Vukodlaci

Razmišljao sam o raznoraznim opasnim situacijama s kojima se čovjek u životu susreće - držanje rukom za ivicu provalije, brza vožnja, gledanje domaćih filmova itd. - i mislim da postoji malo šta tako gadno kao što je susret sa vukodlakom.

Možda niste svjesni toga, ali ti vukodlaci su prave mrcine - visoki, snažni, sa ogromnim kandžama i zubima kojima mogu da vas potrgaju prije nego što stignete da telefonirate tetki u Visoko. Ne govorim ovde o onim šejpšifterima koji se iz ljudskog prebace u običan vučji oblik, trčkaraju na četiri noge i ponašaju se baš ko pravi vukovi. Ne, ovde je riječ o pravim vukodlacima, koji su humanoidno-vučja stvorenja i jedva čekaju da vam odgrizu glavu. E ti vukodlaci su jedna vrlo dominantna sorta i ono što sam htio da kažem je: Ne bih volio da me nekad u životu napadne vukodlak.

Nije jednostavno odgovoriti na pitanje ko bi pobijedio u borbi između vukodlaka i vampira. I jedan i drugi imaju svoje adute. Vampir može da se pretvori u slijepog miša i da zagrozi vukodlaku sa visine. Ali problem je što vampir u slijepomiševskom obliku ne može da ujede nekoga, već mora da se tranformiše nazad u ljudski oblik i tu onda vukodlak može da ga uhvati za plašt i razbije ko igračku. Dakle, teško da bi vampir transformaciju u slijepog miša mogao da koristi u napadačke svrhe, već samo u odbrambene. S druge strane, vukodlakova nesposobnost da se podigne sa zemlje veliki je nedostatak. Sve sigurno zavisi i od arene u kojoj se borba odvija. Ako je to visoka prostorija sa nekom šipkom pri vrhu, vampir ima najmanje neriješeno - dovoljno je da se transformiše u slijepog miša, nasadi gore i sačeka da se vukodlak dole izmori od zavijanja i onda da skoči na njega i sredi ga. Ako bi se meč odvijao u vukodlakovom stanu, onda vukodlak ima najmanje neriješeno jer vampir može da uđe samo ako je pozvan. Tako da ako Vučko nije spreman za meč, može jednostavno da pusti vampira da čuči nepozvan pred vratima i tauntuje ga. A sve zavisi i od toga da li je dozvoljeno korišćenje oružja.

Zapravo bi se ovaj meč najvjerovatnije završio neriješeno - vampir bi ujeo vukodlaka, vukodlak vampira i dok trepneš vampir bi postao vukodlak a vukodlak vampir. A kad bi se onda opet potukli, nastao bi totalni haos. Šta vi mislite o ovoj tematici, djeco?

Pa ja ladno nisam normalan

Maloprije slučajno pročitam odličan rivju po svemu sudeći odličnog dokumentarca o Turetovom sindromu i vidim dole među komentarima komentar nekog lika koji opisuje neke "tikove" koje je imao kao mali i sa užasom skontam da ja većinu toga imam i dalje (!)

Dobro, žmirkanje ne računam, cijenim da su mi oči riknule od kompjutera, ali ovo ostalo je... brrr. Evo nekoliko primjera - vi koji živite u Banjaluci znate da su nakon renoviranja onog trotoara kod Gimnazije postavili crvene i sive pločice (ili kako god da se to zove). Ja kad hodam tuda iz nekog razloga moram da stajem samo na crvene - ako slučajno stanem potpuno van crvene trake, onda to moram da ponovim u sljedećem koraku da bi bio paran broj. A ako nagazim na granicu, onda sljedeći korak opet mora da bude na granicu. Ne moram ni da spominjem koliko me ovo usporava kad idem tuda. Što je još gore, ja u principu uopšte ne moram da idem tuda, ali tu uskače drugi poremećaj. Naime, kad idem od kuće u grad, uvijek idem preko mosta, pa pored muzičke škole i onda gdje već treba. Međutim, kad se vraćam kući, uvijek idem pored Gimnazije, iako je to znatno duži put.

