Filmovi o Troji!!!

U narednih nekoliko postova pozabavićemo se trojanskim ratom, onako kako je predstavljen u filmu i literaturi. Prvi tekst bavi se komparativnom komparacijom nekoliko filmova o Troji i prvo mjesto gdje sam ga metnuo je forum Znaka Sagite (http://www.znaksagite.com/diskusije/) Za kvalitet ne odgovaram, to sam piskarao u vrijeme kad sam još bio vrlo mlad i prije nego što sam pročitao Ilijadu i Odiseju. U narednim tekstovima napisaću nešto više o ovim solidnim knjigama.

------------------------------------------------------------------------------------------

 

Uvod

S

vrha ovog traktata je da nižepotpisana individua (to jest ja) čitaoce (to jest vas) udavi nasumičnim i besmislenim trabunjanjem. Tema nije toliko bitna, ali evo – filmovi o Troji pružaju solidan materijal za dugo i iscrpno maltretiranje.

Tekst je napisan na osnovu sljedeća tri filma:

Helen of Troy (1956) – režija: Robert Wise

Helen of Troy (2003, TV) – režija: John Kent Harrison

Troy (2004) – režija: Wolfgang Petersen

Najraniju (Wiseovu) verziju ćemo iste sekunde da izbacimo iz razmatranja i da se skoncentrišemo na preostala dva vrlo dobra filma. Zašto? Iz prostog razloga što je taj film totalni krš, crno-bijela budalaština gdje su svi Grci Srbi a Trojanci Bošnjaci, Paris je heroj i razbija Menelaja u fer borbi samo da bi ga neki smrad zažagao mačem s leđa i ubio na mjestu. Helena je prinuđena da se vrati kući s mrskim gadom Menelajem, ali u svom srcu je svjesna da će u afterlajfu da se sretne s milim Parisom. Čak i da zanemarimo crno-bijelost (nažalost, pod ovim ne mislim na crno-bijelu fotografiju – film je u boji, ali nema boje, if you get my meaning, wink, wink), teško je tolerisati užasne glumce. Ovi malo matoriji su koliko toliko podnošljivi, ali glavno dvoje su kuku majko. Paris, iako heroj filma, takav je mrljavac da je čudno kako ga i rođena majka voli, a kamo li najljepša žena na svijetu. Or is she? Zapravo, njena sluškinja (koju glumi mlađana Brižit Bardo) je mnogo ljepša. Pored toga, njihova «gluma» je takva da bi komotno mogli da dođu na časove u Narodno pozorište Republike Srpske. Dobro, sad im je malo kasno za to, znajući da je film snimljen prije pedeset godina, ali jasno je na šta mislim.

Suma sumarum, u daljem tekstu vjerovatno više nećemo pominjati ovaj film.

Bogovi

 

Zanimljivi su neki negativni komentari koji su se pojavili u vezi sa Trojom Volfganga Petersena. Naime, neki ljudi se žale na blasfemiju potpunog izbacivanja bogova iz priče. Kao, u pitanju je skrnavljenje Homera i slično. Moram da priznam jednu rupčagu u svom književnom obrazovanju – Ilijadu nisam čitao (mada planiram u skorije vrijeme), ali mislim da je odluka o koncentrisanju isključivo na ljude potpuno prirodna i zapravo jedina normalna. Kao što reče neko (preciznije: Kristina Đuković, http://jebotenik.blogspot.com/) – ubacivanje, pored svih ovih silnih homo sapiensa, još i raznoraznih božanstava stvorilo bi pravu latinoameričku sapunicu od filma. I konačno – izbacivanje bogova nije počelo od Volfganga Petersena. I obje prethodne verzije (da, znam, upravo sam prekršio obećanje dato u posljednjoj rečenici uvoda) to čine. Bajati film iz pedeset šeste potpuno, a u TV seriji iz 2003 uloga bogova svedena je na to da se u obliku vizije prikaže Parisov susret sa tri boginje (čini mi se da su u pitanju Afrodita, Atina i Hera, ali nemojte me držati za riječ jer nisam baš dobro zapamtio) na samom početku filma, kao i da se spomene da je Helena zapravo Zevsova kćerka. To je otprilike to – u daljem toku događaja, pogotovo u samoj borbi, njihov uticaj je ignorisan.

Helene (warning: this paragraph contains NUDITY!)

