OSTRVO PROKLETIH by Đorđe Bajić

Čuvena izreka kako o knjizi ne treba suditi na osnovu korica je jedna od onih kojih se nikad nisam držao. Sjećam se recimo zime 1999. kad sam u jednoj beogradskoj knjižari naletio na knjigu Magla Džejmsa Herberta. Sa oduševljenjem sam je kupio, iako nikad nisam čuo ni za nju ni za njenog autora (tad sam još bio vrlo mlad i u horor neupućen). Razlog? Na koricama se nalazila fantastična slika nekakvog gadnog čudovišta kako čuči na gomili odsječenih ljudskih glava. Sama knjiga pokazala se odličnom i iako nije sadržala pomenuto čudovište, bilo je sasvim dovoljno kasapljenja, krvoliptanja, pogibija i deformacija da se ne osjetim nimalo prevarenim.

Poenta do koje pokušavam da dođem je sljedeća – volim kad knjiga ili film isporuči ono što obećava, bilo pakovanjem bilo naslovom, a Ostrvo prokletih Đorđa Bajića spada upravo u tu kategoriju (ja ću sad da se pravim autora ne poznajem lično, pa ću ga u nastavku teksta zvati imenom a ne nadimkom po kome je poznatiji u našim forumskim krugovima, ne bih li sačuvao kakvu-takvu objektivnost). Sliku imate gore, da sad ne prepričavam i ne trošim dragocjen prostor koji mogu mnogo bolje da iskoristim za baljezganje.

Malo istorijskih podataka: Prije mnogo godina blaženopočivši sajt Screaming Planet organizovao je konkurs za kratku priču na kom je Đorđe učestvovao sa svojim čedom nazvanim Zombie Island Porno Massacre. Pričica je govorila o grupici porno zvijezda koje su namamljene na ostrvo puno zombija da im posluže za ručak. Ono što je bilo frustrirajuće u vezi s tom pričom jeste što se završila taman kad je postalo najzanimljivije. Roman Ostrvo prokletih konačno nam opisuje šta se dešavalo kasnije, a bogme i ranije – originalna priča je, uz određene izmjene, našla svoje mjesto u četvrtom poglavlju romana.

Ostrvo prokletih je, koliko je meni poznato, prvi autentični srpski B-horor u pisanoj formi, koji obožavaocima ovakve umjetnosti nudi sve ono što mogu da očekuju od nje – tu su zombiji (a bogme i vampiri), naoružane opasne razbijačice, golotinja, seks, ubistva, zločinački mastermajndovi koji igraju jezive igre s glavnim junacima, zatim zombiji, porno zvijezde, vidovnjaci, Srbi, egzotično ostrvo čija ljepota krije nešto jezivo, zatim... jesam li već spomenuo zombije? U suštini, reklo bi se da je prilično nezahvalan posao utrpati sve ove elemente na jedno mjesto, međutim ne bi se moglo reći da knjiga pati od prenatrpanosti, ono u smislu „Dobro, dao si nam zombije, a kog će ti đavola ovaj vampir???“. Svaki pojedinačni element ima svoju svrhu, čak i onaj nesretni vidovnjak prema kome sam bio vrlo skeptičan na početku.

Konačno, o čemu se ovde do đavola radi? U alternativnoj... čini mi se 2003., ali nemojte me držati za riječ, prošlo je već više mjeseci kako sam čitao knjigu i ne sjećam se da se vrijeme dešavanja eksplicitno u njoj navodi, tako da je sve zasnovano na mojim tadašnjim proračunima za koje sam zaboravio na čemu su zasnovani, dakle u alternativnoj smatraćemo 2003. godini, kada je prisustvo vampira u našem svijetu svima poznato i prihvaćeno, negdje na periferiji Los Anđelesa dejstvuje Agencija čiji je lider izvjesni Englez zvani Tristan Ranister, a čiji je posao da... rješava probleme. U suštini – ako imate peh sa nekim monstrumom ili krvopijom druge vrste, Agencija je vaš čovjek. Dotična Agencija je potpuno multinacionalna, mada u njoj dominiraju Srbi (?!?), što bi možda moglo da se objasni činjenicom da je Đorđe Bajić naše gore list i da je ovo neka vrsta lokalpatriotizma, nalik na Karla Maja.