Sljedeći bizaran poremećaj koji imam je malo teži za opisati i u posljednje vrijeme se javlja dosta rjeđe, ali ipak je tu. Dakle, ponekad kad negdje krenem (mislim da se to uglavnom odnosilo na raznorazne rođendane na kojima bude mnogo ljudi) osjetim se toliko neprijatno u onom što sam obukao da odmah moram da se presvučem, maltene ko da sam izašao u gaćama ili nešto još gore. Iako sam obučen sasvim normalno. Prije nekoliko mjeseci sam zamalo zakasnio na posao zbog toga - nisam mogao da izađem iz kuće jer mi je nešto zasmetalo u vezi sa, čini mi se, majicom koju sam nosio :-) Weird, eh?

To naravno nije sve - kad u brzini izlazim iz kuće, redovno se brinem da li sam zaboravio da zaključam vrata. Osim ako prilikom zaključavanja jasno sebi ne skrenem pažnju na to zaključavanje i registrujem da sam tu radnju izvršio. Ali kad zaključam vrata skoncentrisan na to, onda moram da provjerim da li su dobro zaključana, a to podrazumijeva da ih bar jedno deset puta gurnem prilično jako ne bih li bio siguran.

Kad sam bio mali, imao sam utisak kao da je za mene vezana neka nevidljiva nit kojoj ne smijem da dozvolim da se zapetlja. Slično je važilo i za predmete, pa i za osobe. Recimo ako neko šutne loptu prema meni i ta lopta prođe s jedne strane nekakvog drveta, obavezno moram da mu je vratim s te iste strane. Nipošto nisam sebi dozvoljavao da recimo napravim krug oko nekog predmeta (jer bi onda ta moja imaginarna nit bila svezana oko tog predmeta), već sam se uvijek kretao potpuno istim putem i tako dalje. To me je doduše uglavnom prošlo u zrelijim godinama.

Ono što me nije prošlo je izbjegavanje stajanja na rubove... bilo čega. Recimo nikad ne stajem na ivice bijelih pravougaonika na pješačkom prelazu, tj. ako stanem to odmah mora da se "poništi" još jednim stajanjem. Tamo gdje je put popločan nekim kvadratastim ili drugim pločama, tu imam gadne probleme jer moram da stajem tačno u ograničeno područje, bez dodirivanja ivice. Što su ploče sitnije, to veća patnja oko hodanja.

Završićemo s nečim što nije poremećaj u smislu nečeg što radim već nečeg što mi smeta. Meni dakle izrazito smetaju dvije stvari vezane za zvuk. Prva su odjeci, a druga kad se zvuk prenosi van prostorije u kojoj je nastao. A kad se to dvoje pomiješa - jao! Nema mi ništa gore nego kad se neko penje kroz stubište i priča, a ono sve odjekuje okolo. Takođe mi smeta kuckanje obuće (uz podrazumijevajući odjek). Kad god idem kući ili napolje, uvijek nastojim da što prije profuram kroz depresivni hodnik. Da i ne pričam kolike probleme imam zbog ovih očajno napravljenih novih zgrada. U mom stanu recimo kad povučete vodu ili otvorite česmu u kupatilu, to se bez problema čuje u hodniku zgrade već negdje na drugom spratu (ja sam na petom). Sama pomisao na to, na taj zvuk koji se iz kupatila prostire kroz hodnik stana, pa kroz njegova vrata u hodnik zgrade je apsolutno zastrašujuća. Isto kao kad ubacim ključ u bravu, a ostali ključevi iz svežnja tresnu o vrata i kroz hodnik se začuje cangrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....! Katastrofa.

Eh, da - takođe mi je i dalje poprilično jezivo da gledam u noćno nebo, zbog onih silnih zvijezda i ooooooogromnog prostora u odnosu na koji je čovjek tako sićušan. Da se prestraviš. Nije džaba rekao pokojni Sid Baret - "Neptune, Titan, stars can frighten".