 

Nakon što smo Zevsa i kompaniju skinuli s vrata, red je da se pozabavimo i onim što je, bar na papiru, povod za rat (o ovom povodu ćemo još da pričamo kad za to dođe vrijeme). I naravno, red je da još jednom prekršim obećanje s početka teksta. Dakle, u filmu iz pedeset šeste Helenu glumi Italijanka Rosanna Podesta, tipična plavuša iz tog vremena, s tim da naravno nema ni zrnce harizme koju posjeduju neke njene poznatije kolegice. Njena gluma (kao i gluma ostalih likova iz tog filma) je standardno pozorišna i potpuno prevaziđena za današnje standarde. Za ondašnje ne znam. Što se tiče TV verzije iz dvije iljade i treće, stvari su nešto bolje. Sienna Guillory (poznata nam kao opaka Džil Valentajn iz filma Resident Evil 2) fino izgleda na ekranu, mada ni njena gluma nije nešto o čemu biste pisali kući. Međutim, Sienna je pristala da uradi jednu od najbizarnijih scena koje ste ikad vidjeli u nekoj TV seriji – naime, hoda potpuno gola kroz ogromnu prostoriju punu grčkih kraljeva. Ne pitajte za razlog. Dobro, reći ću vam. Ali kasnije. Elem, tokom tog njenog hoda (kada je kamera prikazuje otpozadi, što je, mora se priznati, scena o kojoj biste definitivno pisali kući) tu se negdje nađe i Paris, koji je došao da ugovori sa Menelajem neki biznis oko šverca cigareta i kad je vidio tako golu Helenu – bam! Nije ni čudo što mu se nešto poremetilo u glavi. I konačno, što se tiče Troje iz 2004., u ulozi Helene je Diane (Heid)kruger, poznata manekenka, koju su stvarno dotjerali da izgleda sjajno i to je hands down od ove tri Helene ubjedljivo najljepša. Naravno, Diane (Heid)kruger nije ništa bolja glumica od moje strine (koja, btw, čak i ne postoji, pošto ja nemam čak ni strica, a to je apsolutni prerequisite da biste imali strinu, osim naravno ako recimo imate i strica i strinu pa stric umre a ostane strina, e u tom slučaju imate strinu a nemate strica, ali ja svakako nisam imao strica in the first place), ali to nije toliko bitno, pošto se vrlo malo pojavljuje u filmu. Za to malo ipak uspijeva da nam pokaže grudi, a bogme i stražnjicu u jednoj potencijalno fenomenalnoj sceni kad leži gola na krevetu. Ta bi scena (potencijalno bolja čak i od slične scene sa Charlize Theron iz filma Cider House Rules) bila nešto o čemu biste pisali kući da se iznad ovog prekrasnog ženskog tijela kao kakva zla kob ne nadvija prokleti golišavi Orlando Bloom :x Kažu da je Volfgang Petersen planirao da se Helena uopšte ne pojavljuje u filmu. To bi sa čisto filmske tačke gledišta zapravo bio odličan potez (naravno, producenti to nisu dozvolili), ali bismo onda ostali bez Diane (Heid)kruger i njenih prelijepih... očiju.

 

Parisi

 

Generalno, Helen of Troy (iz 2003) i Troy su prilično komplementni filmovi – oba imaju i vrline i mane, s tim da skoro uvijek ono što je dobro urađeno u jednom filmu škripi u onom drugom i obrnuto (izostavljam naravno verziju iz pedeset šeste u kojoj sve škripi). To je prilično frustrirajuće, zapravo, jer počnete da mislite «Jao, da su OVO uzeli iz ovog filma, a ONO pak iz onog itd. imali bismo SAVRŠEN film o Troji!». Tretman Parisa je jedna od stvari koje su (po mom skromnom mišljenju (zapravo prekrižite ovo «skromnom»! ko dođavola piše ovaj članak, vi ili ja???)) bolje urađene u TV filmu.

 

Prva očigledna prednost TV filma u odnosu na spektakl Volganga Petersena je što Parisa ne glumi Orlando Blum nego neki nepoznati glumac. Ovo predstavlja, cijenim, odstupanje od Homerovog tretmana. Naime, Paris bi trebalo da je ušljivo balavo derište i za takvu ulogu Orlando Blum je savršen. Ali, u TV verziji Paris nije baš sasvim žensko, ima čak i neku harizmu, pa se u nekim trenucima opasno približava trenutku da postane simpatičan (!). Ovde prvenstveno mislim na njegove antidržavne stavove s početka filma.

