Tuga iz konzerve

Ne znam jesam li već pisao koliko mi idu na živce reklame. Ne reklame same po sebi, već to što nijedna serija ni film ne može da prođe bez njih, što je potpuno nenormalno. Gledate normalno neki film ili nešto slično i onda vas odjednom prekinu i čitavu vječnost ubjeđuju da kupite raznorazne gluposti. Ponekad se smiluju i da vam puste nastavak filma nakon što završe s ispiranjem mozga, ali do tada ste već zaboravili šta se dešavalo prije. No dobro, svakako skoro niko više i ne gleda filmove i serije na TVu (tako im i treba!), osim na onim programima kao što je HBO, koji ne emituju reklame u po filma/serije. Kulturno bi bilo recimo da se reklame odvoje od normalnog sadržaja, npr. da imate blok reklama od sat vremena, pa da onda gledate filmove na miru. Ali ko bi onda uopšte gledao te glupe reklame? Međutim, ovako samo nerviraju ljude. Ja sam jednom razmišljao da bojkotujem sve proizvode zbog čijih reklama prekidaju filmove i serije, ali onda sam prestao da gledam TV (a i svakako bih onda morao da bojkotujem SVE) i to je palo u zaborav.

No, ne bih sad previše da tupim o tome. O odvratnosti potrošačkog društva u kome živimo već su govorili mnogo pametniji ljudi od mene, pa da se ne ubacujem sad i ja. Cilj ovog posta je nešto drugo. Dakle, pored toga što TV bezobrazno manipuliše vašim novčanikom, isto tako vrlo često manipuliše i vašim osjećanjima. Očigledan primjer su humorističke serije - skoro sve imaju ili onaj užasni konzervirani smijeh ili su snimane uz prisustvo publike, pa se njihovo kliberenje pušta kao dio saundtreka. Nije to naravno besmisleno - već su odavno neki psiholozi (ili šta su već) pokazali da smijanje podstiče smijanje, tj. da ćete se lakše smijati ako se ljudi oko vas smiju. A nećete ni primijetiti da se zapravo više smijete smijehu drugih ljudi nego "smiješnim" dešavanjima na ekranu! (Međutim, ovo ne funkcioniše baš UVIJEK - pretpostavljam da možete samo da se iznervirate kad vidite da se gomila ljudi grohotom cereka nečem apsolutno nesmiješnom i glupom. Zbog toga na kraju krajeva i ne volim da idem u pozorište, između ostalog.) No, šta je suština ovoga? Pa autori kao da nisu sigurni da je njihova poruka dovoljno jaka da dođe do vas, pa vas priručnim sredstvima gurkaju i šapću "Hej, smij se, ovo je smiješno!" Konzervirani smijeh je sjajno isparodiran u nekoj seriji, na žalost ne sjećam se gdje, pa se nadam da će me neko podsjetiti. Nešto tipa lik kaže "Zdravo", a publika se odvali od smijeha. Možda Scrubs ili tako nešto, nisam siguran. Elem, htjedoh da kažem da me ovo gonjenje da se smijem užasno nervira i da zato izuzetno cijenim humorističke serije koje ne potežu za tim jeftinim metodama (jednu upravo gledam, otprilike sam na pola, pa ću da vas informišem kad završim, jer je po svoj prilici riječ o jednom potpuno nezasluženo zaboravljenom mini-biseru).

E, ali čak i od ovoga ima gore. Mislim naravno na manipulaciju tugom. Ono što me je zapravo i natjeralo da napišem ovaj post (sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci) je kad su u nekoj emisiji povodom obilježavanja 11. septembra uživo pustili Petera Gabriela da otpjeva I Grieve (odlična pjesma, btw, koja naravno nema veze sa 11. septembrom, ali je iskorištena za tu priliku). I elem, dok tako Piter tuguje (mislim u pjesmi), kamera prelijeće preko tugom pogođenih lica u publici, nekim ženama cure suze niz lice itd. Dakle nije dovoljno što je u pitanju obilježavanje tragedije, nije dovoljno što je pjesma tužna ko đavo i što je pjeva velikan reda veličine Petera Gabriela, oni MORAJU pored svega toga da nam turaju laktove u rebra i govore "Hej, tuguj, ovo je tužno! Tuguj, ti bezosjećajni sanovabiču!!!". (Mala digresija: Ovde ću da se uzdržim od ciničnih komentara na američko licemjerstvo i od konstatacija koliko mrzim njihovu odvratnu državu, jer sam već pisao o tome, a i ovo je svakako druga tema.)

Čak i ako niste gledali pomenutu performansu, jasno vam je o čemu pričam. Skoro svaka Oprina emisija je takva. Imate li slučaju u emisiji neku curu koju je napastvovao očuh ili something lajk det, pod obavezno će tokom njenog potresnog svjedočenja da šaraju po facama u publici i njihovim zgranutim i zblanutim izrazima lica i mrmljanjima tipa "Oh my God!", ne bi li dodatno produbili u vama mržnju prema tom ogavnom stvoru.

Eh, ako ste uspjeli ovo moje tupljenje da izdržite do ove tačke, slijedi payoff - naime, poenta ovog kompletnog posta. Dakle, ako se onaj smijeh kod humorističkih serija naziva smijehom iz konzerve, ja predlažem da se ovakva manipulacija kao u Opri nazove tugom iz konzerve. Zatim, da se te tzv. emocije iz konzerve prošire ne samo na serije i emisije i kontakt programe i tako to, već i na filmove i ostalo. Npr., ako je film neka ozbiljna drama, nije zgoreg da se u pozadini tokom tužnih scena čuje cmizdrenje nekih nesrećnika, za slučaj da ste previše glupi da shvatite emotivnost scene. Ali zašto se zaustaviti na tome? Šta fali recimo strahu iz konzerve? Npr. u strašnim scenama moglo bi da se pušta vrištanje ili nešto slično. Neki film ili serija koja sadrži elemente više žanrova može istovremeno da ima više konzerviranih emocija. Primjera radi, u Istjerivaču Đavola u strašnijim momentima (kojih hvala Bogu ne nedostaje) čulo bi se vrištanje i prestravljeno šaputanje, a recimo smijeh bi mogao da se čuje tokom nekih vickastijih Đavolovih opservacija i uvreda na račun onih sveštenika. Normalno, taj film obiluje i dramom, zapravo to je u neku ruku horor-drama. Tokom nekih emotivnijih dijelova moglo bi da se čuje recimo plakanje iz konzerve.

Postoji rješenje i za akcione filmove. U trenucima kad npr. naši heroji mlate negativce, čulo bi se oduševljeno klicanje i navijanje publike. Genijalni one-lineri (kao npr. kad Dolf Lundgren u Crvenom škorpionu kaže "Let's kick some ass!" ili bilo koji Arnijev citat) bili bi propraćeni burom oduševljenja i aplauzima. I tako dalje i tako dalje.

Mislim takođe da bi bilo zanimljivo da se emocije izmiješaju. Npr. u nekoj humorističkoj seriji umjesto snimaka ljudi koji se smiju puštate snimke plakanja. Ili recimo obrnuto - u jezivom hororu ili izrazito tužnoj drami - smijeh iz konzerve. Npr. Spašavanje redova Rajana - posljednja scena na groblju, ili recimo Dejmonov monolog. Odlične prilike za zlobno cerekanje. Eto vam ideje i za neki YouTube klip.

Pozdravljanje

Svi smo se bar jednom u životu suočili sa sljedećom problemskom situacijom: Odlazite na posao ili na fakultet ili đe već i naletite na neku poznatu osobu. Pretpostavimo da je to nešto starija i iskusnije osoba od vas, npr. profesor ili tako nešto. Može i šef, svejedno. Uglavnom, recimo da vi tu poznatu osobu sretnete u prolazu u hodniku. Naravno, kao i svaki kulturan čovjek (ili žena) reći ćete "Dobar dan" ili nešto slično (i pri tome vjerovatno dobiti ekvivalentan odgovor s druge strane, osim ako ta uvažena i cijenjena osoba nije nekulturna somina, ali taj slučaj ovde zanemarujemo) i nastaviti dalje.

Međutim, šta se dešava ako tog istog dana ponovo naletite na tu istu osobu? E to je problem za koji naš jezik (i bonton) još uvijek nema rješenje. Ne možete opet reći "dobar dan" jer ste to već rekli. "Dobar dan" je pozdrav čija jedna upotreba traje do kraja odgovarajućeg dana. Kad biste nekom dvaput rekli "dobar dan", to je kao da mu kažete da je glup, a ni sami ne ispadate previše pametni. Druga varijanta je da ne kažete ništa i samo izbacite neki glupi osmijeh, što odbacujemo iz očiglednih razloga. Svakako vam nije cilj da se ponašate kao klovn i neobuzdano keslate okolo, a druga osoba bi mogla i da se uvrijedi (mada se i ona nalazi u potpuno istom problemu). Najgore od svega je da se pravite ludi i prođete pored te osobe kao da je niste ni vidjeli (vodeći se motom "jednom dnevno je dosta"), ali to je zaista vrlo nekulturno i nimalo me ne bi čudilo da taj poznanik počne od tog trenutka da vam radi o glavi.

Neki ljudi predlažu da prilikom drugog susreta u istom danu upotrijebite neku drugu varijantu pozdrava. Npr. da ne kažete "dobar dan" nego "kako ste?" ili nešto slično. Ali ovo je očigledno jedna potpuna glupost - da vas zanima kako je taj lik, lijepo biste ga to pitali prilikom prvog susreta. Čak i da to zanemarimo, ostaje činjenica da pitanje "kako ste?" pored toga što predstavlja očigledno lažno interesovanje za nečije zdravlje predstavlja i neku vrstu pozdrava. A kad se s nekim dvaput pozdravite u jednom danu (pa taman to bili i različiti pozdravi), isto je kao da ste mu dvaput rekli "dobar dan".

