Filmovi o Troji!!!

U narednih nekoliko postova pozabavićemo se trojanskim ratom, onako kako je predstavljen u filmu i literaturi. Prvi tekst bavi se komparativnom komparacijom nekoliko filmova o Troji i prvo mjesto gdje sam ga metnuo je forum Znaka Sagite (http://www.znaksagite.com/diskusije/) Za kvalitet ne odgovaram, to sam piskarao u vrijeme kad sam još bio vrlo mlad i prije nego što sam pročitao Ilijadu i Odiseju. U narednim tekstovima napisaću nešto više o ovim solidnim knjigama.

------------------------------------------------------------------------------------------

 

Uvod

S

vrha ovog traktata je da nižepotpisana individua (to jest ja) čitaoce (to jest vas) udavi nasumičnim i besmislenim trabunjanjem. Tema nije toliko bitna, ali evo – filmovi o Troji pružaju solidan materijal za dugo i iscrpno maltretiranje.

Tekst je napisan na osnovu sljedeća tri filma:

Helen of Troy (1956) – režija: Robert Wise

Helen of Troy (2003, TV) – režija: John Kent Harrison

Troy (2004) – režija: Wolfgang Petersen

Najraniju (Wiseovu) verziju ćemo iste sekunde da izbacimo iz razmatranja i da se skoncentrišemo na preostala dva vrlo dobra filma. Zašto? Iz prostog razloga što je taj film totalni krš, crno-bijela budalaština gdje su svi Grci Srbi a Trojanci Bošnjaci, Paris je heroj i razbija Menelaja u fer borbi samo da bi ga neki smrad zažagao mačem s leđa i ubio na mjestu. Helena je prinuđena da se vrati kući s mrskim gadom Menelajem, ali u svom srcu je svjesna da će u afterlajfu da se sretne s milim Parisom. Čak i da zanemarimo crno-bijelost (nažalost, pod ovim ne mislim na crno-bijelu fotografiju – film je u boji, ali nema boje, if you get my meaning, wink, wink), teško je tolerisati užasne glumce. Ovi malo matoriji su koliko toliko podnošljivi, ali glavno dvoje su kuku majko. Paris, iako heroj filma, takav je mrljavac da je čudno kako ga i rođena majka voli, a kamo li najljepša žena na svijetu. Or is she? Zapravo, njena sluškinja (koju glumi mlađana Brižit Bardo) je mnogo ljepša. Pored toga, njihova «gluma» je takva da bi komotno mogli da dođu na časove u Narodno pozorište Republike Srpske. Dobro, sad im je malo kasno za to, znajući da je film snimljen prije pedeset godina, ali jasno je na šta mislim.

Suma sumarum, u daljem tekstu vjerovatno više nećemo pominjati ovaj film.

Bogovi

 

Zanimljivi su neki negativni komentari koji su se pojavili u vezi sa Trojom Volfganga Petersena. Naime, neki ljudi se žale na blasfemiju potpunog izbacivanja bogova iz priče. Kao, u pitanju je skrnavljenje Homera i slično. Moram da priznam jednu rupčagu u svom književnom obrazovanju – Ilijadu nisam čitao (mada planiram u skorije vrijeme), ali mislim da je odluka o koncentrisanju isključivo na ljude potpuno prirodna i zapravo jedina normalna. Kao što reče neko (preciznije: Kristina Đuković, http://jebotenik.blogspot.com/) – ubacivanje, pored svih ovih silnih homo sapiensa, još i raznoraznih božanstava stvorilo bi pravu latinoameričku sapunicu od filma. I konačno – izbacivanje bogova nije počelo od Volfganga Petersena. I obje prethodne verzije (da, znam, upravo sam prekršio obećanje dato u posljednjoj rečenici uvoda) to čine. Bajati film iz pedeset šeste potpuno, a u TV seriji iz 2003 uloga bogova svedena je na to da se u obliku vizije prikaže Parisov susret sa tri boginje (čini mi se da su u pitanju Afrodita, Atina i Hera, ali nemojte me držati za riječ jer nisam baš dobro zapamtio) na samom početku filma, kao i da se spomene da je Helena zapravo Zevsova kćerka. To je otprilike to – u daljem toku događaja, pogotovo u samoj borbi, njihov uticaj je ignorisan.

Helene (warning: this paragraph contains NUDITY!)

 

Nakon što smo Zevsa i kompaniju skinuli s vrata, red je da se pozabavimo i onim što je, bar na papiru, povod za rat (o ovom povodu ćemo još da pričamo kad za to dođe vrijeme). I naravno, red je da još jednom prekršim obećanje s početka teksta. Dakle, u filmu iz pedeset šeste Helenu glumi Italijanka Rosanna Podesta, tipična plavuša iz tog vremena, s tim da naravno nema ni zrnce harizme koju posjeduju neke njene poznatije kolegice. Njena gluma (kao i gluma ostalih likova iz tog filma) je standardno pozorišna i potpuno prevaziđena za današnje standarde. Za ondašnje ne znam. Što se tiče TV verzije iz dvije iljade i treće, stvari su nešto bolje. Sienna Guillory (poznata nam kao opaka Džil Valentajn iz filma Resident Evil 2) fino izgleda na ekranu, mada ni njena gluma nije nešto o čemu biste pisali kući. Međutim, Sienna je pristala da uradi jednu od najbizarnijih scena koje ste ikad vidjeli u nekoj TV seriji – naime, hoda potpuno gola kroz ogromnu prostoriju punu grčkih kraljeva. Ne pitajte za razlog. Dobro, reći ću vam. Ali kasnije. Elem, tokom tog njenog hoda (kada je kamera prikazuje otpozadi, što je, mora se priznati, scena o kojoj biste definitivno pisali kući) tu se negdje nađe i Paris, koji je došao da ugovori sa Menelajem neki biznis oko šverca cigareta i kad je vidio tako golu Helenu – bam! Nije ni čudo što mu se nešto poremetilo u glavi. I konačno, što se tiče Troje iz 2004., u ulozi Helene je Diane (Heid)kruger, poznata manekenka, koju su stvarno dotjerali da izgleda sjajno i to je hands down od ove tri Helene ubjedljivo najljepša. Naravno, Diane (Heid)kruger nije ništa bolja glumica od moje strine (koja, btw, čak i ne postoji, pošto ja nemam čak ni strica, a to je apsolutni prerequisite da biste imali strinu, osim naravno ako recimo imate i strica i strinu pa stric umre a ostane strina, e u tom slučaju imate strinu a nemate strica, ali ja svakako nisam imao strica in the first place), ali to nije toliko bitno, pošto se vrlo malo pojavljuje u filmu. Za to malo ipak uspijeva da nam pokaže grudi, a bogme i stražnjicu u jednoj potencijalno fenomenalnoj sceni kad leži gola na krevetu. Ta bi scena (potencijalno bolja čak i od slične scene sa Charlize Theron iz filma Cider House Rules) bila nešto o čemu biste pisali kući da se iznad ovog prekrasnog ženskog tijela kao kakva zla kob ne nadvija prokleti golišavi Orlando Bloom :x Kažu da je Volfgang Petersen planirao da se Helena uopšte ne pojavljuje u filmu. To bi sa čisto filmske tačke gledišta zapravo bio odličan potez (naravno, producenti to nisu dozvolili), ali bismo onda ostali bez Diane (Heid)kruger i njenih prelijepih... očiju.

