PREPOZNAVANJE OBRAZACA

Naslov originala: Pattern Recognition (2003)

Autor: William Gibson

Evo sad sjedim za svojim vrlo klimavim stolom i monitor se drma dok kuckam po tastaturi i spremam se da ispljujem knjigu koja mi je bila nekako draga čim sam je prvi put ugledao. I sve mi nešto žao, jer, na kraju krajeva, ipak mi je bila nekako draga čim sam je prvi put ugledao.

Pazite, molim vas: Knjiga se zove Prepoznavanje obrazaca (iliti Pattern Recognition u originalu, što je još efektniji naslov), na koricama je stilizovana plavo-zelena slika nekakvog velegrada (Njujork, pretpostavljam), autor je Vilijam Gibson, a blurb New Yorkera hrabro najavljuje: „Uznemirujuća vizija našeg vremena.“ Gasp!

Okrenete na zadnju stranu korica, a tamo – „Kejsi Polard... bla bla bla... tajanstvenih anonimnih video klipova koje neko izbacuje na Internet... bla bla truć... marketing, globalizacija i terorizam.. bla bla truć truć... ona prati nagovještaje tajne koja je uznemirujuća itd. itd.“

Ispod toga još blurbova:

„Ozbiljan triler, postavljen u distopijsku sadašnjicu... raskošan i vješto vođen.“

„Toliko je dobro da su uobičajeni superlativi nedovoljni.“ (ajde!)

„Gibson nam je podario jedan od prvih autentičnih i vitalnih romana dvadeset prvog vijeka.“

„Elegantno, opčinjavajuće... bla bla“.

Stvarno, reko bi čovjek da mu je u ruke palo remek-djelo koje zasjenjuje kompletno dotadašnje ljudsko stvaralaštvo, uključujući Bibliju, Mahabharatu, Ramajanu, naše epske pjesme, Dostojevskog, Šekspira, Harmsa i Džejmsa Herberta. Mom oduševljenju nije bilo kraja! Al oćeš đavola – iako sam se uvijek u životu držao pravila da o knjizi treba suditi na osnovu korica, ponekad se to pokaže kao pogrešan pristup.

Prije nego što počnem nešto detaljnije da opisujem šta me je toliko iznerviralo, moram da napomenem sljedeće: Do sada nisam čitao nijedan Gibsonov roman, ali pročitao sam nekoliko kratkih priča i uglavnom su mi se svidjele jer mi prija ta njegova cajberpank vizija. Pored toga, obožavao sam ekranizaciju njegove priče Džoni Mnemonik – vizuelno, mislim jednostavno da kiberpank treba tako da izgleda na ekranu i tačka.

Međutim, Prepoznavanje obrazaca nije kiberpank. Ovom mulcu je iz nekog razloga palo na pamet da pod stare dane počne da se pravi pametan i piše neke savremene (as in smještene u sadašnjicu) trilere. Nije to samo po sebi problem, naravno, već to što je sve uradio na pogrešan način.

Prvo, za jednu knjigu koja je toliko nabijena raznoraznim brendovima i trubi o marketingu i sličnim stvarima, na koricama nalazim zapanjujuću količinu false advertisinga. Vrlo ironično, ili možda nije? U knjizi nema apsolutno ništa uznemirujuće, a pojmanje neka tamo „vizija našeg vremena“ (šta god to dođavola značilo). Možda se to odnosi na to da nam je Gibson vrlo suptilno (nabrajanjem marke svega što se pojavljuje u knjizi, od kompjutera do pertli) prikazao potrošačko društvo ili tako nešto? U tom slučaju, ovo je naivnije od nekog tamo srednjoškolskog pismenog rada iz srpskog na temu Proljeće je stiglo u naš grad i sve je veselo i šareno i ptice cvrkuću.

No dobro, da se mi ne bavimo onim što je autor htio da kaže (to ionako zna samo on), već da vidimo šta je rekao. Dakle, ta njegova sumanuta opdsjednutost markama i tipovima i opisima najsitnijih prokletih detalja (zar stvarno moramo da znamo koje su boje bile pločice na podu neke proklete prostorije koja se pojavljuje u ukupno jednom pasusu?) usporava pripovijedanje i nervira čitaoca (barem mene), tako da sam nekoliko puta poželio da autora odalamim oklagijom po tikvi. On sasvim sigurno smatra da mi moramo da budemo impresionirani njegovim poznavanjem svega i to mi redovno ide na živce. „Vidi me, vidi šta ja sve znam! Tomi Hilfiger, to ti je kopija kopijine kopije! Prada – no good!“ itd. Problem sa ovim napadnim pripovjedačkim urlanjem (koje podsjeća na ono Nušićevo „ja imam nove pipe!“) je što to može da impresionira samo potpune naivčine.

