Smatram da su transformacije osnova svakog kvalitetnog umjetničkog djela. Glavni (ili neki drugi) lik prolazi kroz fazu testiranja, preispitavanja i generalno upitovanja, mada ne nužno i odbacivanja, svojih pogleda na svijet. Uzmimo za primjer knjigu Zločin i kazna. Raskoljnikov smatra da veliki ljudi imaju moralno pravo da ubijaju, te je odlučio da provjeri da li je veliki čovjek tako što je offovao neke dvije babe. I onda je završio u zatvoru. A na početku je bio slobodan. To je neka vrsta transformacije. Ili recimo Ana Karenjina, koja je inače jedna divna i krasna osoba, ali povremeno kad priča s Vronskim postaje nekako neprijatna. Vronski, uvijek tačan i precizan, zamalo kasni na trke zato što pravi detour da bi se vidio s Anom. U knjizi Aleja Prokletstva Rodžera Zelaznija, glavni junak od pravog đubreta postaje jedna divna osoba.
Ili recimo u filmskoj umjetnosti - Harvi Kajtel u From Dusk Till Dawn glumi sveštenika koji ponovo pronalazi izgubljenu vjeru nakon sukoba s jezivim vampirima. Da i ne spominjem lik Mela Gibsona u remek-djelu Signs. Ponovo je u pitanju motiv tranformacije u vidu pronalaženja izgubljene vjere.
Zbog svega toga, u umjetničkim djelima najviše volim scene transformacija. U vukodlake.
Ili recimo u filmskoj umjetnosti - Harvi Kajtel u From Dusk Till Dawn glumi sveštenika koji ponovo pronalazi izgubljenu vjeru nakon sukoba s jezivim vampirima. Da i ne spominjem lik Mela Gibsona u remek-djelu Signs. Ponovo je u pitanju motiv tranformacije u vidu pronalaženja izgubljene vjere.
Zbog svega toga, u umjetničkim djelima najviše volim scene transformacija. U vukodlake.
No comments:
Post a Comment