 

Dakle, u TV filmu (u daljem tekstu: TV film, naspram Troje iz 2004. koju ćemo od sada da zovemo Volfgangovim čedom) pratimo šta se sa Parisom dešava od trenutka kad ga, na urgiranje vajne mu starije sestre Kasandre (koja je kao neka proročica, gadura jedna) izbacuju napolje s namjerom da ga koknu, jer je ona predvidjela da će on da donese propast Troji. To je i jedan od razloga zašto je simpatičniji u ovom filmu nego u ostala dva – morate bar malo da se sažalite na nekoga koga su kad je bio novorođenče izbacili napolje u namjeri da ga ubiju na mjestu. Elem, njega spašava nekakav čoban ili možda ribar, nije bitno, tek Paris postaje čoban nesvjestan svog kraljevskog porijekla (inače, pravo ime mu je zapravo Aleksandros). Fakat da vlast brutalno i nemilosrdno naplaćuje poreze izaziva kod pravednog Parisa bijes i srdžbu prema režimu, a ko može da se ne identifikuje sa takvom ličnošću? Kap koja preliva čašu jeste trenutak kad mu odnose voljenog bika da bi ga iskoristili kao nagradu na nekakvom turniru u makljaži. Pored povećanja simpatije prema Parisu, ovaj moment lijepo služi i da prikaže malo drugačiju stranu Troje od apsolutnog savršenstva kako je predstavljena u drugim filmovima (znate ono, bogat grad, prekrasni ljudi, mudar i pravedan kralj, ma da se čovjek istopi, bolje neg' u Izraelu za vrijeme Solomona). Već sam pomenuo da se Paris zaljubi u Helenu kad je vidi golu na derneku (on je inače otišao tamo da pregovara sa Menelajem oko otvaranja kafane), mada ju je zapravo već vidio onda kada je birao najljepšu boginju u pećini.

 

S druge strane, u Volfgangovom čedu veza Parisa i Helene nema ni glavu ni rep. Prvi put kad ih vidimo zajedno, oni su već konzumirali jedno drugo nekoliko puta, a odmah smo čašćeni dijalozima tipa «Last night was a mistake!», ko da gledamo kakvu tinejdžersku dramurdu a ne film o jednoj od najvećih bitaka svih vremena. Zahvaljujući srednjoj do lošoj glumi obje strane, uopšte ne možemo da steknemo osjećaj da se njih dvoje nešto pretjerano vole. Jedini osjećaj koji stičemo je da su oboje loši glumci. Uglavnom, iako nisam čitao Ilijadu, pretpostavljam da je ovo «pravi» Paris. Ne pretjerano veliki borac, ali ne odbija priliku da nekog zažaga strijelom iz daljine (u pitanju je preteča modernih snajperista, koje smo vidjeli u ratu u Bosni). Bastard.

 

Sad da se opet vratimo na TV film. Da bi vratio svog bika, Paris odlučuje da se lično prijavi na turnir i pobijedi, kad već nema drugog načina, jer je vlast gluva za njegove molbe. On je, naime, tokom svog pastirskog života, u pauzi između sakupljanja ovaca i čitanja romana o Šejnu iz pera (ne Kaktus) Džeka Slejda vrijedno učio borbene tehnike i postao je respektabilan (ako već ne fenomenalan) borac. Nakon nekoliko sređenih protivnika, dolazi finale u kojem se suočava sa ni manje ni više nego princom Hektorom, najboljim fajterom u čitavoj Opštini Visoko, a možda čak i u cijelom srednjebosanskom kantonu. Iako povrijeđen, Paris uspijeva da sredi Hektora u teškoj i neizvjesnoj borbi, zahvaljujući jednom sretnom potezu na samom kraju (zapravo nesretnoj intervenciji naporne Kasandre, koja je dekoncentrisala Hektora svojim povicima «Kill him!!!»).

 

Nakon što Parisa proglase pobjednikom i vrate mu njegovog bika, Kasandra obznanjuje da je to zapravo Aleksandros, ono ljigavo malo đubre koje će da donese propast Troji. Kako je Kasandra velika proročica (sve do tada je pogodila, uključujući pol djeteta, izbijanje prvog i drugog svjetskog rata i pojavu Hitlera, kao i pobjedu Conge nad Nalbandijanom na ovogodišnjem Mastersu u Parizu (gle, u Parizu, kakve li ironije)), dakle pošto je Kasandra velika proročica, Prijam, Hektor i kompanija sa dosta rezerve primaju Parisa nazad i on se vraća kući u kraljevski dvor, ali suočen sa prilično hladnom atmosferom među najmilijima. Što li se nije vratio da bude pastir, nije mi jasno. I ovde se tretiraju neka potencijalno bitna pitanja, kao npr. sudbina pojedinca vs. sudbina države i sl. i to mi se sviđa.

