti da ako je pravda slijepa, sasvim sigurno će biti i spora, jer još nisam čuo da se neko ko je slijep brzo kreće. Osim ako je u avionu ili nekom sličnom prevoznom sredstvu. Npr. raketi. Pravda u avionu. To zvuči nekako... blesavo. Uglavnom, ako bi pravda bila u avionu, ipak je logično, ako već mjerimo njenu brzinu, da to radimo u odnosu na referentni sistem koji joj je najbliži, dakle onaj prikačen na avion, a u odnosu na njega pravda bi opet bila spora. Bar pod uslovom da se normalno ponaša i sjedi na svom sjedištu. Zapravo, tad se uopšte ne bi kretala, ali recimo ako odluči da ide u WC, opet bi bila spora. Doduše, možda bi išla u WC na motoru i onda sve što smo govorili gore pada u vodu. Zato ćemo smatrati da pravda ne vozi motor. Na kraju krajeva, to je suludo. Pravda, kao apstraktan nematerijalan koncept, ne može da vozi nešto što se nalazi pod haubom auta. Međutim, kad recimo vozite auto i u njemu se nalaze neki ljudi, vi možete da kažete da vi vozite te ljude, npr. na posao ili nešto slično. Da li to znači da o istom trošku vozite i motor koji se takođe nalazi u autu? Razmislite o tome...

Kad smo već kod ovog pojma sporosti... Pravda je, kaže, spora. Svi znamo za poznati motor spora u horor fantastici. Ne mali broj puta raznorazne spore iz svemira prave probleme čovječanstvu, najupečatljivije npr. u Ratu svjetova, Spilbergovom filmu na osnovu kojeg je Orson Vels napisao poznati roman. Time hoće da se kaže da pravda pravi probleme čovječanstvu.

Međutim, tematika ove priče nisu spore iz svemira već besmislenost izraza "pravda je spora, ali dostižna". Zar nije očigledno da će nešto što je sporo biti i dostižno? Čemu onda taj rastavni veznik? U čemu je stvar ovde?

Ako detaljnije analiziramo ovaj izraz, vidjećemo da greška potiče od toga što u dijelu ispred zareza pravda vrši radnju (presumably radnju nekakvog kretanja), a u drugom je trpi (naime, trpi dostizanje). Kad se kaže "pravda je spora", podrazumijeva se da pravda sporo dolazi, u smislu da se sporo kreće prema nama, a dodatak ", ali dostižna" znači da je moguće da mi dostignemo pravdu.

Moje lično mišljenje je da treba eliminisati ovaj drugi dio rečenice. Dakle, podrazumijevaćemo da je dužnost pravde da ona dođe i u tom smislu "pravda je spora" je legitiman izraz, u smislu da treba da prođe dosta vremena da se ona zadovolji (pri čemu ovde nemamo na umu nikakva perverzna značenja ove riječi!). A to je i konzistentno sa činjenicom da je ona istovremeno i slijepa. Drugi dio bi mogao da se promijeni u ", ali eventually dostiže" ili ", ali na kraju stigne" ili tako nešto. Međutim, ako pogledamo novokomponovani izraz u cijelosti - "pravda je spora, ali na kraju stigne", vidimo da se gubi ona simpatična ritmičnost prvobitnog izraza.

Zbog toga je neophodno da se izraz promijeni na sljedeći način: "Pravda je spora, ali vampir."

Čudovišni rječnik

Nedavno sam završio čitanje knjige Danse Macabre Stivena Kinga i tom prilikom sam obilato koristio rječnik. Naime, postojale su neke engleske riječi koje nisam znao i morao sam da pogledam u rječnik da bih saznao njihovo značenje.

Prilikom korišćenja rječnika (ne samo kod čitanja ove knjige, već i nekih drugih) primijetio sam kako je ta knjiga upadljivo iritantno podesna za korišćenje. Riječi su poredane abecednim redom (to je inače inspirisano takozvanom strukturom indeksa u kompjuterskim sistemima), što omogućava da vrlo lako pronađete riječ koja vam treba, već nakon nekoliko prelistanih strana, zato što odmah znate gdje se ona nalazi. Neki rječnici idu dotle da sadrže oba smjera, tako da npr. ako znate neku riječ na srpskom, a ne znate njen prevod na engleski, konsultujete srpsko-engleski dio rječnika i nađete odgovarajući termin koji vam odgovara.

Zar ne bi bilo bolje umjesto toga rječnike organizovati npr. na sljedeći način: Da se riječi potpuno nasumice razbacaju? Nikakav abecedni red, ništa živo, bez ikakvog sistema. Ne mislim da se recimo samo ispremještaju grupe po slovima (tipa da prvo idu riječi koje počinju sa D, pa onda sa Z, pa sa A i tako dalje) već da se bukvalno sve riječi izmiješaju. E pa da vas vidim onda kako biste našli ono što vam treba!

Naravno, ovakva konstrukcija rječnika znatno bi otežala traženje potrebne riječi, ali ne i onemogućila. Zapravo, princip zaobilaženja ograničenja ovakvog rječnika je jednostavan - čitate riječ po riječ od početka. To je sistem koji garantovano dovodi do rezultata - ako riječ postoji, naći ćete je, ako ne postoji (u rječniku), stići ćete do kraja. Istina, potrošićete malo više vremena, ali rješenje je tu.

Pitanje je, kako bi ovo moglo malo ozbiljnije da se zakomplikuje? Jedno od mogućih rješenja jeste npr. da se opisi (tj. prevod) pojedinih riječi, pa i same riječi, napišu naopako. Istina je da taj sistem može da se zaobiđe potpuno istom metodom (čitanje jedne po jedne riječi), ali bi ove riječi koje su napisane naopako znatno otežavale posao i produžile vrijeme traženja tražene riječi. To bi bilo kao da treba da trčite po nekoj livadi, ali je po njoj neko razbacao prepreke o koje se stalno spotičete. Takođe, treba imati na umu da nije neophodno potpuno onemogućiti nekom da pronađe neku riječ - dovoljno je da se rječnik organizuje tako da traženje riječi u prosjeku traje duže od prosječnog ljudskog vijeka.

Međutim, ovo ipak nije dovoljno. Jer iako je u prosjeku riječ nemoguće pronaći, ne znači da je to nemoguće i u pojedinačnom slučaju. Teoretski, može da se desi da nasumice otvorite rječnik i potrefite baš riječ koja vam treba.

Ovo sve je posljedica jedne loše organizacije koja se danas nažalost podrazumijeva, a to je da je svaka riječ posebna i jasno odvojena od ostalih. Svaki sistem tog tipa, ma koliko bio komplikovan za korištenje, ne onemogućuje sasvim uspješnu pretragu.

Logična reakcija bi bila da se sva slova izmiješaju, a da se naravno ne da nikakav ključ za dešifrovanje. Kao dodatak, neke znakove možemo da zamijenimo arapskim ili kineskim slovima. Na taj način riječ može da se nađe samo ako tačno znate šta tražite. Npr. treba vam riječ "vampire". Recimo da vi znate da to znači "vampir" - onda jednostavno otvorite rječnik, nađete na bilo kom mjestu slovo V, pročitate ga, zatim pređete na slovo A, itd., dok ne dođete do E, a nakon toga počinjete sa čitanjem prevoda riječi, dakle opet tražite neko slovo V, pa A itd. i na kraju završavate sa R.

Neko će se ovde pobuniti i upitati zašto biste uopšte prolazili kroz ovu suludu budalaštinu ako unaprijed znate značenje riječi. Na ovakve nebuloze ne bih da odgovaram.

