Teta Munevera (drugi dio)

4.

 

Narednih nekoliko mjeseci teta Munevera je u posjetu dolazila jednom sedmično, ne uvijek u isti dan i ne u isto vrijeme, ali ukućani su znali da mogu da je očekuju srijedom ili četvrtkom oko pet ili šest sati popodne. Djeca su najčešće bila u svojoj sobi, ali ponekad su i prisustvovala tim razgovorima odraslih u dnevnoj sobi, kada je teta Munevera, uz kafu i slatki keks, pred njima izlivala naizgled neograničeno vrelo svoje mudrosti.

Negdje u ovom razdoblju desilo se da je jednom prilikom teta Munevera nasamo popričala sa majkom i spomenula da ona nikako ne želi da se miješa u to kako se ko ponaša, a naročito u svojoj kući, ali da ipak nije mogla a da ne primijeti kako je otac uvijek u trenerci, a jednom prilikom je čak imao i fleku na majici. Majka se gotovo rasplakala od žalosti i dugo se izvinjavala obećavši da će sve odmah da se promijeni. Ponovo ju je teta Munevera utješila i gotovo majčinskim glasom objasnila da stvarno nije ništa toliko strašno u očevom načinu oblačenja, ali ako već treba tako beznačajan napor da uradimo najbolje što možemo, zašto tako i ne postupiti.

Majka je te večeri vrlo ozbiljno sa ocem porazgovarala o ovome. U početku mu nije bilo jasno gdje je pogriješio, ali kada mu je majka strpljivo izložila sve činjenice, ostao je postiđen zbog svoje površnosti. Od tada se više nije presvlačio nakon dolaska s posla, ostajao je u košulji i pantalonama, a posebno za tetu Muneveru počeo je da veže i kravatu, koju inače nikad nije nosio na posao. Ovaj njegov dodatni izraz poštovanja je bio potpuno spontan i s tim teta Munevera nije imala ništa. Ona jeste doduše jednom prilikom spomenula da smatra da muškarci treba da nose kravate i tom prilikom je pogledala prema ocu, ali nijednim gestom nije pokazala da je to naređenje ili nešto slično.

Očevu promjenu načina oblačenja pratili su i ostali članovi porodice, pri čemu je majka vodila računa o urednosti djece. Bila joj je prijatna ova nova obaveza i sa zadovoljstvom ju je usklađivala sa ostalim kućnim dužnostima.

5.

U mjesecima koji su uslijedili, posjete tete Munevere su učestale i otprilike godinu dana nakon prvog dolaska počela je da dolazi svaki dan. Već tada je postala neodvojiv dio porodičnog života i Manojlovom ocu i majci činilo se da je oduvijek tako. Često su se u razgovorima vraćali na ranije dane, prije nego što je teta Munevera ušla u njihov život, i pitali se kako su uopšte mogli da provedu tolike godine a da nijednog trenutka ne osjete da im nešto tako bitno nedostaje.

Bilo je prosto nevjerovatno u kolikoj mjeri su se otac i majka razumjeli sa njom. Često je među njima dolazilo do komunikacije bez ijedne izgovorene riječi. Jednom prilikom pred spavanje otac i majka su pričali o tome kako su možda posjete tete Munevere prekratke, jer tih sat ili sat i po vremena prozuji za čas i onda moraju da čekaju čitav dan na novu posjetu. Ovo naravno nisu spomenuli u razgovoru sa tetom Muneverom, ne želeći da se nameću i određuju joj kako da rasporedi svoje vrijeme, međutim, nedugo nakon tog razgovora njene posjete su počele da se produžavaju, na veliko zadovoljstvo svih.

6.

Kako je vrijeme prolazilo, teta Munevera se u svojim posjetama zadržavala sve duže. Neosjetno, vrijeme koje je provodila sa porodicom produžilo se do tri sata, a kasnije još i više, tako da je rijetko odlazila prije devet uveče. Takođe je željela da sve više i više vremena provodi sa djecom. Često ih je hvalila pred roditeljima, što je ujedno bio jasan kompliment i majci i ocu. Iako su se dobrota i ljubaznost nesebično izlivali iz te divne žene, ona nikad nije dozvoljavala sebi da kao većina drugih ljudi dijeli površne i banalne komplimente koji ne znače ništa. Sve što je govorila stvarno je i mislila.

U životu su često dobre i loše stvari tako tijesno povezane da je teško odrediti šta je zapravo bilo uzrok čemu i može li uopšte jedno da ide bez drugog. Tokom vremena nekako je neprimijetno počelo da se podrazumijeva da sada i djeca budu zajedno sa odraslima tokom cijelog boravka tete Munevere. Prije nego što se ovo u potpunosti ustalilo, jednog dana oko osam sati uveče Manojlo je bez riječi izašao iz dnevne sobe i vratio se tek desetak minuta kasnije. Otac i majka bili su zaokupljeni razgovorom sa tetom Muneverom i ovo jedva da su i primijetili, ali takav bezočan izliv nepoštovanja nikako nije mogao da promakne toj dobroj ženi. Njeno inače vedro i nasmijano lice se zamračilo i narednih nekoliko minuta jedva da je i progovorila.

Tek kad se Manojlo vratio roditelji su zapravo primijetili da je bio odsutan iz sobe. Majka je reagovala brže od oca i odmah je neraspoloženje tete Munevere povezala sa neobičnim izletom svog sina. Na pitanje gdje je bio odgovorio je da je otišao do sobe da pogleda crtani film.

Manojlovi roditelji su bili divni ljudi i nikad sebi nisu dozvoljavali da kore djecu pred drugim ljudima, pa čak ni pred tetom Muneverom, koja je praktično bila kao član porodice. Iako je ta divna žena učinila sve što je u njenoj moći da do kraja svoje posjete odiše vedrinom i da i taj skup prođe u lijepom raspoloženju kao i ostali, jednostavno je čak i njoj bilo preteško da u potpunosti zadrži u sebi takav osjećaj povrijeđenosti ovim skandaloznim ponašanjem malog Manojla. Pred spavanje, nakon što ga je majka ušuškala u krevet, objasnila mu je koliko je uvrijedio tetu Muneveru i kako nikad više ne treba da se tako ponaša prema gostima. Niz nježno djetinje lice potekle su pokajničke suze i prvo veliko životno obećanje tada je sišlo sa njegovih usana. Majka je bila toliko dirnuta sinovom zrelošću i razumijevanjem svojstvenim uglavnom samo odraslim osobama da je i njoj jedna suza zasjajila u oku. Brzo ju je obrisala i poljubila sina za laku noć, a onda je ocu ispričala kako je lijepo prihvatio objašnjenje i da nema potrebe za kažnjavanjem. Uvaživši ovo, otac je odlučio da ipak ne iznosi televizor iz dječije sobe.

Teta Munevera (prvi dio)

1.

Posjete tete Munevere uvijek su bile poseban događaj za Manojlovu porodicu. Majka bi obukla najljepšu haljinu i provodila mnogo vremena uređujući kosu sve dok ne izgleda savršeno, dok bi se otac žrtvovao oblačenjem čiste košulje i vezivanjem kravate, koju nikako nije volio da nosi. Ali zna se šta se mora i često je govorio da se ni za koga drugog ne bi tako žrtvovao.

