Ne klepeći nanulama, oćeš srčka da me strefi???

Svi mi koji smo odrasli u ovoj nesrećnoj državi znamo za pjesmu Ne klepeći nanulama, u kojoj se govori o... pa, vidjećemo kasnije o čemu se tačno govori. Pjesmu je otpjevao Nedžad Salković, a napisali neki likovi kojima ne znam imena.

Uglavnom, evo kako IDE tekst te pjesme:

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Na prvi pogled značenje ove pjesme je jasno - tuga za pokojnom majkom. However, ima tu još mnogo elemenata koje vrijedi analizirati. Krenućemo, logično, od samog početka, tj. od prve strofe.

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Kao što vidimo, prva strofa je iskorištena za uspostavljanje postavke, misterije i situacije. Neimenovani narator koristi poznati pjesnički zapovjednički ton da drugoj neimenovanoj osobi saošti da ne silazi sa čardaka i, generalno, da ne postavlja suvišna pitanja. Zapravo ovo uopšte nije zapovjednički ton, mada tako izgleda u tekstu, već molba, što se najbolje vidi, tj. čuje, ako poslušate kako je ta strofa otpjevana. Pored misterioznosti protagonista te prve strofe, misteriozan je i razlog zbog čega je narator tužan. Dio misterije razrješava druga strofa:

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Riječi "stajao sam kraj mezara" govore nam da je pjesnik, tj. narator, stajao kraj mezara (a to je grob). Taj stih nam govori da je neko njemu blizak umro. Mi ne stignemo ni da kontempliramo nad ovim saznanjem, a već nam se u sljedećem stihu nudi objašnjenje - u pitanju je majka. To je ujedno i rješenje msiteriozne situacije iz prve strofe, ali đavo me odnio ako ova strofa ne uvodi isto onoliko misterija koliko i razrješava. Evo npr. - šta je sve to s tim "darom od srca"? Ako pretpostavimo da je to neka od onih uobičajenih stvari koje nosite nekom na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, postavlja se opravdano pitanje zašto autor taj dar nije i uručio. Da li ga je nešto spriječilo u tome? Možda je nešto lurkovalo iz sjenki i prepalo ga? I zašto je zvao majku ako je već konstatovao da je umrla?

Neki kritičari smatraju da ovo nije teško objasniti - pjesnik u trenutku dozivanja majke nije znao da je ona mrtva (to je saznao tek kasnije). To bi objasnilo zašto je nosio dar od srca, ali ga nije dao. U tom slučaju, taj dar od srca ne bi bio ono što se nosi na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, već prije nešto što se u prigodnim prilikama daje ženskim osobama. Npr. cvijeće. Ili svijeće. Rakija i tome slično...

Ovo gledište međutim ima fatalnu grešku - šta li je pjesnik radio na grobu ako nije znao da mu je majka umrla? Surely na takvim mjestima ne tražite žive ljude.

Prelazimo na sljedeću (i posljednju) strofu:

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Letimičan pregled pogledom (pod uslovom da gledamo treći stih) otkriva nam identitet misteriozne osobe iz prve strofe - to je naratorova cura. Possibly žena. Ili možda, kako ljudi to danas vole da kažu, nevjenčana žena. Ili nerođeni brat. Svašta čovjek čuje u današnje vrijeme. Uglavnom - osoba s kojom je u romantičnoj vezi. Takođe vidimo da pjesnik nije uspio da ubijedi voljenu osobu da ne silazi sa prokletog čardaka, tako da je morao da se pomiri sa blažom varijantom - "ako već moraš da silaziš, nastoj da ne praviš preveliku buku tim svojim papučetinama". Nanule su inače neka vrsta papuča, i to, pretpostavljam, nešto što može da klepeće, jer bi inače naslov pjesme bio poprilično besmislen.

Elem, dakle, pjesnik moli svoju dragu da ne pravi buku svojim silaskom sa čardaka, jer ga to non-stop štreca i navodi na misao da silazi stara majka. Ovo su najkontroverzniji stihovi pjesme, možda čak i među svim sevdalinkama EVER. Oko njihovog značenja i dalje se lome koplja. Najlogičnija pretpostavka bi bila da je majka iz druge strofe sad zombi i da pjesnik mora da strijepi od njene pojave. Ovo nas navodi na misao da se pjesma dešava u postapokaliptičnoj budućnosti sličnoj onoj koju je Džordž Romero prikazao u svojoj trilogiji od šest dijelova koja se bavi zombijima. U Romerovoj aksiomatici onaj ko umre ne ostaje mrtav već postaje zombi i pokušava da se hrani živim ljudima sve dok mu neko ne prosvira mozak.