Iako i ovakav rječnik efektivno u potpunosti ubija bilo kakvu mogućnost da iz njega saznate bilo šta, moguće su razne korisne modifikacije. Npr. moguće je stranice natopiti nekim superopakim otrovom. On bi naravno bio potpuno nevidljiv, ali kad biste prstima dodirnuli papir, oni bi bili otrovani. Nakon toga dovoljno je da na bilo koji način taj otrov dođe do usta i onda biste umrli u najstrašnijim mukama. Mana ovog pristupa je što odmah nakon korišćenja rječnika možete da operete ruke i stvar riješena. Zato sa rječnikom treba da se prodaje i specijalna vrsta ventilatora koja se montira neposredno pored knjige koju čitate. Taj ventilator bi emitovao isušeni vazduh na vaše ruke, one bi se usljed toga osušile i morali biste da liznete prst da biste okrenuli sljedeću stranicu u knjizi. Međutim, sjetićete se da se na vašim prstima nalazi otrov sa stranica rječnika, tako da to dovodi do smrti u užasnim mukama (ko je čitao roman Aleksandra Dime Kraljica Margo, zna o čemu se radi).

Međutim, problem je što bi prodavanje ventilatora uz rječnik znatno podiglo cijenu istog i onda ga niko ne bi kupovao. A i svakako, čak i da je besplatan, šta će nekom ventilator uz rječnik? Zato je najbolje dati instrukcije radnicima u knjižarama da momentalno sačmarom raznesu svakog ko bude tražio bilo kakav rječnik. That'll teach them!

Kako pojesti samog sebe

Prije izvjesnog vremena čuo sam za lika zvanog Ljubenica koji treba sam sebe da pojede. To me je ponukalo na razmišljanje o temi o kojoj sam već prije mislio, ali mi tom prilikom ništa pametno nije palo na pamet. Nažalost, nije ni sad, ali ću ipak svoja razmišljanja da podijelim sa vama, ne zato što smatram da su pretjerano genijalna, već da bih apdejtovao blog.

Ta tema je, dakle, kako pojesti samog sebe. Da li je to uopšte moguće? Ako nije, postoji li neki supremum koji može da se dostigne? Na kraju krajeva - šta uopšte znači 'pojesti samog sebe'? Ja naravno nemam odgovore na ta pitanja, ali svrha ovog rada je isključivo da se tema otvori i da se isprovocira intelektualna elita da o njoj razmisli. Ako svi budemo radili zajedno i usklađeno, uz međusobno uvažavanje, neuspjeh ne može da izostane.

Dakle... još je Hari Seldon tokom svojih istraživanja za psihoistoriju uvidio razliku između mogućnosti i izvodljivosti. Pod mogućnošću podrazumijevamo da je nešto moguće, a pod izvodljivošću - da je nešto izvodljivo. On je naveo primjer sa rukovanjem sa svim ljudima na svijetu, što je moguće ali ne i izvodljivo. Međutim, taj Hari Seldon svakako treba da se pojavi tek u dalekoj budućnosti, a osim toga ionako je izmišljen lik (tj. ne postoji), pa ga više nećemo uzimati u razmatranje.

Prvo, šta podrazumijevamo pod pojmom 'pojesti samog sebe'? Očigledno je da ne možete pojesti npr. unutrašnjost svojih usta, jer je to dio aparata koji koristite za jedenje. Znači, nemoguće je da se pojedete kompletno, tako da ćemo probati da vidimo koji je maksimum uništenja koji može da se postigne. Dalje, pitanje je takođe šta podrazumijevamo pod pojmom 'pojesti'? Da li to znači sažvakati hranu, progutati je, svariti i tome slično ili samo da se protjera kroz npr. ždrijelo? Ako je ovo prvo slučaj, onda možemo da pojedemo samo neke banalne dijelove tijela kao što su ruke i noge, jer nam je neophodan mehanizam za varenje. U drugom slučaju možemo da pojedemo i svoje unutrašnje organe - naravno, mi bismo ih sažvakali i progutali, oni bi prošli kroz ždrijelo i onda ispali napolje, ali i to možemo da podrazumijevamo pod jedenjem.

U obje varijante, a naročito u ovoj drugoj postavlja se pitanje mogućnosti, tj. izvodljivosti, a s tim je tijesno povezano i pitanje koje sve instrumente imamo na raspolaganju. Ako nemamo neki oštar nož, onda ne možemo mnogo toga da uradimo. Naravno, mi možemo da glođemo svoje ruke i noge do određene granice, ali kao što znamo da čovjek ne može da poljubi svoj lakat, isto tako ne može ni da ga pojede. Osim ako ga prije toga ne odsiječe, naravno. Pretpostavićemo dakle da imamo na raspolaganju sve što nam treba od escajga, viljušku, nož i ostalo.

Očigledna razlika između mogućnosti i izvodljivosti stupa na scenu već i ako se ograničimo samo na ruke i noge. Teoretski, mi bez problema možemo da odsiječemo sebi dvije noge i jednu ruku i da ih pojedemo. Šta ćemo sa preostalom rukom? Pa, nju je takođe teoretski moguće odsjeći ako recimo uzmemo nož u usta i onda njima rukujemo. Tj. zubujemo ili kako li se to već kaže kad koristite nešto što držite u zubima. Ali to nije moguće, pobunićete se vi. E pa jeste moguće, ali nije izvodljivo. Prvo, što se tiče ovog zubovanja nožem, očigledno je da mi nemamo dovoljno snage da odsiječemo ruku držeći nož na tako nezgodan način. Drugo, činjenica je da, iako mi možemo (u teoriji) da odsiječemo dvije noge i jednu ruku, fakat je da bismo se onesvijestili od bolova i iskrvarili već kod prve odsječene noge. Zbog toga ćemo smatrati da imamo čovjeka koji će pravovremeno da nam spaljuje rane i daje injekcije morfijuma.

Nakon što smo sredili ruke i noge, ostaje da se pozabavimo kritičnim dijelovima tijela, a to su unutrašnji organi. Znamo da možemo da pojedemo jedan bubreg, jer on nije neophodan za život. Međutim, ništa nas ne sprječava da pojedemo i drugi bubreg, jer ćemo nakon ove operacije svakako da odapnemo. Zbog toga bez većih problema, naravno uz asistenciju nekog stručnog hirurga možemo da smažemo sve unutrašnje organe osim srca. Zanemarujemo činjenicu da je npr. jedna butkica sasvim dovoljna da se zasitimo i da bi nam od toliko hrane vjerovatno bilo muka. E, al šta ćemo sa srcem? Jedno od mogućih rješenja je sljedeće: Kad nam ostane samo glava, priključimo je na neke aparate i povežemo na neko srce koje će nastaviti da pumpa krv tamo gdje treba. Istina, ovo je dosta teško izvodljivo sa trenutnom tehnologijom, ali ko je uopšte i rekao da je jedenje samog sebe šetnja po parku? Ja sigurno nisam.

Uglavnom, neophodno nam je da imamo funkcionalan mozak jer on rukuje (tj. mozguje) operacijom jedenja. Uočavamo veliku ironiju - jedući ruke i noge umiremo od bolova, ali to je potpuno bezopasno. A mozak, čije jedenje uopšte ne boli, ne možemo da pojedemo jer nam treba za - jedenje. Užas.

Dakle, u suštini, mislim da mi možemo da pojedemo sve osim mozga, ždrijela i unutrašnjosti usta. Nos možemo da odsiječemo, oči da izvadimo, itd. Od lobanje bi se napravila prezla i onda bismo to iskoristili za knedle. Čak možemo i da progutamo sopstvene zube, mada je to prilično bolno, pa bismo morali da ih istucamo nekim čekićem.

Ali kako, ako smo prije toga pojeli obje ruke? Ovo svakako postaje već neumjereno degutantno i odustajem od pisanja. Ako ste izdržali dovde, onda ste jedan jedna bezosjećajna spodoba neosjetljiva na ljudsko stradanje i stidim se što vas poznajem.

Žeđ

Da pojmovi gladi i žeđi nisu ravnopravno tretirani u našem jeziku jasno je kao dan. Nećemo se sad upuštati u analizu uzroka takve neobične pojave, samo ćemo istu da ilustrujemo na dva primjera i onda ćemo pokušati da ponudimo rješenje te nesumnjivo neugodne situacije.

