Srpskonovogodišnji rivju (dio prvi)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA SRPSKU NOVU GODINU (da, rekao sam "za srpsku novu godinu" a kome se taj termin ne sviđa i planira da me gnjavi kenjažom o kalendarima i sl., taj može komotno sebi da veže vodenični kamen za vrat i baci se u obližnju rijeku)

RAMPAGE (2009)

Režija: Uwe Boll

Rampage je jedan apsolutno nevjerovatan film i sasvim sigurno kruna Bollove dosadašnje karijere. Naravno, imao je on i prije odličnih filmova (Sanctimony, House of the Dead, Postal, itd.), ali ti filmovi su uglavnom imali ovaj ili onaj sitan nedostatak koji je bio posljedica Bolove poslovične zbrzanosti i rastrzanosti na osamnaest različitih projekata istovremeno. Rampage s druge strane izgleda kao poduhvat kome je poklonjena dužna pažnja, što je rezultovalo fantastičnošću čistom kao suza, kome čak ni najzadrtiji anti-Bol gnjavator ne može da nađe manu.

Priča nije mnogo komplikovana, ali nažalost danas je strahovito aktuelna – prvo onaj Brejvik, pa neki dan ona američka budala u Afganistanu, obojica su se uputili u killing spree koji donekle podsjeća na ono što je uradio glavni junak ovog filma. U pitanju je neki problematični mladić, prema kome, iskreno rečeno, nisam osjećao ni najmanje simpatije jer je iritantni kenjator i nevaspitana i razmažena stoka. Elem, u prvom dijelu filma on nešto baljezga o propadanju ljudskog društva, bla bla bla, a onda odluči da ispravi krive drine, opremi se opako moćnim oklopom i oružjem i krene u misiju redukovanja ljudske populacije.

Prvi dio filma, gdje se upoznajemo sa njim i njegovom porodicom, iskreno rečeno malo je predug (mada meni ni najmanje nije bio dosadan), ali nakon toga bićete nagrađeni najluđom orgijom nasilja još od... pffff, pa recimo od Džonvuovog Hard-Boiled. Međutim, za razliku od pomenutog remek-djela, ovde to nije stilizovano do nivoa da uživate i divite se fenomenalnoj koreografiji i eksplozijama i sl.  – ovo nasilje je vrlo stvarno i samim tim u pojedinim trenucima prilično uznemirujuće. O tome kako je postignut ovaj efekat u sljedećem pasusu.

Ovo je taj sljedeći pasus, u kome ćemo da objasnimo kako je Uve postigao efekat realizma. Jasno, kao i većina njegovih filmova, Rampage je snimljen u kvazidokumentarističkom stilu, sa kamerom koja se ljulja kao da je montirana na čamac usred oluje. Međutim, taj postupak i te kako ima svoju svrhu – naime, mudri Uve pokušava i uspijeva da postigne efekt found footage filma, ali bez ograničenja na perspektivu snimanja (koja, je li, mora da bude vezana za neku konkretnu kameru) koja inače pravi probleme većini filmova tog tipa (izuzimajući ona najbolja remek-djela kao što su Blair Witch Project, [REC] i Cloverfield). Tokom drugog dijela filma imaćete utisak kao da našeg „heroja“ u njegovom poduhvatu prati nevidljivi kamerman. Takođe, Bolova fascinacija akcionim video igrama jasno je vidljiva u kadriranju pojedinih scena, kada se kamera postavi iza glavnog lika i akciju posmatramo preko njegovog ramena.

Kako je sve ovo realizovano? Ukratko – odlično. U filmu koji prati manijaka koji ide okolo naoružan mitraljezima, sačmarama, ko zna čime još, i nasumice rešeta ljude, jasno je da morate da imate gomilu masovnih scena. Te scene Uve režira sa takvom preciznošću da biste rekli (da kojim slučajem ne znate ko je režiser) da je iza kamere Alfonso Kuaron koji revizituje najbolje scene iz filma Children of Men. Lik koji puca, statisti koji padaju kao snoplje, sve je tako organizovano, kao da se bukvalno pred vama dešava. Ja nemam pojma o tehnikalijama snimanja filma, ali siguran sam da ovo nije nimalo lako postići. Imate recimo film Nightmare City, u kome Umberto Lenci pravi papazjaniju od obične scene izlaska vojnika iz nekakvog aviona. Imate Transformerse koji su snimljeni... pa, znamo kako su snimljeni. A znamo i kolika je razlika u budžetima između Beja i Uvea. Nakon ovog filma jednostavno nema nikakve sumnje – Uve Bol je odličan režiser akcionih scena.

Što se tiče same radnje, na prvi pogled se čini da je u pitanju nasumično rešetanje, međutim kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da „heroj“ u džepu ima odlično razrađen dijabolični plan i da mu ne pada na pamet da tek tako pusti da ga uhvate.  Međutim, priča manje-više. Da napomenem još jednom da ovaj film sadrži apsolutno i potpuno nebulozno sumanutu količinu nasilja i da se vrlo rijetko viđa takva koncentracija čistokrvnog ubijanja. Istina je da je glavni lik izrazito antipatičan, ali valjda ne mogu ni sve masovne ubice da budu simpatične. Ukratko, ako niste gledali Rampage, neophodno je da ga stavite na broj jedan na listi prioriteta.

BATMAN BEYOND: RETURN OF THE JOKER (2000)

Režija: Curt Geda

I pored fijaska sa novom godinom dvije sedmice ranije, Sergej nas je nekako opet preveslao da gledamo nekakvog crtanog Betmena. Naravno, „zaboravio“ je da nam kaže da je ovo nastavak nekakve crtane serije koju niko nije gledao, tako da tokom cijelog filma pojma nismo imali šta se do đavola dešava. A osim toga, ovde Betmen nije Betmen već neko drugi... da ne gnjavim previše, ovo je ipak bilo zantno podnošljivije od onog debakla zvanog Mask of the Phantasm, ali daleko od toga da bih nekom preporučio da ga gleda.

ZONE OF THE DEAD (2009)

Režija: Milan Konjević, Milan Todorović

 

Za prvi srpski zombi film neću reći da je potpuna propast, ali nažalost nije ni daleko od toga. Nemam mnogo zamjerki na to kako je sam film snimljen, čak je kraj prilično interesantan, sa onim kaluđerom ili šta je već što razbucava zombije, međutim dijalozi su apsolutno UŽASNI. Kad Miki Krstović počne da priča o ženi koja se valjda okliznula i pala na šine ili nešto slično, pa tu čovjek jednostavno ne zna da li da se smije ili da plače. Nažalost, daleko od toga da je to jedini primjer. Što je još gore, film je kompletan na engleskom, što dovodi do niza nenamjerno urnebesnih scena koje potpuno pokopavaju svaki pokušaj ozbiljnosti. Engleski u izvedbi naših glumaca je... pa, recimo egzotičan, da ne kažem nešto drugo. A po uzoru na američke filmove, tu nam je i svečano smrknuti i zabrinuti Herojski Predsjednik, koji se na kraju, opet po uzoru na američke filmove, naciji obraća – na engleskom. Zemljo, otvori se! Naravno, znam da ovo nije krivica autora filma već da su strani distributeri zahtijevali taj prokleti engleski, ali to je nažalost neopoziva smrt za ovaj film. Šteta.

(to be continued, a u sljedećem dijelo govorićemo o filmovima Chillerama, Conquest, Splice, SUPER i The Sword and the Sorcerer)