 

Parisi

 

Generalno, Helen of Troy (iz 2003) i Troy su prilično komplementni filmovi – oba imaju i vrline i mane, s tim da skoro uvijek ono što je dobro urađeno u jednom filmu škripi u onom drugom i obrnuto (izostavljam naravno verziju iz pedeset šeste u kojoj sve škripi). To je prilično frustrirajuće, zapravo, jer počnete da mislite «Jao, da su OVO uzeli iz ovog filma, a ONO pak iz onog itd. imali bismo SAVRŠEN film o Troji!». Tretman Parisa je jedna od stvari koje su (po mom skromnom mišljenju (zapravo prekrižite ovo «skromnom»! ko dođavola piše ovaj članak, vi ili ja???)) bolje urađene u TV filmu.

 

Prva očigledna prednost TV filma u odnosu na spektakl Volganga Petersena je što Parisa ne glumi Orlando Blum nego neki nepoznati glumac. Ovo predstavlja, cijenim, odstupanje od Homerovog tretmana. Naime, Paris bi trebalo da je ušljivo balavo derište i za takvu ulogu Orlando Blum je savršen. Ali, u TV verziji Paris nije baš sasvim žensko, ima čak i neku harizmu, pa se u nekim trenucima opasno približava trenutku da postane simpatičan (!). Ovde prvenstveno mislim na njegove antidržavne stavove s početka filma.

 

Dakle, u TV filmu (u daljem tekstu: TV film, naspram Troje iz 2004. koju ćemo od sada da zovemo Volfgangovim čedom) pratimo šta se sa Parisom dešava od trenutka kad ga, na urgiranje vajne mu starije sestre Kasandre (koja je kao neka proročica, gadura jedna) izbacuju napolje s namjerom da ga koknu, jer je ona predvidjela da će on da donese propast Troji. To je i jedan od razloga zašto je simpatičniji u ovom filmu nego u ostala dva – morate bar malo da se sažalite na nekoga koga su kad je bio novorođenče izbacili napolje u namjeri da ga ubiju na mjestu. Elem, njega spašava nekakav čoban ili možda ribar, nije bitno, tek Paris postaje čoban nesvjestan svog kraljevskog porijekla (inače, pravo ime mu je zapravo Aleksandros). Fakat da vlast brutalno i nemilosrdno naplaćuje poreze izaziva kod pravednog Parisa bijes i srdžbu prema režimu, a ko može da se ne identifikuje sa takvom ličnošću? Kap koja preliva čašu jeste trenutak kad mu odnose voljenog bika da bi ga iskoristili kao nagradu na nekakvom turniru u makljaži. Pored povećanja simpatije prema Parisu, ovaj moment lijepo služi i da prikaže malo drugačiju stranu Troje od apsolutnog savršenstva kako je predstavljena u drugim filmovima (znate ono, bogat grad, prekrasni ljudi, mudar i pravedan kralj, ma da se čovjek istopi, bolje neg' u Izraelu za vrijeme Solomona). Već sam pomenuo da se Paris zaljubi u Helenu kad je vidi golu na derneku (on je inače otišao tamo da pregovara sa Menelajem oko otvaranja kafane), mada ju je zapravo već vidio onda kada je birao najljepšu boginju u pećini.

 

S druge strane, u Volfgangovom čedu veza Parisa i Helene nema ni glavu ni rep. Prvi put kad ih vidimo zajedno, oni su već konzumirali jedno drugo nekoliko puta, a odmah smo čašćeni dijalozima tipa «Last night was a mistake!», ko da gledamo kakvu tinejdžersku dramurdu a ne film o jednoj od najvećih bitaka svih vremena. Zahvaljujući srednjoj do lošoj glumi obje strane, uopšte ne možemo da steknemo osjećaj da se njih dvoje nešto pretjerano vole. Jedini osjećaj koji stičemo je da su oboje loši glumci. Uglavnom, iako nisam čitao Ilijadu, pretpostavljam da je ovo «pravi» Paris. Ne pretjerano veliki borac, ali ne odbija priliku da nekog zažaga strijelom iz daljine (u pitanju je preteča modernih snajperista, koje smo vidjeli u ratu u Bosni). Bastard.

 

Sad da se opet vratimo na TV film. Da bi vratio svog bika, Paris odlučuje da se lično prijavi na turnir i pobijedi, kad već nema drugog načina, jer je vlast gluva za njegove molbe. On je, naime, tokom svog pastirskog života, u pauzi između sakupljanja ovaca i čitanja romana o Šejnu iz pera (ne Kaktus) Džeka Slejda vrijedno učio borbene tehnike i postao je respektabilan (ako već ne fenomenalan) borac. Nakon nekoliko sređenih protivnika, dolazi finale u kojem se suočava sa ni manje ni više nego princom Hektorom, najboljim fajterom u čitavoj Opštini Visoko, a možda čak i u cijelom srednjebosanskom kantonu. Iako povrijeđen, Paris uspijeva da sredi Hektora u teškoj i neizvjesnoj borbi, zahvaljujući jednom sretnom potezu na samom kraju (zapravo nesretnoj intervenciji naporne Kasandre, koja je dekoncentrisala Hektora svojim povicima «Kill him!!!»).