Predlažem sljedeće rješenje ovog očigledno neugodnog problema: Prvo, varijanta kad vam je ta osoba neki blizak prijatelj (a ne šef ili nešto slično): U tom slučaju možete da koristite univerzalni pozdrav koji glasi "Ej, ej!". To je pozdrav zdipljen iz filma TT sindrom. "Ej ej!" je jedini pozdrav koji može da se koristi više puta dnevno (neki, kao npr. ja, više uopšte ne koriste one seljačke varijante tipa "đe si!" i slično, već isključivo "ej, ej!") u istoj varijanti.

Naravno, neprilično je da šefu, dekanu, profesoru, ministru ili tako nekoj uzvišenoj ličnosti kažete "Ej, ej!", te moramo da razmislimo i o drugoj varijanti. Ja mislim da nije loša ideja da se uvedu recimo nastavci pozdrava (baš kao što postoje nastavci filmova). Npr., prilikom prvog susreta ide obični "dobar dan", zatim "dobar dan 2", pa "dobar dan 3" i tako dalje. Slično važi za "dobro jutro", "dobro veče" i sl.

Šta ako se sretnete s nekim npr. ujutru i kažete mu "dobro jutro", a onda ga poslije istog dana sretnete, ali sad je već dan odmakao i aktuelan pozdrav je "dobar dan", a ne "dobro jutro"? Neki smatraju da je to kao da ste se prvi put sreli sa tom osobom tog dana i da treba da kažete normalno "dobar dan", ali ja bih rekao da je to isto kao onaj prvi slučaj, dakle duplo pozdravljanje. Međutim, sad ste u neobranom grožđu - ako kažete prvo "dobro jutro", pa "dobar dan", pozdravili ste se dvaput (big mistake!). Ako pokušate da budete lukavi, pa prvo kažete "dobro jutro", a prilikom drugog susreta "dobar dan 2" (jer, rezonujete, više nije jutro, a obični "dobar dan" ne ide jer je već bio jedan pozdrav tog dana), ispašćete samo glupi jer kako možete da imate "dobar dan 2" bez običnog "dobar dan"? To je besmisleno. Zbog toga je najbolje da kad prođe podne (jer to je granica između dobrog jutra i dobrog dana) u širokom luku izbjegavate sve one koje ste već vidjeli tog jutra.

To otvara novo pitanje - ako je prije 12 "dobro jutro", a poslije 12 "dobar dan", šta je tačno u 12? I takođe, od kojeg tačno trenutka ide "dobro jutro"? Sigurno ne od ponoći, jer je tad mrkli mrak. Ali ne može ni od trenutka svanjivanja, jer je jutro fazi kategorija (što će reći - ne postoji tačno određen trenutak u kome noć prelazi u dan). Da se sad ne bismo zamarali sa teorijom fuzzy skupova (upućujem vas na radove Lotfija Zadeha, osnivača te teorije), predlažem sljedeće:

Što se tiče pozdrava tačno u podne, treba da upotrijebite neku neutralnu varijantu koja ne sadrži ni dan ni jutro. Primjera radi, "dobar nilski konj" ili "dabogda dobio gripu". A kad je riječ o pozdravu u ranim jutarnjim satima, kad još nije jasno da li je dan ili noć, mislim da bi najbolje bilo išamarati i ispsovati osobu koju sretnete. To će da joj pokaže s kim ima posla.

SPAM!

Maloprije odem na Fejsbuk i imam šta da vidim - u inboxu mi poruka od izvjesne osobe zvane Pozitivko mladi, sa sljedećim sadržajem:

""Cao, oprosti sto smetam jako je hitno. Imam jednog prijatelja koji je dosao i treba mu mjesto za boravak. Predlozila sam mu tvoju kucu, molim te da ga primis. Njegovo je ime ISUS KRIST. Sada reci tihim glasom: mozes uci GOSPODINE, ja te trebam, ocisti moje srce svojom krvlju i blagoslovi moju familiju.Posalji ga 20-toro prijatelja i sutra ce ti se dogoditi cudo. Ako vjerujes u BOGA. Sjeti se, ako ga odbijes, BOG rece: (ako me se odrices medju ljudima ja cu se odreci tebe pred mojim OCEM).Kroz 4 minuta primit ces jednu lijepu vijest."

Međutim, kad sam otišao na profil ove očigledno bogougodne osobe, imam šta da vidim - samo jedan lajk i to za grupu "Pogledajte video koji kruži Fejsom - Cecin prvi pornić snimljen" (!)

Prelazak ulice

Paragraf b) člana 23 Zakona o saobraćaju kaže da auto ne smije da zgazi pješaka ako ovaj prelazi ulicu na pješačkom prelazu. Sasvim normalna odredba, reći ćete, ali u ostatku teksta pokazaćemo koliko je ona zapravo diskriminatorska prema vozačima. U stvari, važi i još strožiji zakon (kojeg se srećom niko ne drži osim onih paćenika koji tek polažu vozački ispit) koji kaže da vozač mora da zaustavi auto i propusti pješaka čim ovaj stopalom (tj. đonom cipele ili čega li već što nosi na šapama) dodirne pješački prelaz.

Zamislite da ste počeli da prelazite ulicu na pješačkom prelazu i da nailazi automobil. On se zaustavlja da vas propusti, ali vi onda jednostavno odbijete da idete dalje ka suprotnoj strani i namjerno stojite ko ukopani nasred pješačkog prelaza. Kao dodatak, ne samo da ne prelazite ulicu, već se i odvratno kreveljite prema vozaču, govorite mu pogrdne stvari i skačete i plešete i vrtite se oko svoje ose kao posljednji idiot. Normalno je da se vozač iznervira i zgazi vas na licu mjesta, ali vi ste zaštićeni onim diskriminatorskim paragrafom. Štaviše, čak i ako odluči da samo prođe pored vas, ništa vas ne sprječava da se momentalno bacite pod auto. Kad žandarmerija dođe da napravi uviđaj, situacija je jasna - siroti pješak zgažen nasred pješačkog prelaza, okrvavljena karambolka (nadam se da znate šta je to), vozač kome na čelu piše "ZLOČINAC" - situacija kao stvorena za poduži boravak u buvari. Situacija po vozače je naročito stresna ako recimo žure na važan sastanak, a onda im se ovako neka budaletina nasadi na vrat i napravi probleme. Nema se vremena za vraćanje i zaobilazak nekom zaobilaznom cestom, tako da kao jedino rješenje ostaje gaženje napasti, koje, kako vidimo, nije legalno.

Jasno je dakle da mora da postoji zakon kojim će se ograničiti svojevoljno i tiransko ponašanje pješaka na pješačkim prelazima. Prvo poboljšanje koje može da se donese jeste recimo da se zabrani stajanje na prelazu, tj. da mora da postoji neka minimalna brzina kojom pješak mora da se kreće kad se nalazi na zebri. Ali koja bi to brzina bila? Recimo invalidi bez obje noge ili trudnice sa djecom u kolicima sigurno se ne kreću istom brzinom kao mlad i zdrav obješenjak u naponu snage. Zamislite da je recimo minimalna brzina ograničena na brzinu kretanja kakvog starog čike sa štapom. Normalno je da se stari čiko sa štapom kreće tom brzinom i čekanje da on pređe ulicu neće izazvati iritaciju kod vozača. Ali šta ako naiđe neki mladi i drčni delija i namjerno ide upravo tom minimalnom brzinom? Tehnički, on ne krši nikakav zakon, ali je njegovo ponašanje očigledno smišljena provokacija da bi se vozač koji čeka iznervirao i navukao na zločin.

Možda zvuči logično da se definiše posebna brzina za posebne kategorije stanovništva - invalide, penzionere, studente, trudnice, tete koje se vraćaju s pijace s kesama punim povrća, voća, lubenica, mladog sira i mesa i tako dalje. Ali zar to nije blatantna diskriminacija pojedinih kategorija? Kako mi svi da budemo jednaki pred zakonom ako se već kod jedne tako banalne stvari kao što je prelazak ulice javlja neka vrsta raslojavanja?

Pretpostavimo na trenutak da smo ipak uveli ovu dopunu. Zakon možda diskriminiše invalide, penzionere i ostale, ali bar dovodi do toga da pješaci nemaju više onoliku moć terora nad vozačima kao ranije. Ali, da li je to baš tako? Brzina kretanja na prelazu možda jeste ograničena sa donje strane, ali smjer kretanja je i dalje proizvoljan. Šta to znači? Znači da možete recimo da dođete do pola ceste, pa se vratite na početak, pa onda opet nazad i tako dalje, sve držeći se ograničenja brzine. Opet - ne kršite zakon, ali onemogućavate prolazak vozaču. Tehnički, mogla bi da se uvede određena izmjena pravila - recimo da je pješak obavezan da se kreće u istom smjeru dok ne stigne na suprotnu stranu ulice, ali šta ga u tom slučaju sprječava da npr. pretrči ulicu pa se onda vrati nazad i tako dalje, da nastavi da jurca preko ulice? Vozač sigurno nema dovoljno vremena za brzi start kojim bi se provukao pored te napasti? Dakle, ni ovo pravilo sa ograničenjem smjera kretanja nije sasvim funkcionalno.