Uglavnom, pomenuta Agencija dobija zadatak da sa Ostrva prokletih (u indonezijskom arhipelagu) izvuče porno zvijezdu koja je tamo zaglavila. Razlog – pomenuto ostrvo je puno zombija. Tristan u akciju šalje kompletan tim i uvjeren je da će sve proći bez problema. Razlog – Agencija već dugo sarađuje sa ekscentričnim vidovnjakom Gregorom Samsom (!), koji ih unaprijed obavještava o tome da li će akcija biti uspješna ili ne. Tako oni prihvataju samo one slučajeve za koje se zna da u njima niko iz ekipe neće biti povrijeđen ili roknut. Ovo izgleda prilično fatalno po atmosferu knjige jer gdje je napetost, gdje je tenzija, gdje je grozničavo iščekivanje dok se identifikujemo sa Markom i ostatkom tima i strijepimo i grickamo nokte očekujući da ih svakog trenutka nešto zgrabi iz obližnjeg ormara?

Pa, ovo je riješeno na vrlo jednostavan i očigledan način – odmah po iskrcavanju na Ostrvo tim upada u gadnu nevolju, rascjepljuje se na dva potpuno izolovana dijela i vrlo brzo postaje jasno da ih je vidovnjak preveslao. Takođe postaje jasno da je neko zamijesio čorbu mnogo gadniju od nekoliko gladnih zombija – naime, naši heroji otkrivaju da je na Ostrvu napravljena scenografija iz Čarobnjaka iz Oza, tj. da su postali dio sumanutog rialiti šoua (?) koji kombinuje ovaj vanvremenski klasik sa takođe vanvremenskim stvarima kao što su seks i zombiji. Jedina osoba koja može da preokrene tok događaja je Lulu Dubrovna, srpska verzija Alis iz Resident Evil serijala, s tom razlikom što Lulu kao oružje uglavnom koristi svoje štikle (ako mislite da je ovo neefikasno, pitajte kako se osjećaju oni zombiji kojima su te štikle rascopale glave). Njen posao je da održi unesrećene porno zvijezde u životu dovoljno dugo dok im se ne pridruži drugi dio tima i/ili dok se ne probudi vampir kojeg su ponijeli sa sobom. Problem je što pored demoliranja zombi napasti konstantno mora da vodi računa i o nesposobnom Marku, koji na svakom koraku samo pravi probleme.

Za razliku od nekih poznatijih ostvarenja kao što su Zločin i kazna ili Magla Džejmsa Herberta, koje su namijenjene svima, Ostrvo prokletih cilja na relativno uzak kružok horor fanova, koji ne samo da vole zombije (to se valjda podrazumijeva?), već su i čitali Čarobnjaka iz Oza, vole filmove kao što su Hostel i Saw i ne smeta im da se junakinje zarad viših ciljeva povremeno razgolite. Zanimljiv je pristup opisima – iako nasilja, čudovišta, seksa i golotinje ima na svakom koraku, zapravo vrlo malo toga je opisano pretjerano eksplicitno. Sjećam se tek jedne ili dvije scene sa rascopavanjem glave i prosipanjem mozgova, a i vrlo je malo dupe-sise-bradavice-pornjava eksplicitnih opisa seksualnih akata. Međutim, ni u jednom trenutku se nećete osjećati zakinutim za ove stvari, jer ova knjiga ima tu dobro poznatu atmosferu (dosta nabudženog, doduše) B horora i ako ste pogledali dovoljno takvih, vaša mašta će da obavi ostatak posla. Zahvaljujući nadasve zanimljivoj priči i sastojcima koje obožavamo svi mi koji spadamo u gore opisanu ciljnu grupu, ovo je knjiga koju je teško ostaviti iz ruku, osim ako niste recimo na odmoru u Grčkoj, pa treba da idete na neki izlet i da se spremite za to. I osim ako ste neki namćorasti profesor francuske književnosti or something. Skoro cijelim tokom (ili tokom skoro cijelog?) čitanja imao sam sjajan osjećaj tipa „Hej, pa ovo ko da je pisano specijalno za mene! Bring it on!“. Prednost Ostrva prokletih u odnosu na prosječan B film je u tome što traje mnogo duže i što će vas grijati danima tokom hladnih zimskih noći, dok film ispucate za u vr' glave dva sata.