Mali Manojlo i njegova sestrica takođe su morali da budu savršeno dotjerani i počešljani. Jednom prilikom Manojlovo dugme na košulji je greškom ostalo otkopčano i teta Munevera je to primijetila. Majka je poslije pričala da se nikad u životu nije osjećala tako postiđeno. Čak joj je i poneka suza zatreperila u uglu oka, ali teta Munevera ju je nježno zagrlila i, kako to valjda samo ona zna, utješila govoreći kako nije u pitanju ništa strašno, kako tako nešto može svakom da se desi (s tim da bi ipak trebalo obratiti pažnju da se dešava što rjeđe). Ostatak posjete protekao je u uobičajenoj divnoj atmosferi, ali ipak se sjena nemilog događaja povremeno nadvijala nad majčino nježno lice. Od tada je prilikom pripremanja za dolazak tete Munevere uvijek odvajala dodatno vrijeme da provjeri da li su djeca savršeno uređena.

2.

Manojlo se jasno sjećao dana kada je teta Munevera prvi put došla u posjetu. Bio je kraj ljeta, nije više bilo tako vruće kao mjesec dana ranije, a po vedrom nebu prolazili su rijetki paperjasti oblačići. Negdje oko pet sati popodne, kada je otac već stigao s posla i ručao, začulo se zvonce na vratima. Majka je požurila da otvori, a otac je, ne znajući ko je pred vratima, ostao da leži na kauču i čita novine. Kada je majka uvela tetu Muneveru u dnevnu sobu, užurbano je ustao, nekoliko puta se rastreseno okrenuo oko sebe, kao da vidi da li je sve u redu, a onda se izvinio i rukovao sa gošćom. Ona i majka su se pogledale i nasmiješile očevoj nespretnosti. Od tada su tetu Muneveru, naravno, majka i otac zajedno dočekivali na ulazu.

Sat vremena proletio je kao tren uz kafu, razgovor i slani keks. I majka i otac bili su oduševljeni mudrošću i toplinom neočekivanog posjetioca i nisu krili razočarenje kada je teta Munevera objavila da mora da ide. Majka je za trenutak pomislila da je možda nešto pogrešno uradila i to je čak spomenula teti Muneveri, ali ona ju je uvjerila da mora da ide iz sasvim drugih razloga, a da je što se tiče načina na koji su je dočekali sve bilo u savršenom redu. Jedino je preporučila, ako je moguće, da ubuduće uz kafu serviraju slatki keks. Naravno da su tako uradili, ali mnogo bitnije od keksa bilo je to neizgovoreno obećanje tete Munevere da će opet doći.

Manojlo i njegova sestra tada su se igrali u svojoj sobi i tetu Muneveru nisu vidjeli, samo su joj čuli glas kroz zatvorena vrata dnevne sobe. U razgovoru su otac i majka spomenuli da imaju djecu i predložili da ih dovedu da se upoznaju, ali teta Munevera se samo nasmiješila i rekla im da ima vremena za to, neka se djeca sada igraju.

3.

Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je teta Munevera ispunila svoje obećanje o ponovnom dolasku. Bilo je to sedam dana kasnije i otprilike u isto vrijeme kao i prva posjeta i ovog puta otac je bio spreman, tako da je požurio da zajedno s majkom otvori vrata, pretpostavljajući ko je osoba koja je pozvonila. Njihovoj sreći nije bilo kraja kada su se pretpostavke obistinile. Ponovo su sa tetom Muneverom otišli u dnevnu sobu i proveli nezaboravno vrijeme upijajući svaku njenu riječ. Te večeri prije odlaska na spavanje otac je majci u razgovoru spomenuo da ga po mudrosti teta Munevera podsjeća na cara Solomona, na što ga je majka prekorila da ne vrijeđa tetu Muneveru poređenjem sa takvim mediokritetskim ličnostima. Otac se sa odobravanjem nasmijao, zatim se nasmijala i majka i u veselom raspoloženju su ugasili lampe i prepustili se opuštajućem snu i dolasku novog dana.

Prilikom te posjete teta Munevera je izrazila želju da se upozna sa dječicom. Oni su se kao i prije igrali u svojoj sobi, a onda se začulo lagano kucanje na vratima i majka je ušla i tiho im objasnila da treba da dođu u dnevnu sobu. Tada su prvi put vidjeli tetu Muneveru. Stidljivo su je pozdravili i predstavili se, a ona im se nasmiješila sa toplinom samo njoj svojstvenom. Majka je sijala od ponosa jer su se njena djeca očigledno teti Muneveri svidjela na prvi pogled.

(nastaviće se)

Titus Andronicus by Shakespeare

Od Šekspira sam ranije čitao samo Romea i Juliju i Hamleta i to ovo prvo zato što mi je bilo pri ruci, a drugo zato što me je zainteresovao fantastični film Toma Stoparda Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi. Neko teško može da se nazove akademskim građaninom ako nije pročitao kompletnog Šekspira, pa sam stoga odriješio kesu (tj. kreditnu karticu) i pazario na Amazonu sabrana djela ovog velikog pisca. Teška srca rastao sam se od jedne funte, ali nijedna žrtva nije prevelika za kulturno uzdizanje.

 

Knjige sam počeo da čitam onim redom kako se nalaze u Kindl dokumentu koji sam daunloudovao, a taj redoslijed možda jeste a možda nije hronološki. Zapravo vjerovatno da jeste, s tim da su razdvojene tragedije, komedije i istorije (?). Krenuo sam od tragedija, mada mi je nešto govorilo da bi najbolje trebalo da ostavim za kraj, al eto, ako se već nalazi u takvom redoslijedu... Uglavnom, prva tragedija koju sam pročitao je Tit Andronik i moram reći da sam apsolutno oduševljen fenomenalnošću ovog djela! Naravno da sam, budući da je u pitanju tragedija, očekivao da gomila ljudi pomre, ali ni u najsmjelijim snovima nisam mogao da se nadam ovolikoj količini krvopljusa - ljudi umiru lijevo i desno, što nije ništa novo, ali ovde imamo i raznorazna sakaćenja, odsijecanje ruku, jezika, silovanje, ubijanje najbliže rodbine, ljudožderstvo, you name it!

 

Priča je smještena u Rimsko carstvo, ali likovi i događaji su izmišljeni. Imperator je friško odapeo i kandidati za tron (legacy) su dva njegova sina: stariji i mlađi. Nije mi baš najjasnije zašto stariji sin nije po defaultu krunisan za cara, tek, senat odluku o tome ko će da bude imperator umjesto imperatora prebacuje na herojskog Tita Andronika, velikog vojskovođu koji se upravo vratio iz dugogodišnjeg rata s Gotima, koje je načisto razbucao. Tit kao zarobljenike dovodi gotsku kraljicu Tamoru i njene sinove, te nekakvog roba Arona, koji je uprkos svom sumnjivo jevrejskom imenu zapravo crnac, a pri tome se još i vata sa Tamorom, a i generalno je jedno totalno neopjevano đubre, kao što ćete imati priliku da vidite kasnije. U sklopu svečanosti Tit rokne jednog od Tamorinih sinova u odmazdu za njegovu djecu koja su izginula u ratu (njih dvadesetak!?) uprkos njenim molbama da ga postedi.