 

Nakon što Parisa proglase pobjednikom i vrate mu njegovog bika, Kasandra obznanjuje da je to zapravo Aleksandros, ono ljigavo malo đubre koje će da donese propast Troji. Kako je Kasandra velika proročica (sve do tada je pogodila, uključujući pol djeteta, izbijanje prvog i drugog svjetskog rata i pojavu Hitlera, kao i pobjedu Conge nad Nalbandijanom na ovogodišnjem Mastersu u Parizu (gle, u Parizu, kakve li ironije)), dakle pošto je Kasandra velika proročica, Prijam, Hektor i kompanija sa dosta rezerve primaju Parisa nazad i on se vraća kući u kraljevski dvor, ali suočen sa prilično hladnom atmosferom među najmilijima. Što li se nije vratio da bude pastir, nije mi jasno. I ovde se tretiraju neka potencijalno bitna pitanja, kao npr. sudbina pojedinca vs. sudbina države i sl. i to mi se sviđa.

 

All in all, šta se dalje dešavalo sa ovim likom, biće ispričano kroz tekstove o ostalim likovima. Bitno je da ponovimo da je Paris iz TV verzije mnogo simpatičniji i harizmatičniji lik i jedini je ekranizovani Paris koji nije smjesta pobudio moju mržnju. Paris iz Volfgangovog čeda je... well, Orlando Bloom.

 

Kasandra

 

Neobično, ali Kasandra je potpuno ignorisana u Volfgangovom čedu, dok je u TV filmu veoma bitan lik. Ona se pojavljuje i u onom filmu koji nećemo da spominjemo, ali ovde je baš upečatljiva. Još kao malo dijete tražila je da se Paris ubije, a mnogo godina kasnije, kad je odrasla, tražila je da se Paris ubije. I toliko se dernjala i vikala da su je na kraju strpali u zatvor da je malo smire. Ne treba ni da spominjem da je bila manje nego zadovoljna kad se pored sve muke još i Helena pojavila tamo. To je ko da se posiječete na sječivo mašine za rezanje hljeba, a onda vam neko gasi cigarete na toj rani. Ne sjećam se tačno šta se sa njom desilo, ali mislim da ju je neko koknuo.

 

Tezej

 

Tezej (u tumačenju Stellana Skarsgaarda) se ničim izazvan pojavljuje u TV verziji, otima Helenu, nešto baljezga i i biva ubijen. Naravno, u ostala dva filma ga nema.

 

Hektor

 

Hektor je najveći heroj u Troji, junačina u rangu jednog Milorada Čavića. U oba filma je tako, s tim da glumac iz TV verzije ipak ima nešto manje harizme (mada je i sam jako dobar) i ipak je tu Hektorovo nepovjerenje prema Parisu (čak i spremnost da ga kokne!) zbog Kasandrinog proročanstva. S druge strane, u Volfgangovom čedu on je praktično glavni lik, borac apsolutno bez mane i straha, u tumačenju fantastičnog Erika Bane. Taj čovjek zna kako se antički heroj prebacuje na ekran i svaka mu čast za ovu ulogu. On je zaslužan i za jednu od najboljih scena u sva tri filma – kad nakon borbe s Patroklom (za koga je mislio da je Ahil) skine njegovu masku, njegov izraz lica, bez ijedne izgovorene riječi, jasno govori «Oh, Fuk Mi, ubio sam dijete!». Fenomenalno! Ukratko – na polju Hektora apsolutnu prevagu (uz poštovanje prema anonimnom glumcu koji je bio dosta dobar u TV verziji) odnose Erik Bana i Volfgangovo čedo. Šta je na kraju bilo sa Hektorom, vidjećemo kad budemo govorili o Ahilu.

 

Ahil

 

Ahil je, uz Hektora, praktično centralni lik Volfgangovog čeda. Fenomenalan ratnik, antički zavodnik plavušan, koji spava s nekoliko žena odjednom, jedino što mu je u životu bitno je da se proslavi toliko da ga buduće generacije pamte hiljadama godina (i uspjelo mu je, right?). However, Ahil ipak nije bezdušno đubre. Čak se malčice i zaljubio pa je kroz onu papazjaniju na kraju pokušavao da pronađe svoju curu, ali je nadrapao od onog smrada Parisa. Takođe, Ahil ne može da smisli Agamemnona – korijeni sukoba leže u jednom honoraru koji je zbog neke papirologije legao na Agamemnonov račun, a ovaj odbio da ga isplati Ahilu. Kasnije, Ahil jednostavno ne benda živu silu i potpuno ignoriše fakat da mu je Agamemnon nadređeni, pa tako u jednom trenutku jednostavno odbija da se dalje bori i to traje sve dok Hektor ne sredi Patrokla (Ahilovog mladog rođaka) i direktno navuče sebi bijedu na vrat (čitaj: Ahilov bijes). U onoj verziji o kojoj ne govorimo eksplicitno je navedeno da Ahil ne želi da se bori jer mu Agamemnon nije dao herojski kredit. I u ovoj se manje-više svodi na to.

Ovaj junak je ujedno i ubjedljivo najslabija tačka TV verzije. Zahvaljujući činjenici da je tamo glavni lik Agamemnon, neki drugi heroji su morali da saferuju, pa je tako Ahil sveden na fusnotu i to na lošu fusnotu. Predstavili su ga kao sirovog primitivnog ćelavog rmpaliju koji u jednom trenutku iz čista mira vrisne «Blimey, pa ja sam se vrlo malo pojavljivao u ovom filmu! Hektore, dođi da te ubijem!» i onda ubije Hektora i počne da ga vozika oko zidina grada. Ovo je predstavljeno u kombinaciji sa drugim scenama, ali bolje i tako nego nikako, kao u Volfgangovom čedu. Čak ni pola sata duži Director's Cut ne sadrži scenu vožnje. Još jedna ilustracija koliko je Ahil u TV filmu marginalan lik je što uopšte ne postoji sukob između njega i Agamemnona. On čak jasno nekoliko puta izjavljuje «I fight for King Agamemnon!»