Zamalo da zaboravim - ponekad imam problema i kod slušanja muzike. Neke ritmove jednostavno ne mogu psihički da podnesem. Npr. ako je bubnjar dosadan, pa u četiri četvrtine ide samo jednolično tum-tum-tum-TUM (ovaj posljednji TUM na kraju takta obavezno bude glasniji i odjekujuć), to me ubija u pojam. A kad smo već kod muzike, često pomislim da pošto postoji toliko mnogo izvođača i pjesama, a ipak vrlo konačan broj nota i akorda, da sve to mora na neki način da se ponavlja. Tako da kad čujem recimo neku noviju pjesmu sa relativno jednostavnom melodijom, ja se iz nekog razloga najčešće naježim i pod hitno dobijam želju da slušam nešto ekstremno komplikovano, sa što blentavijim ritmom. Srećom, ovo se ipak ne dešava (pre)često.

Ako zbog svega ovoga više ne želite da se družite sa mnom, onda ste ružni.

O vampirima

Svi znamo da su vampiri, uz smrt, najznačajnija stvar na svijetu. Ali da li ste primijetili da velika većina poznatih poslovica može da se modifikuje tako da se u njima pojave vampiri? Evo nekoliko primjera:

Ko rano rani, dva vampira grabi.

Prvi se vampiri u vodu bacaju.

Po vampiru se dan poznaje.

Put do Pakla popločan je vampirima.

Jedan vampir ne čini proljeće.

Mi o vuku, a vampir na vrata.

Za domaću zadaću pokušajte da vampirujete (vampirovanje - ubacivanje vampira u kontekst) neke druge poznate poslovice. Npr ko drugom jamu kopa, sam u nju pada i tako dalje.

Januarski rivju!

Ističu posljednji sati prvog mjeseca u godini, te reko da vas malo davim stvarim koje sam pogledao/poslušao/pročitao... Uglavnom pogledao, jer čitanje zahtijeva mnogo veći umni napor, što se slušanja tiče, tu se ništa pretjerano novo nije dešavalo. Naime, kraj prošle i početak ove godine proveo sam slušajući skoro isključivo Suzanne Vega i Gentle Giant (http://www.blazemonger.com/GG/Gentle_Giant_Home_Page). To je ujedno bio i moj prvi susret sa ovom nesumnjivo fenomenalnom grupom. Dobro, drugi. Prvi je bio vrlo kratak i tad sam ih otpisao kao "nezanimljive" i "nemelodične". Nekoliko godina kasnije, tj. krajem prošle godine, naravno, ispostavilo se da krivica nije do njih nego do moje gluposti. Gentle Giant se pokazao kao fantastičan bend sa (za pojmove roka, pa čak i progresivnog) ekstremno kompleksnim kompozicijama za koje je potreban trud i zalaganje da ih progutate, ali kad to uspijete - teško je slušati bilo šta drugo. Uostalom, uvjerite se i sami: http://www.youtube.com/watch?v=vMrYSTzqFI8

http://www.youtube.com/watch?v=5FLZXEN4H1E

Što se tiče Suzane i briljantnosti njenih pjesama i sjajnih tekstova, tu je valjda sve poznato. Uz Lorenu Mekkenit i Lisu Džerard moja omiljena pjevačica. Other than that, prije nekoliko dana sam odlučio da šansu dam još jednom "komplikovanom" bendu koji sam prije otpisao jer mi je bio dosadan, a to je Soft Machine. Krenuo sam naravno od sedmog albuma, koji je bio odličan, dok ovo pišem slušam šesti.