Istaknuti stručnjak Zubo Slijepčević smatrao je da je ovo tumačenje potpuno besmisleno. Zašto bi dođavola pjesnik visio nasred groblja u invaziji zombija? To bi naprosto bilo samoubistvo.

Spengalo Opajdarić je žestoko kritikovao Slijepčevićevu teoriju i pri tome ukazivao na činjenicu da se pažljivim čitanjem druge strofe otkriva da nije riječ o groblju per se (mezarje), već samo o jednom grobu (mezar). Moguće je da je to neki izolovani grob i da je autor tamo išao da možda nekim poklonom pokuša da spriječi pretvaranje svoje majke u zombija.

Ovo je dovelo do interesantne prepiske između Slijepčevića i Opajdarića, jedne od najčuvenijih u istoriji književne kritike. Ta prepiska se danas izučava na svim univerzitetima na kojima postoje studiji književnosti. Briljantne (iako suprotstavljene) analize dva veličanstvena uma koje se savršeno dopunjuju već su dugi niz godina temelj za posebnu podoblast književne kritike pod nazivom Slijepčević-Opajdarić analiza. Navešćemo samo ukratko u čemu se prepiska sastojala, a kompletan transkript, u trajanju od tri hiljade petsto šezdeset strana, može da se nađe u Gradskoj biblioteci u Firenci, u tristo osamdeset šestom tomu sabranih djela Zube Slijepčevića.

Dakle, nakon što je Slijepčević obznanio svoju kritiku na račun ustaljenog tumačenja pjesme Ne klepeći nanulama, odmah je reagovao Spengalo Opajdarić i poslao mu pismu sljedeće sadržine:

"Ti si glup!"

Zubo Slijepčević je dugo razmišljao o ovom pismu i u želji da odgovori Opajdariću kako i dolikuje ispisao mnogo stranica teksta sa raznoraznim verzijama odgovora. Njegova vjerna kućna pomoćnica Selma Bajrami uspjela je da sačuva petsto trideset dvije strane koje je Slijepčević zgužvao i bacio u kantu za smeće i te strane danas čine drugi pasus trećeg paragrafa četvrtog poglavlja petog dijela šeste knjige sedmog toma izabranih citata iz prepiske Slijepčević-Opajdarić. Na kraju, nakon dvomjesečnog razmišljanja i konsultovanja poznatih svjetskih filozofa kao što su Kant, Niče, Sokrat, Platon i Hegel, Zubo je smatrao sljedeći odgovor sasvim adekvatnim:

"Mrš!"

Na Opajdarićevu repliku čekalo se dvije godine. Kako je on veći dio svog životnog vijeka proveo dosta usamljeno, o ovom periodu njegovog života se malo zna. Stručnjaci tvrde da je on putovao u Kinu i Indiju da bi se susreo sa tamošnjim mudracima i stekao nova saznanja koja bi mu pomogla da uspješno parira Slijepčeviću. Neki međutim smatraju da on uopšte nije bio u Kini i Indiji, jer se smatrao mnogo pametnijim od tih tamo nadrifilozofa i prevaranata. Šta god da je u pitanju, na Slijepčevićevu adresu je poslije dvije godine stiglo pismo čija je sadržina bila crtež isplaženog jezika. Na to je Slijepčević uzvratio slanjem na Opajdarićevu adresu četvorostruko presavijenog praznog papira, što se u kritičarskim krugovima tumači kao najgora uvreda, ona zbog koje se u normalna vremena išlo na dvoboj.

To je i posljednja poruka za koju se zna. Da li je Opajdarić smatrao Slijepčevića budaletinom nedostojnom dalje rasprave ili je bio toliko uvrijeđen da je odbio dalje da komunicira, tek, ne postoje pouzdane informacije o njegovom eventualnom odgovoru.

Valja napomenuti da su i pored ovoga njih dvojica bili odlični prijatelji i da su dosta vremena provodili zajedno. Smatra se čak da su jedan drugom pomagali u odgovorima na sopstvena pisma.