Kad smo već kod toga, postoji još nekoliko pasusa gdje kroz dijaloge ili razmišljanja glavne junakinje pisac prosipa neku kenjažu tipa „Mi nemamo budućnost, jer nam je sadašnjost suviše nestabilna“ (za razliku od prošlih vremena koja su bila tako stabilna!) koja bi valjda trebalo da da određenu „dubinu“ nečemu što je u suštini potpuno generički triler.

Još jedan problem s Gibsonovim „ja imam nove pipe!“ pripovijedanjem je što kad se dočepa nekog umjereno interesantnog poređenja, on ga zgrabi i ne pušta i ponavlja ga ne dva ili tri puta nego pedeset hiljada puta. Npr. negdje na početku knjige lukavo se dosjetio da Britaniju predstavi kao „svijet u ogledalu“ (znate ono, auti idu lijevom stranom i tome slično) i to ne bi bilo ništa sporno da poslije tu „svijet u ogledalu“ mantru nije ponavljao na svakoj prokletoj stranici svoje proklete knjižurine. Ma goni se u materinu i ti i tvoj svijet u ogledalu, gnjavatorčino!

Isto tako su mi vanredno iritantne njegove iscjepkane rečenice. Primjer iz trećeg poglavlja:

Otišla je do Harvija Nikolsa i pozlilo joj je. Trebalo je da pretpostavi šta će biti. S obzirom na to kako reaguje na brendove.

Ne, posljednje dvije rečenice nikako nisu mogle da budu spojene u jednu! Ili:

Nije išla na forum. Zbog mogućih referenci na sadržaj segmenta.

Za ovo bi mu čak i MS Word prijavio nekompletnu rečenicu i predložio da bude spojeno. Uvijek sam za silovanje gramatike ako se time postiže neki kvalitetan efekt, ali ako je taj efekt istovremeno silovanje mozga čitaoca, onda sam protiv.

Izuzimajući ove sitnice, nemam većih zamjerki na stil pisanja. Na dva ili tri mjesta nalaze se divno jednostavni a opet efektni opisi (npr. Tokio na dnu akvarijuma kišne svjetlosti, e TO je bloody briljantno poređenje!“). Ostalo u dovoljnoj mjeri služi svrsi. Valjda.

Problem dakle nije stil nego sama priča, koja je jednostavno naopaka s koje god strane da je zagledaš. Krenućemo od glavne junakinje. Ja ne pamtim kad sam vidio izvještačenije stvorenje od ovog. Ona je zapravo čisti robot, ali ne kvalitetan robot kao R. Danil Olivo ili Marvin ili oni iz Ratova zvijezda. Ovaj robot je jedan kompletan iritantni davež. Do samog kraja knjige ona ne pokazuje apsolutno nikakve emocije, na kraju se rasplače nekoliko puta, ali i kad plače i dalje je kao robot. Prije nego što me, u ovo teško vrijeme potpune političke korektnosti, spopadne neki zaštitnik prava robota, da se ogradim – nemam apsolutno ništa protiv robota. Nisam robofob. Samo smatram da bi ljudska bića trebalo da budu opisana kao ljudska bića, a roboti kao roboti. Ljudska bića mogu da budu ovakva ili onakva, ali nekakve emocije imaju. Apsolutno svi likovi (uključujući ruskog mafijaša koji se pojavi na pet minuta i kaže ukupno tri rečenice) životniji su od glavne junakinje, što je porazno.

Kad smo već kod glavne junakinje – njeno ime je Kejsi Polard, ima 32 godine i radi kao neka vrsta marketinškog konsultanta frilensera. Iz nekog razloga, ona je odlična u prepoznavanju raznoraznih trendova („volim sve što vole mladi“) i nju angažuju da procijeni hoće li nova verzija nekakvog logotipa biti uspješna or not. Zanimljivost u vezi sa njom je što ima alergijsku reakciju na skoro sve brendove, zato sa odjeće koju kupuje uklanja etikete i ostalo, a kad vidi neki veliki simbol, odma joj ne bude dobro. U takvim trenucima ima svoju uzrečicu, koja nije nešto fenomenalno tipa „Sto mu vampira“ već glasi „Popio je patku u lice pri brzini od neznamnijakolko čvorova“. Lično smatram da je „sto mu vampira“ mnogo bolja uzrečica, ali Gibson je drukčijeg mišljenja, tako da ćemo se njegove patke dobro nagledati u ovoj knjizi. Da prostite na izrazu.