Od knjiga sam uspio da pročitam čak jednu - u pitanju je Zelaznijev kratki roman Aleja prokletstva, aka Damnation Alley. Obiman (i dosadan) rivju nalazi se na mom drugom blogu: http://plainwizard.mojblog.rs/p-damnation-alley/163683.html

Doduše, opravdanje za ovaj prilično mali broj pročitanih knjiga leži u činjenici da sam konačno odlučio da položim još neki ispit, pa sam se zabavio radovima iz fazi logike, računanja nad riječima i tako tim stvarima. A odlučio sam da ispravim neke grijehe iz mladosti i načeo Anu Karenjinu. Mislim u smislu čitanja. Za sada nije loše.

A sad ono najinteresantnije - filmovi! Evo liste pogledanih filmova, sa ocjenama u zagradi (ocjene su od 1 do 4, da ne bude zabune):

1. The Parallax View (1974) **’
2. Coraline (2009) ***
3. My Bloody Valentine (2009) **’
4. House of the Dead II: Dead Aim **
5. Piranha (1978) **
6. Piranha Part Two: The Spawning (1981) **
7. Robert Kurtzman’s The Rage (2007) **’
8. The Company of Wolves (1984) ***
9. Hitman (2007) **’
10. Balto (1995) **’
11. Les choristes (2004) ***
12. Alien Agent (2007) *’
13. Food of the Gods (1976) *’
14. The Machine Girl (2008) **’
15. Vinyan (2009) ***
16. Clash of the Titans (1981) ***
17. The Hills Run Red (2009) **
18. Slugs: The Movie (1987) **’

Ne bih sad da određujem jedinstven najbolji film da ne bih nekog uvrijedio, no po ocjenama se otprilike vidi koji su filmovi u konkurenciji. Koralina je sjajna mračna bajka sa briljantnom muzikom genija Bruna Coulaisa (ili kako god da se to piše), prijali su i Les choristes (sa takođe sjajnom muzikom istog tipa), Vinyan, The Company of Wolves i matori Clash of the Titans, koji se i dalje sasvim lijepo drži. Najveće kante od filmova bili su Alien Agent s Markom Dakaskosom o nekakvim retardiranim vanzemaljskim kretenima i Food of the Gods, sa džinovskim pacovima koji jedu ljude. Ma koliko ta ideja zvučala kao da je nemoguće upropastiti, ipak je upropaštena. Dobio sam, doduše, dojavu da je drugi dio mnogo bolji. Takođe su me relativno razočarale obje Pirane, bez obzira što su ih režirali Džo Dante i Tatko (obojica su se nalazili na samom početku karijere, Danteu je to bio drugi film a Tatku prvi). Kako se pravi PRAVI horor sa životinjama, pokazuje nam duhoviti Slugs, sa najurnebesnijim glavnim glumcem ikad viđenim u ovom tipu filma (ovo sam naglasio da bih naglasio da Nikolas Kejdž nije u konkurenciji).

Za naredni mjesec planiram da startujem sa serijalom Petak trinaesti, u svrhu pisanja obimnog traktata o istom. Nakon toga slijede filmovi s ljudožderima (Umberto Lenci i kompanija), pa onda ajkule. Njam njam!

Muškarci su pravi... muškarci (jes', jes', aha!)

Svi ste sigurno tokom gledanja TV-a zapazili reklamu sljedeće vrste - nekakva mišićava mačo faca izlazi ispod tuša i staje pred ogledalo dok se u pozadini u krevetu meškolji polugola djevojka. Naš heroj se brije i ondak na lice stavlja... ne, ne afteršejv nego nekakvu kremu (!), Nivea or something. A brižni narator nas informiše kako je ta Nivea (ili koja li već) krema "tako nježna za našu kožu", da skroz prija i ni najmanje ne boli, za razliku od onih odvratnih alkoholom nacvrcanih Denim afteršejvova.