E sad da malo cjepidlačimo. Pored gore pomenutih neosporno dobrih strana, knjiga ima i mane, neke sitnije a neke krupnije, koje ću pokušati da opišem što je moguće detaljnije, mada mi je već dosta toga izvjetrilo iz glave i ostavilo mjesto za raznorazne matematičke indukcije, relacije, funkcije, baze podataka i šta ti ja znam.

Prvo i osnovno je:

1.      Stil

U suštini, moglo bi se reći da je knjiga na pojedinim mjestima dosta stilski neispeglana. Povremeno naiđe nekakva rečenica ili čak čitav pasus od kojeg se jednostavno namrštite i pomislite kako to jednostavno ne funkcioniše. Nemojte me tjerati da vam navodim primjere jer nisam bio toliko besposlen da držim u ruci papir i olovku (uostalom, kako bih onda rukovao knjigom?) pa da sve zapisujem. Što mi pada na pamet ovako napamet je recimo „To, lutko!“ navijanje pred monitorom ili povremeni autorovi komentari tipa „hoće to od sekiracije“ itd. Ovo zna da zasmeta i da povremeno ruinira ugođaj i nekako me podsjeća (opet) na Džejmsa Herberta, čije djelo Others ima vjerovatno najbolju ideju i najzanimljiviju priču, a značajno je oslabljeno neobično tankim stilom.

2.      Dijalozi

Niko nije očekivao Deadwood, ali mislim da bi dijalozi morali da budu malo maštovitiji. Sve se uglavnom svodi na generičke konstatacije očiglednog ili tugovanje ili tome slično, jednostavno nema lika koji bi svojim vickastim opservacijama i komentarima malo rasteretio atmosferu. Zdruge strane, ovo treba shvatiti uslovno, jer ipak je knjiga omaž B hororima, koji generalno nemaju baš šekspirovske dijaloge, if ju get maj mining.

3.      Likovi

Likovi u ovoj knjizi okvirno mogu da se svrstaju u četiri grupe: facetine koje razvaljuju (Lulu, vampir Časlav), simpatični (Tom Strong, Kara Kristal, itd.), naporni (Beba, Marko) i relativno nebitni (većina ostalih). Što se tiče Bebe, Đorđe je uložio dosta truda da nam ispriča njenu biografiju i to je lijepo, ali mislim da ta priča treba da bude neko odvojeno djelo. Njeno smucanje po italijanskim B filmovima je interesantno i ne predstavlja problem što se tiče... interesantnosti (duh!), ali ipak u značajnoj mjeri utiče na to da prava makljaža počne relativno kasno. Pored toga, njena svrha je uglavnom da kuka i brine za svog sestrića, što je lijepo i poštovanja dostojno za jednu tetku, ali vjerujem da bi većina krvožednih horor obožavalaca (myself included) voljela da umjesto toga vidi više klanja, prvenstveno od strane Lulu i Časlava. Kad smo već kod pomenutog vampira, mnogo više bih volio da nam je umjesto Bebine priče ispričana njegova, mislim priča. Međutim, kako čujem, to će možda da se desi u novoj antologiji Gorana Skrobonje, tako da to željno iščekujemo.

Što se Marka tiče, on je standardni na-početku-mekušac-koji-treba-da-postane-čovjek, ali to njegovo pretvaranje u ljudsko biće je toliko dugotrajan proces da se već svima popeo na vrh glave, vjerujem čak i svojoj tetki. Mislim da se on svojoj tetki popeo na vrh glave, a ne da ja vjerujem svojoj tetki. Mislim, to da ja vjerujem svojoj tetki se valjda podrazumijeva. Suma sumarum, Marko je konstantan teret i za članove ekipe i za čitaoca i mislim da ga je trebalo momentalno eksterminisati i očekujemo da se u nastavku potrudi i opravda povjerenje koje mu je ukazao autor ostavivši ga u životu.

