Ovaj treći (i posljednji) dio traktata o Ilijadi posvećen je Jeleni Martinović, u znak zahvalnosti za podršku i promociju ovog traktata :-)
Spomenuh u prošlom postu taj naopaki današnji moral koji se potpuno pogrešno primjenjuje na umjetnička djela iz daleke prošlosti, čime ih se nepotrebno skrnavi. Pored naopakog portretisanja Parisa i Helene, slično se radi i sa ostalim likovima. Analiziraćemo samo neke od tih slučajeva.
Prvo, za Agamemnona važi stereotip da je jedno obično đubre i da je pored toga kukavica i nesposoban borac. Ovo takođe nije tačno. Istina je da njega pojedini grčki heroji u nastupu bijesa nazivaju svakakvim imenima i je jasno stavljeno do znanja da on nije na Ahilovom nivou što se tiče borbe, ali i on im svoj period u kome upada u ranije pomenuti zanos i rastura sve živo. Slično je i sa Menelajem - on je stvarno vrlo bijesan što su mu oteli ženu i njegova glavna motivacija za ratovanje jeste da vrati Helenu.
Najgrđe je ipak nagrđen Hektor. Pogotovo ako se prisjetimo inače odličnog filma Troja Volfganga Petersena. Da odmah raščistimo, Erik Bana je u tom filmu fenomenalan i njegov Hektor je jedan od najupečatljivijih likova u istoriji herojskog spektakla, stvarno ljudina kojoj je nemoguće naći manu i duboko ga cijenim i poštujem. Znači nije problem sam filmski lik, već činjenica što on nema veze sa stvarnim Hektorom.
Hektoru je, baš kao i ostalima, cilj da se dobro mlate i, ako je moguće, da ugrabe parče slave za tebe (uzgred budi rečeno, Ahil je još prije odlaska u rat znao da će tamo da zagine, ali je između dugog života u anonimnosti i kratkog života uz vječnu slavu izabrao ovo drugo). Dakle zaboravite ono kukumavčenje iz filma kad je otkrio da je roknuo mlađanog Patrokla pa se kao sav nasekirao. Hektoru je bilo vrlo milo da rokne Patrokla, kao i bilo koga drugog i ne samo to, već da obeščasti njegovo mrtvo tijelo.
Ovo obeščašćivanje je vrlo karakteristično i tu ćemo malo duže da se zadržimo. Ne podrazumijeva to nikakvu nekrofiliju ili neku sličnu perverziju, već jednostavno skidanje protivnikove opreme i prisvajanje iste u vidu ratnog trofeja (a i za buduću upotrebu). U ovoj knjizi je ko dobar dan kad neko rikne, ali je jednostavno nedopustivo da dozvolite protivniku da sa mrtvog tijela vašeg saborca skine oklop i oružje. Jedna od najžešćih bitaka u knjizi vodi se upravo oko tijela mrtvog Patrokla, kad gomila Trojanaca nadire u pokušaju da se dokopa njegove opreme, a Grci to tijelo grozničavo brane. I tu ti zagine bruka ljudi boreći se oko leša. Strašno.
To je ujedno i poenta onog Ahilovog tegljenja Hektorovog beživotnog tijela oko Troje. Niko od bogova (a izgleda i ljudi) nije se pretjerano nasekirao kad je Hektor zagrizao prašinu, ali su svi načisto pobjesnili kad mu je Ahil tako razvlačio tijelo i kasnije nije htio da ga preda Prijamu (Hektorovom ocu). Znači golema jedna frka i čitav diplomatski skandal je izbio oko tog mrtvog tijela (čak se i Zevs direktno angažovao i svojim supermoćima spriječio da se tijelo ošteti tokom transporta oko grada). A to što je čovjek mrtav - pa šta da se radi, sve to ide u rok službe.
Akcija je dakle u ovoj knjizi apsolutno vrhunska i to je nešto što, ponavljam, nije nadmašeno (niti približno dostignuto) ni u filmovima ni u video igrama. Problematični su pojedini dramski dijelovi, pri čemu prvenstveno mislim na dio nakon Patroklove smrti. Nakon što su konačno uspjeli da odbrane njegov leš, proglašeno je primirje u trajanju od nekoliko dana i tokom tih nekoliko dana Ahil se satire kukajući i cmizdreći, što stvarno ne priliči jednom heroju. Maltene ko da mu je zaginuo mlađi brat ili tako nešto. Istina je da su njih dvojica bili najbolji prijatelji od djetinjstva, ali opet... Tu dakle knjiga malo trokira, jer umjesto da se nastavi makljaža, autor se nepotrebno detaljno bavi Ahilovom kuknjavom (koja nikako ne priliči jednom velikom heroju), a onda dolazi i takođe potpuno nepotreban dio u kome se opisuju nekakva takmičenja u slavu Patrokla. Ovo me je stvarno iznerviralo - Troja čeka nepopaljena i neopljačkana, a oni tamo organizuju atletski miting. Niđe veze. I onda na kraju ovoga Ahil jednostavno preda Hektorovo tijelo koje je do tada držao kao suvenir i stvar se završi Hektorovom sahranom, a od trojanske kljusine ni traga ni glasa. Velika šteta.