Prvo naravno treba da definišemo pojmove o kojima govorimo, ili bar da ih približno opišemo. Pojam gladi obično se odnosi na potrebu za hranom, mada ima i neka sekundarna značenja koja sada nećemo analizirati. Žeđ, s druge strane, jeste potreba za vodom ili u opštem slučaju za nekim osvježavajućim pićem druge vrste (vrlo je bitno ovde razgraničiti pitke tečnosti, kao što su npr. voda, sok od jabuke, čokoladno mlijeko i sl., od otrova tipa žive, benzina, koka-kole itd.).

U čemu se, dakle, sastoji ta neravnopravnost žeđi i gladi? U osnovi, ona se sastoji u postojanju određenih pojmova vezanih za glad koji nemaju svoje dualne pojmove vezane za žeđ. Na primjer, ako ste gladni, reći ćete "Gladan sam" ili eventualno "Gladna sam" ako ste žensko. Ako ste baš ekstremno gladni, toliko da možete da pojedete vola, u našem jeziku se obično koristi fraza "Gladan sam kao vuk". Ali šta je sa žeđi? Ako ste veoma žedni, reći ćete "Žedan sam kao..." Šta konkretno?

Drugi primjer je vezan za podmirivanje potrebe. Kada se najedete, onda više nećete reći "Gladan sam" nego "Sit sam", osim ako niste bezočni lažov. Dakle, suprotno od "gladan" je "sit". A šta je suprotno od "žedan"? E to ne postoji.

Ja inače nisam neki poliglota, znam samo nešto malo engleskog i u tom jeziku definitivno ne postoji odgovarajući pojam za "sit". Takođe sam siguran da nemaju ni neku frazu koja bi odgovarala našem "gladan sam kao vuk". Imaju, istina, izraze tipa "I'm starving" i slično, koji podrazumijevaju nešto jaču glad od obične, ali dozvolićete da to ipak nije to, jer se nikakva životinja ne pominje u tim izrazima, vuk or otherwise. U svakom slučaju, dakle, htjedoh da kažem da je šteta da se ova prednost našeg jezika nad engleskim u vezi sa gladovanjem ne proširi i na... eto vidite, potpuno neplanirano dobili smo još jedan primjer. Glad - gladovanje, žeđ - ? Možda žeđovanje? Da, to nije loše rješenje. Prema tome: Šteta je da se prednost koju naš jezik ima nad engleskim u vezi sa gladovanjem ne proširi i na žeđovanje.

Postoji mnoštvo načina da se tako nešto uradi. Za pandan frazi "gladan kao vuk" mogla bi da se koristi bilo koja životinja. Poželjno je da to bude neka respektabilna divlja životinja - ako kažete npr. "žedan sam kao kokoška", rizikujete ne samo da ispadnete imbecil u društvu, već i da domaćini odbiju da vam donesu vode. Ja predlažem da se uvede termin "žedan kao nosorog" i od ovog trenutka počinjem da ga koristim u praksi.

Što se tiče sitosti, tj. podmirivanja potrebe - ako je "sit" suprotno od "gladan", onda bi suprotno od "žedan" moglo da bude recimo "džedaj" ili neki drugi pojam iz Star Wars lorea. Dok se ne pojavi bolja ideja, smatraćemo da se kaže "džedaj".

Evo jednog dijaloga koji ilustruje promjene koje smo uveli:

Mirko: "Zdravo, Dženane."

Dženan: "Zdravo, Mirko."

Mirko: "Kako si?"

Dženan: "Evo, dobro sam, ali sam gladan kao vuk. Zapravo, gladujem već satima. A ti?"

Mirko: "Jao, ja žeđujem od jutros. Nisam ni kap vode popio od osam sati. Žedan sam kao nosorog."

Dženan: "Super, hajdemo onda zajedno do obližnjeg stola sa hranom i pićem, gdje ja mogu nešto da pojedem, a ti možeš nešto da pojedeš."

Mirko: "Odlična ideja, Dženane! Na taj način obojica možemo da podmirimo svoje potrebe."

(nešto kasnije)

Mirko: "Dženane, kako se sad osjećaš?"

Dženan: "Odlično. Najeo sam se i sad sam potpuno sit."

Mirko: "A ja sam popio pun bokal vode i potpuno sam džedaj."

Dženan: "Dakle, obojica smo zadovoljili svoje potrebe."

Mirko: "I to je kraj našeg razgovora."

Monster Chess!

Održava se nekakav šahovski meč između Mašinskog i Ekonomskog fakulteta i iz nekog razloga organizatori su mi ponudili da budem član ekipe. Igra se na šest tabli, dva profesora/asistenta i 4 studenta. Iz nekog razloga, naš student koji je jedan od organizatora tog meča načuo je da ja dobro igram šah. Naravno, ništa nije dalje od istine - ja šah nisam igrao bar 15 godina, a i tad nisam bio baš Bobi Fišer. Pretpostavljam da su me pobrkali s mojim ocem.

Nevertheless, kako su bili u stisci sa vremenom (naravno, odabrali su bukvalno posljednji dan za sastavljanje ekipe) i nisu imali nikog drugog da izaberu, oduševljeno sam pristao. Na kraju krajeva, uvijek sam veseo kad mogu dostojno da degradiram svoj fakultet u javnosti. Malo sam bio zabrinut oko toga da me tamo ne rasturi neki student, ali srećom propozicije nalažu da studenti igraju protiv studenata, a nastavni kadar protiv nastavnog kadra, tako da sam s te strane siguran. E sad, ono što je još zanimljivo jeste da će ovaj revolucionarni meč biti direktno prenošen preko Interneta. Još jedna prilika da ispadnem budala u javnosti, kao onda kad mi je prije dvije godine na Kratkofilu Ghoul navukao novinare na vrat, pa su me ispitivali o nekom dosadnom dokumentarcu, na što sam onda davao neke rasističke izjave i onda se ispostavilo da su na mom fakultetu svi gledali taj intervju, od studenata do domara. In any case, bićete blagovremeno obaviješteni o daljem razvoju događaja u vezi s ovim događajem. Meč je čini mi se desetog januara.

No, sve je to vrlo malo bitno. Poenta je sljedeća: Vraćajući se kući, razmišljao sam o tome koje otvaranje da primijenim ako budem bijeli i naravno na pamet su mi padale isključivo otvorene igre sa žrtvom, npr. Evansov gambit ili tako nešto. Šta ću, uvijek sam volio dinamične partije. Međutim, takva otvaranja danas niko ne koristi. Igraju se skoro isključivo zatvorene igre (od otvorenih jedino Španska partija, mada ne znam ni za nju koliko je aktuelna danas) i sve je to prilično detaljno izanalizirano. Šah, kao što kažu, jeste bogat ali nije neiscrpan. Još je legendarni Hoze Raul Kapablanka svojevremeno predlagao da se zamijene mjesta lovcu i skakaču ne bi li se dobilo na raznovrsnosti.

I tako, pala mi je na pamet ideja kako bi šah mogao da se modernizuje i osavremeni. Naime, da se sve figure promijene!

Pođimo od glavne figure, kralja. Kralj bi mogao da bude npr. grof Drakula, ključna ličnost od koje kreće sve. Kraljica je, logično, njegova bride throughout eternity, Mina Sjuard. Pješaci bi mogli da budu neki neimenovani vampiri. Top (ili kula, kako se još zove) može da bude recimo dvorac Bran ili eventualno neki zvanično ukleti dvorac u Velikoj Britaniji. Skakač bi doživio najveću promjenu, ne bi više bio konj nego vukodlak, a lovac bi bio, logično, najpoznatiji lovac na vampire, Van Helsing.

Naravno, nije trebalo dugo čekati reakciju žestokih kritičara ove ideje. Odmah poslije objavljivanja ovog posta, javio se Zubo Slijepčević i sa očiglednim cinizmom utvrdio kako su figurama možda data nova imena i oblici, ali kretanje im je ostalo potpuno isto, tako da ovaj "novi" šah nije ništa drugo nego našminkana varijanta starog i da ne otklanja nijedan problem zbog kojeg je uveden. Slijepčević je žestoko protestovao i protiv, po njegovom mišljenju, potpuno sulude ideje da se tablom šetaju četiri Van Helsinga i dva grofa Drakule.

