BATMAN: MASK OF THE PHANTASM (1993)
Režija: Eric Radomski, Bruce W. Timm
Reći ću samo to
da bih radije poklonio svoj LCD televizor s dijagonalom 40“ domu za nezbrinutu
djecu nego što bih ponovo pogledao ovaj film.
Režija: Declan O' Brien
Ne može se reći
da je ovo spektakularan povratak grogirane franšize (kao što je to bio recimo Final Destination 5) ali definitivno
predstavlja ogroman napredak u odnosu na užasni treći dio. Deklan O' Brajen je
ispravno procijenio da nije sposoban da napiše onako upečatljive likove kao što
su u prvom dijelu (eh, kad se samo sjetim... Eliza Dušku, Emanuel Šriki (to je
žensko!), Džeremi Sisto i Dezmond Harington – kakva je to ekipa bila...), a
nema ni Henrija Rolinsa pa da parira nastavku, tako da je odlučio da ubaci
golotinju, lezbo scene i da ga baš boli dupe za likovima. U prvom dijelu bilo
je ukupno pet likova, ovde ih ima valjda sto osamdeset i potpuno je
bespredmetno pokušavati zapamtiti ih jer padaju ko snoplje, kao što je i red.
O' Brajen se sigurno dobro zabavljao pišući scenario i eliminišući te bezlične
skice na raznorazne sadističke načine. Nažalost, nije baš sva ta zabava
prenesena na ekran jer su scene smaknuća mogle biti i maštovitije. Ovo je kao
nekakav prequel, opisuje kako su nastala tri glavna inbred redneka, ali to je
potpuno nebitno. Posljednja scena filma je pozajmljena iz filma 2001 Maniacs i dodatno svjedoči o
režiserovoj neozbiljnosti. Ukratko, ovo je prilično zabavan splatter, ali teško
da ćemo doživjeti da se neki od (vjerovatno neminovnih) sljedećih filmova u
ovom serijalu približi izvanrednom prvom dijelu.
FORBIDDEN WORLD (1982)
Režija: Allan Holzman
Au, kakvo je
samo ovo prijatno iznenađenje! Dovoljno je reći da smo ovaj film gledali u
ogromnoj grupi, potpuno šarenih filmskih ukusa, ali svi smo bili neizmjerno
zadovoljni. Forbidden World je esencija naučnofantastičnog B-filma osamdesetih
– u suštini klon Aliena, sa dovoljno
šarma, duhovitosti, simpatičnih specijalnih efekata i golih žena da zadovolji
kompletnu porodicu. Inače, jedan od koscenarista filma je Džim Vinorski. Za sve
ljubitelje B filma (a posebno SF-a i horora) ovo je nezaobilazno štivo.
PONTYPOOL (2008)
Režija: Bruce McDonald
Ako pokušam da
prepričam ovaj film, zvučaće tako glupo da mi apsolutno niko živ neće vjerovati
da je isti odličan (a jeste). Od
čopora ljudi koji su ovo gledali samo sam ja uspio da ostanem budan od početka
do kraja. A s druge strane, baš me briga – ja sam film pogledao, a vi kako
hoćete. Dakle, pratimo malobrojnu tročlanu ekipu nekakve radio stanice u nekoj
selendri u Kanadi koja saznaje da se nešto čudno dešava u gradu – misteriozni
virus dovodi do toga da se ljudi čudno ponašaju. Tvist je u tome što mi ne
vidimo ništa od toga, već smo tokom
cijelog filma unutar stanice i sve saznajemo
preko vijesti koje stižu preko radija. I nećete vjerovati, ali ovo funkcioniše!
Film je vrlo napet, a onda postaje na momente čak i jeziv (kad stvari neminovno
počnu da se dešavaju u samoj stanici).
A onda dolazi
tako sumanuto objašnjenje svega da jednostavno nisam mogao da vjerujem šta se
to odvija na malom ekranu mog televizora! Taj posljednji dio filma je kao da je
originalni scenarista nogiran, a umjesto njega angažovan M. Night Shyamalan sa
zadatkom da napiše nešto što će po ludosti da nadmaši čak i njegova ostvarenja.
Do tada standardan (po tematici, ne po izvedbi) horor naprasno se pretvara u
nešto što stvarno ne umijem da opišem. Obavezno pogledati, osim ako ste LUZER!
DRIVE (2011)
Režija: Nicolas Winding Refn
Drive je film
koji X puta viđenu priču (o liku koji se zakači s nekim grdnim mafijašima i
onda mora da se snalazi i da spašava svoju curu) obogaćuje vrlo upečatljivim
likovima (uključujući i glavnog, za divno čudo), odličnom atmosferom i
povremenim po mom mišljenju nepotrebno ekstremnim nasiljem. Mada me priča ovog
filma nije pretjerano impresionirala, kao ni petnaestominutne dramske pauze
glavnog lika između svake dvije riječi koje izgovori (sreća da ne priča mnogo),
način na koji je film snimljen me je zainteresovao za ostale Refnove filmove
(ovo je prvi koji sam gledao).
BLADE RUNNER (1982)
Režija: Ridley Scott
Mislim da
apsolutno nema smisla da trošim previše slova na ovaj legendarni klasik o kome
se sve već odavno zna – po mom mišljenju, ovo je jedan od dva najbolja SF filma
EVER (drugi je Odiseja u svemiru 2001), a za ovu priliku upriličili smo
najnajnajnoviji ultimativni director's cut. Pošto sam prethodni cut gledao
dosta davno, nisam mogao da primijetim gdje su tačno razlike, ali definitivno
ih ima. Dvije zamjerke koje imam su sljedeće: Ridli Skot je gnjavator koji
uporno oće da je Dekard replikant, što me nervira. Dekard NIJE replikant ni u
knjizi ni u scenariju niti ga replikantom smatra glumac koji ga igra. Dakle,
Ridli – oladi! Drugo – od silnih stvari koje su ispeglane (npr. greška sa
brojem replikanata) potpuno je nevjerovatno da im i dalje u filmu stoji ona
idiotska scena sa partijom šaha. Zašto idiotska? Iz sljedećeg razloga: Svako ko
je odigrao bar dvije partije šaha u životu potpuno jasno vidi kad mu prijeti
mat. Tajrel (za koga se od nas očekuje da vjerujemo da je fenomenalan šahista)
ne samo da ne vidi mat u dva poteza (prije Sebastijanovog poteza koji mu je
suflirao Roj Bati), nego ne vidi ni direktan mat (nakon Sebastijanovog poteza,
on odigra svoj potez i pita se „Šta planiraš, Sebastijane?“). Interesantno je
da to ne vidi ni sam Sebastijan, već Bati mora da mu suflira i taj drugi potez.
Loše, loše...
3 comments:
sjećam se mutanta kroz maglu,mislim da je glumio piter veler ili je možda to bio neki drugi film...u svakom slučaju ponovo ću pogledati.
E, nije to to, to sa Piterom Velerom je Leviathan :-)
U pravu si. Alijen ripofovi ionako svi liče.
Ajde više šalji tu pozivnicu:)
Post a Comment