Moguće je recimo odrediti da jednu ulicu imate pravo da pređete npr. samo jednom u pet minuta. Dakle, pređete na jednu stranu i onda morate da sačekate nekoliko minuta ako baš želite da se vratite nazad. Ali ovo je suludo! Recimo da ste prešli ulicu i upravo u tom trenutku na suprotnoj strani (onoj na kojoj ste bili do maloprije) neko počne iz čista mira da mlati neku baku u želji da je opljačka ili nešto slično? Vi potrčite da pomognete baci (druga palatalizacija!) u nevolji, ali sačeka vas žandar i naplati vam kaznu zbog kršenja zakona o prelasku ulice. Dok se vi objasnite sa njim i dok upiše vaše podatke, ode sve u tri lijepe.

Rješenje ove situacije bi mogao da bude efikasniji sistem legitimisanja prestupnika, npr. kad bi svaki pajkan sa sobom nosio neki automatski čitač kartica - vrijeme legitimisanja bilo bi znatno skraćeno i ostavilo bi mogućnost da prestupnik nastavi svoju misiju i premlati zločince na mrtvo ime.

Primijetićete sigurno da sva ova gore razmatranja važe samo za slučaj pješačkih prelaza kod kojih nema semafora. Prema tome, konceptualno najjednostavnije rješenje kompletne zbrke je da se postave semafori na sva mjesta koja imaju pješački prelazi. Ali otkud državi pare za tolike semafore, pitam ja vas. Jedva se ima novca da se isplati ono malo crkavice ministrima i članovima parlamenta. Zar da bukvalno iz usta ljudi koji nas vode da krademo hljeb nasušni i ulažemo u neke semafore? Osim toga, šta da radimo sa tolikim semaforima? Na svaka dva koraka - semafor. Pa to je još gora diskrimacija od one ranije - svako malo treba da stojite, pa opet krećete i slično, to jedino vodi sporosti, nerviranju i ogromnoj potrošnji benzina.

Kao i uvijek, najradikalnije rješenje je i najbolje. Ja predlažem da se pješačkoj napasti stane na put time što će SVI pješački prelazi da se UKINU i da se najstrožijom kaznom kazni svako ko se usudi na bilo kom mjestu da prelazi ulicu!

Pirana 3D!!!

Vjerni pratioci ovog bloga sigurno se sjećaju mog prvog posta vezanog za Piranu 3D. Ako neko želi da osvježi pamćenje, evo linka: http://sporafarma.blogspot.com/2010/05/pirana.html

Sad kad sam konačno pogledao ovaj nesumnjivo jedan od najboljih filmova 21. vijeka (uključujući i one koji tek treba da budu snimljeni), vrlo mi je milo da konstatujem da je Pirana ispunila (i obilato prebacila) sva očekivanja koja sam imao. Nažalost, baš kao i kod još jednog velikog filma, Emerihove 2012, jedna frustrirajuća sitnica mu smeta da bude savršen. U 2012 to je bio trenutak kad se ispostavlja da glavonje ne bježe svemirskim već običnim brodom. U Pirani 3D to je - scenario.

Naravno, cilj i jeste bio da se napravi krvavi dvadesetprvovijekovni omaž životinjskim filmovima iz osamdesetih, te je stoga naizgled logično da scenario bude prepun klišea. Od početka se zna ko će preživjeti a ko odapeti i tu (izuzimajući sjajnu posljednju scenu) nema nekih iznenađenja. Dijalozi su takođe teški krš - muvanje onog glavnog mamlaza i neke njegove fufice izazvalo je opravdano zgražavanje publike. Normalno - ljudi su došli da vide krvavi pir pirana, a ne neko tamo ljubavisanje. Da su to htjeli, išli bi da gledaju Dear Johna ili novi nastavak Twilight kolkovećlogije ili bi čekali neku od ovih kretenskih romantičnih komedija u najavi (inače, samo usput da napomenem, na "emotivne" scene najviše se zgražavao ženski dio publike :-)).

Elem, šta htjedoh da kažem? Scenario je dakle potpuni 80's kliše. Režija je, međutim, potpuno drugačija. Aja očigledno (kao što bi valjda trebalo da bude jasno iz njegovih prethodnih filmova) ne vjeruje mnogo u onaj kliše o tome kako pravi horor čini napeta atmosfera, a ne krvave scene. Sigurno je i on kao klinac bio frustriran što recimo u filmu koji se zove Pirana pirane vidimo na kašičicu ili što u Spilbergovoj Ajkuli prođe čitav film prije nego što pomenuto gumeno čudovište vidimo u punoj slavi itd. "Do đavola s tim!" reče on i snimi najkrvaviji film svih vremena.

Ne, ne zezam se, ovo je definitivno najkrvaviji film svih vremena. Po rivjuima na Internetu sigurno ste čuli i za brdo golotinje i istina je da ima i toga (naročito je upečatljiva scena sa Kelly Brook i Riley Steele pod vodom - ona je razlog zašto film u kinu traje sat i po, a na DVDu bar tri sata: beskonačni repeat pomenute scene), ali krvavi masakr je ovde glavna zvijezda. Ja sam spominjao u prethodnom postu (onom što sam link postavio gore) da sam iznerviran što u starim Pirana filmovima nije bilo dovoljno akcije. Aja to ne da ispravlja nego RAZBIJA. Rasturačina koju ove pirane donose sa sobom donekle može da se mjeri samo sa vanzemaljskom invazijom u Feast serijalu (mislim kad saberemo scene iz kompletne trilogije), ali i tu jednostavno trijumfuje bez problema.

Pazite: Jezero puno kupača. Pojavljuju se pirane. Ljudi panično pokušavaju da pobjegnu. Nešto malo krupnih planova na iskasapljena tijela, pa onda širok kadar kojim se obuhvata veći broj kupača u potpunoj agoniji u potpuno crvenoj vodi. Nekako siromasi uspiju da se uspentraju na neku platformu, kad viđu đavla, platforma se ruši, eto ih nazad u vodu i ponovo su hrana. Raskomadana tijela, prepolovljena, izjedena, otkinute ruke, noge, glave, grudi, penisi (!), sve to pliva kroz potpuno krvavu vodu. I onda zamislite kako to traje i traje i traje i traje... Nešto približno slično moglo je da se vidi jedino na početku Spašavanja redova Rajana, ali Pirana se razlikuje po tome što i posljednju trunku dobrog ukusa baca u kantu za smeće. Ako ste mislili da je Feast dno dna sa onim žderanjem glava i njihovim momentalnim izbacivanjem kroz drugi otvor, čekajte da vidite šta se sve ovde dešava.

Što je najljepše - posljednja scena najavljuje možda čak još ubitačniji nastavak, jer se ispostavlja da su pirane iz ovog filma samo... e to ću vam ostaviti da sami otkrijete.

Nego, odbaljezgao sam čitav post, a propustio sam da kažem poentu vezanu za scenario. Dakle, mislim da standardna priča iz osamdesetih nije dobra podloga za ovako krvavu akciju. Ako već film nije pisao sam Aja sa svojim stalnim saradnikom Gregorijem Levasseurom (ovaj je doduše potpisan kao koproducent i second unit director), onda je to trebalo da budu Patrik Melton i Markus Danstan, koji bi svojim feastolikim bravurama sve to obogatili.

Što se ocjene tiče, zbog ove objektivne zamjerke vezane za scenario, filmu ne mogu da dam veću ocjenu od 999 na skali od 1 do 1000.

So

Danas sam bio s mamom u Knezu (to vam je picerija i slastičarna u Srpskom Sarajevu) i desilo se da sam nakon dugog niza godina probao PRAVE palačinke. Bilo je oraha, šlaga, eurokrema i neke tamne čokolade, ali sve to nije toliko bitno - bitno je da je genijalni kuvar u palačinke stavio SO, tako da su imale UKUS, za razliku od bljutavih palačinaka bez soli koje inače ljudi prave. Možete vi njih da filujete čime god oćete - ako smjesa nije posoljena, one će biti bljutave i neslane i tačka.

Ovo prosvjetljujuće iskustvu nagnalo me je da razmišljam o soli. Prvo mi je palo na pamet da hrana ima ukus samo kad je posoljena (naravno, ne presoljena, u svemu treba imati mjere). Ako uzmete recimo neposoljenu piletinu, ona je jednako ružna i neukusna kao i neposoljena svinjetina ili bilo koji drugi obrok. Međutim, kad posolite kako treba, čitav predivan spektar ukusa otvara se u vašim ustima. Svinjetina bude predivna, a piletina podnošljiva. Neki drugi obrok ima neki svoj drugi ukus i tome slično.

Zaključak je sljedeći - so sama po sebi nema ukus. Ona samo pojačava latentne ukuse koji već postoje u hrani, ali su skriveni. To vam je kao sa HIV-om - imate prenosnike i oboljele. Neko ko je prenosnik ne mora da oboli, ali neko da bi obolio definitivno mora da ima virus. Dakle soljenje hrane je otprilike kao kad obolite od side.

Okej, primjer možda nije najsrećnije izabran, ali jasno vam je šta sam htio da kažem. E sad, vi ćete se pobuniti i upitati kako to da kad istresemo so direktno na jezik osjetimo vrlo intenzivan slan ukus. Kako to, ako već so sama po sebi nema ukus?

Odgovor je prost: Mi, naravno, ukuse razlikujemo pomoću svog jezika. Znači da mi zapravo u svom jeziku sadržimo informacije o svim ukusima koji postoje u prirodi (jer kako bismo ih inače prepoznali?). Prema tome, kad sipamo so na jezik, mi zapravo pojačavamo SVE UKUSE KOJI POSTOJE (!). I normalno je da će zbog tolikog intenziteta da nam bude neprijatno. Dakle taj intenzivni slani ukus je zapravo UNIJA SVIH POSTOJEĆIH UKUSA u prirodi.

Novi PIN kod

Kad ne znate šta da pišete, najbolje je da krknete neku prastaru priču. Evo dakle još nešto iz moje prve zbirke priča koja samo što se nije pojavila. Priča se zove Novi PIN kod. (Warning: U pitanju je first draft, tako da je stilski neispeglana. Ako vam to smeta... ispraviću.)