Još žešća reakcija je stigla iz Društva za zaštitu crnaca iz Banjaluke. Njima je zasmetala besmislica da u jednoj grupi figura imate očigledno suprotstavljene frakcije kao što su vampiri i vukodlaci, ili, još gore, Van Helsing i gomila vampira. Međutim, svi oni zajedno lijepo sarađuju u borbi protiv suparničke ekipe. Dakle, nije bitno kakva je priroda neke figure (vampir, vukodlak ili nešto četvrto), ona će drugu figuru napasti isključivo zavisno od toga da li je iste ili suprotne boje kože (crne ili bijele), što oni smatraju najcrnjim rasizmom, još gorim i prepredenijim od onog u originalnom šahu. Začetniku ove ideje su čak poručili da ne vide razlog zašto on i dalje pokušava da se skriva iza maske civilizovanog čovjeka, te da bi mnogo poštenije bilo da i u javnosti nosi bijelu kapuljaču i maše zastavom Konfederacije.

Ono što ovi i drugi kritičari nisu uzeli u obzir je da ću sad momentalno da završim s pisanjem ovog posta.

Plaćanje računa i ostale besmislice

Krenem ja danas u Poštu i usput mi padne na pamet jedna suluda nelogičnost u našem jeziku. Riječ je o plaćanju računa. Or is it? Tj, da li je pravilno reći "platio sam račun za Internet" ili "platio sam Internet". Naravno, nije ispravno nijedno od to dvoje. Ovo drugo je očigledno - ne možete "platiti" Internet, jer je Internet mreža rasprostrta na milionima kompjutera širom svijeta. Kad kažete "platio sam Internet", to je zapravo jedna vrlo nespretna skraćenica (baš kao ono "čitam Ćopića" umjesto "čitam Ćopićeve knjige").

Skraćenica konkretno za šta? To ćemo da vidimo odmah i o istom trošku da demaskiramo ovu besmislicu sa plaćanjem računa. Dakle, vi kad kažete "platio sam Internet" (što je inače nepravilo, ali može da prođe kao skraćenica) ili "platio sam račun za Internet" (što je u potpunosti nepravilno u svakom pogledu) zapravo mislite sljedeće: "Platio sam pristup Internetu u tom-i-tom periodu", pri čemu ovo "tom-i-tom" treba zamijeniti odgovarajućim periodom. Slično važi i ako ste žensko, mutatis mutandis.

A zašto je "platiti račun" nepravilno? Pa očigledno, niko normalan nije lud da plaća račun! Vi zapravo preko računa, koji je jedan obični papir, plaćate neku konkretnu uslugu. Na kraju krajeva, o kakvom mi to plaćanju "računa" uopšte možemo da govorimo kad vam ti računi stižu potpuno besplatno? Ako vi, recimo, ne platite (pristup) Internet(u u tom-i-tom trajanju), vama će odgovarajuća kompanija da isključi pristup Internetu. Ako ne platite struju, isključiće vam struju i sl.

Šta bi recimo bilo ako bi "platiti račun" bio ispravan izraz? Primjera radi, ne platite račun za struju i strujna kompanija vam šalje ekipu da vam oduzmu taj račun. I vi njima lijepo date onaj papir i stvar riješena. A oni se podlo nasmiju i kažu "Samo nastavi da ne plaćaš, ima sve papire po kući da ti pokupimo!"

Situacija je nešto jasnija kod direktne kupovine. Npr. u supermarketu vi očigledno direktno plaćate robu, a onda račun dobijete kao neku potvrdu da ste sve to uredno platili. Ili recimo ako hodate livadom jednog lijepog sunčanog dana i naiđete na seljaka sa vrećom predivnih upravo ubranih jabuka i poželite da kupite jednu, šta ćete uraditi? Naravno, daćete čovjeku petsto milijardi eura (ili koliko već košta jedna jabuka) i reći ćete da ste kupili jabuku. Debilno bi bilo da se tu sad pojavljuju nekakvi računi, fiskalni or otherwise.

Kad već spomenuh Branka Ćopića, red bi bio da se osvrnemo i na onu čuvenu jezičku nedoumicu koja se javlja kad u rečenici ima previše genitiva ili u istom trenutku više osoba svojata jedan predmet. Primjera radi, Branko Ćopić je napisao Vreme smrti i mi kažemo da je to knjiga Branka Ćopića. Ali ako ja posjedujem primjerak te knjige, to je moja knjiga. Međutim, uopšte nisam htio da pričam o tome nego o nešto sasvim drugom. Npr. kad hoćete da kažete "Moja omiljena knjiga Branka Ćopića je Besnilo". No, kako ovde ne postoji nikakav problem, ovu stvar nećemo dalje razmatrati. Ostajte pozdravljeni i neka vam klavir padne na glavu.

Najduži film na svijetu

Kratki filmovi su jedna opštepoznata stvar - zapravo se smatraju posebnim tipom filma. Ali šta je sa dugim filmovima? Uglavnom se za duge smatraju oni koji prešišaju otprilike dva i po sata trajanja. Rijetke su egzibicije kao npr. Novecento ili Until the End of the World, koji traju po 4-5 sati. Naravno, kažu da je Endi Vorhol snimio nešto što je trajalo dva dana or something, ali mislim da je to bilo čisto eksperimentalno glupiranje i da ne može da se smatra pravim filmom.

E sad, kako bi izgledalo snimanje jednog baš baš baš dugog filma? Ne mislim dugog u smislu 4-5 sati kao gore pobrojani, već stvarno dugog. Nešto tipa... šezdeset miliona godina?

Priznajem, produkcija takvog filma neminovno mora da upadne u određene probleme, ali to ne znači da je poduhvat nemoguć. Prvo, očigledno je da je nemoguće da jedna osoba režira film. Prosječan ljudski vijek je nekih 70-80 godina, plus sigurno neko neće početi sa režiranjem odmah nakon rođenja, dakle pretpostavimo da u najboljem slučaju neko može da odvoji 65 godina života za snimanje filma. To znači da je njegov radni vijek kratak otprilike za nekih pedeset devet miliona devetsto devedeset devet hiljada devetsto trideset pet godina. Jasno, ljudski vijek može da se produži zdravom ishranom i održavanjem dobre kondicije, ali smatram da je to produženje zanemarljivo. Dakle, na filmu mora da radi više osoba.

Međutim, veliko olakšanje je što te osobe mogu da rade svoje poslove istovremeno! I u snimanju standardnih filmova postoje one druge ekipe ili kako li se to već zvaše. Znači snimanje filma ne mora da traje baš šezdeset miliona godina, već može mnogo kraće, tzv. paralelnim procesiranjem.

Pitanje je - koliko ljudi odabrati? Uzmimo recimo ekipu neke razumne veličine, primjera radi - šest miliona ljudi. Svako od njih onda mora da snimi najmanje deset godina materijala. Međutim, snimanje svakog filma podrazumijeva da se uradi mnogo više materijala nego što završi u filmu. Za film od sat i po potrebno je snimiti mnogo desetina sati sirovog materijala. Da bismo pojednostavili račun, smatraćemo da za film od šezdeset miliona godina treba snimiti deset puta više materijala, tj. šesto miliona godina. Note: Ja zapravo ne znam da li se pravilno kaže "šesto" ili "šeststo", ali ovo drugo djeluje tako tupavo da ću u svakom slučaju nastaviti da govorim tj. pišem kao i do sad.