 

All in all, šta se dalje dešavalo sa ovim likom, biće ispričano kroz tekstove o ostalim likovima. Bitno je da ponovimo da je Paris iz TV verzije mnogo simpatičniji i harizmatičniji lik i jedini je ekranizovani Paris koji nije smjesta pobudio moju mržnju. Paris iz Volfgangovog čeda je... well, Orlando Bloom.

 

Kasandra

 

Neobično, ali Kasandra je potpuno ignorisana u Volfgangovom čedu, dok je u TV filmu veoma bitan lik. Ona se pojavljuje i u onom filmu koji nećemo da spominjemo, ali ovde je baš upečatljiva. Još kao malo dijete tražila je da se Paris ubije, a mnogo godina kasnije, kad je odrasla, tražila je da se Paris ubije. I toliko se dernjala i vikala da su je na kraju strpali u zatvor da je malo smire. Ne treba ni da spominjem da je bila manje nego zadovoljna kad se pored sve muke još i Helena pojavila tamo. To je ko da se posiječete na sječivo mašine za rezanje hljeba, a onda vam neko gasi cigarete na toj rani. Ne sjećam se tačno šta se sa njom desilo, ali mislim da ju je neko koknuo.

 

Tezej

 

Tezej (u tumačenju Stellana Skarsgaarda) se ničim izazvan pojavljuje u TV verziji, otima Helenu, nešto baljezga i i biva ubijen. Naravno, u ostala dva filma ga nema.

 

Hektor

 

Hektor je najveći heroj u Troji, junačina u rangu jednog Milorada Čavića. U oba filma je tako, s tim da glumac iz TV verzije ipak ima nešto manje harizme (mada je i sam jako dobar) i ipak je tu Hektorovo nepovjerenje prema Parisu (čak i spremnost da ga kokne!) zbog Kasandrinog proročanstva. S druge strane, u Volfgangovom čedu on je praktično glavni lik, borac apsolutno bez mane i straha, u tumačenju fantastičnog Erika Bane. Taj čovjek zna kako se antički heroj prebacuje na ekran i svaka mu čast za ovu ulogu. On je zaslužan i za jednu od najboljih scena u sva tri filma – kad nakon borbe s Patroklom (za koga je mislio da je Ahil) skine njegovu masku, njegov izraz lica, bez ijedne izgovorene riječi, jasno govori «Oh, Fuk Mi, ubio sam dijete!». Fenomenalno! Ukratko – na polju Hektora apsolutnu prevagu (uz poštovanje prema anonimnom glumcu koji je bio dosta dobar u TV verziji) odnose Erik Bana i Volfgangovo čedo. Šta je na kraju bilo sa Hektorom, vidjećemo kad budemo govorili o Ahilu.

 

Ahil

 

Ahil je, uz Hektora, praktično centralni lik Volfgangovog čeda. Fenomenalan ratnik, antički zavodnik plavušan, koji spava s nekoliko žena odjednom, jedino što mu je u životu bitno je da se proslavi toliko da ga buduće generacije pamte hiljadama godina (i uspjelo mu je, right?). However, Ahil ipak nije bezdušno đubre. Čak se malčice i zaljubio pa je kroz onu papazjaniju na kraju pokušavao da pronađe svoju curu, ali je nadrapao od onog smrada Parisa. Takođe, Ahil ne može da smisli Agamemnona – korijeni sukoba leže u jednom honoraru koji je zbog neke papirologije legao na Agamemnonov račun, a ovaj odbio da ga isplati Ahilu. Kasnije, Ahil jednostavno ne benda živu silu i potpuno ignoriše fakat da mu je Agamemnon nadređeni, pa tako u jednom trenutku jednostavno odbija da se dalje bori i to traje sve dok Hektor ne sredi Patrokla (Ahilovog mladog rođaka) i direktno navuče sebi bijedu na vrat (čitaj: Ahilov bijes). U onoj verziji o kojoj ne govorimo eksplicitno je navedeno da Ahil ne želi da se bori jer mu Agamemnon nije dao herojski kredit. I u ovoj se manje-više svodi na to.