Vama to možda nije ništa specijalno, možda čak i sami koristite pomenute kreme (naravno, sve do čitanja ovog prosvjetljujućeg posta), ali za mene je to još jedan očigledan znak odumiranja muškosti u današnjem svijetu punom tetki, u kome Klinta Istvuda i Čarlsa Bronsona nasljeđuju Elijah (kako god da se to izgovara) Vud, Orlando Blum i Majkl Pit. Dakle, zamislite, u današnje vrijeme neko ima hrabrosti da se zove muškarcem, a strah ga je od malo peckanja izazvanog afteršejvom. Lele i kuku. Žene i dalje mogu devet mjeseci da nose bebe, plus još sati i sati porođajne agonije i ne kukaju zbog toga (uz "časne" izuzetke koji se odluče da bebu eksterminišu po kratkom postupku, prije nego što se rodi i počne da kmeči i traži da jede). A muškarci, koji bi trebalo da su JAČI pol (sic!), boje se peckanja u trajanju od nekoliko sekundi. Još jednom lele i kuku.

Smatram da ako se prodaja tih silnih krema za poslije brijanja i sličnih stvari tako nježnih za našu kožu nastavi, žene imaju puno pravo da traže titulu jačeg pola. Nadam se da sam uspio da vas uvrijedim ovim postom.

Matematički zadatak

Svi ste čuli onaj zadatak kojim su vas stričevi, tetke, babe, ujne, rođaci, roditelji, skitnice, radnici u Mekdonaldsu, praunuci, prijatelji i ostala rodbina pravili budalama kad ste bili mali - ono tipa kreće iz Beograda prema Zagrebu automobil i ide tom i tom brzinom, a iz Zagreba prema Beogradu istim putem nešto kasnije autobus koji ide nekom svojom brzinom. U trenutku kad se autobus i automobil sretnu, koji od njih je dalje od Beograda? I vi sad kontate i kontate i računate i patite se, a onda vam se taj lik nasmije u lice i kaže "Hahahahaha, jesi glup(a), pa u trenutku kad se SRETNU jednako su udaljeni od Beograda!!!!1". I vi ostanete posramljeni, a vaš dušman sa trijumfalnim izrazom na licu.

E pa joke's on them! Naime, taj odgovor je potpuno pogrešan. On počiva na pretpostavci da autobus i automobil možemo da posmatramo kao tačke (tj. kao nešto što nema dijelove, pa samim tim ni dimenzije), što naravno nije tačno. Automobil i autobus imaju svoje dužine, koje iako vrlo male u odnosu na razdaljinu između dva grada nisu zanemarljive. Dakle, trenutak kad se autobus i automobil sretnu jeste trenutak kad se njihovi prednji dijelovi nađu u istoj liniji. U tom trenutku je zadnji dio automobila najbliži Beogradu. Prednji dio autobusa (i prednji dio auta, naravno) su nešto malo dalje, a zadnji dio autobusa najdalje (tj. najbliže Zagrebu). Dakle, ako je pitanje bilo ko je u tom trenutku bliži Beogradu, odgovor je: automobil. Jer je poznato iz matematike da je udaljenost između dva objekta jednaka najmanjoj udaljenosti između njihovih pojedinačnih tačaka. Elem, kao što rekoh: U trenutku sretanja, automobil je bliži Beogradu, a auto Zagrebu. Ako vam postave trik pitanje - ko je od njih dalje od Beograda, odgovor je, naravno, autobus. Naime, u ovom slučaju udaljenost autobusa od Beograda je jednaka udaljenosti njegovog prednjeg dijela od Beograda, a udaljenost auta je udaljenost ZADNJEG dijela, koji je Beogradu najbliži.

Ljepota ove teorije je što važi ne samo za Zagreb i za Beograd, nego za bilo koja dva grada. Takođe, uopšte ne moraju da budu u pitanju autobus i automobil, već bilo koja druga dva prevozna sredstva! Dakle, sljedeći put kad neko proba da vas nasamari ovim najstarijim trikom u knjizi, razvalite mu glavurdu letvom.

Bono

Evo šta ona retardirana kretenčina Bono iz U2 ima da kaže o pirateriji. Komentar nije potreban.

http://news.bbc.co.uk/1/hi/technology/8439200.stm