Novi PIN kod

Kada je Rajko tog dana otišao do banke, bio je neprijatno iznenađen. Naime, išao je da zamijeni Viza Elektron karticu kojoj je nekoliko dana ranije istekla važnost i ljubazna teta koja je radila tamo dala mu je nekakvu kovertu.

«Novi PIN kod» rekla je.

Rajko se za trenutak našao u čudu – nije očekivao da će sa novom karticom da dobije i novi PIN kod. Već je navikao na svoj stari broj i sada mu je bilo neobično što će morati da ga promijeni.

Na povratku kući isključivo je razmišljao o svom starom PIN kodu. Toliko ga je puta ukucao na bankomatu kada je podizao keš sa istog. Toliko puta da ga je praktično znao napamet. Nosio ga je u srcu i nikad se od njega nije razdvajao.

Mnogo toga su on i njegov stari pin kod prošli zajedno. Dijelili su dobro i zlo, bili nerazdvojni saputnici tokom te dvije godine. Bilo je to nezaboravno vrijeme. Svaki put kad je ukucavao ta magična četiri broja, bilo mu je nekako toplo oko srca. Taj PIN kod je bio dio njega, a sada se očekivalo da se od tog dijela jednostavno razdvoji, kao kad bacate nekakvu staru krpu. Rajko je smatrao da ovo nije pravedno.

Pokušavao je sebi da predstavi kako će da izgleda kad ukuca taj broj koji mu tako mnogo znači, a na displeju osvane prijeteća poruka «Ukucali ste pogrešan aktivacioni kod». Jedno je bilo sigurno – ovo je bila prekretnica njegovog života.

Pokušao je da se sjeti da li još uvijek ima kovertu u kojoj je došao PIN kod. Naravno, čim ga je pročitao, ukucao ga je u podsjetnik na mobilnom telefonu, da mu bude pri ruci (i taj podsjetnik je još uvijek postojao na telefonu), ali ako bi uspio da nađe kovertu i papir sa brojem, to bi značilo da je broj još tu, negdje u blizini. Naravno, neće više moći da ga koristi na bankomatima, ali bar će broj uvijek da bude pored njega.

Veselju nije bilo kraja kada je uspio ispod gomile nekih starih papira da pronađe kovertu. Radovao se kao što bi se neko radovao susretu sa voljenom osobom poslije godina i godina razdvojenosti. Još uvijek je imao svoj PIN kod i neće dozvoliti da bilo šta stane između njih.

A onda je polako počeo da razmišlja o novom broju. Da li će i on biti vjeran i nerazdvojan pratilac? Da li će sa njim uspjeti da izgradi tako divan odnos kao sa starim brojem? Međutim, brzo je odbacio te misli. Znao je da se sa tim ne vrijedi zamarati u ovom trenutku. Stvari će ići svojim tokom. Sigurno je da prema novom PIN kodu nije gajio nikakvo neprijateljstvo i da će on imati svoju šansu da osvoji mjesto u srcu, kao što ga je stari broj osvojio. Ali, čak i da se to desi, stari broj nikad neće zaboraviti i on će uvijek biti tu i ponovo će dijeliti dobro i zlo, kao i toliko puta do sada.

Te večeri Rajko je zaspao sa velikim osmijehom na licu.

Još malo na slovo P...

Milosh je na svom blogu počeo priču o nekim stvarima koje počinju sa slovom P. Meni je nakon fantastične večere palo na pamet još ponešto i to ću sad da podijelim s vama. Ne, ne morate da mi zahvaljujete...

Dakle, počećemo od prženica. Svi znamo da je to jedna od najboljih stvari na svijetu, a kao dodatni plus je što se prave od bajatog hljeba, tako da kad vam hljeb obajati, ne morate da očajavate, već samo napravite prženice. Sve ovo me je navelo na misao da je čovjek koji je izmislio prženice genije. Analizirajmo malo rečenicu "Čovjek koji je izmislio prženice je genije."

"Čovjek koji je izmislio prženice je genije."

Superjednostavna rečenica, u kojoj se izdvajaju dvije bitne cjeline (zanemarićemo glagol "je", pošto ima samo dva slova): "čovjek koji je izmislio prženice" i "genije". Takođe, smisao rečenice je očigledan, baš zbog njene jasnosti i kratkoće. Međutim, šta se dešava kad malo zakomplikujemo stvari? Posmatrajmo novu rečenicu:

"Milka smatra da je čovjek koji je izmislio prženice genije."

Nešto malo komplikovanije nego prethodna rečenica, ali i dalje potpuno jasno. Međutim, posljednje dvije riječi ukazuju na to gdje će kasnije da nastupe problemi. Sad je genije razdvojen od glagola i nalazi se odmah uz prženice, što u konkretnoj rečenici nije veliki problem jer se riječ "čovjek", na koju se genije i odnosi, i dalje nalazi relativno blizu. Ali, ako uvedemo neku dodatnu karakterizaciju prženica, nastupaju već pomenuti problemi:

"Milka smatra da je čovjek koji je izmislio prženice koje noću skakuću u ritmu suve drenovine genije."

Sad već primjećujete da se ovo "genije" na kraju pojavljuje ko iz vedra neba. Naime, kad krene karakterizacija prženica, ako dotična dugo traje, vi se toliko uljuljkate u nju da vas njen nagli završetak zatiče nespremnog i postoji realna opasnost od srčanog udara. Taj nagli završetak je upravo nagli prelaz između (u ovom slučaju) drenovine i genija. "Huh, kakav sad genije? Ko, šta, gdje?" pitate se vi i tek onda se sjetite da je taj genije upravo i poenta rečenice, ali zbog nemogućnosti srpskog jezika da se nosi sa ovakvim konstrukcijama ta poenta gubi efikasnost i razumljivost. Ali ovo je tek vrh ledenog brijega - šta ako još malo zakomplikujemo karakterizaciju prženica i još pri tome dodamo i neku dodatnu karakterizaciju čovjeka? Npr:

"Milka smatra da je čovjek sa željeznom maskom marke Adidas, kupljenom u Kući sporta Jaćimović za male pare, koji je izmislio prženice koje noću ustaju iz kreveta, silaze niz stepenice, izlaze iz kuće na mjesečinu i skakuću u ritmu tra-la-la, rumbe, sambe i suve drenovine genije."

Mislim da je ovde komentar suvišan. Sad je već potpuno izgubljena očiglednost da se genije odnosi na čovjeka, jer ga je ova karakterizacija prženica prosto progutala. Na stranu što rečenica zvuči rogobatno i ružno.

Evo još jednog primjera nevezanog za prženice. Kad je Ghoul na svom blogu rivjuirao film Blood Feast H.G. Luisa, ja sam na Fejsbuku prokomentarisao ovako: "Jedino što sam gledao da ima veze s Luisom su dva rimejka njegovih filmova (Wizard of Gore i 2001 Maniacs)."

Sa ovom rečenicom je naizgled sve u redu. Međutim, nejasno je da li se nazivi filmova u zagradi odnose na "njegove" (as in Luisove) filmove ili na "rimejke njegovih filmova". Rimejci često imaju ista imena kao originali, ali to nije uvijek slučaj. Ovde npr. postoji suptilna razlika. Wizard of Gore ima rimejk istog imena, ali 2001 Maniacs je rimejk filma 2000 Maniacs (koji se zapravo čini mi se čak piše slovima, dakle Two Thousand Maniacs). Dakle, imena filmova u zagradi u mojoj rečenici su se odnosila na rimejke a ne na originale. Ali kako to čovjek da zna?

Restruktuiranje ove rečenice, a i prethodnog primjera s prženicama, predstavlja papansko bježanje od problema a ne njegovo rješenje. Ali šta bi bilo rješenje?

Odgovor je prost - bojenje. Dakle, stvar je u sljedećem - pojedinačne disjunktne cjeline treba da budu obojene različitim bojama i tako se dobija na preglednosti i jasnosti. Evo kako bi izgledao npr. posljednji primjer s prženicama:

"Milka smatra da je čovjek sa željeznom maskom marke Adidas, kupljenom u Kući sporta Jaćimović za male pare, koji je izmislio prženice koje noću ustaju iz kreveta, silaze niz stepenice, izlaze iz kuće na mjesečinu i skakuću u ritmu tra-la-la, rumbe, sambe i suve drenovine genije."

Sjajno, zar ne? Sad već letimičan pogled na rečenicu otkriva njenu strukturu i onaj genije na kraju ne izgleda ko da je s Marsa pao. Sad je jasno da se odnosi na čovjeka s početka rečenice, a i čitav detaljni opis prženica je lijepo markiran crvenom bojom. Naravno, ovo ne treba shvatiti kao da dijelove rečenice možemo da posmatramo nezavisno, da neke od njih preskačemo i sl. Ovde iako su željezna maska i prženice označeni posebnim bojama, oni su ipak podskup karakterizacije samog čovjeka. Ako bismo izbacili te dijelove, dobili bismo sintaksno nepravilnu rečenicu "Milka smatra da je čovjek koji je izmislio genije." Zapravo, ovo čak i nije sintaksno nepravilno - može da se tumači kao da Milka smatra je ONA čovjek koji je izmislio genije, dakle da su geniji izmišljeni, da ih je izmislio neki čovjek i da je to upravo Milka. Ali, čak i ako dopustimo ovako slobodnu interpretaciju, očigledno je da je semantički ona potpuno različita od polazne rečenice. Boje su dakle, da ponovimo, tu samo da označe pojedine srodne dijelove rečenice.