Ovaj junak je ujedno i ubjedljivo najslabija tačka TV verzije. Zahvaljujući činjenici da je tamo glavni lik Agamemnon, neki drugi heroji su morali da saferuju, pa je tako Ahil sveden na fusnotu i to na lošu fusnotu. Predstavili su ga kao sirovog primitivnog ćelavog rmpaliju koji u jednom trenutku iz čista mira vrisne «Blimey, pa ja sam se vrlo malo pojavljivao u ovom filmu! Hektore, dođi da te ubijem!» i onda ubije Hektora i počne da ga vozika oko zidina grada. Ovo je predstavljeno u kombinaciji sa drugim scenama, ali bolje i tako nego nikako, kao u Volfgangovom čedu. Čak ni pola sata duži Director's Cut ne sadrži scenu vožnje. Još jedna ilustracija koliko je Ahil u TV filmu marginalan lik je što uopšte ne postoji sukob između njega i Agamemnona. On čak jasno nekoliko puta izjavljuje «I fight for King Agamemnon!»

Suma sumarum – Ahil u tumačenju uglavnom dosta dobrog (izuzimajući povremeno isturanje donje vilice, koje čini da čovjek liči na uvrijeđenog trogodišnjeg dječačića) Breda Pita je apsolutno trijumfalan u odnosu na TV verziju.

 

Menelaj i Agamemnon

 

Braća su, pa je red da ih predstavimo zajedno. Agamemnon, kao konstantno najveće đubre antičkog svijeta i njegov promjenljivi mlađi brat Menelaj su zapravo motori kompletnog trojanskog rata. Iako u Volfgangovom čedu u njihovim ulogama imamo sjajne glumce Briana Coxa i (meni veoma dragog) Brendana Gleesona, vjerujte mi na riječ – likovi u TV verziji su mnoooogo bolji i ostaje mi samo da se žderem i da mislim kakav bi to film bio da su njih ubacili u ovu holivudsku verziju.

 

Da se razumijemo – Brajan Koks je odličan. Ali Agamemnon je upravo fascinantan negativac, prava inspiracija za moderne ratne zločince. O tome kakav ludak je u pitanju najbolje govori ne njegova totalna manija za osvajanjem svega živog (to su imali i Hitler i Napoleon i Stefan Dušan) nego trenutak koji je ignorisan u Volfgangovom čedu, a prikazan u TV verziji – nejmli, kad manijak bez trunke razmišljanja žrtvuje rođenu kćerku Ifigeniju samo da bi dobio dobar vjetar za put u rat. U TV verziji on je još iz čista mira silovao Helenu kad je došla da se ponudi Grcima u zamjenu da ovi ne srede Trojance, a na kraju je nadrapao kad ga je izbola rođena žena Klitemnestra, koja je imala određenih zamjerki na ubistvo jadnog djeteta (u Volfgangovom čedu Agamemnon je nadrapao kad je pokušao da obljubi Ahilovu curu pa ga ova zbola nožem, okreni-obrni, žene su mu došle glave). Inače, u TV verziji Agamemnon mučki rokne Parisa s leđa taman dok se ovaj grli sa svojom curom i tako ga pošalje u vječna lovišta, dok njih dvoje u Volfgangovom čedu bez problema zbrišu u inostranstvo sa konvojem izbjeglica.

 

Jasno je da je za ulogu jednog ovakvog psihopate neophodan pravi autentični filmski psihopata. Autori ovog filma našli su ga u fenomenalnom Rufusu Sewellu, koji taj neki ludačko-ubilački pogled ima po definiciji, te mu ovakva uloga nije predstavljala problem. Recimo scena kad on drnda Helenu dok Menelaj pokušava da se probije kroz kordon policije i spriječi ga u tome je jednostavno da se naježiš. Naročito pogled koji mu uputi. Ako se sjećate Velikog Dijabola iz istoimene epizode Dilana Doga, tamo čini mi se ima sličan pogled. Ukratko – Rufus Sewell je genije i njegov harizmatični portret Agamemnona je jednostavno (uz konkurenciju uloge Erika Bane) najbolja performansa u oba filma.

 

Velike su razlike u tretmanu Menelaja i opet na štetu Volfgangovog čeda. Tu je Menelaj još jedan pohotni matori starac kome je do Helene stalo ko do stare krpe i želi je nazad samo da bi, citiram ga, «mogao da je zadavi sopstvenim rukama». U suštini, pored dominantnih Ahila i Hektora Menelaj nije previše bitan, te mu Volfgang Petersen dozvoljava da pogine od Hektorove ruke zato što je dirao njegovog malog brata.