 

Ko je pročitao bar jednu tragediju u životu, zna da kad se potkačiš sa ženom, nagrabusio si skroz naskroz. Stvari se dalje odvijaju otprilike ovako: Tit za novog imperatora bira starijeg sina, a dotični u znak zahvalnosti odlučuje da se oženi njegovom (Titovom naime) kćerkom Lavinijom, koja je međutim već isprošena za njegovog mlađeg brata. Tit to podržava, međutim mlađi imperatorov brat kaže "E ne može tako!" i otme svoju nevjestu, u čemu mu podršku neočekivano pružaju Titovi sinovi i njegov brat. Naš heroj se iznervira i kokne jednog od svojih sinova koji mu je stajao na putu. Naravno, u to vrijeme nije bilo ništa specijalno kad nekog ukokate, ali Tit ne dozvoljava da se taj sin sahrani kako običaji nalažu i tu se onda svi iznerviraju. Da stvar bude gora, novi imperator u znak "zahvalnosti" kaže "Ma znaš šta, nosi se ti lijepo u materinu zajedno sa svojom kćerkom, ja se ženim ovom robinjom!" i tako se on oženi onom kraljicom Gota, koja svoj novi položaj odlučuje da iskoristi da Titu Androniku natovari još veću bijedu na vrat.

 

To se sve dešava u prvom činu (od ukupno pet). Ono što slijedi je potpuno sumanuta serija ubistava, revnosno isplaniranih odmazdi (koje vode do novih ubistava) od kojih je svaka sljedeća efektnija od prethodne, a sve logično kulminira tako da iz spiska likova koji imate na početku ne preživi skoro niko. Fenomenalno!

 

Čim sam pročitao ovu sjajnu dramu, odjurio sam na Vikipediju da vidim šta tamo kažu i odmah sam se grdno razočarao. Nije problem što kojekakvi "kritičari" negiraju umjetničku vrijednost ovog predivnog djela i zamjeraju mu da je previse nasilno. Problem je što je po svoj prilici i Šekspir, slično Piteru Džeksonu, odlučio da se komercijalizuje i da dalje piše neke tamo ljubavne pričice za djevojčice, tako da je Tit Andronik (bar tako kažu) njegovo ubjedljivo najkrvavije (čitaj: najbolje) djelo, pa se postavlja pitanje opravdanosti čitanja ostatka njegovog opusa. Al dobro, kad smo već počeli...

 

Želio bih još samo da spomenem da je, pored svih divnih osobina koje sam gore naveo, ovo djelo politički vrlo nekorektno za današnje standarde jer je glavni negativac crnac, a osim toga niko ga ne naziva afroamerikancem. Zaključak: Svakom apsolutno preporučujem ovu predivnu tragediju.

Filmovi o Troji!!!

U narednih nekoliko postova pozabavićemo se trojanskim ratom, onako kako je predstavljen u filmu i literaturi. Prvi tekst bavi se komparativnom komparacijom nekoliko filmova o Troji i prvo mjesto gdje sam ga metnuo je forum Znaka Sagite (http://www.znaksagite.com/diskusije/) Za kvalitet ne odgovaram, to sam piskarao u vrijeme kad sam još bio vrlo mlad i prije nego što sam pročitao Ilijadu i Odiseju. U narednim tekstovima napisaću nešto više o ovim solidnim knjigama.

------------------------------------------------------------------------------------------

 

Uvod

S

vrha ovog traktata je da nižepotpisana individua (to jest ja) čitaoce (to jest vas) udavi nasumičnim i besmislenim trabunjanjem. Tema nije toliko bitna, ali evo – filmovi o Troji pružaju solidan materijal za dugo i iscrpno maltretiranje.

Tekst je napisan na osnovu sljedeća tri filma:

Helen of Troy (1956) – režija: Robert Wise

Helen of Troy (2003, TV) – režija: John Kent Harrison

Troy (2004) – režija: Wolfgang Petersen

Najraniju (Wiseovu) verziju ćemo iste sekunde da izbacimo iz razmatranja i da se skoncentrišemo na preostala dva vrlo dobra filma. Zašto? Iz prostog razloga što je taj film totalni krš, crno-bijela budalaština gdje su svi Grci Srbi a Trojanci Bošnjaci, Paris je heroj i razbija Menelaja u fer borbi samo da bi ga neki smrad zažagao mačem s leđa i ubio na mjestu. Helena je prinuđena da se vrati kući s mrskim gadom Menelajem, ali u svom srcu je svjesna da će u afterlajfu da se sretne s milim Parisom. Čak i da zanemarimo crno-bijelost (nažalost, pod ovim ne mislim na crno-bijelu fotografiju – film je u boji, ali nema boje, if you get my meaning, wink, wink), teško je tolerisati užasne glumce. Ovi malo matoriji su koliko toliko podnošljivi, ali glavno dvoje su kuku majko. Paris, iako heroj filma, takav je mrljavac da je čudno kako ga i rođena majka voli, a kamo li najljepša žena na svijetu. Or is she? Zapravo, njena sluškinja (koju glumi mlađana Brižit Bardo) je mnogo ljepša. Pored toga, njihova «gluma» je takva da bi komotno mogli da dođu na časove u Narodno pozorište Republike Srpske. Dobro, sad im je malo kasno za to, znajući da je film snimljen prije pedeset godina, ali jasno je na šta mislim.

Suma sumarum, u daljem tekstu vjerovatno više nećemo pominjati ovaj film.

Bogovi

 

Zanimljivi su neki negativni komentari koji su se pojavili u vezi sa Trojom Volfganga Petersena. Naime, neki ljudi se žale na blasfemiju potpunog izbacivanja bogova iz priče. Kao, u pitanju je skrnavljenje Homera i slično. Moram da priznam jednu rupčagu u svom književnom obrazovanju – Ilijadu nisam čitao (mada planiram u skorije vrijeme), ali mislim da je odluka o koncentrisanju isključivo na ljude potpuno prirodna i zapravo jedina normalna. Kao što reče neko (preciznije: Kristina Đuković, http://jebotenik.blogspot.com/) – ubacivanje, pored svih ovih silnih homo sapiensa, još i raznoraznih božanstava stvorilo bi pravu latinoameričku sapunicu od filma. I konačno – izbacivanje bogova nije počelo od Volfganga Petersena. I obje prethodne verzije (da, znam, upravo sam prekršio obećanje dato u posljednjoj rečenici uvoda) to čine. Bajati film iz pedeset šeste potpuno, a u TV seriji iz 2003 uloga bogova svedena je na to da se u obliku vizije prikaže Parisov susret sa tri boginje (čini mi se da su u pitanju Afrodita, Atina i Hera, ali nemojte me držati za riječ jer nisam baš dobro zapamtio) na samom početku filma, kao i da se spomene da je Helena zapravo Zevsova kćerka. To je otprilike to – u daljem toku događaja, pogotovo u samoj borbi, njihov uticaj je ignorisan.

Helene (warning: this paragraph contains NUDITY!)

