Novogodišnji rivju (part jedan)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU

TUCKER AND DALE VS EVIL (2010)

Režija: Eli Craig

Taker i Dejl su dva simpatična redneka koji idu da provedu prijatan odmor u svojoj kolibi u dubinama nekakve šumetine. Međutim, na putu nabasaju na grupu potpunih idiota koji kao da su pokupljeni iz nekakvog slešer filma. Dotični moroni, zavarani izgledom ove dvojice i gomilom loših horora sa rednecima koje su pogledali, odmah pomisle da im ova dvojica žele zlo. Kad jedna od cura iz te ekipe padne u vodu i Taker i Dejl je spase, naši „junaci“ kreću u rescue mission, uvjereni da joj se sprema Texas Chain Saw Massacre tretman. Nažalost po njih a srećom po nas, slijedi serija bizarnih nezgoda u kojima dosadne uštve ginu jedna po jedna, osim izrazito upornog vođe ekipe, koji pikira na onu curu što su je ova dvojica „kidnapovali“, dok se u isto vrijeme razvija highly nevjerovatna romansa između nje i jednog od dvojice redneka (zaboravio sam koji je koji, nažalost). Tucker and Dale vs Evil je tailor made za gledanje u društvu, naročito u ovako specijalnim prilikama kao što je nova godina. U pitanju je interesantan šumski slešer sa tvistom i ogromnim crowdpleasing potencijalom, osim ako ste naročiti namćor pa tražite mane svemu što gledate.

MELANCHOLIA (2011)

Režija: Lars von Trier

 

Nakon što je njegov prethodni film pobrao salvu negativnih kritika zbog svoje ekstremne lošosti, Lars fon Trir je odlučio da napravi nešto što actually ima nekog smisla, međutim uspio je da napravi samo još jedan loš film.

Film je podijeljen na dva dijela, nazvana po dvjema sestrama (Džastin (nije Timberlejk) i Kler, glume ih Kirsten Danst i Šarlot Genzbur, respektivno), mada nije jasno zbog čega, jer se u oba dijela pojavljuju obje sestre. Prvi dio prati potpunu propast vjenčanja Kirsten Danst sa nekim likom na ogromnom imanju Šarlot Genzbur i Kifera Saterlenda. Em što su joj roditelji budale i prave probleme, em je proganja iritantni šef, em je tu onaj odurni krelac iz filma Funny Games, em ni Kirsten nije sama u glavi. I tako ona tuguje, ostali se svađaju, onda ona zaskoči onog morona iz Funny Games na livadi i onda je muž ostavi i svi odu svojim kućama.

U drugom dijelu Kirsten prebiva kod Šarlot i onda neka planeta udari u Zemlju i nastupi smak svijeta.

Na samu priču i scenario nemam većih zamjerki (detaljnije o svemu tome možete vidjeti u ovom osvrtu). Glumci su većinom odlični (čak i Kirsten, prvenstveno u drugom dijelu!) i sve to kao drama je dosta zanimljivo... međutim! – fon Trir, osvjedočeni gnjavator i tupadžija, odlučio je da film ne snima normalno već da koristi kvazidokumentaristički pristup sa obligatornom ručnom kamerom (u posljednje vrijeme sve češće u sebi proklinjem onog ko je to čudo prvi upotrijebio). Na primjer - potpuno statična scena, neka dva lika pričaju, a kamera leluja li leluja, s kraja na kraj Krajine! Ma idi begaj! Boravak na brodu za vrijeme najgore oluje neuporedivo je podnošljivije iskustvo od gledanja ovog filma. Na početku filma, Kirsten je sa budućim mužem u nekakvoj limuzini dugoj valjda sto metara i u tom čudu oni idu do Kifera, koji živi u nekoj zabačenoj šumetini or something i naravno u jednom trenutku naiđu na oštru okuku koju limuzina ne može da prođe ni pod razno i onda slijedi polusatno detaljno razglabanje tipa te ovako ćemo, drugovi, te onako ćemo, probaj ti, ma ne bolje ja, daj da ja probam, oooooooooo-ruk, ahahaha i tako mic po mic prođu oni nekako tu okuku, međutim vjerujem da je do tog trenutka već pola gledalaca odustalo od filma.  Osim toga, nijedna životinja nije progovorila, što me je vrlo razočaralo.

PHANTASM I, II, III (1977-1994)
Režija: Don Coscarelli

Tek je evo tri mjeseca kako smo pogledali prva tri dijela ovog kultnog serijala (četvrti tek nedavno), a već imam želju da repriziram. Phantasm predstavlja vrhunac stivenkingovskog horora o neopisivom Zlu koje napada Mali Gradić U Novoj Engleskoj (namjeran pleonazam, dakle skinite mi se s grbače). U ovom slučaju, Zlo je oličeno u vidu visokog čovjeka iz milošte nazvanog Visoki Čovjek (ne zato što je blizak sa vrhom Ministarstva prosvjete i kulture RS, već zato što je visok rastom), a to je grobar koji bez po muke pod mišku uprti kovčeg (zajedno sa mrtvacem unutra!) i ubaci ga u svoje prevozno sredstvo (!). Protiv njega se tokom ovog i tri sljedeća filma bore ćelavac sa konjskim repom Redži, prodavač sladoleda i majstor za gitaru, te dječak Majkl koga visoki čovjek konstantno oslovljava sa „Booooy!“.

Phantasm serijal obiluje snolikim snoviđenjima, putovanjima kroz raznorazne paralelne dimenzije , umiranjima i oživljavanjima, zlobnim patuljcima, metalnim kuglama koje piju krv, simpatičnim likovima i odličnom muzikom, iz koje valja izdvojiti osnovnu temu koja je nešto najbolje što se pojavila u B hororu EVER.

RED HILL (2010)

Režija: Patrick Hughes

Nakon Propozicije Džona Hilkouta, ovo je drugi apsolutno odličan australijski vestern koji sam pogledao. Istina, ovaj se dešava u današnje vrijeme, dakle imate neke aute, telefone i sl., ali sve ostalo je čista vestern ikonografija. Dakle, mladi pajkan dolazi u neku australijsku selendru i već prvi dan posla ima pune ruke posla – opaki kriminalac je zbrisao iz zatvora i željan je osvete. Počinje da roka šerifovu ekipu bez ikakvog pardona, a naš mladac u naporima da spasi što se spasiti da otkriva da stvari nisu baš tako jednostavne, jer polako počinje da se čini da ludi manijak ima neki vrlo opravdan motiv za svoju akciju.

Kao što znamo, za vestern su najbitniji likovi i tu ovde moramo da damo čistu desetku, dakle naš junoša iako smotan vrlo je simpatičan, a negativac je opak kolko se samo poželjeti može, ne priča ništa, samo obavlja posao. Jedina (uslovno rečeno) zamjerka koju bih uputio ovom filmu je da lik žene glavnog heroja nije dovoljno razvijen. Ne mislim fizički, već se ne pojavljuje dovoljno u filmu.