Suma sumarum – Ahil u tumačenju uglavnom dosta dobrog (izuzimajući povremeno isturanje donje vilice, koje čini da čovjek liči na uvrijeđenog trogodišnjeg dječačića) Breda Pita je apsolutno trijumfalan u odnosu na TV verziju.

 

Menelaj i Agamemnon

 

Braća su, pa je red da ih predstavimo zajedno. Agamemnon, kao konstantno najveće đubre antičkog svijeta i njegov promjenljivi mlađi brat Menelaj su zapravo motori kompletnog trojanskog rata. Iako u Volfgangovom čedu u njihovim ulogama imamo sjajne glumce Briana Coxa i (meni veoma dragog) Brendana Gleesona, vjerujte mi na riječ – likovi u TV verziji su mnoooogo bolji i ostaje mi samo da se žderem i da mislim kakav bi to film bio da su njih ubacili u ovu holivudsku verziju.

 

Da se razumijemo – Brajan Koks je odličan. Ali Agamemnon je upravo fascinantan negativac, prava inspiracija za moderne ratne zločince. O tome kakav ludak je u pitanju najbolje govori ne njegova totalna manija za osvajanjem svega živog (to su imali i Hitler i Napoleon i Stefan Dušan) nego trenutak koji je ignorisan u Volfgangovom čedu, a prikazan u TV verziji – nejmli, kad manijak bez trunke razmišljanja žrtvuje rođenu kćerku Ifigeniju samo da bi dobio dobar vjetar za put u rat. U TV verziji on je još iz čista mira silovao Helenu kad je došla da se ponudi Grcima u zamjenu da ovi ne srede Trojance, a na kraju je nadrapao kad ga je izbola rođena žena Klitemnestra, koja je imala određenih zamjerki na ubistvo jadnog djeteta (u Volfgangovom čedu Agamemnon je nadrapao kad je pokušao da obljubi Ahilovu curu pa ga ova zbola nožem, okreni-obrni, žene su mu došle glave). Inače, u TV verziji Agamemnon mučki rokne Parisa s leđa taman dok se ovaj grli sa svojom curom i tako ga pošalje u vječna lovišta, dok njih dvoje u Volfgangovom čedu bez problema zbrišu u inostranstvo sa konvojem izbjeglica.

 

Jasno je da je za ulogu jednog ovakvog psihopate neophodan pravi autentični filmski psihopata. Autori ovog filma našli su ga u fenomenalnom Rufusu Sewellu, koji taj neki ludačko-ubilački pogled ima po definiciji, te mu ovakva uloga nije predstavljala problem. Recimo scena kad on drnda Helenu dok Menelaj pokušava da se probije kroz kordon policije i spriječi ga u tome je jednostavno da se naježiš. Naročito pogled koji mu uputi. Ako se sjećate Velikog Dijabola iz istoimene epizode Dilana Doga, tamo čini mi se ima sličan pogled. Ukratko – Rufus Sewell je genije i njegov harizmatični portret Agamemnona je jednostavno (uz konkurenciju uloge Erika Bane) najbolja performansa u oba filma.

 

Velike su razlike u tretmanu Menelaja i opet na štetu Volfgangovog čeda. Tu je Menelaj još jedan pohotni matori starac kome je do Helene stalo ko do stare krpe i želi je nazad samo da bi, citiram ga, «mogao da je zadavi sopstvenim rukama». U suštini, pored dominantnih Ahila i Hektora Menelaj nije previše bitan, te mu Volfgang Petersen dozvoljava da pogine od Hektorove ruke zato što je dirao njegovog malog brata.

 

S druge strane, za razliku od Volfgangovog čeda i verzije o kojoj ne govorimo, u TV filmu je Menelaj dosta simpatičan lik, mlađi čovjek bez brade. On dobija Helenu kockom, ali dođavola, ona mu se ipak jako sviđa i nije čiter i varalica. Ova TV verzija je jedina gdje on stvarno do krajnosti pobjesni isključivo zbog te brutalne krađe žene i ide u rat samo da bi nju doveo nazad. E sad, druga je stvar što Agamemnon ima druge planove. Prilikom borbe s Parisom on trijumfuje, ali ga ne ubije već njih dvojica malo prodivane i Menelaj pokaže uncu razumijevanja za Parisove motive i njegove ljubavne jade. U posljednjoj sceni njemu Helena kaže «I cannot love you» na što on odgovara «What will you do?», ona kaže «I will follow» i on onda «I accept». I onda zajedno odšetaju u fejdaut. Sasvim solidan kraj za razliku od stereotipnosti završetaka druga dva filma.

 

Uopšte, nikad mi se nije sviđalo to predstavljanje svih Grka kao pomahnitalih pokvarenih ubica kojima je krađa Menelajeve žene samo dobro opravdanje da pokolju Trojance. Ova verzija se bar donekle razlikuje od takvih pojednostavljenih portretisanja i zaslužuje pohvale s te strane.

 

Da sumiramo – Agamemnona i Menelaja uzeti iz TV verzije.

 

Ostali likovi

 

Time smo čini mi se pokrili sve osnove likove. Valja spomenuti još Odiseja koji je dosta dobro predstavljen u obje verzije, ali ipak je tu Šonbin odličan u Volfgangovom čedu i odnosi pobjedu. Već sam spomenuo ničim izazvanog Tezeja. Što se žena tiče, frapantno je kako su u Volfgangovom čedu sve same slabe glumice. Ne zna se ko je gori – Diane Kruger kao Helena ili Saffron Burrows kao Andromaha. Što se Prijama tiče, u TV verziji ga glumi Džon Ris-Dejvis i mnogo je respektabilniji od Pitera O' Tula, koji konstantno ima facu kao da ga nešto boli. Takođe mi se ne sviđa što je bez ikakvih potpitanja potpuno spreman da u kuću pusti ženu spartanskog kralja. Džon Ris-Dejvis je bar postavio neka potpitanja.

 

Trojanski konj

 

U verziji o kojoj nećemo da govorimo toliko je veliki da u njega jedva mogu da stanu tri hobita. U ostale dvije verzije je dobro napravljen, ali konjina iz TV verzije je nekako veličanstvenija.