 

Nakon što smo Zevsa i kompaniju skinuli s vrata, red je da se pozabavimo i onim što je, bar na papiru, povod za rat (o ovom povodu ćemo još da pričamo kad za to dođe vrijeme). I naravno, red je da još jednom prekršim obećanje s početka teksta. Dakle, u filmu iz pedeset šeste Helenu glumi Italijanka Rosanna Podesta, tipična plavuša iz tog vremena, s tim da naravno nema ni zrnce harizme koju posjeduju neke njene poznatije kolegice. Njena gluma (kao i gluma ostalih likova iz tog filma) je standardno pozorišna i potpuno prevaziđena za današnje standarde. Za ondašnje ne znam. Što se tiče TV verzije iz dvije iljade i treće, stvari su nešto bolje. Sienna Guillory (poznata nam kao opaka Džil Valentajn iz filma Resident Evil 2) fino izgleda na ekranu, mada ni njena gluma nije nešto o čemu biste pisali kući. Međutim, Sienna je pristala da uradi jednu od najbizarnijih scena koje ste ikad vidjeli u nekoj TV seriji – naime, hoda potpuno gola kroz ogromnu prostoriju punu grčkih kraljeva. Ne pitajte za razlog. Dobro, reći ću vam. Ali kasnije. Elem, tokom tog njenog hoda (kada je kamera prikazuje otpozadi, što je, mora se priznati, scena o kojoj biste definitivno pisali kući) tu se negdje nađe i Paris, koji je došao da ugovori sa Menelajem neki biznis oko šverca cigareta i kad je vidio tako golu Helenu – bam! Nije ni čudo što mu se nešto poremetilo u glavi. I konačno, što se tiče Troje iz 2004., u ulozi Helene je Diane (Heid)kruger, poznata manekenka, koju su stvarno dotjerali da izgleda sjajno i to je hands down od ove tri Helene ubjedljivo najljepša. Naravno, Diane (Heid)kruger nije ništa bolja glumica od moje strine (koja, btw, čak i ne postoji, pošto ja nemam čak ni strica, a to je apsolutni prerequisite da biste imali strinu, osim naravno ako recimo imate i strica i strinu pa stric umre a ostane strina, e u tom slučaju imate strinu a nemate strica, ali ja svakako nisam imao strica in the first place), ali to nije toliko bitno, pošto se vrlo malo pojavljuje u filmu. Za to malo ipak uspijeva da nam pokaže grudi, a bogme i stražnjicu u jednoj potencijalno fenomenalnoj sceni kad leži gola na krevetu. Ta bi scena (potencijalno bolja čak i od slične scene sa Charlize Theron iz filma Cider House Rules) bila nešto o čemu biste pisali kući da se iznad ovog prekrasnog ženskog tijela kao kakva zla kob ne nadvija prokleti golišavi Orlando Bloom :x Kažu da je Volfgang Petersen planirao da se Helena uopšte ne pojavljuje u filmu. To bi sa čisto filmske tačke gledišta zapravo bio odličan potez (naravno, producenti to nisu dozvolili), ali bismo onda ostali bez Diane (Heid)kruger i njenih prelijepih... očiju.

 

Parisi

 

Generalno, Helen of Troy (iz 2003) i Troy su prilično komplementni filmovi – oba imaju i vrline i mane, s tim da skoro uvijek ono što je dobro urađeno u jednom filmu škripi u onom drugom i obrnuto (izostavljam naravno verziju iz pedeset šeste u kojoj sve škripi). To je prilično frustrirajuće, zapravo, jer počnete da mislite «Jao, da su OVO uzeli iz ovog filma, a ONO pak iz onog itd. imali bismo SAVRŠEN film o Troji!». Tretman Parisa je jedna od stvari koje su (po mom skromnom mišljenju (zapravo prekrižite ovo «skromnom»! ko dođavola piše ovaj članak, vi ili ja???)) bolje urađene u TV filmu.

 

Prva očigledna prednost TV filma u odnosu na spektakl Volganga Petersena je što Parisa ne glumi Orlando Blum nego neki nepoznati glumac. Ovo predstavlja, cijenim, odstupanje od Homerovog tretmana. Naime, Paris bi trebalo da je ušljivo balavo derište i za takvu ulogu Orlando Blum je savršen. Ali, u TV verziji Paris nije baš sasvim žensko, ima čak i neku harizmu, pa se u nekim trenucima opasno približava trenutku da postane simpatičan (!). Ovde prvenstveno mislim na njegove antidržavne stavove s početka filma.

 

Dakle, u TV filmu (u daljem tekstu: TV film, naspram Troje iz 2004. koju ćemo od sada da zovemo Volfgangovim čedom) pratimo šta se sa Parisom dešava od trenutka kad ga, na urgiranje vajne mu starije sestre Kasandre (koja je kao neka proročica, gadura jedna) izbacuju napolje s namjerom da ga koknu, jer je ona predvidjela da će on da donese propast Troji. To je i jedan od razloga zašto je simpatičniji u ovom filmu nego u ostala dva – morate bar malo da se sažalite na nekoga koga su kad je bio novorođenče izbacili napolje u namjeri da ga ubiju na mjestu. Elem, njega spašava nekakav čoban ili možda ribar, nije bitno, tek Paris postaje čoban nesvjestan svog kraljevskog porijekla (inače, pravo ime mu je zapravo Aleksandros). Fakat da vlast brutalno i nemilosrdno naplaćuje poreze izaziva kod pravednog Parisa bijes i srdžbu prema režimu, a ko može da se ne identifikuje sa takvom ličnošću? Kap koja preliva čašu jeste trenutak kad mu odnose voljenog bika da bi ga iskoristili kao nagradu na nekakvom turniru u makljaži. Pored povećanja simpatije prema Parisu, ovaj moment lijepo služi i da prikaže malo drugačiju stranu Troje od apsolutnog savršenstva kako je predstavljena u drugim filmovima (znate ono, bogat grad, prekrasni ljudi, mudar i pravedan kralj, ma da se čovjek istopi, bolje neg' u Izraelu za vrijeme Solomona). Već sam pomenuo da se Paris zaljubi u Helenu kad je vidi golu na derneku (on je inače otišao tamo da pregovara sa Menelajem oko otvaranja kafane), mada ju je zapravo već vidio onda kada je birao najljepšu boginju u pećini.

 

S druge strane, u Volfgangovom čedu veza Parisa i Helene nema ni glavu ni rep. Prvi put kad ih vidimo zajedno, oni su već konzumirali jedno drugo nekoliko puta, a odmah smo čašćeni dijalozima tipa «Last night was a mistake!», ko da gledamo kakvu tinejdžersku dramurdu a ne film o jednoj od najvećih bitaka svih vremena. Zahvaljujući srednjoj do lošoj glumi obje strane, uopšte ne možemo da steknemo osjećaj da se njih dvoje nešto pretjerano vole. Jedini osjećaj koji stičemo je da su oboje loši glumci. Uglavnom, iako nisam čitao Ilijadu, pretpostavljam da je ovo «pravi» Paris. Ne pretjerano veliki borac, ali ne odbija priliku da nekog zažaga strijelom iz daljine (u pitanju je preteča modernih snajperista, koje smo vidjeli u ratu u Bosni). Bastard.

