Saturday, February 7, 2015

BusPlus

Posljednjih godinu ili dvije strašno je popularan taj nekakav beogracki BusPlus, što je neki sistem (ili firma?!!?!? ili koji već đavo) za naplatu autobuskih karata. Malo malo pa neko na Fejsbuku ili Tviteru okači nekakvu pljuvačinu na račun tog BusPlusa ili njegovih kontrolera (iliti, kako bismo mi iz Sarajeva rekli, revizora (ali sa dugim uzlaznim akcentom na "o")), koji su redom neljubazni, primitivni, bahati, grubijani i teroristi. 

Ovde kod nas u Banjaluci kupovina karte je jednostavna - uđeš na prednja vrata, platiš vozaču 1.6 KM (što mu ga je cirka 0.8 eura), dobiješ fiskalni račun (koji ti u isto vrijeme predstavlja kartu) i kad izađeš iz busa na svojoj stanici baciš ga u smeće jer ti više ne treba (ali NE na zemlju, nego u prvu obližnju kantu za smeće! čuvajmo okolinu!). Ako si baš navro, moš da kupiš i mjesečnu kartu, koja košta nekih dvaes i kusur maraka (ili tako nekako, nisam baš upućen u cijenu, pa sam podložan ispravkama), ali to je otprilike to.

Juče (bijaše to petak, šesti februar 2015., mnogo snjegovit dan sa ogromnom bljuzgavicom i košavom koja oduvava koštanu srž iz kostiju) imali smo priliku da donekle uporedimo ta dva sistema, naime banjalučki i beogradski. Naime, trebalo je hitno da dovučem dupe do Beograda jer su mi sa fakulteta zaprijetili da će lijepo da me nogiraju ako odmah ne obavim taj prokleti upis za koji je rok istekao još tamo sredinom oktobra. Branka je takođe imala neki svoj posao, tako da smo odlučili da smo odlučili da se malo provozamo autom i usput razgledamo ljepote naše otadžbine Republike Srpske (čitaj: da izbjegnemo plaćanje putarine u Hrvatskoj). Ovo sve znači da smo iz Banjaluke u Beograd išli preko Bijeljine, umjesto kao što sav normalan svijet ide preko Hrvatske. Na kraju krajeva, biti tako blizu najbliže države EUropske unije, a ne ući u nju, mislim da je neoprostiv zločin protiv evrointegracija. Elem, nakon beskonačno duge vožnje stigli smo u gluvo doba noći do tog nekakvog studentskog grada (ne pobrkati ga sa studentskim TRGOM, koji je valjda nešto sasvim deseto), gdje smo imali rezervisanu sobu. Odmah po dolasku poslao sam poruku jednom od svojih saboraca iz kafane 122 da vidim kako je Zvezda prošla protiv Žalgirisa i na moje opšte iznenađenje ispostavilo se da su izgubili. "Nek ide dođavola i život i sve!" mislio sam gorko razočaran, potpuno gubeći motivaciju da se uopšte dalje bavim tim birokratskim trivijalijama kao što je upis.

Sve ovo naravno nema nikakve veze sa BusPlusom i poentom kompletne priče, al kad krenem da meljem, onda sam ko kakvo žensko - ne prestajem.

U svakom slučaju, sljedećeg jutra trebalo je nekako se odvući do centra, đe se nalazi Matematički fakultet, a taj Beograd je velika varoš, nije ko Banjaluka da možete iz bilo kog kraja da stignete do centra za 15 minuta pješke. Auto smo ostavili parkiran kod studentskog doma, pošto sam ja čoek seljak, naviknut na vožnju po bosanskim mahalama, pa da ne pravim svojom "vožnjom" totalnu kataklizmu po Beogradu, ko da im nije dovoljan Vučić na vlasti. Logična opcija je bila naravno autobus. Teta na recepciji studentskog doma nas je upozorila da nikako ne uzimamo karte kod vozača jerbo su mnogo skupe, 150 dinara, što je preko dvije marke, što je mnogo preskupo. Tolko vam dođe litar dizela. Uputila nas je na nekakav kiosk pored stanice.

Kad smo stigli tamo, zatražili smo dvije karte. Teta nas je pogledala s mješavinom zbunjenosti i sažaljenja. Pogled joj je jasno govorio: "Šta? Vi biste DVIJE KARTE? Vi mislite da je to tako jednostavno????" Prvo nas je pitala kakve tačno karte bismo htjeli, na šta smo mi odgovorili da samo treba da skoknemo do centra i nazad. Malo se zamislila, pa nam pokazala neko plastično čudo koje košta 250 dinara. "Ovo plastično čudo" kaže "može da se dopuni npr. sa 90 dinara i onda važi sat i po." Ta varijanta nam nije odgovarala, pošto nije bilo šanse da obavimo svoje poslove za sat i po. "U tom slučaju, možete da probate sa ovom drugom varijantom - platite 280 dinara i vozikate se celi dan!!!!!!!!111111". 250+280 = 530, rezonujemo mi, što je nešto manje od 600, koliko bismo potrošili uzimanjem karata kod vozača u oba smjera. "To ćemo!" kažemo slavodobitno. "Međutim," spusti nas na zemlju teta "to sve je samo za jednu osobu."

Nakon još nekoliko varijanti, od kojih je svaka bila komplikovanija od prethodne, odustali smo od svega i odlučili da damo po 150 dinara za vožnju gulikoži od vozača. "Gde god da uzmete, preskupo je" rekla nam je teta na oproštaju, bespomoćno slegnuvši ramenima na kompletan ovaj besmisao. 

Stali smo na stanicu i nakon nekog vremena ušli u neku sedamdes dvojku (ili je u pitanju bila sedamdes petica) i zatražili od vozača dvije karte.

"Ne može" kaže on. "Ne radi štampač."

Na pitanje šta sad da radimo, on samo slegne ramenima. I mi onda konačno dignemo ruke od svega i odlučimo da se lijepo prošvercujemo, što je zapravo trebalo lijepo da uradimo odmah. Moram priznati da sam zbog kompletne Internet halabuke osjećao malu strepnju od infamoznih beogradskih nindža revizora (https://www.youtube.com/watch?v=CXPZItYOJU0), međutim dok smo mi bili u busu, nije naletio nijedan.

U povratku smo konačno uspjeli da kupimo karte kod vozača i tad je, potpuno suprotno Marfijevom zakonu, naišao nekakav pitomoizgledajući kontroler, koji nije baš opravdao kontrolersku reputaciju. Nikog nije premlatio, nije ogolio krvlju umrljane očnjake, nije čak ni psovao, što je za svaku osudu, međutim moguće je da je to zato što su svi imali karte. Njima je valjda za aktiviranje supermoći neophodan putnik bez karte.

Mislio sam još nešto da napišem o ovim previsokim cijenama, al mi je dosadilo da pišem, a ionako sam ovo napisao samo da apdejtujem blog, koji odavno nije apdejtovan.

No comments:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...