Krv, borbene scene i izgled generalno

 

Bez većih poteškoća pobjedu odnosi Volfgangovo čedo. Sjajna koreografija, nekoliko dosta krvavih scena, gomila statista, odlična scenografija, haos, vatra, eksplozije, sve savršeno za jedan pravi spektakl. TV verzija takođe nije loša po tom pitanju, ali apsolutno nema poređenja za holivudskim megaspektaklom. E sad, kako najveći dio od tri sata i deset minuta koliko traje Volfgangovo čedo otpada upravo na sjajne scene borbe, jasno je da na kraju ovaj film moramo da proglasimo najboljim.

 

Daklem: Najbolji od ovih filmova je Troja Volfganga Petersena, prvenstveno zbog sjajnih scena borbe, izvanrednog lika Hektora i ne mnogo slabijeg Ahila. Prednosti TV verzije su Agamemnon i Menelaj i još poneka scenaristička rješenja. Npr. čitav uvod u rat je urađen mnogo bolje – u Volfgangovom čedu to je nekako smušeno, kao da je scenarista bio pijan, pa sam u jednom trenutku pomislio «Kad će ovi već jednom da prestanu da kenjaju i da počnu da se bore?». Naravno, kad Grci krenu prema Troji, film počinje da biva sve bolji i bolji i do kraja praktično nema mana (osim izostavljanja Ahilovog tegljenja Hektora oko grada). Ukratko – zbog potpunosti utiska i te kako vrijedi pogledati obje verzije. Eto vam sad.

------------

 

To bi bilo to. Smatrajte se upozorenim da ću na svaki negativni komentar odgovoriti sa "Bitch please".

Vampiriku

Svi mi volimo da pišemo haiku jer je to kul i ko piše haiku taj je faca, a ko ne piše haiku taj  je običan propali luzer kome bi bilo bolje da se zabije u jazbinu iz koje je izgmizao i pokrije po tikvi i umukne, umjesto što se nešto javlja i laprda i maltretira pošten svijet svojim budalaštinama. Dakle, haiku je esencija društvene prihvatljivosti i prihvatljivosti uopšte, međutim sa tom vrstom poezije postoje najmanje dva bitna problema, koja ćemo pokušati da riješimo u ovom traktatu:

 

Prvo, uopšte nije jednostavno pisati haiku. U nas se tradicionalno uzima da se takva vrsta poezije sastoji od tri stiha sa ukupno 17 slogova, formata 5-7-5. Međutim, to zapravo nije sasvim ispravno, jer ako odete na Vikipediju (a znamo da sve što vas zanima možete da nađete na Vikipediji i ko ne koristi Vikipediju taj je običan bijedni pacov), vidjećete da je to zapravo sedamnaest nekakvih japanskih čuda koja su slična slogu, ali nisu baš pravi slog. Uspostaviti neku funkciju između tih japanskih čuda i naših slogova nije nimalo jednostavno.

 

Druga stvar, a to se već moglo naslutiti iz ove prve, riječ je o japanskoj vrsti poezije. Da ne pomisli neko da sam rasista ili tako nešto, ja svim srcem podržavam nabavku strane robe ako je ona kvalitetnog kvaliteta, međutim, korišćenjem domaćih proizvoda dajemo boost našoj ekonomiji, pomažemo otvaranje novih radnih mjesta i dobrobit svih nas. Dakle, uz priznavanje neospornih zasluga haikua, neophodno je dizajnirati našu sopstvenu vrstu poezije, koja može da mu parira na svim poljima.

 

Takvu vrstu poezije pokušaćemo da definišemo u ovom traktatu. Ona će biti zasnovana na slogovima kakve poznajemo iz srpskohrvatskog i engleskog jezika, a ne na japanskim komplikovanim čudesima. Na taj način biće riješena oba problema koja smo gore naveli.

 

Nova vrsta poezije treba da izgleda ovako: Prva strofa sastoji se od dva stiha, pri čemu prvi ima jedanaest slogova, a drugi sedam. Nakon drugog stiha opciono mogu da se pojave i tri tačke, koje označavaju nedorečenost misli. Druga strofa sastoji se od tri stiha - prvi sa četiri sloga, drugi sa šest, treći opet sa četiri, mada neki od ovih stihova mogu da se spoje u jedan ako to osnovna misao nalaže, mada broj slogova mora da ostane očuvan. Takođe, moguće je (uz očuvanje formata stihova) dvije strofe spojiti u jednu.

 

Ovakvu vrstu poezije nazivaćemo vampiriku. Primjer pjesme koja zadovoljava sva navedena pravila je na primjer ostvarenje Ja sam vampir:

 

 

JA SAM VAMPIR

 

Sada više nema nikakve sumnje

Kako boli istina...

 

Ja sam vampir

A možda i nisam

Sve zavisi

 

 

Zbog dosta strogih pravila za broj slogova po stihu, teško je naći pjesme koje u potpunosti zadovoljavaju kriterijume vampirikua. Zbog toga se uvodi slabija kategorija, pod nazivom poluvampiriku, koja ima samo dva stiha, sa jedanaest i sedam slogova (to je ono što zapravo odgovara prvoj strofi vampirikua). Vampiriku ima još i naziv puni vampiriku, da bi se razlikovao od poluvampirikua.

 

Neki zajedljivci bi mogli zajedljivo da prokomentarišu da je ovakva vrsta poezije teški blef i da smo samo pobrojali slogove u stihovima ranije napisane pjesme. Pa šta onda? Zar je bitno kako je poezija nastala? Bitno je da imamo pravila koja omogućavaju divnu skladnost i rijeku emocija i slika koje izviru iz svakog stiha. Uostalom, niko vas ne tjera da pišete vampiriku. Možete, zapravo, da uzmete svoj haiku i da se zajedno sa njim i kamenog od petsto kila bacite pod obližnji vodopad.