 

Sad da se opet vratimo na TV film. Da bi vratio svog bika, Paris odlučuje da se lično prijavi na turnir i pobijedi, kad već nema drugog načina, jer je vlast gluva za njegove molbe. On je, naime, tokom svog pastirskog života, u pauzi između sakupljanja ovaca i čitanja romana o Šejnu iz pera (ne Kaktus) Džeka Slejda vrijedno učio borbene tehnike i postao je respektabilan (ako već ne fenomenalan) borac. Nakon nekoliko sređenih protivnika, dolazi finale u kojem se suočava sa ni manje ni više nego princom Hektorom, najboljim fajterom u čitavoj Opštini Visoko, a možda čak i u cijelom srednjebosanskom kantonu. Iako povrijeđen, Paris uspijeva da sredi Hektora u teškoj i neizvjesnoj borbi, zahvaljujući jednom sretnom potezu na samom kraju (zapravo nesretnoj intervenciji naporne Kasandre, koja je dekoncentrisala Hektora svojim povicima «Kill him!!!»).

 

Nakon što Parisa proglase pobjednikom i vrate mu njegovog bika, Kasandra obznanjuje da je to zapravo Aleksandros, ono ljigavo malo đubre koje će da donese propast Troji. Kako je Kasandra velika proročica (sve do tada je pogodila, uključujući pol djeteta, izbijanje prvog i drugog svjetskog rata i pojavu Hitlera, kao i pobjedu Conge nad Nalbandijanom na ovogodišnjem Mastersu u Parizu (gle, u Parizu, kakve li ironije)), dakle pošto je Kasandra velika proročica, Prijam, Hektor i kompanija sa dosta rezerve primaju Parisa nazad i on se vraća kući u kraljevski dvor, ali suočen sa prilično hladnom atmosferom među najmilijima. Što li se nije vratio da bude pastir, nije mi jasno. I ovde se tretiraju neka potencijalno bitna pitanja, kao npr. sudbina pojedinca vs. sudbina države i sl. i to mi se sviđa.

 

All in all, šta se dalje dešavalo sa ovim likom, biće ispričano kroz tekstove o ostalim likovima. Bitno je da ponovimo da je Paris iz TV verzije mnogo simpatičniji i harizmatičniji lik i jedini je ekranizovani Paris koji nije smjesta pobudio moju mržnju. Paris iz Volfgangovog čeda je... well, Orlando Bloom.

 

Kasandra

 

Neobično, ali Kasandra je potpuno ignorisana u Volfgangovom čedu, dok je u TV filmu veoma bitan lik. Ona se pojavljuje i u onom filmu koji nećemo da spominjemo, ali ovde je baš upečatljiva. Još kao malo dijete tražila je da se Paris ubije, a mnogo godina kasnije, kad je odrasla, tražila je da se Paris ubije. I toliko se dernjala i vikala da su je na kraju strpali u zatvor da je malo smire. Ne treba ni da spominjem da je bila manje nego zadovoljna kad se pored sve muke još i Helena pojavila tamo. To je ko da se posiječete na sječivo mašine za rezanje hljeba, a onda vam neko gasi cigarete na toj rani. Ne sjećam se tačno šta se sa njom desilo, ali mislim da ju je neko koknuo.

 

Tezej

 

Tezej (u tumačenju Stellana Skarsgaarda) se ničim izazvan pojavljuje u TV verziji, otima Helenu, nešto baljezga i i biva ubijen. Naravno, u ostala dva filma ga nema.

 

Hektor

 

Hektor je najveći heroj u Troji, junačina u rangu jednog Milorada Čavića. U oba filma je tako, s tim da glumac iz TV verzije ipak ima nešto manje harizme (mada je i sam jako dobar) i ipak je tu Hektorovo nepovjerenje prema Parisu (čak i spremnost da ga kokne!) zbog Kasandrinog proročanstva. S druge strane, u Volfgangovom čedu on je praktično glavni lik, borac apsolutno bez mane i straha, u tumačenju fantastičnog Erika Bane. Taj čovjek zna kako se antički heroj prebacuje na ekran i svaka mu čast za ovu ulogu. On je zaslužan i za jednu od najboljih scena u sva tri filma – kad nakon borbe s Patroklom (za koga je mislio da je Ahil) skine njegovu masku, njegov izraz lica, bez ijedne izgovorene riječi, jasno govori «Oh, Fuk Mi, ubio sam dijete!». Fenomenalno! Ukratko – na polju Hektora apsolutnu prevagu (uz poštovanje prema anonimnom glumcu koji je bio dosta dobar u TV verziji) odnose Erik Bana i Volfgangovo čedo. Šta je na kraju bilo sa Hektorom, vidjećemo kad budemo govorili o Ahilu.

 

Ahil

 

Ahil je, uz Hektora, praktično centralni lik Volfgangovog čeda. Fenomenalan ratnik, antički zavodnik plavušan, koji spava s nekoliko žena odjednom, jedino što mu je u životu bitno je da se proslavi toliko da ga buduće generacije pamte hiljadama godina (i uspjelo mu je, right?). However, Ahil ipak nije bezdušno đubre. Čak se malčice i zaljubio pa je kroz onu papazjaniju na kraju pokušavao da pronađe svoju curu, ali je nadrapao od onog smrada Parisa. Takođe, Ahil ne može da smisli Agamemnona – korijeni sukoba leže u jednom honoraru koji je zbog neke papirologije legao na Agamemnonov račun, a ovaj odbio da ga isplati Ahilu. Kasnije, Ahil jednostavno ne benda živu silu i potpuno ignoriše fakat da mu je Agamemnon nadređeni, pa tako u jednom trenutku jednostavno odbija da se dalje bori i to traje sve dok Hektor ne sredi Patrokla (Ahilovog mladog rođaka) i direktno navuče sebi bijedu na vrat (čitaj: Ahilov bijes). U onoj verziji o kojoj ne govorimo eksplicitno je navedeno da Ahil ne želi da se bori jer mu Agamemnon nije dao herojski kredit. I u ovoj se manje-više svodi na to.

Ovaj junak je ujedno i ubjedljivo najslabija tačka TV verzije. Zahvaljujući činjenici da je tamo glavni lik Agamemnon, neki drugi heroji su morali da saferuju, pa je tako Ahil sveden na fusnotu i to na lošu fusnotu. Predstavili su ga kao sirovog primitivnog ćelavog rmpaliju koji u jednom trenutku iz čista mira vrisne «Blimey, pa ja sam se vrlo malo pojavljivao u ovom filmu! Hektore, dođi da te ubijem!» i onda ubije Hektora i počne da ga vozika oko zidina grada. Ovo je predstavljeno u kombinaciji sa drugim scenama, ali bolje i tako nego nikako, kao u Volfgangovom čedu. Čak ni pola sata duži Director's Cut ne sadrži scenu vožnje. Još jedna ilustracija koliko je Ahil u TV filmu marginalan lik je što uopšte ne postoji sukob između njega i Agamemnona. On čak jasno nekoliko puta izjavljuje «I fight for King Agamemnon!»

Suma sumarum – Ahil u tumačenju uglavnom dosta dobrog (izuzimajući povremeno isturanje donje vilice, koje čini da čovjek liči na uvrijeđenog trogodišnjeg dječačića) Breda Pita je apsolutno trijumfalan u odnosu na TV verziju.