Meni je sama ova postavka bila potpuno sumanuta i neuvjerljiva, doduše nemam blagog pojma o medicini i psihologiji, pa se ograđujem. Možda nešto ovako stvarno i postoji, ali svakako je vrlo neobično. Doduše, ko sam uopšte ja da se javljam, sa svojim strahom od zvuka koji se prostire van prostorije u kojoj je nastao i sa izbjegavanjem stajanja na ivice ploča na trotoaru?

Iritantnost glavne junakinje donekle je umanjena činjenicom da se stalno tušira, što nije toliko značajno za samu knjigu koliko za nastupajuću filmsku vezriju, za koju se nadamo da će da prikaže bar dvije ili tri od tih scena. Pored toga, bitna značajka je da joj je otac (čuveni obezbjeđivač američkih ambasada i guru za sikjuriti) nestao 11. septembra, ali ne u direktnoj vezi sa rušenjem Kula bliznakinja. Međutim, ni razmišljanja o ocu nju ne navode da pokaže nekakve emocije or something. On je tu zapravo kao nekakav plot device, mada u suštini, kad se sve sabere i oduzme, uopšte nije bio neophodan.

Osnovna stvar oko koje se sve vrti, i što je ujedno urađeno ubjedljivo najgluplje u cijeloj knjizi, jesu misteriozni video klipovi koji se pojavljuju na internetu. To su segmenti nečega, pojavljuju se u relativno ravnomjernim intervalima (ali na različitim mjestima), traju vrlo kratko (cirka jednu minutu) i predstavljaju apsolutni fenomen. Čitav Internet bruji o njima, tu je gomila zaluđenika koji ih analiziraju u tančine, pojavljuju se na televizijskim vijestima, a našu heroinu bogati gazda nekakve reklamne kompanije angažuje da pronađe autora tih klipova, ko da mu u najmanju ruku život od toga zavisi.

Pa dobro, pitaćete se vi, šta se dođavola dešava na tim klipovima? Ako se sjetimo zadnjih korica i „tajne koja je uznemirujuća“ i uzimajući u obzir da su ti klipovi (popularno nazvani Materijal aka The Footage) globalni fenomen, to neizostavno mora biti nešto megastravično, tipa neko hosteloliko kasapljenje, stravični snuff sa maltretiranjem nedužne djece ili u najmanju ruku autentični snimci jezivih japanskih dugokosih prikaza koje narušavaju granicu između našeg i svijeta duhova i pokazuju da moramo da se odreknemo dosadašnjeg racionalnog pogleda na svijet jer on ne može da odgovori na sva pitanja koja život postavlja pred njega. Right? A onda će se na kraju ispostaviti da iza svega toga stoji neka supertajna multinacionalna masonska korporacija i da su SVI dio te igre i onda će da bude kao kraj Invazije kradljivaca tijela... i...

E pa NI BLIZU! Pazite molim vas šta je u pitanju: Na početku knjige Kejsi saznaje da se pojavio najnoviji klip, 135. po redu, te da se u tom klipu dešava nešto nesvakidašnje. I zaista, u tom (da naglasim, sto trideset petom) dijelu neki lik i neka cura se poljube (!!!!!!!!!!)

Nadam se da ste se relativno brzo vratili na stolice nakon pada na pod od stravičnog šoka koji je ovo prouzrokovalo. E sad, da vidimo šta sve ovo znači. Taj GLOBALNI FENOMEN, koji analizira čitava armija fanatika širom svijeta, sastoji se od snimaka muškarca i žene koji rade ne znamo tačno šta (jedino 135. klip je opisan u knjizi), ali vrhunac svega toga je poljubac. Ej! Dakle, ne znamo šta je bilo u prethodna sto trideset i četiri dijela, ali znamo sigurno da nije bilo nikakvih poljubaca, a mislim da bezbjedno možemo da pretpostavimo da nema ni nekih ubistava ili čudovišta, jer bi to izazvalo veću pompu od poljubca. I dakle armije analitičara i zaluđenika su se okupile oko sto trideset i četiri fragmenta na kojima se ne dešava apsolutno ništa. Šta li je to privuklo toliku pažnju Gibson mudro ne opisuje (a i šta bi uopšte mogao da opiše?), ali bez pardona očekuje od nas da povjerujemo da je čitav svijet poludio oko snimaka na kojima se ne dešava ništa i da su svi strpljivo izdržali sto trideset i četiri dijela do tog infamoznog poljupca. Idi begaj, Gibsone! Ovakvu budalaštinu nisam pročitao još od... ma ne znam jesam li ikad pročitao nešto gluplje od ovoga.