Nekoliko pjesmica iz zbirke Igvanodon

VITAMINI

 

Moj je ujak tip

Tip koji ne voli da tipizira
On riječi svoje ne vadi iz glave
Već ih vadi iz trbuha

Moj je ujak lak kao san

Kao maslačak i kao prepelice
Njegove riječi odzvanjaju bezdušno
U ovom svijetu rđe i sreće

Moj ujak je kamila

On svoje vitamine neskupo prodaje
I večernjom srećom tugu slama
I dnevnom nesrećom sreću slama
I nadjevnom krizom budućnost slama
I veselom dogodovštinom sreću slama
I veselom mašinom sreću slama
I tugom svojom tugu slama
I sreću srca srećom slama
A tugu glave tugom slama
I viziju budućnosti srećom slama
A viziju tuge srećom slama
I noćne ptice pohodnice koje uvenu kao cvijet
I sreću tugom slamaju

A moj ujak krišom noću tugu slama

I optimizmom i požrtvovanošću tugu slama
A veselim optimizmom sreću slama
A veselim štapom kičmu slama


PROSJAK

Prosio sam, prosio

Prosio na ulici
Nisam htio ništa
Sam da zaradim

Prosio sam, prosio

Prosio za pare
Ko ne htjede da udijeli
Puco sam pištoljem
(na njega)

Prosio sam, prosio

Tražio da mi daju
Malo para ili neku
Koricu hljeba
Bilo šta, samo da
Preživim

Nisam mogao sam da

Zaradim
Jer nisam imao posla
A nisam ni školu završio
Da bih mogao da radim
Jer obično traže
Školovane ljude
Da rade
A ja kako nisam bio
Školovan
Nisam mogao da radim
Nisu me školovali
Moji roditelji
Jer nisu imali para
A radili su dan i noć
Moj tata je radio dan i noć
Da bi me prehranio
I školovao
Ali nije uspio
A njegov je posao bilo
Prosjačenje
Prosio je, prosio
Prosio na ulici
Prosio je, prosio
Prosio dan i noć
On je bio prosjak
Ali nije mogao da zaradi
Dovoljno novca da nas
Školuje
Te smo tako prinuđeni
Da prosimo i prosimo
Prosimo dan i noć


MOJ STRIC

Moj je stric ljudina

Na kamenu mirno stoji
Pogleda uprtog negdje u daljinu
On čeka...

Sunce žeže s nebesa

A on metnuo ruku na čelo
(Da zakloni oči od sunca)
I pogleda uprtog negdje u daljinu

On čeka...

A sunce sija s nebesa
U ruci mu vile, zabodene u zemlju
A kamen je ogroman

Uopšte ne znam kako se popeo na taj kamen

Ali sad je, eto, tu
I čeka
Čeka pogleda uprtog u daljinu

Na glavurdi mu slamnati šešir

Štiti valjda glavu od sunca
Koje nemilosrdno prži s nebesa
Dok on čeka...

Moj stric stoji na kamenu nepomično

Nepomično kao statua, kao kip
Dok sunce sija sa nebesa, on se ne obazire
A na nebu nijednog oblačka

Nosi one farmerke s tregerima

I velikim džepom naprijed
Čizme su mu one gumene, što ljudi nose
Ljudi po selima

Dok sunce veselo sija s nebesa

I nebo je bez ijednog oblačka
Moj stric kao mačka, kao prelog
Kao statua miran čeka. I čeka...

U ustima mu travka
Koju nemilice žvaće svojim zubima
Prebacuje s jedne strane na drugu
Dok mu se pogled gubi negdje u daljini

Na nebu nijednog oblačka

Samo sunce, žuti dukat, koji sija
Dok moj stric stoji na kamenu i
Pogleda uprtog u daljinu čeka...

KOZMETIČKA PROMJENA

Sjeti se vremena kad si bio mlad

Kad si bio mlad i kad nisi bio star
Kad su zlaćani vampiri lepetali okolo
I magarci kukurikali u štalama od sreće

Kad si mogao da postigneš što si htio

Samo je trebalo malo snage, volje, požrtvovanja
Sreće, zdravlja, truda, zalaganja
Nastojanja, potruđivanja, čeprkanja
Pokušavanja, truđenja
Miliona dolara

Sjeti se kad je šumom krševitom

Odzvanjala planinska misao jarebice
I stočne pijace mirisale na znoj i divlje svinje
Kad su loptaste čigraste životinje
Konzumirale ljude

Sjeti se kad je odzvanjalo širokom dolinom

«Ej, smradino ljigava, crko dabogda!»
I kad su te svi voljeli, a to je bilo vrijeme prije
Nego što se tvoja mama udala za čavku
Za životinju čavku
A pod čavkom mi podrazumijevamo medvjeda

Medvjed je veselo skakutao po granama drveća

Noseći u ustima list runolist od ljudskih sjećanja
U rukama noseći prljave tanjire i kupus od skuše
S tim da pod skušom podrazumijevamo ljudske leševe
Tada si bio mlad a sad si star

Sad si star kao Grčka

I medvjedi više ne skakuću ulicama
Sad lete iznad sokaka i rešetaju mitraljezima odozgo
Čine pokolje
Nad nedužnim stanovništvom
Ljudi im ne mogu ništa
Jer medvjedi su dobri

A pod medvjedima podrazumijevamo komarce

Nadgledao si stoku, sve one krave, svinje, telad i ovce

I volove i bikove
A stoka je nadgledala tebe
I tjerala te da paseš
Da paseš travu
Vražja stoka

A ti si sjedio na travi, odmarao se pod suncem

U krošnji velikog kristalnog drveta
I cijepao si sikirom kamen neotesan
I pjevao neke tužne pjesme
Dok te je medvjed posmatrao iz potaje
A plakao si za svojim hrčkom
A pod hrčkom podrazumijevamo hrčka
To jest tiranosaurusa

O lajkovanju

Najgore je kad na Fejsbuku imate "dežurnog lajkera". Šta je to? Pa to je osoba koja lajkuje sve (ili gotovo sve) statuse koje postavite. To nerijetko zna da dovede do opuštanja - uopšte se više ne trudite da vaši statusi budu dubokoumni, pronicljivi, duhoviti, informativni,... već jednostavno napišete prvu stvar koja vam padne na pamet: na primjer, "danas sam jeo šnicle za ručak". Ovakav status može da prođe ako ste Lorenco Lamas ili neka slična holivudska mega-zvijezda, ali ako ste običan nikogović kao većina ljudi, ne možete očekivati da sakupite veliki broj lajkova.