Nije mi jasna ni izdavačka politika tadašnjeg vremena - da se ladno nije pojavio nijedan urednik koji bi skrenuo pažnju Homeru da treba da napiše direktan nastavak ove odlične knjige, gdje bi potanko opisao sve događaje počevši od konja pa do kraja rata i sudbine junaka na povratku kućama. Ako ništa drugo, neke od podataka o ovome dobili smo u Odiseji, pa zato stej ćund za rivju te (takođe vrlo dobre, ali ipak nešto slabije od Ilijade) knjižice. U tom eseju pozabavićemo se autorstvom te dvije knjige, a još ćemo malo da pričamo o nekim likovima koje smo ovde sreli.
Najgrđe je ipak nagrđen Hektor. Pogotovo ako se prisjetimo inače odličnog filma Troja Volfganga Petersena. Da odmah raščistimo, Erik Bana je u tom filmu fenomenalan i njegov Hektor je jedan od najupečatljivijih likova u istoriji herojskog spektakla, stvarno ljudina kojoj je nemoguće naći manu i duboko ga cijenim i poštujem. Znači nije problem sam filmski lik, već činjenica što on nema veze sa stvarnim Hektorom.
Hektoru je, baš kao i ostalima, cilj da se dobro mlate i, ako je moguće, da ugrabe parče slave za tebe (uzgred budi rečeno, Ahil je još prije odlaska u rat znao da će tamo da zagine, ali je između dugog života u anonimnosti i kratkog života uz vječnu slavu izabrao ovo drugo). Dakle zaboravite ono kukumavčenje iz filma kad je otkrio da je roknuo mlađanog Patrokla pa se kao sav nasekirao. Hektoru je bilo vrlo milo da rokne Patrokla, kao i bilo koga drugog i ne samo to, već da obeščasti njegovo mrtvo tijelo.
Ovo obeščašćivanje je vrlo karakteristično i tu ćemo malo duže da se zadržimo. Ne podrazumijeva to nikakvu nekrofiliju ili neku sličnu perverziju, već jednostavno skidanje protivnikove opreme i prisvajanje iste u vidu ratnog trofeja (a i za buduću upotrebu). U ovoj knjizi je ko dobar dan kad neko rikne, ali je jednostavno nedopustivo da dozvolite protivniku da sa mrtvog tijela vašeg saborca skine oklop i oružje. Jedna od najžešćih bitaka u knjizi vodi se upravo oko tijela mrtvog Patrokla, kad gomila Trojanaca nadire u pokušaju da se dokopa njegove opreme, a Grci to tijelo grozničavo brane. I tu ti zagine bruka ljudi boreći se oko leša. Strašno.
To je ujedno i poenta onog Ahilovog tegljenja Hektorovog beživotnog tijela oko Troje. Niko od bogova (a izgleda i ljudi) nije se pretjerano nasekirao kad je Hektor zagrizao prašinu, ali su svi načisto pobjesnili kad mu je Ahil tako razvlačio tijelo i kasnije nije htio da ga preda Prijamu (Hektorovom ocu). Znači golema jedna frka i čitav diplomatski skandal je izbio oko tog mrtvog tijela (čak se i Zevs direktno angažovao i svojim supermoćima spriječio da se tijelo ošteti tokom transporta oko grada). A to što je čovjek mrtav - pa šta da se radi, sve to ide u rok službe.
Akcija je dakle u ovoj knjizi apsolutno vrhunska i to je nešto što, ponavljam, nije nadmašeno (niti približno dostignuto) ni u filmovima ni u video igrama. Problematični su pojedini dramski dijelovi, pri čemu prvenstveno mislim na dio nakon Patroklove smrti. Nakon što su konačno uspjeli da odbrane njegov leš, proglašeno je primirje u trajanju od nekoliko dana i tokom tih nekoliko dana Ahil se satire kukajući i cmizdreći, što stvarno ne priliči jednom heroju. Maltene ko da mu je zaginuo mlađi brat ili tako nešto. Istina je da su njih dvojica bili najbolji prijatelji od djetinjstva, ali opet... Tu dakle knjiga malo trokira, jer umjesto da se nastavi makljaža, autor se nepotrebno detaljno bavi Ahilovom kuknjavom (koja nikako ne priliči jednom velikom heroju), a onda dolazi i takođe potpuno nepotreban dio u kome se opisuju nekakva takmičenja u slavu Patrokla. Ovo me je stvarno iznerviralo - Troja čeka nepopaljena i neopljačkana, a oni tamo organizuju atletski miting. Niđe veze. I onda na kraju ovoga Ahil jednostavno preda Hektorovo tijelo koje je do tada držao kao suvenir i stvar se završi Hektorovom sahranom, a od trojanske kljusine ni traga ni glasa. Velika šteta.
Nije mi jasna ni izdavačka politika tadašnjeg vremena - da se ladno nije pojavio nijedan urednik koji bi skrenuo pažnju Homeru da treba da napiše direktan nastavak ove odlične knjige, gdje bi potanko opisao sve događaje počevši od konja pa do kraja rata i sudbine junaka na povratku kućama. Ako ništa drugo, neke od podataka o ovome dobili smo u Odiseji, pa zato stej ćund za rivju te (takođe vrlo dobre, ali ipak nešto slabije od Ilijade) knjižice. U tom eseju pozabavićemo se autorstvom te dvije knjige, a još ćemo malo da pričamo o nekim likovima koje smo ovde sreli.
No comments:
Post a Comment