Evo kako bi se dvosmislenost iz rečenice s filmovima jednostavno otklonila pomoću boja:

"Jedino što sam gledao da ima veze s Luisom su dva rimejka njegovih filmova (Wizard of Gore i 2001 Maniacs)."

Sad smo pomoću plave boje u jednu cjelinu grupisali dijelove koji su u neobilježenoj varijanti dovodili do dvosmislenosti. Sad očigledno dvosmislenosti nema, jasno je naglašeno da se imena u zagradi odnose na rimejke. By contrast, evo kako bi se dobilo ono drugo značenje:

"Jedino što sam gledao da ima veze s Luisom su dva rimejka njegovih filmova (Wizard of Gore i 2001 Maniacs)."

Sad je "njegovih filmova" označeno posebno crvenom bojom i time razdvojeno od pojma "rimejk", tako da je smisao ponovo jasan. Moguće su i modifikacije - npr. da ne bi bilo apsolutno nikakve mogućnosti zabune, mogli smo riječ "rimejk" da označimo plavom bojom (dodatna potvrda odvojenosti od dijela označenog crvenom) ili da i filmove u zagradi označimo crvenom bojom. Dolazi u obzir čak i kombinacija ova dva pristupa.

Pirana!!!

Jedan od prvih filmova velikana Džoa Dantea bio je Pirane iz 1978., u osnovi prerada priče izAjkule gdje je velika bijela ajkuletina zamijenjena piranama. Za razliku od Ajkule koja je bila vrlo ozbiljan horor A produkcije, Pirana je pokušaj duhovite B-produkcijske reinterpretacije. Nekoliko godina kasnije još jedan velikan, Džejms Kameron, debituje s nastavkom Pirane, u kom ribice dobijaju krila. Primijetili ste da sam obojicu ovih režisera nazvao velikanima, pa je valjda red da to i obrazložim. Za jednog od njih dvojice je to potpuno očigledno, ali i ovaj drugi vrijedi, jer je režirao Aliens i Terminatora.

Međutim, iako su ovakve veličine snimale te filmove, moje mišljenje je da su oni naprosto - slabi. Oba. Mane su im što previše vremena prolazi između ubistava, a i kad se klanje dešava, pokvareno je slabim specijalnim efektima i nedostatkom krvi (može se reći da su ti filmovi bili malo ispred svog vremena, kao uostalom i Ajkula).

E sad, šta se dešava skoro trideset godina nakon druge Pirane? Sprema se rimejk. Reći ćete - "Big deal, pa rimejci su dime a dozen

u današnje vrijeme!". I to je istina. Ali rimejk Pirane je nešto apsolutno posebno. Činjenica je da ovaj film ne samo da će da bude neuporedivo bolji od prva dva filma zajedno, već će da bude i jedan od najboljih filmova na svijetu. Možda čak i bolji od Hostela. Možda. Otkud toliki optimizam?

Moj "optimizam" (pravilno se piše: realna procjena) zasnovan je na tome što film režira budući velikan Alexandre Aja, kao i na onome što nam je obećao da će da bude u ovom filmu. U predizborna obećanja naravno ne treba vjerovati, ali kad je riječ o filmu i kad su ovako konkretna, onda nema razloga da se ne vjeruje.

Dakle, kao što svi znamo, Aja je Francuz koji je debitovao vrlo dobrim krvavim trilerom Haute tension, a zatim otišao u Ameriku i tamo počeo da snima raznorazne rimejke. Prvo je snimio odlični The Hills Have Eyes, a zatim dosta slabiji Mirrors, tokom kog sam zaspao, pa planiram da ga repriziram. Zanemarujući Mirrors, ova prva dva filma pokazuju da je bez ikakve sumnje riječ o jednom supetalentovanom režiseru. Ali za Piranu nam je ponajbolji pokazatelj rimejk The Hills Have Eyes, koji je originalnu priču Vesa Krejvna obogatio sjajnim vizuelnim bravurama, kao što su fantastično dizajnirani mutanti.

Vizuelne bravure su upravo nešto što je falilo starim Piranama i što je ovde neophodno. Sad kad je tehnologija napredovala, umjesto obične maske imaćemo CGI, što će da dovede do hororičnijeg i blesavijeg dizajna ribica, kao što možete da vidite u trejleru (naravno, nisam pristalica upotrebe CGIa u svakoj situaciji, npr. u filmovima sa vukodlacima to je smrt za film, ali ovde je više nego opravdano). Takođe, kompjuterska animacija će omogućiti znatno spektakularnije masovne scene sa piranama. To možemo donekle da vidimo iz pomenutog trejlera.

Tu takođe možemo da vidimo da je film u potpunosti rađen u stilu B-filmova iz osamdesetih (obratite samo pažnju na Kristofera Lojda u ulozi naučnika), ali, kao što već rekosmo, sa sjajnim specijalnim efektima, što je dobitna kombinacija.

Ono što ne možemo da vidimo u trejleru, a obećano nam je (i nema razloga da ne vjerujemo čovjeku) jeste: brdo golotinje (a tu su i lijepe cure, kao npr. Kelly Brook), zatim obilan krvopljus (nadam se masovnoj sceni pokolja na kraju filma) i naravno činjenica da će film da bude rađen u 3D. Svi kojima je dosadna ova poplava 3D filmova mogu odmah bez odlaganja da skoče u jezero. I say: Keep 'em coming!

Elem, dakle, nije tu ključ toliko u samom tri deu, koliko u tome što Aja apparently razumije kako treba da se radi ovakav film u 3D. Dakle, imaćemo trzoke kad pirane kidišu prema gledaocima i gomilu sličnih stvari. Zaključak - ovo će sasvim sigurno biti jedan od najboljih filmova svih vremena. Bez ikakve sumnje. Ostaje nam samo da sačekamo dvadeset sedmi avgust i da se u to uvjerimo.

Što se tiče Alexandra Aje, moram da priznam da mi je pomalo žao što sad snima samo rimejke, imajući u vidu kakvim filmom je debitovao. Nadam se da će opet da snimi neki mračni triler/horor, a ako bude nastavio s rimejcima, predlažem mu da se pozabavi još jednim vrlo zabavnim filmom iz osamdesetih, a to je Slugs. Njam, njam!

You won't fool the children of the revolution...

Ovo je članak koji je trebalo da bude napisan još prije nekoliko nedelja, ali kako sam se ulijenio u pogledu pisanja članaka, nije napisan.

Elem, prije tih nekoliko nedelja gledao sam film How to Train Your Dragon, vizuelno prilično impresivan animirani spektakl o nekakvim vikinzima i nekakvim zmajevima. Prisjetite se onih scena letenja iz Avatara i zamislite kako bi izgledao film koji je čitav o tome. I to je to.

Ono što je problem, kao i kod skoro svih filmova kome su mlađi gledaoci ciljna publika, jeste scenario. Nije stvar u tome što su likovi i njihovi "problemi" preslikani iz modernih tinejdžerskih filmova, što je glavna cura takva iritantna gadura kakvu odavno nisam vidio, što je glavni lik totalno tipična smotana šmokljančina, što je u sve to utrpana priča o nerazumijevanju oca i sina, otac smatra da mu sin ne vrijedi prebijene pare, onda ga ovaj uvjeri u suprotno na kraju filma i svi su veseli i zadovoljni i bla bla bla... Dakle, oću da kažem, neoriginalnost nije problem.

Problemi su sljedeći: Prvo, koncept na kom je zasnovan ovaj film, taj koncept koji se ponavlja svake godine po pedeset puta u različitim varijantama, dakle taj koncept je sam po sebi debilno smeće. Nebitno je njegovo beskonačno ponavljanje - on je glup u startu i nikad neće prestati da bude glup.

Drugi problem je još gori - naime, idioti koji pišu scenarije za filmove iz nekog razloga nalaze za shodno da filmove prvenstveno namijenjene djeci opterećuju tim nekih "ozbiljnim" temama, a zašto, to mi je potpuno nejasno. U osamdesetima smo imali sjajne filmove kao što su Gremlini, The 'Burbs i naravno Povratak u budućnost (plus još brdo sličnih) u kojima su jednako mogli da uživaju i djeca i odrasli, jer su bili duhoviti, zabavni i nepretenciozni. Danas imamo raznorazne Šrekove i slična smeća sa junacima koji prolaze kroz svu silu patnji i non-stop su smrtno ozbiljni, mislim ajd što oni pate, nije to problem, nego što svoju tugu i depresiju istresaju na gledaocima.

E sad, tu negdje dolazimo do poente. A poenta je sljedeća: Djeca jednostavno ne padaju na to sve. Konkretno u ovom filmu, kad na kraju otac (predvidljivo) kaže sinu "Ponosan sam na tebe!", jedan vispreni klinac što je sjedio ispred mene (a može da bude možda prvi osnovne, po slobodnoj procjeni) je prokomentarisao "Ma da, sad si ponosan!". Ovo mi je razgalilo srce skoro u istoj mjeri kao kad je još jedan maleni ali očigledno vrlo inteligentni dječačić jednim vrlo slikovitim "Bljaaaaaaaaaaaaaaaak!" propratio neku "emotivnu" scenu iz filma Sharkboy and Lavagirl. Dakle, djeca znaju kad im prosipate šuplju priču.

Ja mislim da će, u svjetlu ovih reakcija (ako one nisu neka endemska vrsta na području banjalučke regije), scenaristi filmova za (naj)mlađe ubuduće morati malo da se potrude oko priča koje pričaju. Zapravo, to i nije neki trud - potrebno je samo da prestanu da djecu tretiraju kao idiote, a sebe da smatraju genijima.