Uglavnom, u takvim uslovima svaki član ekipe dakle treba da snimi sto godina materijala, što je više od prosječnog ljudskog vijeka, dakle neophodno je uzeti veći broj članova ekipe. Za nekoliko decenija broj stanovnika Zemlje će da se udesetostruči, tj. biće oko šesto milijardi, pa sa tolikim stanovništvom vjerovatno neće biti problem da se nađe šest milijardi entuzijasta koji bi radili na filmu (i danas stanovništvo Zemlje broji preko šest milijardi ljudi, ali vjerovatno je nemoguće sve njih zaposliti - neki su zauzeti drugim poslovima, neki su invalidi, nekima se ne da itd.). Sa šest milijardi članova ekipe svako treba da snimi svega nešto preko 35 dana materijala, što je oko 840 sati materijala. To je posao koji može opušteno da se obavi za nekoliko godina, čak i manje ako ste baš posvećeni poslu. Dakle, sa šest milijardi članova ekipe problem trajanja snimanja je riješen. Uz dobru disciplinu i komunikaciju, simultani rad vodi do toga da snimanje traje svega nekoliko godina.

Naravno, tu nije kraj problemima. U postprodukciji valja sve to obraditi i montirati. To podrazumijeva da se po nekoliko puta pregleda svaki sat snimljenog materijala, ne računajući posao oko uklapanja svega u jednu cjelinu, što je sigurno previše za jednog čovjeka. Jedno od rješenja bi moglo da bude da svaki režiser bude ujedno i svoj montažer, što bi skratilo posao. Svako bi onda poslao konačnih tri i po sata materijala nekom vrhovnom montažeru, koji bi onda sve to povezao.

Međutim, da bi se povezao toliki materijal, potrebno je mnogo vremena. Zato je neophodno da se i taj posao razdijeli na više ljudi, ali takođe je neophodno da se tačno zna šta se snima na kojoj lokaciji i na kojem mjestu u filmu to treba da bude. Uz opremu koja će sigurno da uznapreduje u međuvremenu, taj dio posla vjerovatno bi vrlo efikasno moglo da obavi nekoliko hiljada ljudi.

Možda čak i još veći problem od postprodukcije jeste pisanje scenarija. Okvirno pravilo je da jedna strana scenarija odgovara jednoj minuti filma, dakle neophodno je napisati otprilike 31557 milijardi stranica. Ako bi na scenariju radilo milijardu ljudi, svako bi morao da napiše trideset jednu i po hiljadu strana. To je posao koji zahtijeva veliki napor, zato bi vjerovatno bilo neophodno izmisliti neki generator scenarija, koji ne bi zahtijevao prevelike intervencije od strane scenariste - samo da mu se zada okvirna priča, imena likova i mjesto radnje i program obavlja ostalo. Početne verzije takvog programa postoje danas i on se već vrlo često koristi u praksi - prvenstveno u romantičnim komedijama i u filmovima SyFy kanala, ali njegovi veliki poštovaoci su i npr. Lloyd A. Simandl i Zdravko Šotra. Takođe je potrebno razviti program koji bi brzo skenirao sve te pojedinačne dijelove scenarija i spojio ih u jednu cjelinu bez potrebe za ljudskom intervencijom (jer bi čitanje toliko milijardi stranica bilo vrlo zamorno za oči).

Nekako bi se moralo pozabaviti i skladištenjem filma. U današnjim uslovima, čak i ako uzmemo minimalni prihvatljiv kvalitet snimka - DivX od cirka 700 MB za sat i po filma - bio bi neophodan toliko veliki broj diskova da to ne bi moglo da stane u jednu prosječnu dnevnu sobu. A možda ni u nekoliko hiljada njih. However, očigledan je stalan rast kapaciteta medijuma za skladištenje, tako da očekujemo da bi se taj problem sam od sebe riješio za nekoliko stotina godina - tada bi ovaj film bez problema morao da stane na jedan običan disk ili šta se već tada bude koristilo. To bi olakšalo i projekciju - ne bi neko morao stalno da dežura i mijenja diskove.

Međutim, snimanje ovakvog filma je besmisleno jer svakako niko ne bi mogao da ga pogleda.

Spiskovi ruluju našim životima! (part 2)

Dakle, bez želje da sad po ko zna koji put komentarišem izrazitu glupost ovog kretenskog bolonjskog procesa, ograničićemo se na činjenice - svaki predmet je jednosemestralni i iz svakog imate po dva kolokvija. Ako položite oba, riješili ste pismeni dio ispita i izlazite na usmeni. If not, izlazite na redovan ispitni rok i polažete cijeli ispit kao sav normalan svijet.

Spiskovi pomoću kojih treba da se vodi evidencija o prolaznosti na ispitima su naročito fenomenalno dizajnirani i ovaj post govori upravo o njima: Naime, za svaki ispitni rok (ne i za kolokvije, koji se organizuju u toku nastave) spisak sadrži: sa lijeve strane imena studenata koji su prijavili ispit, a odozgo razne "bitne" podatke tipa broj bodova na prvom testu (iliti kolokviju), datum prvog testa, broj bodova na drugom testu, datum drugog testa, aktivnost (da, nekoj budali je palo na pamet da studenti treba da dobijaju poene iz aktivnosti, mislim stvarno...), broj bodova na usmenom, datum usmenog i konačna ocjena. Reklo bi se sve normalno i očekivano, međutim...

Bitno je znati sljedeće: Ocjena se upisuje istovremeno u indeks i u prijavu. Ako prijavite ispit, upisuju vas na spisak odgovarajućeg ispitnog roka. Spisak i prijave uzima asistent i odnosi profesoru. Kad položite pismeni, dođete kod profesora, položite usmeni (ako ste naučili), on vam upiše ocjenu u indeks i u prijavu i prijavu odnese studentskoj službi. Ili taj kurirski posao ostavi asistentu, da ga obavi kad tete iz studentske službe pobjesne što treba da upisuju ljude u novi semestar a nemaju prijava. Jer ocjena u indeksu vam ič ne vrijedi ako nemate prijavu da je potvrdite, a prijava vam ič ne vrijedi ako niste na spisku. Jednom sam odnio u studentsku službu neke popunjene prijave studenata koji su položili usmeni ali iz ovog ili onog razloga nisu se nalazili ni na jednom raspoloživom ispitnom spisku i teta iz studentske službe (koju ćemo do kraja teksta da zovemo SS) je te prijave gledala vrlo sumnjičavo - jer spiskovi i prijave moraju da se poklapaju.

Ilustrovaćemo situaciju na jednom primjeru: Pretpostavimo da je mala Milica položila oba kolokvija. Pretpostavimo takođe da je prvi ispitni rok recimo sedmog februara. Recimo da je drugi kolokvij bio krajem januara i da mala Milica odmah radosno trči kod profesora da polaže usmeni. Kupuje i popunjava prijavu i nosi je profesoru. Profesor joj daje desetku jer je odlično naučila, upiše ocjenu u indeks i prijavu i stavlja istu u svoju fasciklu, a mene u nebrano grožđe. Jer, kasnije dolazi vrijeme da mala Milica upiše drugu godinu ili šta već, a za to joj trebaju prijave za sve položene ispite. Tete iz SS zahtijevaju od mene da donesem te prijave kad već profesor neće, ja nosim prijave dole i one se nalaze u nebranom grožđu - eto crno na bijelo, prijava male Milice sa jednom lijepom desetkom, ali... male Milice nema ni na jednom spisku. Šta ćemo sad? Jedno od rješenja je da ja ručno dopišem ime male Milice npr. na onaj prvi februarski rok, mada je to nebulozno jer ona je već položila pismeni dio preko kolokvija i neće ga ponovo polagati. Drugo rješenje je da već prilikom njenog prijavljivanja ispita same tete iz SS upišu njeno ime na prvi nastupajući rok. Sjećam se da sam jednom bio ne malo zapanjen kad sam vidio na spisku za ispit ime studentkinje koja je taj pismeni već skinula s vrata uz pomoć kolokvija.

Naravoučenije: Iako na spisku imate rubrike za prvi i za drugi test, ti spiskovi upravo nisu pravljeni za one koji polože prvi i drugi test već one koji polažu kompletan ispit.