Zajedno sa ovim ide gore pomenuta stalna Bebina briga i kukanje oće li joj neko roknuti sestrića, pa onda tješenja prisutnih članova ekipe itd. i sve se to na nekim mjestima prepliće sa dešavanjima na Ostrvu prokletih, koja su mnogo zanimljivija.

Generalno mislim da je sve ovo sadržano u prve tri tačke moglo lako da se izbjegne da je Đorđe utrpao malo više humora u sve to. Dođavola, ipak su u pitanju izmišljeni likovi i nema potrebe da se štede – malo više nihilizma, cinizma, sarkazma i orgazma ne bi škodilo. Pardon, ovog posljednjeg ima sasvim dovoljno.

Idemo dalje:

4.      Ne znam kako da nazovem ovu tačku

Ovo pod 4 treba shvatiti samo uslovno kao manu jer ničim ne ometa čitanje, ali ipak eto da spomenem. Naime, struktura knjiga i baratanje likovima pomalo je neobično. Spomenuo sam već da su nam detaljno opisani Marko i Beba, da fali recimo Časlavova priča itd., a dodao bih da bi bilo sjajno da nam je detaljnije opisano kako je Bava postala Ostrvo prokletih. Doduše, tu sasvim sigurno ima materijala za poseban roman.

E sad, Agencija kako rekosmo sadrži veliki broj operativaca, međutim ne vidim koja je svrha njihovog uvođenja kad skoro kompletan tim već na samom početku ostaje potpuno izolovan od događaja i tek se na kraju pridruže akciji. Ovde se naravno pravimo da je ovo potpuno izolovan roman, međutim svakako da očekujemo da Đorđe ispuni obećanje s kraja knjige i napiše nastavak, koji bi sve to pokrio. Na kraju krajeva, treba da se produbi i priča o rivalstvu Časlava i Marka oko Lulu, mada ne vidim kako između pravog vampira i nekog ko podsjeća na Roberta Petinsona ili Tejlora Lotnera uopšte može da bude dileme. No, kako kažu, ljubav je gluva. Pardon, slijepa.

I konačno

5.      Objašnjavanje referenci

Kao što možete i da očekujete, Đorđe, kao veliki poznavalac horor filma (a izgleda i filmova za odrasle?!), obogatio je knjigu raznim referencama na ovaj svima omiljeni žanr, međutim dosta njih gubi na snazi jednostavnom činjenicom da ih je autor objasnio, što vam je ko da objašnjavate vic. Ko skonta, skonta i štaš mu sad. Npr. mislim da nije trebalo da se eksplicitno navodi odakle je Lulu pokupila svoje prezime, mada ovo vodi do vrlo simpatične situacije kad se Marko izblamira svojim neznanjem da su Šrederovi Ljudi mačke zapravo rimejk.

Ovo je vrlo filmična knjiga, što je očigledno sjajno, ali s druge strane i problem, jer ono što izgleda super na ekranu ne mora obavezno da bude super i u pisanoj formi. Đorđe se uglavnom zadovoljio time da nam ispriča događaje i nije se (srećom) zadržavao na opisima raznoraznih šuma, planina, gradova, bandera i sl., ali rečenice je svakako trebalo nekako obogatiti. Knjiga koja pati od sličnog problema je Put za Mars Erika Ajdla. I tu sam, kao i ovde, pomislio „Dođavola, hoću da gledam film po ovome i to odmah!“, mada je imala neke blentave dijaloge i opise. Postoje neke naznake da bi po Ostrvu prokletih stvarno mogao da se snimi film (egzotični indonežanski arhipelag, tj. jedno njegovo ostrvo, bio bi zamijenjen Golim otokom, što ukazuje na određeni društveni komentar, ali ja se nadam, ako filma bude, da će autori ipak da se orijentišu na krv i golotinju a ne na društveni komentar). U filmskoj verziji za Lulu predlažem Milu Jovović, za Časlava Sergeja Trifunovića, a za Marka Necu iz Srećnih ljudi. Over and out.

P.S. Upravo sam primijetio da je ovaj rivju dug skoro kolko i sama knjiga.