Međutim, čak i da napišete nešto što smatrate apsolutnim otkrovenjem i najboljim statusom u istoriji ljudske rase, može se desiti da vaš dežurni lajker taj status ne lajkuje. Vaš misaono-emotivni proces u tom slučaju najvjerovatnije će da funkcioniše ovako:

 

Faza 1: Samoispitivanje Prvo razmišljate o tome da ste nekako vi sami krivi za nedostatak lajka, da ste, može biti, nekako tim statusom uvrijedili dotičnu osobu. Onda čitate status po nekoliko puta, detektujete sva njegova moguća očigledna i skrivena značenja (ovaj korak se sprovodi naročito studiozno u slučaju da je dežurni lajker žensko, jer je poznato da se žene vrlo lako uvrijede zbog raznoraznih gluposti, no offense), razne načine na koje bi neko mogao da ga protumači, i u većini slučajeva zaključićete da u samom statusu nema ništa zbog čega bi se dežurni lajker osjetio pogođenim. Zatim nastupa

 

Faza 2: Prebacivanje krivice Nakon što ste detaljno izanalizirali status i utvrdili da je on zaista onako genijalan kako ste mislili na početku i da ne sadrži ništa uvredljivo za bilo koga, dolazite do zaključka da je zapravo kriv upravo - dežurni lajker. To je zapravo jedna psihički nestabilna i lako uvredljiva osoba kojoj je i najmanja sitnica dovoljna da ne lajkuje neki status. Pati od ekstremnog mazohizma i revnosno pretražuje statuse svih svojih prijatelja tražeći i najmanji povod za njihovo nelajkovanje. Pitate se zašto uopšte komunicirate sa tom običnom budalom i ozbiljno razmišljate da je anfrendujete i (eventualno) anfolovujete. Međutim, onda slijedi smirivanje i racionalisanje pogleda: ne vjerujete ipak da je vaš dežurni lajker poremećeni psihopata, on je možda jednostavno glup i nije razumio genijalnost posta. Bijes ustupa mjesto sažaljenju - jedno nelajkovanje statusa vi ćete preživjeti, ali vaš dežurni lajker (mada mu je taj status već ozbiljno uzdrman!) čitav život će morati da živi sa sobom i svojom glupošću!

 

Faza 3: Opravdavanje prijatelja Na kraju vam pada na pamet da vaš prijatelj možda jednostavno nije ni pročitao status, pa da ga zato nije lajkovao. Možda nije bio na Fejsbuku tog dana ili je iz nekog razloga teško bolestan i posljednje o čemu razmišlja jeste lajkovanje vašeg statusa. Međutim, u praksi se najčešće pokazuje da ovo nije slučaj. Taman kad se ponadate da je nelajkovanje jednostavno posljedica neke teške bolesti, pojavljuje se status vašeg prijatelja, koji postavlja svoju sliku s Kube, gdje pije margaritu i jede margaritu, i piše "Evo me na Kubi, zdrav sam kao dren i uživam!". "Dobro je", pomislite vi, "uživa na Kubi i vjerovatno tek povremeno ode na Fejsbuk da postavi neku sličicu i slično" i taman kad pomislite da je situacija lijepo razriješena, stiže još jedan status prijatelja: "Na Kubi sam, družim se sa svojim vjernim laptopom i redovno i detaljno čitam SVE statuse, nešto lajkujem a nešto NE LAJKUJEM!".

 

Ili tako nešto. Uglavnom, ja nemam dežurnih lajkera, ali postoji dosta ljudi kojima sam ja dežurni lajker.

 



ISBN

Maloprije sam napravio vjerovatno najgoru picu u istoriji ljudskog roda i tokom konzumacije iste pala mi je na pamet apsolutno fenomenalna ideja za kompjuterski program koji će da predstavlja revoluciju u... svemu! Poslušajte o čemu se radi:

 

Ideja je sljedeća: Kao unos unesete ISBN broj neke knjige, a kao rezultat program vam vrati današnji datum (!) Da odmah otklonimo potencijalnu nedoumicu: Ovo "današnji datum" ne odnosi se na datum kada korisnik koristi program, već upravo na današnji datum, 28. oktobar 2012. Neko ko nije pri čistoj svijesti mogao bi da prokomentariše "Kakva je to glupost da program vraća isti rezultat za sve moguće upite?", ali taj neko očigledno nema pojma s pojmom. Evo, sudite sami: Zar bi iko normalan pokušavao da otkrije koji je datum uz pomoć ISBN broja neke knjige? Pa to je suludo! Jednostavno bi pogledao u kalendar i stvar riješena.

 

Ovaj program bi prvenstveno bio od koristi onima koji bi nekad u budućnosti željeli da znaju koji je danas bio datum. I do tog datuma se jednostavno dolazi, a to je još jedna frapantna izvanrednost programa - funkcioniše za bilo koji ISBN! Dakle jednostavno dograbite prvu knjigu koja vam je pod rukom i saznanje koji je danas bio datum udaljeno je svega nekoliko kuckaja na tastaturi.

 

Nije čudo što su se odmah pojavile ideje za slične programe ili modifikacije postojećeg. Tako je Horst Timor iz Braunšvajga u Švajcarskoj predložio da se napravi sličan program za 23. mart 1579., dok je Zubo Slijepčević došao do vrlo hrabre ideje da se kao inicijalni unos uopšte ne koristi ISBN (zbog određene kompleksnosti njegovog unošenja), već bar kod sa pakovanja nekog proizvoda, pri čemu bi se u programu obezbijedio intuitivan interfejs pomoću kojeg bi korisnik crtao one tanke i debele uspravne linije.

 

Koja god od ovih varijanti da zaživi, nema sumnje da će u budućnosti biti znatno lakše doći do današnjeg datuma nego danas.

VAMPIRSKO GNIJEZDO

Inspektor Džonson je pripalio cigaretu. Pogleda na mrtav leš (postoji i živi leš, ali koristi se uglavnom kao fraza) izazivao je mučninu, ali on je bio dovoljno iskusan da ga to ne uznemiri previše. Riješio je preko nula ovakvih slučajeva.

Međutim, nešto mu nije dalo mira. Sve je bilo nekako previše... očigledno. Kao da je ubica namjerno svuda ostavio svoje potpise. Kao da je želio da ga uhvate. Ili to... ili je neko Daglasu Dalgasonu namjestio ubistvo.

 

Džonson je još jednom prešao preko kompletnog dokaznog materijala:

-          U tijelu je pronađen izuzetno jak otrov ciprofloksacin, koji je imao da se kupi samo u jednoj apoteci u gradu. Od apotekara je saznao da je posljednji i jedini kupac u proteklih sto godina bio Daglas Daglason.