Međutim, genijalnost tog spiska ne bi bila potpuna da on ne nastavlja sa kontradiktovanjem samom sebi - naime, na njemu ne postoji rubrika "pismeni dio ispita" ili nešto slično. Postoje samo podaci o pojedinačnim kolokvijumima (iliti testovima). Dakle, oni koji polože testove ne mogu da se upišu na spisak, a oni za koje je spisak pravljen (oni koji polažu kompletan pismeni) nemaju na tom spisku rubriku koja bi opisala njihov rezultat na tom pismenom. Zato profesori zaobilaze ovo ograničenje tako što bodove na pismenom vještački raspodijele u rubrike za prvi i drugi test.

Primjer: Katrina je bila nešto slabija tokom prvog semestra od male Milice i nije položila kolokvije. Zato je izašla na onaj ispitni rok sedmog februara i uradila dva zadatka od 4, što je dovoljno za prolaz. Pošto u spisku nema odgovarajuće rubrike da se taj prolaz upiše, profesor joj prilikom usmenog upisuje kao da je položila oba kolokvija sa po 50%.

Međutim, ovo što sam odbaljezgao gore je samo onako usput. Prava briljantnost leži upravo u tome što spisak, iako se pravi za svaki pojedinačni termin pismenog ispita, sadrži i podatke za usmeni. Ovo dovodi do urnebesnih situacija koje me već godinama dovode do čistog očajanja, kao što je npr. da neki student položi pismeni, zatim otegne sa polaganjem usmenog i onda kad to napokon položi, ja ne mogu da predam njegovu prijavu jer sam već ranije predao spisak za pismeni ispit na koji je on izlazio.

Znam, apsolutno ništa niste razumjeli u prethodnoj rečenici, no ne brinite, vrlo slikovit primjer odmah slijedi: Zamislimo ispitni rok održan npr. sedmog februara. Recimo da su ispit prijavili Pero, Simo, Đuro i Halil. Dakle, kad dođe vrijeme za ispit, dolazim u studentsku službu i preuzimam spisak na kome se nalaze 4 imena. Eventualno može da se nađe i peto ime, ime male Milice, ako je tete iz SS upišu na spisak kad dođe da prijavi usmeni. Ali za sada pretpostavimo da su u pitanju ta 4 imena. Dakle, uzimam prijave, odlazim na pismeni i nakon njegovog završetka nosim prijave u kabinet i ostavljam ih na profesorov radni astal zajedno sa spiskom.

Pretpostavimo da niko nije izbačen s ispita - što se takođe rijetko dešava. Kad dođe vrijeme, pregledam ispite i ustanovim da su Pero i Simo položili, a da Đuro i Halil pojma blagog nemaju. Okačim rezultate, Pero i Simo su veseli i odmah planiraju izlazak na usmeni, a Đuro i Halil utučeno prijavljuju ispit u sljedećem terminu (neka je to 21. februara).

Vrijeme je za usmeni ispit. Pero je odlično naučio i odmah položio, dok je Simo odlučio da gradivo još malo utvrdi prije odgovaranja, pa zato ne izlazi odmah. Pero dobija recimo devetku i profesor mu je upisuje u prijavu i u indeks. Tehnički, trebalo bi da se u istom trenutku popuni i onaj papir, ali to profesori obično ostavljaju svojim minionima asistentima.

Nekoliko dana kasnije, 17. februar. SS tete traže od mene da im donesem spisak od prvog februarskog roka, zajedno sa prijavama. Bjesneći što moram da obavljam tuđi posao, odlazim u kabinet, rovarim po profesorovom stolu, lociram Perinu prijavu i podatke iz nje prepišem na spisak. Dakle, sve živo - prvi test, drugi test (to su oni namješteni podaci), aktivnost, usmeni i sl., sve to piše i na prijavi i na spisku. Sad u rukama imam Perinu prijavu i spisak od februarskog roka na kome su 4 imena, ali samo jedna rubrika je popunjena (jer je samo Pero položio usmeni). Nosim to u studentsku službu i trenutno sam miran. But not for long...

Dolazi vrijeme za drugi rok. Prijavljuju ga samo Đuro i Halil, tako da spisak za taj termin ima samo dva imena. Obojica polože i dolazi vrijeme za usmeni. Njima dvojici se na usmenom pridruži i Simo i sva trojica polože i usmeni. I tu nastupa jedna rekao bih konfuzija.

Nešto kasnije, tete iz SS traže od mene spisak drugog februarskog roka. Bijesan što moram da radim tuđi posao, idem do kabineta, prepisujem podatke za Đuru i Halila, uzimam njihove prijave (kao i Siminu) i nosim u studentsku službu.

Što se tiče Đure i Halila, sve je u redu - eto prijave, eto i spiska. A Simo, šta ćemo sa Simom? Prijava je tu, ali nema ga na spisku. Zašto ga nema na spisku? Pa nije prijavio ispit u tom roku, već ranije, a spisak tog ranijeg roka je već otišao. Sad se Đuro i Halil grohotom smiju Simi što je siroče, a nije on kriv za to već glupa birokratija.

Ovakvi problemi se rješavaju na različite načine. Ja obično lijepo uzmem olovku i svu siročad upišem na bilo koji spisak koji imam pri ruci. Znači, npr. u slučaju ovog Sime, fino ga dodam na spisak ispod Đure i Halila i sve isto popunim. Uopšte nije bitno što je to dodano rukom, što podaci kazuju da je Simo pismeni dio ispita položio sedmog februara (pa je nebulozno da ponovo prijavljuje pismeni u drugom roku), bitno je samo da se to ime nalazi na nekom spisku. S druge strane, moja kolegica Yoshimura Okumura mi reče prije izvjesnog vremena da ona i njen profesor (koji je igrom slučaja i moj profesor) zadržavaju te spiskove i po godinu dana, sve dok svi koji su položili pismeni ne polože i usmeni.

Pitanja: Zašto umjesto glupog spiskovanja za svaki ispitni rok lijepo ne postoji spisak svih studenata, pa da se u taj spisak upisuju odgovarajući podaci čim neko položi pismeni ili usmeni, a prijave da idu u SS normalno, bez spiska? Zašto uopšte mora da postoji spisak da bi se predala prijava? Ako već Simo nije na spisku drugog februarskog roka, zašto u SS ne bi jednostavno prerovili po svojim arhivama, našli spisak prvog februarskog roka i vidjeli da je Simino ime na njemu? Zašto ne postoji PROKLETA rubrika "pismeni ispit", umjesto da se sve nepotrebno vještački raspoređuje na prvi i drugi kolokvij?

Odgovor: Eeeeeee...

Spiskovi ruluju našim životima! (part 1)

Sigurno ste primijetili da je najvažnija stvar na ovom svijetu spisak. Naše društvo je na svim nivoima toliko opterećeno evidencijom raznoraznih gluposti, da vjerujem da bi ljudska rasa nestala u sekundi kad bi neko kojim slučajem spalio sve papire. Da, mislim upravo na papire - uz sav respekt koji čovjek mora da gaji prema modernim bazama podataka koje se nalaze na računarima, tvrda kopija je i dalje apsolutni zakon.

Naravno, mi pripadamo ljudskoj vrsti, koja ne spada među najinteligentnije na planeti, tako da skoro sve uzimamo zdravo za gotovo, ali ajde da probamo malo da se odmaknemo i da analiziramo tu bolesnu potrebu da se sve nešto opisuje, spiskuje, evidentira, katalogizuje, svrstava i tome slično. Da ne bude zabune, ne mislim da su svi spiskovi glupi i besmisleni, naprotiv. Recimo prošle godine sam počeo da vodim evidenciju pogledanih filmova - ništa spektakularno, samo naziv, godina i ocjena od 1 do 4 (koja označava koliko mi se film dopao, tj. koliki je njegov realni kvalitet). I na osnovu te evidencije ja imam spreman podatak da sam pogledao 217 filmova i bez mnogo napora mogu da odredim otprilike koliko je recimo bilo horora, koliko filmova je bilo dobro, koliko loše i tome slično. To je očigledan primjer korisne i svrsishodne evidencije.

