Tetka Satana

 

Jedan od najupečatljivijih događaja iz mog djetinjstva bio je prvi susret sa tetkom Satanom. U to vrijeme još nisam krenuo u školu i moj djetinji mozak još je bio u fazi oblikovanja kroz raznorazne uticaje (including, but not limited to, televiziju, kompjutere, Internet, filmove, roditelje, itd.). Razumljivo, u tim nježnim godinama teško je vršiti procjenu informacija koje dobijate – sve se to neselektivno strpava u vaš moždani magacin, da bi se kasnije, tokom odrastanja, postepeno filtriralo tako da na kraju ostane onaj skup koji vas čini jedinstvenom ličnošću.

Zbog toga nije neobično što sam se smrtno plašio tetke Satane, iako je nikad nisam upoznao. Moji roditelji su bili veoma religiozni i oduvijek su nas učili da je Satana nešto loše, zlo, nekakvo repato i rogato stvorenje sa trozupcem koje jedva čeka da ukrade moju dušu i da se njome naslađuje u svojoj Paklenoj Kuhinji praveći duševni gulaš. Zbog toga sam i tetku zamišljao na sličan način, odnosno uglavnom je čak i nisam zamišljao, bio sam jednostavno isprepadan utiskom koji je njeno ime ostavljalo. Otac i majka su mi skrenuli pažnju da to nije lijepo od mene, jer moja tetka je dobra žena velikog srca i to što se zove Satana ne znači da je stvarno Satana. Slaba vajda od toga, kao što možete da pretpostavite. To što vaš otac „pregleda“ ormar i kaže da u njemu nema nikakvog čudovišta nikad vas nije stvarno umirilo, zar ne?

Neko bi možda pomislio da se iza tetkinog imena krije neka vrlo zanimljiva priča, ali nije tako. Baka je jednostavno mislila da to može da bude sasvim normalno žensko ime. Hana. Lana. Ana. Stana. Satana. Njoj je to bilo sasvim logično. Pored toga, to ime ima neku snagu, neku prodornost, kao „satara“, s tim da je to omekšano ovim posljednjim slogom, koji sadrži „n“ umjesto „r“ – kao nešto što vas udari svom snagom, a onda umjesto da vas dokrajči, nježno vas uljuljka i objasni vam da je sve u redu.

I tako je konačno došao dan tetkine posjete. Svi smo se lijepo obukli i počešljali. Moja sestra je nosila bijelu košuljicu sa kratkim rukavima i u rukama je držala buketić cvijeća. Meni su roditelji stavili leptir mašnu, sa kojom sam se osjećao pomalo neugodno. Ali tada sam ipak mnogo manje razmišljao o odjeći, a mnogo više o tome kako će izgledati prvi susret sa tetkom. Sticajem okolnosti, nisam vidio mnogo njenih slika – samo neke iz djetinjstva, na kojima se ona i majka igraju i tu je bila vrlo slatka djevojčica. Zatim dvije ili tri iz školskih dana, sa razredom i to je otprilike to. Ona je rano otišla u Ameriku, tako da nije mnogo vremena provodila sa porodicom. Sada je konačno planirala da se vrati u zavičaj.

Tačno u pet sati (kad je i bila dogovorena posjeta) oglasilo se zvonce na našim vratima. Tata je užurbano prišao vratima i otvorio ih, a zatim su on i majka izašli ispred i (sudeći po zvucima) izgrlili se i izljubili sa tetkom. Njen glas tokom pozdravljanja s roditeljima odavao je nježnost i toplinu.

Međutim, kad je ušla u stan, vidio sam da je to zapravo užasno dlakavo čudovište na kome se ljudsko nalazilo samo u tragovima. Lice i ruke bili su joj obrasli dlakama, a zubi dugi i oštri, kao kod psa. Ili bolje rečeno ajkule. Potpuno crna kosa bila joj je prljava i neuredna, a na nekoliko mjesta je upadljivo opadala. Nisam mogao da budem sasvim siguran, ali izgledalo je kao da su uši zašiljene i da njihovi vrhovi vire kroz tu kosu. Konačno, nokti na rukama i na nogama bili su prljavi, dugi i zašiljeni.

„Zdravo dječače!“ rekla je satanski se smiješeći, glasom koji kao da je dolazio iz samog Pakla. Suze su počele da mi liju niz obraze, ali bio sam previše slab da bih pobjegao. Koljena su popustila poda mnom i srušio sam se tu na pod. Sestra je i dalje držala buket cvijeća u ruci i gledala me kao da se pita jesam li normalan. Tetka je urliknula i počela da grebe noktima po tepihu, kao mačka kad se sprema da ide u WC.

„Hajdemo u dnevnu sobu!“ rekao je otac i on i majka ispratiše tetku do bogato namještenog stola.

„Tetka se samo šali s tobom!“ tiho mi je rekao tata, a zatim se smijući se vratio u dnevnu sobu.

 

Objašnjenje me je dočekalo kad sam konačno smogao hrabrosti da odem do dnevne sobe i pogledam šta se dešava – tetka je izgledala sasvim normalno i sasvim normalno pričala s roditeljima. Pored nje na kauču ležao je kostim užasnog stvorenja kojim me je isprepadala.

„Vidiš!“ reče majka. „Tetka nije stvarno čudovište, samo se tako obukla da se malo našali s tobom!“

Nasmijao sam se sa olakšanjem, prekorivši sebe što sam dozvolio da me tetka tako jeftino nasamari, mada se mora priznati da je kostim bio suludo uvjerljiv.

„Međutim“ doda otac ozbiljnim glasom „mi smo actually čudovišta!“

Rekavši to, otvori usta, otkrivši duge i zašiljene očnjake, koji su rasli sve dok nisu počeli da vire kroz usta i da liče na slonovske kljove.

Tetka Satana se namršti.

„Ne sviđa mi se to. Smatrala sam da ste dobri ljudi. Sad moram da vas pobijem. Ja sam inače eksterminator čudovišta.“

Međutim, tada je svemir eksplodirao.

 

(7.6.2011)