Note: Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, tj. da ispadne da tvrdim da su svi noviji animirani filmovi smeće. Npr. Pixaru se povremeno provuče nešto vrlo simpatično, kao Wall-E ili Up. Ovaj posljednji je recimo vrlo lijep primjer filma koji cilja i na djecu i na odrasle, istovremeno je i ozbiljan i duhovit i uspijeva da ne bude davež i da ima simpatične likove. Wall-E takođe ima neviđeno simpatičan glavni lik, a neka dublja dubina u odnosima među likovima kompenzovana je vanserijskom vizuelnom prezentacijom. Znači, bolesnici koji pišu npr. Planet 51 ili How to Train Your Dragon treba ili da se eksterminišu s lica zemlje ili da se natjeraju na petomjesečni kurs tokom kog će da pregledaju sve Diznijeve klasike i nekoliko novijih Pixarovih djela. Haug!

Nazvo sam majstora!

Konačno sam nazvao vodoinstalatera zbog bojlera u kuhinji koji je riknuo ko zna kad! Znam, reći ćete "Čudna mi čuda, zovno čovjek majstora, pa šta s tim? Zar to nije logična stvar kad ti treba majstor?" Na sličnoj liniji je i moja mama, koja me maltretira sa zvanjem majstora još otkako je pomenuti bojler poludio i počeo da pravi kratki spoj. Ona vjerovatno misli da to nisam uradio odmah zato što sam neviđena ljenčuga i zdravko zaboravko ili možda zato što mi je i telefon riknuo (ne zna se zašto, ali sumnjam da je zato što je Skočkica izgrickala kabl).

Razlog je, međutim, sasvim drugačiji - ja sam od najranijeg djetinjstva apsolutno istraumiran svim vrstama telefoniranja. Dobro, ne računajući zvanje djevojke i najbliže rodbine. Kad treba da napravim jedan ovakav poduhvat kao što je zvanje majstora kog sam vidio svega 7-8 puta u životu, mene jednostavno hvata panika. Dakle, stojim dugo pored telefona, srce mi lupa, tresem se, razmišljam šta da kažem, pa ono nijedan pristup mi se ne sviđa, pa onda razmišljam o najgorim mogućim reakcijama sa suprotne strane, tipa da me neće prepoznati ili da će ta osoba biti iznerviran(a) i poslati me u tri lijepe i sve tako. Onda podignem slušalicu, pa je spustim, pa razmišljam kako je lijep dan napolju i kako ću super da uživam, samo da skinem taj prokleti telefonski poziv s vrata. Meni većina telefonskih poziva stvara goru tremu nego bilo koji ispit (osim diplomskog, tad sam htio da pobjegnem i sakrijem se negdje dok ne prođe).

Danas je bilo nešto slično, s tim da je period od definitivne odluke da zovem majstora i trenutka kad sam to stvarno uradio bio svega nekih sat vremena, po slobodnoj procjeni. Inače to zna da traje satima i satima. Ali, sad je gotovo i smatram da će ovaj herojski poduhvat da da veliki doprinos mom savladavanju straha od telefona.

Naravno, druga je stvar što sam ja tokom svakog telefonskog razgovora toliko izgubljen da redovno zvučim kao idiot. Moram i na tome da poradim. S tim da se ipak nadam da do kraja života više nikog neću morati da zovem.

Obrnuti bandži džamping

Maloprije sam pričao sa Brankom o skokovima s padobranom i kukao kako je sve to jezivo i nekako se u priču upetljao i bandži džamping. To vam je ono kad vam svežu gumu za članak i strmeknete se naglavačke s nekog mosta, moleći Boga usput da je pomenuta guma dovoljno kratka da ne lupite glavom o patos.

Došli smo do zaključka da je u svemu najjezivije upravo to što padate na glavu i zbog toga predlažem drugu varijantu bandži džampinga - da se skače na noge, a da vam je guma vezana recimo oko vrata. Na taj način nemate više traume oko padanja na glavu.

Odloženo sufiksovanje

Naletio sam u videoteci na film The Time Traveler's Wife, što bi se na naš jezik dalo prevesti kao Žena putnika kroz vrijeme i tu sam primijetio jednu frapantnu osobinu našeg jezika. Naime, pored ove originalne engleske formulacije, sasvim normalno bi moglo da se kaže i Wife of a (ili the) Time Traveler (što je dakle ekvivalentno gore navedenom srpskom prevodu), dok kod nas ne postoji direktan ekvivalent originalnog naziva. Da se film zove recimo samo Traveler's Wife, vjerovatnije je da bi bio preveden kao Putnikova žena, dakle dodavanjem sufiksa -ova na nominativ imenice putnik, ali u ovom slučaju druga varijanta bi glasila Žena putnika, što priznaćete ne zvuči baš lijepo.
S druge strane, u engleskom su ravnopravni Traveler's Wife i Wife of a Traveler. Nepravda.

Zbog toga predlažem sljedeće: Da se u gramatici srpskoga jezika uvede tzv. pravilo odloženog sufiksovanja, tj. da se umjesto na samu imenicu neophodni sufiks doda na atribute koji su joj prikačeni. Tako bi recimo bukvalan prevod The Time Traveler's Wife glasio Putnik kroz vrijemeova žena, što, priznaćete, zvuči prekrasno. Na ovaj način, srpski jezik dobija fleksibilnost kojom može da parira engleskom. Npr.

Žena Petra Petrovića -> Petarpetrovićeva žena (ako su u pitanju lična imena, ona se spajaju u jednu riječ)

Priča pustinjaka koji živi u pustinji -> Pustinjak koji živi u pustinjiova priča

itd.

Naravno, ovo pravilo pada u vodu već kod imenica kod kojih se sufiks ne zalijepi prosto na polaznu imenicu, već je modifikuje. Npr. žena -> ženina

Kako bismo rekli recimo ubistvo žene koja živi na asfaltu? Ne možemo reći žena koja živi na asfaltuino ubistvo, jer riječ ženaina ne postoji, već se kaže ženina. Kao što vidite, žene prave problem i u gramatici. Valja biti pošten i priznati da i neke imenice muškog roda nemaju valjan sufiks

Smrt nosioca partizanske spomenice -> šta konkretno? Nosilac - nosioca.

Zbog toga predlažemo sljedeće: Da se slučaj sa nosiocem partizanske spomenice riješi na sljedeći način: Da skočite u jezero.

Farma!

Nedavno sam počeo da (relativno redovno) kupujem Blic. Mind you, te novine su krš, baš kao i sve ostale, ali čovjek jednostavno mora ponekad ponešto da pročita da ne bi ostao totalno izolovan od događaja. Direktan povod za ovo je bila činjenica da sam za Ejupovo hapšenje saznao sa nekih desetak dana zakašnjenja i to prilikom sasvim slučajne posjete teletekstu u potrazi za nečim sasvim drugim. Naravno, otkako sam ja počeo da kupujem novine, više se nigdje ništa ne dešava i samo bacam pare. Ali to je već druga tema.

Ono što je meni apsolutno fascinantno i na neki način jezovito jeste što se u ovim novinama daju redovni izvještaji sa Farme, koja je valjda neka još retardiranija verzija ionako retardiranog Velikog brata. Ne, ovaj post nije namijenjen mlaćenju mrtvog konja, tj. pljuvanju tih rialiti šouova, no zaista mi je čudno da novine koje bi trebalo da informišu šta se dešava u svijetu i sl. troše prostor na piskaranje o tome šta radi grupa budaletina u nekoj idiotskoj emisiji. Uostalom, evo vam isječak iz jučerašnjeg Blica, pa vi procijenite sami na šta to sve liči:

"Ovo je već druga svađa za tri dana zbog Sajka. U prošli četvrtak Milena je tražila Sajku da joj donese vodu iz bunara. Maca je počeo da provocira Nemanju zašto to ne traži od njega i Nemanja je pukao. Žestoko je napao Milenu, koja nije uspela da se odbrani. Kasnije te večeri i Sajko je počeo da provocira Nemanju, koji je kao sluga spavao u štali."

Wth????????????

Ključevi

U posljednje vrijeme dosta sam razmišljao o ključevima. Da li ste uopšte svjesni koliko je ključ genijalna sprava? On ne samo da može i da zaključava i otključava vrata, već ako mu dodate prefiks "francuski" (ili "engleski", ako živite u Francuskoj) može i da skida zavrtnje ili kako se već zovu ona čuda, u muzičkoj terminologiji (na engleskom) označava tonalitet, da i ne pričam o bitnosti ključeva u relacionom modelu baza podataka (ključ je identifikator entiteta!) itd.

U ovom tekstu ćemo se koncentrisati na ključeve koji služe za otključavanje i zaključavanje vrata. Meni je neki dan palo na pamet da takva multifunkcionalnost ključa možda i nije toliko dobra. Jasno, njegova genijalna osobina da može da se vrti i na jednu i na drugu stranu i da samim tim i zaključava i otključava vrata pokupila je dosta pohvala tokom proteklih decenija, ali razmislimo koje su moguće negativne posljedice.

Zamislite da se vraćate kući i da izgubite ključ od ulaznih vrata. Doomovani ste! Ne možete da uđete u sopstvenu kuću i ostaje vam samo da napolju umrete od gladi, zaboravljeni od svih. Ili, eventualno, ako vam se neki član familije nalazi u kući da ga zamolite da vam otvori vrata. No, ako ste iz bilo kog razloga sami i stan vam je prazan, gubljenje ključa je scenario iz najgore noćne more. A svemu je kriva ta versatilnost ključa.

Zbog toga predlažem sljedeće: Da se umjesto jednog višefunkcionalnog ključa uvedu dvije različite sprave, svaka sa jedinstvenom funkcijom - zaključ bi, kao što mu ime kaže, zaključavao vrata, a otključ bi ih otključavao. Gdje god da pođete, sa sobom biste nosili zaključ i otključ.

