Novogodišnji rivju (part drugi)

... U KOME SE GOVORI O JOŠ NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU.

BATMAN: MASK OF THE PHANTASM (1993)

Režija: Eric Radomski, Bruce W. Timm

Reći ću samo to da bih radije poklonio svoj LCD televizor s dijagonalom 40“ domu za nezbrinutu djecu nego što bih ponovo pogledao ovaj film.

WRONG TURN 4: BLOODY BEGINNINGS (2011)
Režija: Declan O' Brien

Ne može se reći da je ovo spektakularan povratak grogirane franšize (kao što je to bio recimo Final Destination 5) ali definitivno predstavlja ogroman napredak u odnosu na užasni treći dio. Deklan O' Brajen je ispravno procijenio da nije sposoban da napiše onako upečatljive likove kao što su u prvom dijelu (eh, kad se samo sjetim... Eliza Dušku, Emanuel Šriki (to je žensko!), Džeremi Sisto i Dezmond Harington – kakva je to ekipa bila...), a nema ni Henrija Rolinsa pa da parira nastavku, tako da je odlučio da ubaci golotinju, lezbo scene i da ga baš boli dupe za likovima. U prvom dijelu bilo je ukupno pet likova, ovde ih ima valjda sto osamdeset i potpuno je bespredmetno pokušavati zapamtiti ih jer padaju ko snoplje, kao što je i red. O' Brajen se sigurno dobro zabavljao pišući scenario i eliminišući te bezlične skice na raznorazne sadističke načine. Nažalost, nije baš sva ta zabava prenesena na ekran jer su scene smaknuća mogle biti i maštovitije. Ovo je kao nekakav prequel, opisuje kako su nastala tri glavna inbred redneka, ali to je potpuno nebitno. Posljednja scena filma je pozajmljena iz filma 2001 Maniacs i dodatno svjedoči o režiserovoj neozbiljnosti. Ukratko, ovo je prilično zabavan splatter, ali teško da ćemo doživjeti da se neki od (vjerovatno neminovnih) sljedećih filmova u ovom serijalu približi izvanrednom prvom dijelu.

FORBIDDEN WORLD (1982)

Režija: Allan Holzman

Au, kakvo je samo ovo prijatno iznenađenje! Dovoljno je reći da smo ovaj film gledali u ogromnoj grupi, potpuno šarenih filmskih ukusa, ali svi smo bili neizmjerno zadovoljni. Forbidden World je esencija naučnofantastičnog B-filma osamdesetih – u suštini klon Aliena, sa dovoljno šarma, duhovitosti, simpatičnih specijalnih efekata i golih žena da zadovolji kompletnu porodicu. Inače, jedan od koscenarista filma je Džim Vinorski. Za sve ljubitelje B filma (a posebno SF-a i horora) ovo je nezaobilazno štivo.

PONTYPOOL (2008)

Režija: Bruce McDonald

Ako pokušam da prepričam ovaj film, zvučaće tako glupo da mi apsolutno niko živ neće vjerovati da je isti odličan (a jeste). Od čopora ljudi koji su ovo gledali samo sam ja uspio da ostanem budan od početka do kraja. A s druge strane, baš me briga – ja sam film pogledao, a vi kako hoćete. Dakle, pratimo malobrojnu tročlanu ekipu nekakve radio stanice u nekoj selendri u Kanadi koja saznaje da se nešto čudno dešava u gradu – misteriozni virus dovodi do toga da se ljudi čudno ponašaju. Tvist je u tome što mi ne vidimo ništa od toga, već smo tokom cijelog filma unutar stanice i sve saznajemo preko vijesti koje stižu preko radija. I nećete vjerovati, ali ovo funkcioniše! Film je vrlo napet, a onda postaje na momente čak i jeziv (kad stvari neminovno počnu da se dešavaju u samoj stanici).

A onda dolazi tako sumanuto objašnjenje svega da jednostavno nisam mogao da vjerujem šta se to odvija na malom ekranu mog televizora! Taj posljednji dio filma je kao da je originalni scenarista nogiran, a umjesto njega angažovan M. Night Shyamalan sa zadatkom da napiše nešto što će po ludosti da nadmaši čak i njegova ostvarenja. Do tada standardan (po tematici, ne po izvedbi) horor naprasno se pretvara u nešto što stvarno ne umijem da opišem. Obavezno pogledati, osim ako ste LUZER!

DRIVE (2011)

Režija: Nicolas Winding Refn

Drive je film koji X puta viđenu priču (o liku koji se zakači s nekim grdnim mafijašima i onda mora da se snalazi i da spašava svoju curu) obogaćuje vrlo upečatljivim likovima (uključujući i glavnog, za divno čudo), odličnom atmosferom i povremenim po mom mišljenju nepotrebno ekstremnim nasiljem. Mada me priča ovog filma nije pretjerano impresionirala, kao ni petnaestominutne dramske pauze glavnog lika između svake dvije riječi koje izgovori (sreća da ne priča mnogo), način na koji je film snimljen me je zainteresovao za ostale Refnove filmove (ovo je prvi koji sam gledao).

BLADE RUNNER (1982)

Režija: Ridley Scott

Mislim da apsolutno nema smisla da trošim previše slova na ovaj legendarni klasik o kome se sve već odavno zna – po mom mišljenju, ovo je jedan od dva najbolja SF filma EVER (drugi je Odiseja u svemiru 2001), a za ovu priliku upriličili smo najnajnajnoviji ultimativni director's cut. Pošto sam prethodni cut gledao dosta davno, nisam mogao da primijetim gdje su tačno razlike, ali definitivno ih ima. Dvije zamjerke koje imam su sljedeće: Ridli Skot je gnjavator koji uporno oće da je Dekard replikant, što me nervira. Dekard NIJE replikant ni u knjizi ni u scenariju niti ga replikantom smatra glumac koji ga igra. Dakle, Ridli – oladi! Drugo – od silnih stvari koje su ispeglane (npr. greška sa brojem replikanata) potpuno je nevjerovatno da im i dalje u filmu stoji ona idiotska scena sa partijom šaha. Zašto idiotska? Iz sljedećeg razloga: Svako ko je odigrao bar dvije partije šaha u životu potpuno jasno vidi kad mu prijeti mat. Tajrel (za koga se od nas očekuje da vjerujemo da je fenomenalan šahista) ne samo da ne vidi mat u dva poteza (prije Sebastijanovog poteza koji mu je suflirao Roj Bati), nego ne vidi ni direktan mat (nakon Sebastijanovog poteza, on odigra svoj potez i pita se „Šta planiraš, Sebastijane?“). Interesantno je da to ne vidi ni sam Sebastijan, već Bati mora da mu suflira i taj drugi potez. Loše, loše...