 

Menelaj i Agamemnon

 

Braća su, pa je red da ih predstavimo zajedno. Agamemnon, kao konstantno najveće đubre antičkog svijeta i njegov promjenljivi mlađi brat Menelaj su zapravo motori kompletnog trojanskog rata. Iako u Volfgangovom čedu u njihovim ulogama imamo sjajne glumce Briana Coxa i (meni veoma dragog) Brendana Gleesona, vjerujte mi na riječ – likovi u TV verziji su mnoooogo bolji i ostaje mi samo da se žderem i da mislim kakav bi to film bio da su njih ubacili u ovu holivudsku verziju.

 

Da se razumijemo – Brajan Koks je odličan. Ali Agamemnon je upravo fascinantan negativac, prava inspiracija za moderne ratne zločince. O tome kakav ludak je u pitanju najbolje govori ne njegova totalna manija za osvajanjem svega živog (to su imali i Hitler i Napoleon i Stefan Dušan) nego trenutak koji je ignorisan u Volfgangovom čedu, a prikazan u TV verziji – nejmli, kad manijak bez trunke razmišljanja žrtvuje rođenu kćerku Ifigeniju samo da bi dobio dobar vjetar za put u rat. U TV verziji on je još iz čista mira silovao Helenu kad je došla da se ponudi Grcima u zamjenu da ovi ne srede Trojance, a na kraju je nadrapao kad ga je izbola rođena žena Klitemnestra, koja je imala određenih zamjerki na ubistvo jadnog djeteta (u Volfgangovom čedu Agamemnon je nadrapao kad je pokušao da obljubi Ahilovu curu pa ga ova zbola nožem, okreni-obrni, žene su mu došle glave). Inače, u TV verziji Agamemnon mučki rokne Parisa s leđa taman dok se ovaj grli sa svojom curom i tako ga pošalje u vječna lovišta, dok njih dvoje u Volfgangovom čedu bez problema zbrišu u inostranstvo sa konvojem izbjeglica.

 

Jasno je da je za ulogu jednog ovakvog psihopate neophodan pravi autentični filmski psihopata. Autori ovog filma našli su ga u fenomenalnom Rufusu Sewellu, koji taj neki ludačko-ubilački pogled ima po definiciji, te mu ovakva uloga nije predstavljala problem. Recimo scena kad on drnda Helenu dok Menelaj pokušava da se probije kroz kordon policije i spriječi ga u tome je jednostavno da se naježiš. Naročito pogled koji mu uputi. Ako se sjećate Velikog Dijabola iz istoimene epizode Dilana Doga, tamo čini mi se ima sličan pogled. Ukratko – Rufus Sewell je genije i njegov harizmatični portret Agamemnona je jednostavno (uz konkurenciju uloge Erika Bane) najbolja performansa u oba filma.

 

Velike su razlike u tretmanu Menelaja i opet na štetu Volfgangovog čeda. Tu je Menelaj još jedan pohotni matori starac kome je do Helene stalo ko do stare krpe i želi je nazad samo da bi, citiram ga, «mogao da je zadavi sopstvenim rukama». U suštini, pored dominantnih Ahila i Hektora Menelaj nije previše bitan, te mu Volfgang Petersen dozvoljava da pogine od Hektorove ruke zato što je dirao njegovog malog brata.

 

S druge strane, za razliku od Volfgangovog čeda i verzije o kojoj ne govorimo, u TV filmu je Menelaj dosta simpatičan lik, mlađi čovjek bez brade. On dobija Helenu kockom, ali dođavola, ona mu se ipak jako sviđa i nije čiter i varalica. Ova TV verzija je jedina gdje on stvarno do krajnosti pobjesni isključivo zbog te brutalne krađe žene i ide u rat samo da bi nju doveo nazad. E sad, druga je stvar što Agamemnon ima druge planove. Prilikom borbe s Parisom on trijumfuje, ali ga ne ubije već njih dvojica malo prodivane i Menelaj pokaže uncu razumijevanja za Parisove motive i njegove ljubavne jade. U posljednjoj sceni njemu Helena kaže «I cannot love you» na što on odgovara «What will you do?», ona kaže «I will follow» i on onda «I accept». I onda zajedno odšetaju u fejdaut. Sasvim solidan kraj za razliku od stereotipnosti završetaka druga dva filma.

 

Uopšte, nikad mi se nije sviđalo to predstavljanje svih Grka kao pomahnitalih pokvarenih ubica kojima je krađa Menelajeve žene samo dobro opravdanje da pokolju Trojance. Ova verzija se bar donekle razlikuje od takvih pojednostavljenih portretisanja i zaslužuje pohvale s te strane.

 

Da sumiramo – Agamemnona i Menelaja uzeti iz TV verzije.

 

Ostali likovi

 

Time smo čini mi se pokrili sve osnove likove. Valja spomenuti još Odiseja koji je dosta dobro predstavljen u obje verzije, ali ipak je tu Šonbin odličan u Volfgangovom čedu i odnosi pobjedu. Već sam spomenuo ničim izazvanog Tezeja. Što se žena tiče, frapantno je kako su u Volfgangovom čedu sve same slabe glumice. Ne zna se ko je gori – Diane Kruger kao Helena ili Saffron Burrows kao Andromaha. Što se Prijama tiče, u TV verziji ga glumi Džon Ris-Dejvis i mnogo je respektabilniji od Pitera O' Tula, koji konstantno ima facu kao da ga nešto boli. Takođe mi se ne sviđa što je bez ikakvih potpitanja potpuno spreman da u kuću pusti ženu spartanskog kralja. Džon Ris-Dejvis je bar postavio neka potpitanja.

 

Trojanski konj

 

U verziji o kojoj nećemo da govorimo toliko je veliki da u njega jedva mogu da stanu tri hobita. U ostale dvije verzije je dobro napravljen, ali konjina iz TV verzije je nekako veličanstvenija.

Krv, borbene scene i izgled generalno

 

Bez većih poteškoća pobjedu odnosi Volfgangovo čedo. Sjajna koreografija, nekoliko dosta krvavih scena, gomila statista, odlična scenografija, haos, vatra, eksplozije, sve savršeno za jedan pravi spektakl. TV verzija takođe nije loša po tom pitanju, ali apsolutno nema poređenja za holivudskim megaspektaklom. E sad, kako najveći dio od tri sata i deset minuta koliko traje Volfgangovo čedo otpada upravo na sjajne scene borbe, jasno je da na kraju ovaj film moramo da proglasimo najboljim.

 

Daklem: Najbolji od ovih filmova je Troja Volfganga Petersena, prvenstveno zbog sjajnih scena borbe, izvanrednog lika Hektora i ne mnogo slabijeg Ahila. Prednosti TV verzije su Agamemnon i Menelaj i još poneka scenaristička rješenja. Npr. čitav uvod u rat je urađen mnogo bolje – u Volfgangovom čedu to je nekako smušeno, kao da je scenarista bio pijan, pa sam u jednom trenutku pomislio «Kad će ovi već jednom da prestanu da kenjaju i da počnu da se bore?». Naravno, kad Grci krenu prema Troji, film počinje da biva sve bolji i bolji i do kraja praktično nema mana (osim izostavljanja Ahilovog tegljenja Hektora oko grada). Ukratko – zbog potpunosti utiska i te kako vrijedi pogledati obje verzije. Eto vam sad.