Međutim, suprotnih primjera je nesagledivo više. Mislim na spiskove koji se naizgled čine neophodni a zapravo su potpune budalaštine. Evo npr. evidencija prisustva studenata na nastavi koju profesori i asistenti moraju da vode. To vam izgleda otprilike ovako: Sa lijeve strane imate imena studenata. Odozgo su datumi kad imate časove i tematika koju obrađujete na časovima. U poljima tabele stoje potpisi studenata. Dakle, ako ste recimo dvanaestog februara baljezgali o trigonometriji i ako je vaš najbolji student Mahir bio prisutan na času (ili časovima), onda će on da se potpiše u kolonu koja odgovara tom času. Pitanje je - za kojeg će đavola ovo nekom? Ako je neki profesor toliko besposlen da ga stvarno zanima ko mu dolazi na nastavu, on može da vodi svoju ličnu evidenciju. Šta bi uopšte Univerzitet radio sa spiskovima prisutnosti na svim časovima svih profesora i asistenata na svim fakultetima? Naravno, opšte je poznato da je ovo obična glupost koju su smislili samo da bi taslačili profesore i asistente. Da im spiskovi stvarno trebaju, onda bismo morali da ih dostavljamo redovno, tj. svaki mjesec, a oni ih skoro nikad ne traže, već nam to visi kao neki Damoklov trozubac nad glavom. Ono tipa "vjerovatno ga neće tražiti, ali ipak postoji mala mogućnost da traže, pa moraš da vodiš". Normalno, ovo je običan blef - ako ovo čita neko od mojih kolega asistenata sa Univerziteta u Banjaluci, ja bih mu savjetovao da odmah batali tu evidenciju, jer ja je nisam vodio već godinu i po i kad su je tražili u aprilu prošle godine, nisam je predao. Posljedica nije bilo.

Ali ajde da suspendujemo realizam na sekundu i da razmotrimo urnebesnu hipotetičku situaciju da neki administrativni radnik (ili više njih) stvarno revnosno pregleda sve te spiskove i traži omaške i kontradikcije.

"Alo, ko smeta?"

"Da li je to profesor XY sa tog-i-tog fakulteta?"

"Ne, pogriješili ste. Ovo je profesor Marko Marković sa Tehnološkog fakultet. Za taj-i-taj fakultet vam nisam ni čuo."

"E pa odlično, upravo sam vas trebao. Ovo XY i taj-i-taj sam rekao da bi ime i fakultet ostali cenzurisani, ali vi ste bili previše glupi da to shvatite. Elem, ja sam Nurkan Nurkanović, administrativni radnik pri rektoru banjalučkog Univerziteta. Zovem Vas u vezi vaše evidencije prisustva studenata za mart ove godine."

"Ne kaže se 'u vezi nečega' nego 'u vezi sa nečim'."

"Zarkujte se. Uglavnom, evo gledam peti mart, gdje piše da ste govorili o trigonometrijskom obliku kompleksnog broja, a to je isto ono što ste pričali sedmicu dana ranije. Petog marta ste trebali da radite polinome..."

"Ne kaže se 'trebali ste da radite' već 'trebalo je da radite'."

"A vi ste jedna najobičnija rugoba. Dakle, polinome ste preskočili, a dalje spisak ide tačno po planu i programu. Hoćete li da mi objasnite tu omašku?"

"Pravo da vam kažem, više se i ne sjećam. Vjerovatno sam pogrešno upisao naziv teme. Znam da sam držao onako kako treba, kompleksne brojeve pa polinome..."

"Ne zanima mene šta ste držali, već šta ovde piše! Ovako kako je napisano predstavlja blatantno kršenje plana i programa i zato ćete da dobijete otkaz!"

"Idi dođavola!"

"'Do đavola' se piše odvojeno a ne zajedno."

"Ma nemoj! Između 'odvojeno' i 'a' treba da stoji zarez!"

"Ne kaže se zarez nego zapeta."

"Idi skoči u Boračko jezero."

Drugi primjer:

"Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!!"

"Šta vam je, zašto govorite 'zvrrrrrr' u slušalicu, kao da ste potpuni moron? I ko ste vi uopšte?"

"Ja sam Nurkan Nurkanović, administrativni radnik pri rektoru našeg Univerziteta. Zvrrrrr je onomatopeja zvonjave telefona. Mogu li da govorim sa studentom Rajkom Rajkovićem?"

"Ja sam."

"Rajko, evo gledam evidenciju prisustva studenata na nastavi profesora Vlajka Vlajkovića i ne mogu a da ne primijetim da ste vrlo rijetko išli na časove. Bili ste prisutni na manje od 50% predavanja."

"Šta je to vas briga? Ja sam dobio potpis."

"Možda, ali profesor nije imao pravo da vam da potpis. Za toliko izostanaka se leti s fakulteta i odmah ću da pokrenem administrativni aparat da se izbacite... osim ako ne pristanete da mi date neke podatke o prisustvu drugih studenata."

"Pristajem. Ako budem izbačen s fakulteta, mama će da me izbaci iz kuće itd., lančana reakcija izbacivanja, znate već..."

"Boli me schwanzenstucker za vašu lančanu reakciju. Nego, da se vratimo na spisak. Sjećate li se dvanaestog marta prošle godine?"

"Jaoj, davno je bilo."

"Ovde piše da ste tad bili na nastavi iz matematike."

"Pa onda valjda jesam..."

"Kako vam se čine predavanja kod profesora?"

"Kako mislite?"

"Prati li program, da li predaje razumljivo i tako dalje?"

"Pa ne znam za program, a mislim da predaje dobro..."

"A pipka li učenice?"

"A? Nisam primijetio."

"Dobro, da se vratimo na dvanaesti mart. Tad ste bili na nastavi, evo stoji vaš potpis. Međutim, ono što me buni je prisustvo izvjesnog Vjetropira Vjetropirovića, znate li ga?"

"Naravno, to je naš najbolji student."

"Sjećate li se je li on tog dana bio na nastavi?"

"Jao, nemam pojma, davno je bilo..."

"Sigurno se ne sjećate?"

"Ne, vjerujte mi..."

"Znate šta me buni? Ovde je njegov potpis, kao da je bio prisutan. Međutim, rukopis tog potpisa upadljivo odudara od rukopisa njegovih ostalih potpisa. Zbog toga mislim da on tad nije bio, nego da ga je potpisao neko od kolega. Ja sam analizirao ostale rukopise i sveo sam broj sumnjivaca na dva - izvjesna Lejla Lejlović i neki Džeki Jakubovski imaju vrlo slične rukopise onom koji stoji u Vjetropirovom potpisu. E sad, tog dana Lejla nije bila prisutna, inače bi se valjda potpisala. Tako mi je glavni sumnjivac taj Džeki Jakubovski, pa me zanima šta vi mislite o tome. Da li ga poznajete, ima li on sklonosti ka kriminalnim radnjama? Ili je možda ta Lejla bila lukava, pa je potpisala Vjetropira, a sebe nije?"

"A zašto bi to radila?"

"A otkud ja znam? Vi meni recite, vi ste student."

"Znate šta ja mislim? Ja mislim da ste vi jedan potpuni besposličar i kompletan idiot."

"Nije tačno. Nisam besposličar. Čitav dan pregledam ove spiskove, sad mi je na redu Ekonomija, oni imaju još više studenata nego vi na Mašinstvu. Znači sigurno ne znate ko bi mogao da bude taj koji je ilegalno potpisao Vjetropira?"

"Nemam pojma."

"Zna li možda neko drugi? Možda se neko od vaših kolega bolje sjeća?"

"Pa moguće, ali ne bih se u to uzdao. Ja mislim da vam je najbolje da pozovete lično Vjetropira i probate od njega da iznudite priznanje. Ali nemojte reći da sam vam ja to savjetovao."