Vratimo se sad na malopređašnji scenario - vraćate se kući i otkrijete da ste izgubili zaključ. Ništa zato. Jednostavno uđete u stan uz pomoć otključa i onda pozovete bravara da vam izradi zaključ. Genijalno, zar ne?

Dok ovi predmeti ne pređu u masovnu proizvodnju i potpuno potisnu zastarjele jedinstvene ključeve, možete da iskoristite mali trik - uzmete jedan običan ključ i iskopirate ga. Jednu kopiju proglasite za zaključ a drugu za otključ. Naravno, morate dobro da ih obilježite da ne biste greškom recimo iskoristili zaključ za otključavanje vrata, jer bi to dovelo do katastrofalnih posljedica o kojima ne želim ni da pričam.

Transformacije

Smatram da su transformacije osnova svakog kvalitetnog umjetničkog djela. Glavni (ili neki drugi) lik prolazi kroz fazu testiranja, preispitavanja i generalno upitovanja, mada ne nužno i odbacivanja, svojih pogleda na svijet. Uzmimo za primjer knjigu Zločin i kazna. Raskoljnikov smatra da veliki ljudi imaju moralno pravo da ubijaju, te je odlučio da provjeri da li je veliki čovjek tako što je offovao neke dvije babe. I onda je završio u zatvoru. A na početku je bio slobodan. To je neka vrsta transformacije. Ili recimo Ana Karenjina, koja je inače jedna divna i krasna osoba, ali povremeno kad priča s Vronskim postaje nekako neprijatna. Vronski, uvijek tačan i precizan, zamalo kasni na trke zato što pravi detour da bi se vidio s Anom. U knjizi Aleja Prokletstva Rodžera Zelaznija, glavni junak od pravog đubreta postaje jedna divna osoba.

Ili recimo u filmskoj umjetnosti - Harvi Kajtel u From Dusk Till Dawn glumi sveštenika koji ponovo pronalazi izgubljenu vjeru nakon sukoba s jezivim vampirima. Da i ne spominjem lik Mela Gibsona u remek-djelu Signs. Ponovo je u pitanju motiv tranformacije u vidu pronalaženja izgubljene vjere.

Zbog svega toga, u umjetničkim djelima najviše volim scene transformacija. U vukodlake.

Prvoaprilske šale

Prošao je prvi april, pa je pravo vrijeme da prozborimo koju i o tom velikom prazniku. Nažalost, ove godine (kao i petnaestak prethodnih) nikog nisam nasamario, a i kad sam u davnoj prošlosti to uspio, fazoni su uglavnom bili potpuno banalni, tipa kažete nekom da ima fleku na majici i on pogleda, a vi se trijumfalno izderete "Aprilililililili!" i tako ga "ponizite do kraja života". Bezveze.

Baš sam danas vozeći se u busu razmišljao kako bi ta kultura prvoaprilskih šala mogla da se unaprijedi. Očigledna ideja je da umjesto banalnih šala kao što je gorenavedena treba sprovoditi neke malo ozbiljnije prevare. Evo nekoliko ideja nabacanih onako napamet:

Možete recimo da telefonirate nekom i kažete da mu je blizak član porodice preminuo. Ovo je naročito podlo primjenjivati na majkama. Npr. ako ste otišli u provod s nekim drugom pa završite u kafiću ili nekom sličnom idiotskom mjestu, možete da se iskradete do telefona (ili da iskoristite mobilni), nazovete majku pomenutog lika i usplahirenim glasom joj kažete da se njenom sinu nešto strašno desilo. Nakon što sirota žena brizne u plač i padne u očaj, vi dreknete "Prvi april!! In your face!!!" i spustite slušalicu. Note: Uobičajeno je da se prvoaprilske šale prave prvog aprila, ali stručnjaci smatraju da je taj datum nepoželjan jer tog dana svi te šale očekuju, pa je procenat uspješnih prevara manji. Zato to treba raditi nekog sasvim drugog datuma. Ako već oktobarska revolucija može da se obilježava u novembru ili kad već, zašto prvi april ne bi mogao da se "slavi" npr. u junu?

Drugi primjer: Ako ste doktor, spektar potencijalnih žrtava je mnogo širi. Npr. možete da kažete nekom ko vam je došao na rutinski pregled da ima rak i da mu ostaje svega tri mjeseca života. Ako radite u mikrobiološkoj laboratoriji, imate priliku da lažirate raznorazne nalaze i tako pravite pravu konfuziju. Možete da sabotirate čitave linije raznoraznih proizvoda. Naravno, uvijek na kraju morate uzvikom da obilježite prvoaprilnost događaja, tj. da naglasite da ste se samo šalili.

Ako ste samo malo dijete i ovakve ekstravagantne metode vam nisu dostupne, uvijek možete da razbijate prozore kamenjem. Ovo je naročito efektno zimi. Još jedan razlog da se prvi april ne obilježava u aprilu.

Ako imate sreću da vozite autobus, možete da sprovedete sljedeću pošalicu: Autobus pun putnika survate u provaliju i dok oni užasnuti vrište, vi se nasmijete i kažete im da je prvi april (čak i ako nije). Jasno, sa ovakvom šalom i vi gubite život, ali zar nije bolje otići efektno, sa autobusom koji se survava u provaliju, nego kao kakva seka-persa prirodnom smrću? Slično važi i za pilote aviona, mutatis mutandis.

Za domaću zadaću možete da smislite sopstvene prvoaprilske šale. Samo imajte na umu da ako niko nije teško povrijeđen (bilo psihički bilo fizički) to nije šala, to je prc. Zato pamet u glavu.

Martovski rivju

U martu sam uspio da ne pročitam nijednu knjigu niti da uradim bilo šta pametno (story of my life), ne računajući polaganje jednog ispita za koji još uvijek dugujem čašćenje određenim ljudima i naravno gledanje gomile filmova. Ovog mjeseca bilo ih je čak i više nego u prethodna dva. Dakle evo vam spisak bez nekih posebnih komentara, a vi radite s njim šta hoćete, baš me briga.

1. Dead Men Walking (2005) **
2. Infestation (2008) **'
3. The Crypt (2009) **
4. Appaloosa (2008) **'
5. Stalker (1979) ***
6. Suspect Zero (2003) ***
7. Case 39 (2009) **'
8. I Sell the Dead (2008) **'
9. Alice in Wonderland (2010) **'
10. Linkeroever (2008) **
11. Shutter Island (2010) **'
12. The Marsh (2006) **
13. Welcome to the Jungle (2003) ***
14. Malice in Wonderland (2009) **'
15. Triangle (2009) **'
16. Miller's Crossing (1990) ***'
17. The Fast and the Furious (2001) ***
18. Naboer (2005) **'
19. Trick 'r Treat (2008) **'
20. Necromentia (2009) *'
21. A Film with Me in It (2008) ***
22. Sorority Row (2009) **
23. Dante's Inferno: An Animated Epic (2010) **'
24. Deep Evil (2004) **
25. Watchmen (2009) ***
26. Scar (2007) **
27. Planet 51 (2009) **'
28. The Book of Eli (2010) ***

U ovom čoporu valja izdvojiti Stalkera by Tarkovski, kog sam pogledao bez titlova u drugoj polovini pa sam malo toga razumio (samo kad onom liku kažu da je dvolični gad), zatim vrlo dobar i neobičan triler Suspect Zero, kvalitetne akcije Welcome to the Jungle i The Fast and the Furious, zapanjujuće podnošljivu revizionističku superherojštinu Watchmen, kao i brutalnog Denzela Vašingtona u Book of Eli, koji sam večeras pogledao i time zaključio ovaj filmski mjesec. However, šampioni su ipak braća Koen sa svojim gangsterskim remek-đelom Miller's Crossing.

Sljedećeg mjeseca očekujemo poplavu odličnih filmova u kinu, počev od onih 3D crtića, pa do Princa od Persije, Legije (nije Milorad Luković) i sl. Jipi!

Samoća u noći

Evo jedne pjesmice koju sam napisao nekad davno, čini mi se na času sociologije ili tako nešto. Godinama sam mislio da je izgubljena, ali maloprije je slučajno otkrih u nekoj priči koju sam (takođe davno) počeo da pišem. Enjoy!

SAMOĆA U NOĆI

Kost sa supom u zubima

Izvan sataraša od krvi

Bljuvotine i splačine od utrobe

Izvan svinjca unutar čorbe

Mračna kiselina ispljuvana krvlju

Čorba od dijelova ljudskog tijela

Pljuvačka i ogavština vladaju

Želim da naglasim sljedeće: Možda vam ovo liči kao besmisleno nabrajanje retardiranih budalaština, ali nije tako. Ova pjesma je do vrha nabijena simbolikom i zapravo govori o otuđenju modernog čovjeka. Nažalost, ovu misao ne mogu da razvijem.

Ponovo o vampirima

Ako ste pročitali post o vampirovanju poslovica, sigurno ste počeli da razmišljate o tome šta bi još moglo da se vampiruje. Jedna od mogućnosti su naslovi književnih djela. Uzmimo recimo poznatog engleskog pisca Džejmsa Herberta. Evo kako bi izgledali naslovi njegovih knjiga nakon promjene:

Vampiri

Vampir

Vampir

Vampir

Magični vampir

Vampir

Vampir

Tajna Crickley Vampira

Vampir

i tako dalje.

Priznaćete da ovo ne izgleda mnogo maštovito. Razlog, po mom mišljenju, leži u sljedećoj činjenici: Vampirovanje naslova koji se sastoje od malog broja riječi (naročito kad je, kao što je najčešće slučaj kod Džejmsa Herberta, naslov sastavljen od samo jedne riječi) ne daje dovoljno dobre rezultate, pošto se zamjenom neke riječi riječju vampir gubi sav originalni smisao i nestaje razlika između pojedinih djela.