------------

 

To bi bilo to. Smatrajte se upozorenim da ću na svaki negativni komentar odgovoriti sa "Bitch please".

Vampiriku

Svi mi volimo da pišemo haiku jer je to kul i ko piše haiku taj je faca, a ko ne piše haiku taj  je običan propali luzer kome bi bilo bolje da se zabije u jazbinu iz koje je izgmizao i pokrije po tikvi i umukne, umjesto što se nešto javlja i laprda i maltretira pošten svijet svojim budalaštinama. Dakle, haiku je esencija društvene prihvatljivosti i prihvatljivosti uopšte, međutim sa tom vrstom poezije postoje najmanje dva bitna problema, koja ćemo pokušati da riješimo u ovom traktatu:

 

Prvo, uopšte nije jednostavno pisati haiku. U nas se tradicionalno uzima da se takva vrsta poezije sastoji od tri stiha sa ukupno 17 slogova, formata 5-7-5. Međutim, to zapravo nije sasvim ispravno, jer ako odete na Vikipediju (a znamo da sve što vas zanima možete da nađete na Vikipediji i ko ne koristi Vikipediju taj je običan bijedni pacov), vidjećete da je to zapravo sedamnaest nekakvih japanskih čuda koja su slična slogu, ali nisu baš pravi slog. Uspostaviti neku funkciju između tih japanskih čuda i naših slogova nije nimalo jednostavno.

 

Druga stvar, a to se već moglo naslutiti iz ove prve, riječ je o japanskoj vrsti poezije. Da ne pomisli neko da sam rasista ili tako nešto, ja svim srcem podržavam nabavku strane robe ako je ona kvalitetnog kvaliteta, međutim, korišćenjem domaćih proizvoda dajemo boost našoj ekonomiji, pomažemo otvaranje novih radnih mjesta i dobrobit svih nas. Dakle, uz priznavanje neospornih zasluga haikua, neophodno je dizajnirati našu sopstvenu vrstu poezije, koja može da mu parira na svim poljima.

 

Takvu vrstu poezije pokušaćemo da definišemo u ovom traktatu. Ona će biti zasnovana na slogovima kakve poznajemo iz srpskohrvatskog i engleskog jezika, a ne na japanskim komplikovanim čudesima. Na taj način biće riješena oba problema koja smo gore naveli.

 

Nova vrsta poezije treba da izgleda ovako: Prva strofa sastoji se od dva stiha, pri čemu prvi ima jedanaest slogova, a drugi sedam. Nakon drugog stiha opciono mogu da se pojave i tri tačke, koje označavaju nedorečenost misli. Druga strofa sastoji se od tri stiha - prvi sa četiri sloga, drugi sa šest, treći opet sa četiri, mada neki od ovih stihova mogu da se spoje u jedan ako to osnovna misao nalaže, mada broj slogova mora da ostane očuvan. Takođe, moguće je (uz očuvanje formata stihova) dvije strofe spojiti u jednu.

 

Ovakvu vrstu poezije nazivaćemo vampiriku. Primjer pjesme koja zadovoljava sva navedena pravila je na primjer ostvarenje Ja sam vampir:

 

 

JA SAM VAMPIR

 

Sada više nema nikakve sumnje

Kako boli istina...

 

Ja sam vampir

A možda i nisam

Sve zavisi

 

 

Zbog dosta strogih pravila za broj slogova po stihu, teško je naći pjesme koje u potpunosti zadovoljavaju kriterijume vampirikua. Zbog toga se uvodi slabija kategorija, pod nazivom poluvampiriku, koja ima samo dva stiha, sa jedanaest i sedam slogova (to je ono što zapravo odgovara prvoj strofi vampirikua). Vampiriku ima još i naziv puni vampiriku, da bi se razlikovao od poluvampirikua.

 

Neki zajedljivci bi mogli zajedljivo da prokomentarišu da je ovakva vrsta poezije teški blef i da smo samo pobrojali slogove u stihovima ranije napisane pjesme. Pa šta onda? Zar je bitno kako je poezija nastala? Bitno je da imamo pravila koja omogućavaju divnu skladnost i rijeku emocija i slika koje izviru iz svakog stiha. Uostalom, niko vas ne tjera da pišete vampiriku. Možete, zapravo, da uzmete svoj haiku i da se zajedno sa njim i kamenog od petsto kila bacite pod obližnji vodopad.

Nekoliko pjesmica iz zbirke Igvanodon

VITAMINI

 

Moj je ujak tip

Tip koji ne voli da tipizira
On riječi svoje ne vadi iz glave
Već ih vadi iz trbuha

Moj je ujak lak kao san

Kao maslačak i kao prepelice
Njegove riječi odzvanjaju bezdušno
U ovom svijetu rđe i sreće

Moj ujak je kamila

On svoje vitamine neskupo prodaje
I večernjom srećom tugu slama
I dnevnom nesrećom sreću slama
I nadjevnom krizom budućnost slama
I veselom dogodovštinom sreću slama
I veselom mašinom sreću slama
I tugom svojom tugu slama
I sreću srca srećom slama
A tugu glave tugom slama
I viziju budućnosti srećom slama
A viziju tuge srećom slama
I noćne ptice pohodnice koje uvenu kao cvijet
I sreću tugom slamaju

A moj ujak krišom noću tugu slama

I optimizmom i požrtvovanošću tugu slama
A veselim optimizmom sreću slama
A veselim štapom kičmu slama


PROSJAK

Prosio sam, prosio

Prosio na ulici
Nisam htio ništa
Sam da zaradim

Prosio sam, prosio

Prosio za pare
Ko ne htjede da udijeli
Puco sam pištoljem
(na njega)

Prosio sam, prosio

Tražio da mi daju
Malo para ili neku
Koricu hljeba
Bilo šta, samo da
Preživim

Nisam mogao sam da

Zaradim
Jer nisam imao posla
A nisam ni školu završio
Da bih mogao da radim
Jer obično traže
Školovane ljude
Da rade
A ja kako nisam bio
Školovan
Nisam mogao da radim
Nisu me školovali
Moji roditelji
Jer nisu imali para
A radili su dan i noć
Moj tata je radio dan i noć
Da bi me prehranio
I školovao
Ali nije uspio
A njegov je posao bilo
Prosjačenje
Prosio je, prosio
Prosio na ulici
Prosio je, prosio
Prosio dan i noć
On je bio prosjak
Ali nije mogao da zaradi
Dovoljno novca da nas
Školuje
Te smo tako prinuđeni
Da prosimo i prosimo
Prosimo dan i noć


MOJ STRIC

Moj je stric ljudina

Na kamenu mirno stoji
Pogleda uprtog negdje u daljinu
On čeka...

Sunce žeže s nebesa

A on metnuo ruku na čelo
(Da zakloni oči od sunca)
I pogleda uprtog negdje u daljinu

On čeka...

A sunce sija s nebesa
U ruci mu vile, zabodene u zemlju
A kamen je ogroman

Uopšte ne znam kako se popeo na taj kamen

Ali sad je, eto, tu
I čeka
Čeka pogleda uprtog u daljinu

Na glavurdi mu slamnati šešir

Štiti valjda glavu od sunca
Koje nemilosrdno prži s nebesa
Dok on čeka...