"Naravno da neću! Hvala vam mnogo na pomoći, ovoga se sam ne bih sjetio! Ako uspijemo da riješimo ovu misteriju, vaše ime će ostati zauvijek zlatnim slovima upisano u istoriji administracije ovog Univerziteta!"

"A oće li biti kakvih para?"

"You wish."

(nešto kasnije)

"Halo, govorim li sa Vjetropirom Vjetropirovićem?"

"Možda. Ko pita?"

"Ovde Nurkan Nurkanović, administrativni radnik. Vaš kolega Rajko Rajković me je savjetovao da govorim s vama..."

itd. itd. itd.

Još jedna stvar koja je potpuno nebulozna jesu papiri koje popunjavate npr. prilikom upisa semestra. Računajte da ćete vjerovatno studirati bar četiri godine, dakle osam semestara, znači najmanje osam popunjenih semestralnih listova, a vjerovatno i više. I na svakom od tih prokletih spiskova vi ćete da popunjavate potpuno iste proklete podatke! Gdje si rođen, kad si rođen, gdje živiš, ko su ti roditelji, šta ti rade roditelji, jesi odslužio vojni rok, šta si po zanimanju itd. itd. itd. Naravno, umjesto da se podaci čuvaju u kompjuteru, pa da se neki od njih promijene kad se ukaže potreba (tipa kad promijenite adresu stanovanja ili broj telefona), mnogo je lakše da svakih pola godine sve podatke ponovo unosite na papir. Zašto recimo svaki put kad upisujete semestar morate da pišete datum i mjesto rođenja? Neko vjerovatno misli da to što ste 2005. napisali da ste (primjera radi) rođeni 1979. u Sarajevu ne mora da znači da ćete i 2008. imati istu godinu i mjesto rođenja. Doduše, sa ovim silnim vremenskim paradoksima i putovanjima kroz vrijeme, više ništa nije sigurno.

Kad sto pedeset puta unosite jedan te isti podatak, logično je da dođe do zasićenja, pa onda ljudi počnu svašta da pišu po tim spiskovima. Moj drug koji ima isto ime i prezime kao jedan poznati plivač volio je da mijenja zanimanje, pa je tako jednom bio ubica, drugi put kockar, treći put ko zna šta, itd. Ja sam na pitanje "Od čega se izdržavate za vrijeme studiranja?" obično odgovarao "od kladionice" (mada je to bila gnusna laž - u kladionici sam imao samo jedan veliki dobitak tokom studiranja), a potpisivao sam se često kao Drakula. Mislite da je neko obraćao pažnju na to?

U suštini, nije toliko bitno da ono što na spisku piše bude tačno. Bitno je jednostavno postojanje spiska. Birokratija mirno spava ako zna da, bar u teoriji, ima vaše podatke za svaki semestar. To što ste vi jednom ubica, jednom kockar, onda godinu dana kasnije atentator ili nešto slično uopšte nije bitno. Spisak je nešto što se hrani sopstvenim postojanjem a ne suštinom.

U sljedećem nastavku govorićemo o ubjedljivo najglupljem od svih glupih spiskova - evidenciji prolaznosti (sic!) studenata. Stay tuned!

Ukidanje zareza i odgrizanje dijelova tijela

Pošto su ovo vrlo kratke teme, odlučio sam da ih spojim u jedan post.

Prvo, moramo opet da se pozabavimo određenim gramatičkim pravilima, a u ovom slučaju to je upotreba zareza (ili zapeta, kako se to srpski kaže). Svi znamo da gramatika nalaže da prilikom obraćanja nekom, ako spominjemo njegovo ime (ili neku drugu oznaku), to ime odvojimo zarezom. Primjer: Ako izvjesnoj Ravijojli kažemo da nasiječe slanine, upotrijebićemo sljedeći imperativ: "Nasijeci slanine, Ravijojla!". Ime može da se nalazi i na početku rečenice, u kom slučaju je ono ponovo odvojeno zarezom: "Ravijojla, donesi rakiju!". Ako želimo da izdamo više komandi i u sredini umetnemo ime onog kome se obraćamo, to ime će biti s obje strane okruženo zarezima: "Ustaj, ženo, slaninu nasijeci".

Nije teško primijetiti da ovako stroga pravila dovode do nekontrolisanog gomilanja zareza. Mnogo puta sam čitao neke tekstove i nervirao se što nikako da uznapredujem jer se stalno spotičem o raznorazne zareze i druge znakove interpunkcije. Da skočim ispred samog sebe na trenutak, ne planiram da predložim da se svi znaci interpunkcije ukinu jer to bi bilo suludo. Samo da se malo urazumi korišćenje zareza.

Evo jednog očiglednog primjera: Svi znamo za onu narodnu pjesmu u kojoj neka žena poziva nekakvog ujaka da pjeva i da da sestriću razonode (nadam se da se ta "razonoda" odnosi striktno na pjevanje, a ne na neke incestuozne radnje). U striktno gramatički pravilnom zapisu, ključni stih bi glasio ovako:
"Pevaj, ujko, pevaj, rode, daj sestriću razonode".

Riječ pa zarez, riječ pa zarez i tako u nedogled. Užas. Ovo ne samo da ometa normalno čitanje već i ružno izgleda. Međutim, šta konkretno uraditi? Ako bismo ukinuli zareze ispred i iza imena (ili titule) osobe koju dozivamo, ova rečenica bi se pročistila, ali zato bi došlo do pojave tipa (umetnuti ovde neki primjer koji podupire moju tezu).

Zbog toga predlažem da se ukine narodna muzika.

Već mi je dosadilo pisanje ovog posta, pa ću o ajkulama samo kratko. Dakle, gledao sam neki dan vrlo dobar horor The Reef, u kome ajkula jede neke ljude. E sad, ne pojede baš svakog kompletno, već nekom odgrize neki dio tijela (npr. nogu) i onda ga prepusti na milost i nemilost drugim ribetinama.

E sad posmatrajmo kako to sa odgrizanjem ide. Npr., ajkula može da vam odgrize nožni palac. Ili npr. čitavo stopalo, pa čak i čitavu nogu. S druge strane, takođe može da vam odgrize glavu, a može i glavu i ruke zajedno. Pitanje je šta se dešava kad vas ajkula popolovi po sredini? Da li onda kažemo da vam je ajkula odgrizla torzo sa stomakom ili noge? Možda vam se čini da je to nebitno jer ste svakako mrtvi, ali to je vaš problem. Veoma je bitno da se semantika jasno odredi. Jedno od mogućih rješenja je da kažemo ne da vam je ajkula (zamalo da napišem "drakula") odgrizla noge ili gornji dio tijela, već da vas je jednostavno popolovila. Međutim, u tom slučaju ne možemo biti sigurni da li vas je popolovila po širini ili po visini. Naravno, skoro uvijek će to biti po širini, ali u slučaju nekih velikih ajkula teoretski je moguće da vam napravi rez između nogu, pa preko pupka i grudnog koša i da vam na kraju tačno popolovi glavu onuda kuda prolazi nos. Znači kad kažete da je ajkula nekog "raspolovila", potrebno vam je dodatno objašnjavanje.

I to je otprilike sve što sam imao da kažem za ovaj prvi novogodišnji post. Želim vam sve najbolje u novoj godini i da vjetrovi tuge zauvijek zaobilaze vašu kuću, a bogme i stan i vikendicu ili ako imate još nešto od nekretnina. Zapravo, čak i ako imate zemljište bez nekog stambenog objekta, želim vam da vjetrovi tuge zaobilaze to zemljište. Takođe vam želim da vjetrovi tuge zauvijek zaobilaze prebivališta drugih ljudi u kojima vi trenutno boravite. I na kraju bih još dodao da želim da vjetrovi tuge zauvijek zaobilaze vas lično, čak i onda kad šetate kroz grad i niste ni na čijem zemljištu koje je obezbijeđeno od vjetrova tuge nekim od prethodno navedenih pravila.

Ali, takođe vam želim da vas napadne i pojede krokosaurus.