 

S druge strane, za razliku od Volfgangovog čeda i verzije o kojoj ne govorimo, u TV filmu je Menelaj dosta simpatičan lik, mlađi čovjek bez brade. On dobija Helenu kockom, ali dođavola, ona mu se ipak jako sviđa i nije čiter i varalica. Ova TV verzija je jedina gdje on stvarno do krajnosti pobjesni isključivo zbog te brutalne krađe žene i ide u rat samo da bi nju doveo nazad. E sad, druga je stvar što Agamemnon ima druge planove. Prilikom borbe s Parisom on trijumfuje, ali ga ne ubije već njih dvojica malo prodivane i Menelaj pokaže uncu razumijevanja za Parisove motive i njegove ljubavne jade. U posljednjoj sceni njemu Helena kaže «I cannot love you» na što on odgovara «What will you do?», ona kaže «I will follow» i on onda «I accept». I onda zajedno odšetaju u fejdaut. Sasvim solidan kraj za razliku od stereotipnosti završetaka druga dva filma.

 

Uopšte, nikad mi se nije sviđalo to predstavljanje svih Grka kao pomahnitalih pokvarenih ubica kojima je krađa Menelajeve žene samo dobro opravdanje da pokolju Trojance. Ova verzija se bar donekle razlikuje od takvih pojednostavljenih portretisanja i zaslužuje pohvale s te strane.

 

Da sumiramo – Agamemnona i Menelaja uzeti iz TV verzije.

 

Ostali likovi

 

Time smo čini mi se pokrili sve osnove likove. Valja spomenuti još Odiseja koji je dosta dobro predstavljen u obje verzije, ali ipak je tu Šonbin odličan u Volfgangovom čedu i odnosi pobjedu. Već sam spomenuo ničim izazvanog Tezeja. Što se žena tiče, frapantno je kako su u Volfgangovom čedu sve same slabe glumice. Ne zna se ko je gori – Diane Kruger kao Helena ili Saffron Burrows kao Andromaha. Što se Prijama tiče, u TV verziji ga glumi Džon Ris-Dejvis i mnogo je respektabilniji od Pitera O' Tula, koji konstantno ima facu kao da ga nešto boli. Takođe mi se ne sviđa što je bez ikakvih potpitanja potpuno spreman da u kuću pusti ženu spartanskog kralja. Džon Ris-Dejvis je bar postavio neka potpitanja.

 

Trojanski konj

 

U verziji o kojoj nećemo da govorimo toliko je veliki da u njega jedva mogu da stanu tri hobita. U ostale dvije verzije je dobro napravljen, ali konjina iz TV verzije je nekako veličanstvenija.

Krv, borbene scene i izgled generalno

 

Bez većih poteškoća pobjedu odnosi Volfgangovo čedo. Sjajna koreografija, nekoliko dosta krvavih scena, gomila statista, odlična scenografija, haos, vatra, eksplozije, sve savršeno za jedan pravi spektakl. TV verzija takođe nije loša po tom pitanju, ali apsolutno nema poređenja za holivudskim megaspektaklom. E sad, kako najveći dio od tri sata i deset minuta koliko traje Volfgangovo čedo otpada upravo na sjajne scene borbe, jasno je da na kraju ovaj film moramo da proglasimo najboljim.

 

Daklem: Najbolji od ovih filmova je Troja Volfganga Petersena, prvenstveno zbog sjajnih scena borbe, izvanrednog lika Hektora i ne mnogo slabijeg Ahila. Prednosti TV verzije su Agamemnon i Menelaj i još poneka scenaristička rješenja. Npr. čitav uvod u rat je urađen mnogo bolje – u Volfgangovom čedu to je nekako smušeno, kao da je scenarista bio pijan, pa sam u jednom trenutku pomislio «Kad će ovi već jednom da prestanu da kenjaju i da počnu da se bore?». Naravno, kad Grci krenu prema Troji, film počinje da biva sve bolji i bolji i do kraja praktično nema mana (osim izostavljanja Ahilovog tegljenja Hektora oko grada). Ukratko – zbog potpunosti utiska i te kako vrijedi pogledati obje verzije. Eto vam sad.

------------

 

To bi bilo to. Smatrajte se upozorenim da ću na svaki negativni komentar odgovoriti sa "Bitch please".