Teta Munevera (četvrti dio)

10.

Narednih nekoliko mjeseci prošlo je uglavnom mirno. Teta Munevera bi obično došla oko podne i ostala do deset ili jedanaest sati uveče. Djeca su zbog kasnog lijeganja bila iscrpljena i otac je zamolio nadležne u školi da se raspored prepravi tako da ne moraju da dolaze na prva dva ili tri časa da bi mogli da se naspavaju. Direktor je izrazio potpuno razumijevanje za situaciju u kojoj se nalaze Manojlo i njegova sestra, ali ipak je naglasio da ne može da mijenja raspored zbog dvoje učenika. Otac je bio vidno iznerviran, pala je i poneka teška riječ, ali situacija je ostala nepromijenjena i ostalo je da se Manojlo i njegova sestra prilagode kraćem vremenu spavanja.

Javio se i sitan problem sa Ljubisavljevićima. Bili su to kućni prijatelji koji su ranije često navraćali u posjetu. Miroslav je bio kolega Manojlovog oca, radili su istoj kancelariji, dok je njegova supruga bila još od djetinjstva prijateljica s Manojlovom majkom. Muškarci su prilikom tih posjeta razgovarali o sportu i dešavanjima na poslu, a njihove žene, obje odlične kuvarice, stalno su razmjenjivale recepte i kulinarske savjete i pričale o drugim kućnim temama.

Primijetivši da je sada teta Munevera stalno prisutna, prorijedili su svoje posjete, iz želje da ne smetaju. Ipak nisu sasvim prestali da dolaze i tokom njihovih boravaka postalo je jasno da Miroslav i teta Munevera imaju različite stavove o nekim temama. Manojlovim roditeljima je bilo vrlo stresno da prisustvuju pomalo mučnim scenama kad teta Munevera iznese neku konstataciju, a Miroslav ne samo da ne potvrdi odmah, već čak postavi i poneko pitanje, pa čak i iznese neki stav koji nije sasvim usklađen sa mišljenjem tete Munevere.

Svoju ljudsku veličinu ona je pokazala u trenutku kada je bilo jasno da Ljubisavljevići više ne treba da dolaze. Ovo je bilo prećutno jasno svima, ali ipak je ona bila ta koja je počela razgovor o toj stvari. Nije u njenom tonu bilo nikakvog bijesa, nikakvog gledanja sa visine, nikakvog zapovijedanja – samo je detaljno objasnila i potkrijepila jasnim argumentima očigledne činjenice. Nakon toga otac je telefonom saopštio Miroslavu da ne treba više da dolaze, ali da to ne mora da bude kraj njihovog druženja – mogu ponekad da se čuju preko telefona ili da izađu zajedno nekad uveče, ako se slučajno desi da teta Munevera iz nekog razloga ode prije ponoći. Miroslavu je bilo jasno da je tako moralo da bude i zamolio je da se teti Muneveri prenesu njegovi pozdravi i izvinjenja.

11.

Ono što je bilo sasvim logično i prirodno desilo se u proljeće. Teta Munevera je saopštila da je odlučila da se useli u kuću. Otac je uzviknuo od oduševljenja i po prvi put dopustio osjećanjima da ga nadvladaju, tako da je u nastupu radosti zagrlio tetu Muneveru. Onda se povukao postiđen, ali na licu tete Munevere samo je treperio vedar osmijeh i otac je vidio da je sve u redu. Majka je od radosti zaplakala i otac ju je zagrlio. U opštem veselju neprimijetno je prošla još jedna uznemirujuća naznaka Manojlovog čudnog ponašanja – on uopšte nije izgledao oduševljen novim razvojem situacije.

Doseljavanje tete Munevere neminovno je dovelo do određenih promjena u rasporedu stanovanja. Nije se moglo dopustiti da tako uvaženi gost spava na kauču u dnevnoj sobi, tako da je ona dobila dječiju sobu, a Manojlo i njegova sestra su prešli u dnevnu. Bilo je govora da joj se ustupi bračni krevet da bi imala više prostora, ali još jednom je pokazala spremnost da se žrtvuje za dobrobit drugih i odlučila da se zadovolji dječijim krevetom.

12.

Nakon doseljavanja, normalno je bilo da teta Munevera ima mnogo bolju priliku da širi svoj pozitivan uticaj na porodicu. Pomagala je majci prilikom kuvanja i davala joj mnoge savjete, koje je ova oduševljeno prihvatila. Pasulj odavno više nije pravila – sada je morala da se prilagodi spremanju jela koja odgovaraju teti Muneveri. Neka od njih ranije nije znala da pravi, tako da se sada veselila učenju novih stvari.

Što se oca tiče, njemu je teta Munevera objasnila da bi trebalo manje da gleda televiziju i čita novine, a više vremena da posveti kontrolisanju funkcionisanja porodice, da se majci ili djeci opet ne omakne neka greška, kao ranije.

Negdje u ovo vrijeme, nažalost, stanje malog Manojla iz neobjašnjivih razloga potpuno se pogoršalo. Počeo je da priča o nekakvom Aleksu i nekakvom Robokopu i nije bilo baš najjasnije da li je to jedna te ista osoba, tek izgledalo je da iz nekog razloga Manojlo u tog Aleksa i tog Robokopa polaže nekakva nadanja, nije baš jasno kakva.

Majka ga je, uz dopuštenje tete Munevere, odvela kod doktora i ispričala mu o čemu se radi. Doktor je rekao da Manojlo ima izmišljenog prijatelja i da do toga obično dolazi nakon što dijete pretrpi neki stres ili se osjeća usamljeno i u izmišljenog prijatelja projektuje svoje želje i nade. Majci nije bilo jasno kako može da se osjeća usamljeno kad ih, na kraju krajeva, dolaskom tete Munevere u kući ima još više nego ranije. Doktor je odmah pokazao svoju nestručnost postavivši besmisleno pitanje da li se Manojlov izmišljeni prijatelj pojavio otprilike u isto vrijeme kad se teta Munevera uselila. Razumjevši tu podlu aluziju, majka je bijesno odmarširala iz kancelarije tog običnog šarlatana, ali ne prije nego što se dobro izgalamila na njega i rekla mu šta tačno misli o njemu.

Kada su se vratili kući, majka je sa ocem i tetom Muneverom obavila razgovor i obavijestila ih da je nadriljekar bio potpuno beskoristan (ne ulazivši pri tom u detalje njegovih sumanutih insinuacija) i da nema vajde od uzdanja u takve. Postignut je dogovor da za sada stanje nije alarmantno jer nema nikakvih nasilničkih ispada, ali da će prilikom prve takve situacije reagovati i tražiti da se djetetu pruži odgovarajuća terapija.

Kraj