-          Tijelo je bilo razrezano na dva komada motornom testerom Stihl. Od radnika u Stihlovoj prodavnici saznalo se da je Daglas Daglason dan ranije kupio jedan od najboljih modela (koji je ležao pored leša).

 

-          Pored leša je nađena Daglasonova kreditna kartica.

-          U čelu se nalazio metak kalibra 31.423 mm, koji je u tom gradu jedino koristio plaćeni ubica Nikolas Niklason. Niklason je tvrdio da ga je unajmio Daglas Daglason. Inače, Niklasonova tarifa je 523624 $ i 5 centi po ubistvu. Dan ranije Daglas Daglason je iz banke uzeo tačno 523624 dolara i 5 centi.

-          Nešto što nije bilo dokaz samo po sebi, ali izazivalo je sumnju: U džepu mrtvaca nađena je oporuka. Citiram: «U slučaju moje smrti, svih svojih petsto milijardi dolara ostavljam svom jedinom prijatelju Daglasu Daglasonu. Kako sam prilično zdrav, jedini način da on dobije novac u dogledno vrijeme je da me neko mučki ubije.»

-          Neposredno pored tijela na pločniku nađen je natpis koji je očigledno umirući urezao noktima koristeći posljednje atome snage: «Ubio me je Daglas Daglason!»

-          Vrat žrtve bio je slomljen, a na njemu su pronađeni otisci Daglasa Daglasona.

-          Mrtvac je u ruci držao kasetu na kojoj je bio snimljen sinoćnji telefonski razgovor između njega i Daglasona. Posljednju rečenicu je izgovorio Daglason: «Ubiću te sutra!!!»

-          Pored leša je nađena fotografija koju je snimio neki japanski turista. Na njoj se vidjelo kako Daglason ubija Majera (žrtvu o kojoj ovde govorimo).

-          Na CNN-u je emitovan polusatni snimak ubistva na kome se jasno vidjelo da je ubica Daglason. Naime, ekipa CNN-a je radila neku reportažu u blizini i slučajno su se zatekli na mjestu ubistva, pa su iskoristili priliku da sve snime.

-          Tog dana je izašla mjesečna top-lista bestselera. Na prvom mjestu je bila knjiga Daglasa Daglasona pod nazivom «Zašto moram da ubijem Daglasa Majera» sa petsto miliona prodatih primjeraka.

-          U Daglasonovoj kući je nađeno mnoštvo primjeraka knjige «Kako ubiti Daglasa Majera».

-          Mnogi svjedoci tvrde da su neposredno nakon vremena za koje se smatra da je ubistvo počinjeno vidjeli Daglasa Daglasona kako veselo trči kroz grad i viče «Jao kako sam veseo što sam ubio Daglasa Majera!»

-          I na kraju, upravo u tim trenucima Daglas Daglason je stajao pored inspektora Džonsona i dernjao se: «Hej, bastardu, ja sam ubio Majera! Ja, Daglas Daglason! Čuješ li me? Ja, niko drugi!»

 

Na sudu je advokatima odbrane bilo jako teško da pobiju sve ove dokaze. Zato su pokušali da dokažu da je ubistvo počinjeno u afektu, da Daglason nije bio pri čistoj svijesti, ali i tu su naišli na teško savladiv problem kad je u Daglasonovoj kući pronađeno petsto strana rukopisa pod nazivom «Deset godina planiranja ubistva Daglasa Majera by Douglas Douglason» koji je očigledno bio ispisan Daglasonovim rukopisom. Eto vam sad.

 

Kraj

Nekoliko pjesmica (1)

 

Evo vam tri pjesmice da vam ne bude dosadno. Prva se zove Lažeš kako zineš i napisana je dosta davno, ali mislim da je sad aktuelna zbog ove predizborne kampanje and stuff.

 

LAŽEŠ KAKO ZINEŠ

Ne vjerujem ti više

Ne vjerujem tvojim lažima

Kako otvoriš usta, nešto slažeš

Ti si lažov, lažov, lažov

Hell, ne vjerujem ti ni kad govoriš istinu!

Jer stalno lažeš

Svako slovo koje izlazi iz tvojih usta

Je laž

Ti lažeš, lažeš, lažeš

Stalno lažeš

Pa dokle više tako?

Tvoje su riječi kao silan vjetar

I ruše zidove i barikade

Ali u tebi istine nema ni trun

Zato što stalno lažeš

Na formularima koje popunjavaš

Namjerno pišeš pogrešne podatke

I preganjaš se po sudovima

Zbog svojih laži

Međutim ponekad kažeš i istinu

I tad nastupi prava konfuzija

Jedna rekao bih konfuzija



 

 

Sljedeća pjesmica je na engleskom, zove se A Forest of Trees i napisana je juče. Atmosfera je slična pjesmama Edgara Alana Poa i grupe The Cure, ali ova pjesma je realno mnogo bolja od tih klasika.

 

A FOREST OF TREES

Deep in the woods on a cold winter night

She’s walking slowly and holding her purse tight

In the place where bears howl she falls on her knees

Cold wind is always blowing in a forest of trees

Not a single sound ‘cept the cry of a deer

Cuts throught the night that embodies all fear

As she holds a hand to her mouth, suppressing a sneeze

Warm wind is always blowing in a forest of trees

She knows that all we see or seem

Is but a dream within a dream

But she’s also aware that all that she sees

Is but a forest within a forest of trees

When the moon plays its game of shadows

And darkness covers even the brightest meadows

Then, oh then, through the silence of the warm breeze

You’ll hear the whispers of the forest of trees

She knows that all we see or seem

Is but a dream within a dream

But she’s also aware that all that she sees

Is but a forest within a forest of trees

 

Konačno, slijedi pjesma koju sam napisao maloprije, a koja se zove Strah zbog nepospremljenog stana pri najavljenoj posjeti poznatog pisca.

 

STRAH ZBOG NEPOSPREMLJENOG STANA PRI NAJAVLJENOJ POSJETI POZNATOG PISCA

U stanu mi je haos

A stiže Predrag Raos

Biće ljut na mene

Baciće me s stijene