Od Džejmsa Herberta pogodniji za vampirovanje je sigurno Filip K. Dik. Evo nekoliko njegovih naslova:

Tecite suze moje, reče vampir

Vampir u visokom dvorcu

Sanjaju li vampiri električne ovce? (privlačno je ovde umjesto ovaca staviti slijepe miševe i smisao koji se time dobija je nesumnjivo interesantniji, ali se time gubi na ritmičnosti naslova)

itd.

Branko Ćopić:

Vampiri rano lete

Vampirske godine

Doživljaji Nikoletine Vampira

Gluvi vampir

Doživljaji vampira Toše

Marsel Prust:

U traganju za izgubljenim vampirom

Mato Lovrak:

Vampir u snijegu

Tone Seliškar:

Družina Sinji vampir

Stevan Bulajić:

Izviđači Vampirovog jezera

Zemlja bez vampira

Za domaću zadaću vampirujte naslove svog omiljenog autora. Nakon izvjesnog vremena najbolje rezultate postavićemo u vidu posebnog posta, a njihove autore očekuje nagrada u vidu toga što ću ja otići da doručkujem.

Ne klepeći nanulama, oćeš srčka da me strefi???

Svi mi koji smo odrasli u ovoj nesrećnoj državi znamo za pjesmu Ne klepeći nanulama, u kojoj se govori o... pa, vidjećemo kasnije o čemu se tačno govori. Pjesmu je otpjevao Nedžad Salković, a napisali neki likovi kojima ne znam imena.

Uglavnom, evo kako IDE tekst te pjesme:

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Na prvi pogled značenje ove pjesme je jasno - tuga za pokojnom majkom. However, ima tu još mnogo elemenata koje vrijedi analizirati. Krenućemo, logično, od samog početka, tj. od prve strofe.

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Kao što vidimo, prva strofa je iskorištena za uspostavljanje postavke, misterije i situacije. Neimenovani narator koristi poznati pjesnički zapovjednički ton da drugoj neimenovanoj osobi saošti da ne silazi sa čardaka i, generalno, da ne postavlja suvišna pitanja. Zapravo ovo uopšte nije zapovjednički ton, mada tako izgleda u tekstu, već molba, što se najbolje vidi, tj. čuje, ako poslušate kako je ta strofa otpjevana. Pored misterioznosti protagonista te prve strofe, misteriozan je i razlog zbog čega je narator tužan. Dio misterije razrješava druga strofa:

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Riječi "stajao sam kraj mezara" govore nam da je pjesnik, tj. narator, stajao kraj mezara (a to je grob). Taj stih nam govori da je neko njemu blizak umro. Mi ne stignemo ni da kontempliramo nad ovim saznanjem, a već nam se u sljedećem stihu nudi objašnjenje - u pitanju je majka. To je ujedno i rješenje msiteriozne situacije iz prve strofe, ali đavo me odnio ako ova strofa ne uvodi isto onoliko misterija koliko i razrješava. Evo npr. - šta je sve to s tim "darom od srca"? Ako pretpostavimo da je to neka od onih uobičajenih stvari koje nosite nekom na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, postavlja se opravdano pitanje zašto autor taj dar nije i uručio. Da li ga je nešto spriječilo u tome? Možda je nešto lurkovalo iz sjenki i prepalo ga? I zašto je zvao majku ako je već konstatovao da je umrla?

Neki kritičari smatraju da ovo nije teško objasniti - pjesnik u trenutku dozivanja majke nije znao da je ona mrtva (to je saznao tek kasnije). To bi objasnilo zašto je nosio dar od srca, ali ga nije dao. U tom slučaju, taj dar od srca ne bi bio ono što se nosi na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, već prije nešto što se u prigodnim prilikama daje ženskim osobama. Npr. cvijeće. Ili svijeće. Rakija i tome slično...

Ovo gledište međutim ima fatalnu grešku - šta li je pjesnik radio na grobu ako nije znao da mu je majka umrla? Surely na takvim mjestima ne tražite žive ljude.

Prelazimo na sljedeću (i posljednju) strofu:

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Letimičan pregled pogledom (pod uslovom da gledamo treći stih) otkriva nam identitet misteriozne osobe iz prve strofe - to je naratorova cura. Possibly žena. Ili možda, kako ljudi to danas vole da kažu, nevjenčana žena. Ili nerođeni brat. Svašta čovjek čuje u današnje vrijeme. Uglavnom - osoba s kojom je u romantičnoj vezi. Takođe vidimo da pjesnik nije uspio da ubijedi voljenu osobu da ne silazi sa prokletog čardaka, tako da je morao da se pomiri sa blažom varijantom - "ako već moraš da silaziš, nastoj da ne praviš preveliku buku tim svojim papučetinama". Nanule su inače neka vrsta papuča, i to, pretpostavljam, nešto što može da klepeće, jer bi inače naslov pjesme bio poprilično besmislen.

Elem, dakle, pjesnik moli svoju dragu da ne pravi buku svojim silaskom sa čardaka, jer ga to non-stop štreca i navodi na misao da silazi stara majka. Ovo su najkontroverzniji stihovi pjesme, možda čak i među svim sevdalinkama EVER. Oko njihovog značenja i dalje se lome koplja. Najlogičnija pretpostavka bi bila da je majka iz druge strofe sad zombi i da pjesnik mora da strijepi od njene pojave. Ovo nas navodi na misao da se pjesma dešava u postapokaliptičnoj budućnosti sličnoj onoj koju je Džordž Romero prikazao u svojoj trilogiji od šest dijelova koja se bavi zombijima. U Romerovoj aksiomatici onaj ko umre ne ostaje mrtav već postaje zombi i pokušava da se hrani živim ljudima sve dok mu neko ne prosvira mozak.

Istaknuti stručnjak Zubo Slijepčević smatrao je da je ovo tumačenje potpuno besmisleno. Zašto bi dođavola pjesnik visio nasred groblja u invaziji zombija? To bi naprosto bilo samoubistvo.

Spengalo Opajdarić je žestoko kritikovao Slijepčevićevu teoriju i pri tome ukazivao na činjenicu da se pažljivim čitanjem druge strofe otkriva da nije riječ o groblju per se (mezarje), već samo o jednom grobu (mezar). Moguće je da je to neki izolovani grob i da je autor tamo išao da možda nekim poklonom pokuša da spriječi pretvaranje svoje majke u zombija.

Ovo je dovelo do interesantne prepiske između Slijepčevića i Opajdarića, jedne od najčuvenijih u istoriji književne kritike. Ta prepiska se danas izučava na svim univerzitetima na kojima postoje studiji književnosti. Briljantne (iako suprotstavljene) analize dva veličanstvena uma koje se savršeno dopunjuju već su dugi niz godina temelj za posebnu podoblast književne kritike pod nazivom Slijepčević-Opajdarić analiza. Navešćemo samo ukratko u čemu se prepiska sastojala, a kompletan transkript, u trajanju od tri hiljade petsto šezdeset strana, može da se nađe u Gradskoj biblioteci u Firenci, u tristo osamdeset šestom tomu sabranih djela Zube Slijepčevića.

Dakle, nakon što je Slijepčević obznanio svoju kritiku na račun ustaljenog tumačenja pjesme Ne klepeći nanulama, odmah je reagovao Spengalo Opajdarić i poslao mu pismu sljedeće sadržine:

"Ti si glup!"

Zubo Slijepčević je dugo razmišljao o ovom pismu i u želji da odgovori Opajdariću kako i dolikuje ispisao mnogo stranica teksta sa raznoraznim verzijama odgovora. Njegova vjerna kućna pomoćnica Selma Bajrami uspjela je da sačuva petsto trideset dvije strane koje je Slijepčević zgužvao i bacio u kantu za smeće i te strane danas čine drugi pasus trećeg paragrafa četvrtog poglavlja petog dijela šeste knjige sedmog toma izabranih citata iz prepiske Slijepčević-Opajdarić. Na kraju, nakon dvomjesečnog razmišljanja i konsultovanja poznatih svjetskih filozofa kao što su Kant, Niče, Sokrat, Platon i Hegel, Zubo je smatrao sljedeći odgovor sasvim adekvatnim:

"Mrš!"

Na Opajdarićevu repliku čekalo se dvije godine. Kako je on veći dio svog životnog vijeka proveo dosta usamljeno, o ovom periodu njegovog života se malo zna. Stručnjaci tvrde da je on putovao u Kinu i Indiju da bi se susreo sa tamošnjim mudracima i stekao nova saznanja koja bi mu pomogla da uspješno parira Slijepčeviću. Neki međutim smatraju da on uopšte nije bio u Kini i Indiji, jer se smatrao mnogo pametnijim od tih tamo nadrifilozofa i prevaranata. Šta god da je u pitanju, na Slijepčevićevu adresu je poslije dvije godine stiglo pismo čija je sadržina bila crtež isplaženog jezika. Na to je Slijepčević uzvratio slanjem na Opajdarićevu adresu četvorostruko presavijenog praznog papira, što se u kritičarskim krugovima tumači kao najgora uvreda, ona zbog koje se u normalna vremena išlo na dvoboj.

To je i posljednja poruka za koju se zna. Da li je Opajdarić smatrao Slijepčevića budaletinom nedostojnom dalje rasprave ili je bio toliko uvrijeđen da je odbio dalje da komunicira, tek, ne postoje pouzdane informacije o njegovom eventualnom odgovoru.

Valja napomenuti da su i pored ovoga njih dvojica bili odlični prijatelji i da su dosta vremena provodili zajedno. Smatra se čak da su jedan drugom pomagali u odgovorima na sopstvena pisma.