Gibson očigledno nije gledao Videodrom, a biće da nije čuo ni za Ring i druga djela koja imaju (donekle) sličnu tematiku. I mada je to čista digresija – kako da se sad ne prisjetimo genijalnosti tog japanskog genijalnog filma (a i njegovog prilično dobrog američkog rimejka) koji nam infamozni snimak eksplicitno prikazuje na samom početku i taj snimak jeste sve to što se u filmu najavljuje, dakle jeste opčinjavajući i uznemirujući i sve to? E za takav snimak bi postao globalni fenomen, a ovaj Gibsonov bi vjerovatno poslije dva ili tri dijela bio proglašen za čisti davež i bataljen po kratkom postupku.

Zapravo, to možda u realnom svijetu – u Gibsonovom svijetu taj snimak (u kome se inače ništa ne dešava) ima neku hipnotičku privlačnost, izmještenost iz prostorno-vremenskog konteksta, tako da su horde fanova između ostalog motivisane i da otkriju gdje je sve to snimano i koje bi trebalo da je vrijeme radnje (if any).

Tu negdje nam stiže još jedna najveća glupost u literaturi dvaes prvog vijeka, a i šire. Naime, naši vajni zaluđenici mrtvi ozbiljni raspravljaju o tome da li je film snimljen sa živim glumcima ili je kompjuterski generisan (?!?!?!?). Pazite, molim vas, ovo se dešava dvije hiljade druge godine, dakle sedam godina prije Avatara (koji ionako ni sam nije potpuno kompjuterski generisan), u vrijeme kada je Final Fantasy bio vrhunac kompjuterskogenerisane animacije. Dakle, evo sad, skoro deset godina nakon dešavanja u knjizi, tehnologija još nije ni blizu da stvori kompjuterski generisan lik koji bi bio potpuno vjeran stvarnosti, a Gibson očekuje od nas da povjerujemo da je moguće da se to desi 2002. Pliz pliz PLIZ, mejk it gou avej!

Kejsino otkrivanje porijekla snimka je, mora se priznati, zanimljivo. Početak priče je zatiče u Londonu, a odatle putuje u Tokio i Moskvu, uz pomoć saradnika otkriva šifre u snimku, ispituje tajne mape i sl. i sve je to vrlo kompetentno, osim što nam nad glavom stalno visi pitanje „What's the point???“.

Pored toga, pokazuje se, nažalost, da Gibson blagog pojma nema sa pisanjem trilera, ko da nikad u životu nije pročitao nijednu knjigu Agate Kristi. Kejsi bez ikakvih problema otkriva rješenje misterije snimka, koje je jednako nezanimljivo kao i sama „misterija“ i sve se to dešava potpuno pravolinijski, praktično bez ikakvog poremećujućeg faktora. Pri tome je zanimljivo kako problem nije mogao biti riješen bez pomoći trojice likova na koje ona potpuno slučajno nabasa na ulici. Kraj knjige je toliko antiklima(k?)tičan da bi čovjek pomislio „Dođavola, kakvo razočarenje!“, samo da onaj prethodni dio takođe nije toliko prokleto nemaštovit. U suštini, ovo je knjiga o apsolutno ničemu, gdje čitaoca pokreće jedino očekivanje da do kraja postane o nečemu. Meni je bila prilično zanimljiva i pročitao sam je dosta brzo, ali sad kad sam vam rekao da je kraj izduvana lopta, apsolutno nema potrebe da je čitate.

Maloprije sam bio na Vikipediji i vidim da je Gibson izgleda načisto batalio kiberpank i posvetio se pisanju nastavaka ove knjige. I'll make sure da ih ne pročitam, a ti Vilijame si jedna teška budaletina. Nek ti Džoni Mnemonik oprosti za tvoje grijehe. Such a waste – tako dobar naslov, tako dobre korice... :-(