U svom poznatom djelu Ilijada, čuveni grčki pjesnik Homer opisao je dio legendarnog trojanskog rata, koji se desio oko 1200. godine prije nove ere, negdje u vrijeme kad su Jevreji raskantali Hananeje i naselili se u zemlji koju su ovi ranije privremeno okupirali. Pošto je glavna tema ovog traktata Ilijada kao književno djelo a ne istorijski dokument, nećemo se baviti besmislenim navodima pojedinih "analitičara" koji ne samo da tvrde da Ahil, Hektor i ostali heroji nisu postojali, već da je upitna i istoričnost samog trojanskog rata. Takav sukob sa realnošću je zaista zabrinjavajući. I to sve dolazi od ljudi koji vjeruju da su Amerikanci stvarno sletili na Mjesec. Ha!
Elem, dakle Ilijada je knjiga koja opisuje dio pomenutog rata i odmah moram da kažem da je, uprkos određenim manama, ovo djelo u književnom pogledu vrlo uspjelo. Naime, količina nasilja i ubistava je ogromna i stoji rame uz rame sa remek djelima kao što su Tit Andtronik i Bogorodičina crkva u Parizu (o kojoj će kasnije biti riječi na ovom blogu), a ponegdje ih čak i nadmašuje. U prilog Ilijadi govori detaljnost opisa krvoprolića, ali problem je što je ovo ogromna knjiga i što postoje dosta dugi dijelovi u kojima likovi kao nešto pričaju i niko nikog ne ubija i to je pomalo dosadno. Slično je doduše i sa Igoovom fenomenalnom knjigom, tako da u principu samo Šekspirov debi može da se smatra za potpuno savršenstvo. Ali, sad smo već otišli malo u digresiju.
Osnovna mana Ilijade, pored pojedinih nepotrebnih dijelova bez ubistava, koje ćemo kasnije da spomenemo, leži u njenoj strukturi, koja je prilično konfuzna i izostavlja neke vrlo bitne detalje cijele priče. Radnja počinje s neba pa u rebra, kad je Agamemnon zdipio kćerku nekakvog sveštenika i onda su se svi nasekirali, pa je Apolon napravio belaj Grcima i onda su morali da vrate tu kćerku nazad, ali se onda Agamemnon iznervirao i oteo Ahilu njegovu curu koju je ovaj pošteno maznuo od nekog tokom neke ranije pljačke. Kraj knjige je sahrana Hektora, koga je (spojler) krknuo upravo Ahil (kraj spojlera). Dakle, prvo, nema nikakvog uvoda koji bi nam objasnio oko čega se to Grci i Trojanci krljaju (srećom, bar su nam nešto kasnije predstavljeni glavni likovi, tako da znamo ko se kolje s kim) niti ima raspleta. Nema čak ni trojanskog konja, mislim ej! Dakle jednostavno je iz konteksta istrgnut jedan kraći period pred sam kraj rata. Prosto je nevjerovatno da je urednik dozvolio Homeru ovakvu proizvoljnost, ali valjda mu bilo žao da gnjavi slijepog čovjeka.
Zbog toga je red, prije nego što nastavimo sa daljom analizom knjige, da opišemo o čemu se tu zapravo radi: Naime, čitav rat je izbio zbog toga što je trojanski princ Paris maznuo Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja i onda su se Grci razbjesnili i odlučili da je vrate nazad milom ili silom. Pošto sa trojanskim ženokradicama nije moglo normalno da se pregovara, Grci su im opustošili grad i vratili Helenu nazad. Ključni događaj je bio kad je na inicijativu čuvenog Odiseja (koji se kasnije javlja kao glavni lik spin-offa pod nazivom Odiseja, koji će takođe biti opisan ovde u dogledno vrijeme) konstruisan trojanski konj, pomoću kojeg su se Grci infiltrirali u Troju i pobili sve živo. To je otprilike suština. Šta se kasnije dešavalo sa nekim od junaka koje smo upoznali ovde opisano je u Odiseji, a za događaje koji prethode ratu, dakle kako su se Paris i Helena smuvali i tako to, moraćete da konsultujete spoljašnje izvore.
Taj uvodni dio je vrlo bitan, pošto pruža objašnjenje opredjeljenja bogova za ovu ili onu stranu. U principu, uticaj bogova na dešavanja je ogroman, čak bi se reklo da je ovo više njihov rat nego ljudski. Zbog okolnosti koje sad nećemo opisivati jer su prekomplikovane, samo boginje Hera i Atina su od početka na strani Grka, dok je velika većina ostalih bogova na strani Trojanaca (prvenstveno Ares, Apolon, Afrodita i njihova klika). Kasnije tu ima određenih promjena ali to je otprilike generalno stanje.
Upravo zbog uticaja bogova rat je i trajao toliko dugo, jer kad se pogleda raspored heroja po stranama, to je kao kad bi igrali Barselona i Spartak iz Subotice. Na strani Grka već pomenuti Ahil, Agamemnon i Odisej, zatim Menelaj, Nestor, dva Ajaksa, fenomenalni Diomed (koji je iz nekog razloga u većini adaptacija potpuno ignorisan, ali zapravo je jedna od najvećih faca u grčkom taboru), Patroklo i tako dalje, a s druge strane samo Hektor i Eneja od ovih koji nešto vrijede. Dakle, bez spoljašnjeg uticaja, Grci bi ih sredili za pet sekundi, tu nema nikakve sumnje. Međutim, pošto su bogovi glavni, a Grci su s njima imali neki problem u komunikaciji, onda se sve malo oteglo.
No comments:
Post a Comment