Moj stric stoji na kamenu nepomično

Nepomično kao statua, kao kip
Dok sunce sija sa nebesa, on se ne obazire
A na nebu nijednog oblačka

Nosi one farmerke s tregerima

I velikim džepom naprijed
Čizme su mu one gumene, što ljudi nose
Ljudi po selima

Dok sunce veselo sija s nebesa

I nebo je bez ijednog oblačka
Moj stric kao mačka, kao prelog
Kao statua miran čeka. I čeka...

U ustima mu travka
Koju nemilice žvaće svojim zubima
Prebacuje s jedne strane na drugu
Dok mu se pogled gubi negdje u daljini

Na nebu nijednog oblačka

Samo sunce, žuti dukat, koji sija
Dok moj stric stoji na kamenu i
Pogleda uprtog u daljinu čeka...

KOZMETIČKA PROMJENA

Sjeti se vremena kad si bio mlad

Kad si bio mlad i kad nisi bio star
Kad su zlaćani vampiri lepetali okolo
I magarci kukurikali u štalama od sreće

Kad si mogao da postigneš što si htio

Samo je trebalo malo snage, volje, požrtvovanja
Sreće, zdravlja, truda, zalaganja
Nastojanja, potruđivanja, čeprkanja
Pokušavanja, truđenja
Miliona dolara

Sjeti se kad je šumom krševitom

Odzvanjala planinska misao jarebice
I stočne pijace mirisale na znoj i divlje svinje
Kad su loptaste čigraste životinje
Konzumirale ljude

Sjeti se kad je odzvanjalo širokom dolinom

«Ej, smradino ljigava, crko dabogda!»
I kad su te svi voljeli, a to je bilo vrijeme prije
Nego što se tvoja mama udala za čavku
Za životinju čavku
A pod čavkom mi podrazumijevamo medvjeda

Medvjed je veselo skakutao po granama drveća

Noseći u ustima list runolist od ljudskih sjećanja
U rukama noseći prljave tanjire i kupus od skuše
S tim da pod skušom podrazumijevamo ljudske leševe
Tada si bio mlad a sad si star

Sad si star kao Grčka

I medvjedi više ne skakuću ulicama
Sad lete iznad sokaka i rešetaju mitraljezima odozgo
Čine pokolje
Nad nedužnim stanovništvom
Ljudi im ne mogu ništa
Jer medvjedi su dobri

A pod medvjedima podrazumijevamo komarce

Nadgledao si stoku, sve one krave, svinje, telad i ovce

I volove i bikove
A stoka je nadgledala tebe
I tjerala te da paseš
Da paseš travu
Vražja stoka

A ti si sjedio na travi, odmarao se pod suncem

U krošnji velikog kristalnog drveta
I cijepao si sikirom kamen neotesan
I pjevao neke tužne pjesme
Dok te je medvjed posmatrao iz potaje
A plakao si za svojim hrčkom
A pod hrčkom podrazumijevamo hrčka
To jest tiranosaurusa

O lajkovanju

Najgore je kad na Fejsbuku imate "dežurnog lajkera". Šta je to? Pa to je osoba koja lajkuje sve (ili gotovo sve) statuse koje postavite. To nerijetko zna da dovede do opuštanja - uopšte se više ne trudite da vaši statusi budu dubokoumni, pronicljivi, duhoviti, informativni,... već jednostavno napišete prvu stvar koja vam padne na pamet: na primjer, "danas sam jeo šnicle za ručak". Ovakav status može da prođe ako ste Lorenco Lamas ili neka slična holivudska mega-zvijezda, ali ako ste običan nikogović kao većina ljudi, ne možete očekivati da sakupite veliki broj lajkova.

Međutim, čak i da napišete nešto što smatrate apsolutnim otkrovenjem i najboljim statusom u istoriji ljudske rase, može se desiti da vaš dežurni lajker taj status ne lajkuje. Vaš misaono-emotivni proces u tom slučaju najvjerovatnije će da funkcioniše ovako:

 

Faza 1: Samoispitivanje Prvo razmišljate o tome da ste nekako vi sami krivi za nedostatak lajka, da ste, može biti, nekako tim statusom uvrijedili dotičnu osobu. Onda čitate status po nekoliko puta, detektujete sva njegova moguća očigledna i skrivena značenja (ovaj korak se sprovodi naročito studiozno u slučaju da je dežurni lajker žensko, jer je poznato da se žene vrlo lako uvrijede zbog raznoraznih gluposti, no offense), razne načine na koje bi neko mogao da ga protumači, i u većini slučajeva zaključićete da u samom statusu nema ništa zbog čega bi se dežurni lajker osjetio pogođenim. Zatim nastupa

 

Faza 2: Prebacivanje krivice Nakon što ste detaljno izanalizirali status i utvrdili da je on zaista onako genijalan kako ste mislili na početku i da ne sadrži ništa uvredljivo za bilo koga, dolazite do zaključka da je zapravo kriv upravo - dežurni lajker. To je zapravo jedna psihički nestabilna i lako uvredljiva osoba kojoj je i najmanja sitnica dovoljna da ne lajkuje neki status. Pati od ekstremnog mazohizma i revnosno pretražuje statuse svih svojih prijatelja tražeći i najmanji povod za njihovo nelajkovanje. Pitate se zašto uopšte komunicirate sa tom običnom budalom i ozbiljno razmišljate da je anfrendujete i (eventualno) anfolovujete. Međutim, onda slijedi smirivanje i racionalisanje pogleda: ne vjerujete ipak da je vaš dežurni lajker poremećeni psihopata, on je možda jednostavno glup i nije razumio genijalnost posta. Bijes ustupa mjesto sažaljenju - jedno nelajkovanje statusa vi ćete preživjeti, ali vaš dežurni lajker (mada mu je taj status već ozbiljno uzdrman!) čitav život će morati da živi sa sobom i svojom glupošću!

 

Faza 3: Opravdavanje prijatelja Na kraju vam pada na pamet da vaš prijatelj možda jednostavno nije ni pročitao status, pa da ga zato nije lajkovao. Možda nije bio na Fejsbuku tog dana ili je iz nekog razloga teško bolestan i posljednje o čemu razmišlja jeste lajkovanje vašeg statusa. Međutim, u praksi se najčešće pokazuje da ovo nije slučaj. Taman kad se ponadate da je nelajkovanje jednostavno posljedica neke teške bolesti, pojavljuje se status vašeg prijatelja, koji postavlja svoju sliku s Kube, gdje pije margaritu i jede margaritu, i piše "Evo me na Kubi, zdrav sam kao dren i uživam!". "Dobro je", pomislite vi, "uživa na Kubi i vjerovatno tek povremeno ode na Fejsbuk da postavi neku sličicu i slično" i taman kad pomislite da je situacija lijepo razriješena, stiže još jedan status prijatelja: "Na Kubi sam, družim se sa svojim vjernim laptopom i redovno i detaljno čitam SVE statuse, nešto lajkujem a nešto NE LAJKUJEM!".

 

Ili tako nešto. Uglavnom, ja nemam dežurnih lajkera, ali postoji dosta ljudi kojima sam ja dežurni lajker.