Vampiriku

Svi mi volimo da pišemo haiku jer je to kul i ko piše haiku taj je faca, a ko ne piše haiku taj  je običan propali luzer kome bi bilo bolje da se zabije u jazbinu iz koje je izgmizao i pokrije po tikvi i umukne, umjesto što se nešto javlja i laprda i maltretira pošten svijet svojim budalaštinama. Dakle, haiku je esencija društvene prihvatljivosti i prihvatljivosti uopšte, međutim sa tom vrstom poezije postoje najmanje dva bitna problema, koja ćemo pokušati da riješimo u ovom traktatu:

 

Prvo, uopšte nije jednostavno pisati haiku. U nas se tradicionalno uzima da se takva vrsta poezije sastoji od tri stiha sa ukupno 17 slogova, formata 5-7-5. Međutim, to zapravo nije sasvim ispravno, jer ako odete na Vikipediju (a znamo da sve što vas zanima možete da nađete na Vikipediji i ko ne koristi Vikipediju taj je običan bijedni pacov), vidjećete da je to zapravo sedamnaest nekakvih japanskih čuda koja su slična slogu, ali nisu baš pravi slog. Uspostaviti neku funkciju između tih japanskih čuda i naših slogova nije nimalo jednostavno.

 

Druga stvar, a to se već moglo naslutiti iz ove prve, riječ je o japanskoj vrsti poezije. Da ne pomisli neko da sam rasista ili tako nešto, ja svim srcem podržavam nabavku strane robe ako je ona kvalitetnog kvaliteta, međutim, korišćenjem domaćih proizvoda dajemo boost našoj ekonomiji, pomažemo otvaranje novih radnih mjesta i dobrobit svih nas. Dakle, uz priznavanje neospornih zasluga haikua, neophodno je dizajnirati našu sopstvenu vrstu poezije, koja može da mu parira na svim poljima.

 

Takvu vrstu poezije pokušaćemo da definišemo u ovom traktatu. Ona će biti zasnovana na slogovima kakve poznajemo iz srpskohrvatskog i engleskog jezika, a ne na japanskim komplikovanim čudesima. Na taj način biće riješena oba problema koja smo gore naveli.

 

Nova vrsta poezije treba da izgleda ovako: Prva strofa sastoji se od dva stiha, pri čemu prvi ima jedanaest slogova, a drugi sedam. Nakon drugog stiha opciono mogu da se pojave i tri tačke, koje označavaju nedorečenost misli. Druga strofa sastoji se od tri stiha - prvi sa četiri sloga, drugi sa šest, treći opet sa četiri, mada neki od ovih stihova mogu da se spoje u jedan ako to osnovna misao nalaže, mada broj slogova mora da ostane očuvan. Takođe, moguće je (uz očuvanje formata stihova) dvije strofe spojiti u jednu.

 

Ovakvu vrstu poezije nazivaćemo vampiriku. Primjer pjesme koja zadovoljava sva navedena pravila je na primjer ostvarenje Ja sam vampir:

 

 

JA SAM VAMPIR

 

Sada više nema nikakve sumnje

Kako boli istina...

 

Ja sam vampir

A možda i nisam

Sve zavisi

 

 

Zbog dosta strogih pravila za broj slogova po stihu, teško je naći pjesme koje u potpunosti zadovoljavaju kriterijume vampirikua. Zbog toga se uvodi slabija kategorija, pod nazivom poluvampiriku, koja ima samo dva stiha, sa jedanaest i sedam slogova (to je ono što zapravo odgovara prvoj strofi vampirikua). Vampiriku ima još i naziv puni vampiriku, da bi se razlikovao od poluvampirikua.

 

Neki zajedljivci bi mogli zajedljivo da prokomentarišu da je ovakva vrsta poezije teški blef i da smo samo pobrojali slogove u stihovima ranije napisane pjesme. Pa šta onda? Zar je bitno kako je poezija nastala? Bitno je da imamo pravila koja omogućavaju divnu skladnost i rijeku emocija i slika koje izviru iz svakog stiha. Uostalom, niko vas ne tjera da pišete vampiriku. Možete, zapravo, da uzmete svoj haiku i da se zajedno sa njim i kamenog od petsto kila bacite pod obližnji vodopad.