Tetka Satana

 

Jedan od najupečatljivijih događaja iz mog djetinjstva bio je prvi susret sa tetkom Satanom. U to vrijeme još nisam krenuo u školu i moj djetinji mozak još je bio u fazi oblikovanja kroz raznorazne uticaje (including, but not limited to, televiziju, kompjutere, Internet, filmove, roditelje, itd.). Razumljivo, u tim nježnim godinama teško je vršiti procjenu informacija koje dobijate – sve se to neselektivno strpava u vaš moždani magacin, da bi se kasnije, tokom odrastanja, postepeno filtriralo tako da na kraju ostane onaj skup koji vas čini jedinstvenom ličnošću.

Zbog toga nije neobično što sam se smrtno plašio tetke Satane, iako je nikad nisam upoznao. Moji roditelji su bili veoma religiozni i oduvijek su nas učili da je Satana nešto loše, zlo, nekakvo repato i rogato stvorenje sa trozupcem koje jedva čeka da ukrade moju dušu i da se njome naslađuje u svojoj Paklenoj Kuhinji praveći duševni gulaš. Zbog toga sam i tetku zamišljao na sličan način, odnosno uglavnom je čak i nisam zamišljao, bio sam jednostavno isprepadan utiskom koji je njeno ime ostavljalo. Otac i majka su mi skrenuli pažnju da to nije lijepo od mene, jer moja tetka je dobra žena velikog srca i to što se zove Satana ne znači da je stvarno Satana. Slaba vajda od toga, kao što možete da pretpostavite. To što vaš otac „pregleda“ ormar i kaže da u njemu nema nikakvog čudovišta nikad vas nije stvarno umirilo, zar ne?

Neko bi možda pomislio da se iza tetkinog imena krije neka vrlo zanimljiva priča, ali nije tako. Baka je jednostavno mislila da to može da bude sasvim normalno žensko ime. Hana. Lana. Ana. Stana. Satana. Njoj je to bilo sasvim logično. Pored toga, to ime ima neku snagu, neku prodornost, kao „satara“, s tim da je to omekšano ovim posljednjim slogom, koji sadrži „n“ umjesto „r“ – kao nešto što vas udari svom snagom, a onda umjesto da vas dokrajči, nježno vas uljuljka i objasni vam da je sve u redu.

I tako je konačno došao dan tetkine posjete. Svi smo se lijepo obukli i počešljali. Moja sestra je nosila bijelu košuljicu sa kratkim rukavima i u rukama je držala buketić cvijeća. Meni su roditelji stavili leptir mašnu, sa kojom sam se osjećao pomalo neugodno. Ali tada sam ipak mnogo manje razmišljao o odjeći, a mnogo više o tome kako će izgledati prvi susret sa tetkom. Sticajem okolnosti, nisam vidio mnogo njenih slika – samo neke iz djetinjstva, na kojima se ona i majka igraju i tu je bila vrlo slatka djevojčica. Zatim dvije ili tri iz školskih dana, sa razredom i to je otprilike to. Ona je rano otišla u Ameriku, tako da nije mnogo vremena provodila sa porodicom. Sada je konačno planirala da se vrati u zavičaj.

Tačno u pet sati (kad je i bila dogovorena posjeta) oglasilo se zvonce na našim vratima. Tata je užurbano prišao vratima i otvorio ih, a zatim su on i majka izašli ispred i (sudeći po zvucima) izgrlili se i izljubili sa tetkom. Njen glas tokom pozdravljanja s roditeljima odavao je nježnost i toplinu.

Međutim, kad je ušla u stan, vidio sam da je to zapravo užasno dlakavo čudovište na kome se ljudsko nalazilo samo u tragovima. Lice i ruke bili su joj obrasli dlakama, a zubi dugi i oštri, kao kod psa. Ili bolje rečeno ajkule. Potpuno crna kosa bila joj je prljava i neuredna, a na nekoliko mjesta je upadljivo opadala. Nisam mogao da budem sasvim siguran, ali izgledalo je kao da su uši zašiljene i da njihovi vrhovi vire kroz tu kosu. Konačno, nokti na rukama i na nogama bili su prljavi, dugi i zašiljeni.

„Zdravo dječače!“ rekla je satanski se smiješeći, glasom koji kao da je dolazio iz samog Pakla. Suze su počele da mi liju niz obraze, ali bio sam previše slab da bih pobjegao. Koljena su popustila poda mnom i srušio sam se tu na pod. Sestra je i dalje držala buket cvijeća u ruci i gledala me kao da se pita jesam li normalan. Tetka je urliknula i počela da grebe noktima po tepihu, kao mačka kad se sprema da ide u WC.

„Hajdemo u dnevnu sobu!“ rekao je otac i on i majka ispratiše tetku do bogato namještenog stola.

„Tetka se samo šali s tobom!“ tiho mi je rekao tata, a zatim se smijući se vratio u dnevnu sobu.

Objašnjenje me je dočekalo kad sam konačno smogao hrabrosti da odem do dnevne sobe i pogledam šta se dešava – tetka je izgledala sasvim normalno i sasvim normalno pričala s roditeljima. Pored nje na kauču ležao je kostim užasnog stvorenja kojim me je isprepadala.

„Vidiš!“ reče majka. „Tetka nije stvarno čudovište, samo se tako obukla da se malo našali s tobom!“

Nasmijao sam se sa olakšanjem, prekorivši sebe što sam dozvolio da me tetka tako jeftino nasamari, mada se mora priznati da je kostim bio suludo uvjerljiv.

„Međutim“ doda otac ozbiljnim glasom „mi smo actually čudovišta!“

Rekavši to, otvori usta, otkrivši duge i zašiljene očnjake, koji su rasli sve dok nisu počeli da vire kroz usta i da liče na slonovske kljove.

Tetka Satana se namršti.

„Ne sviđa mi se to. Smatrala sam da ste dobri ljudi. Sad moram da vas pobijem. Ja sam inače eksterminator čudovišta.“

Međutim, tada je svemir eksplodirao.

(7.6.2011)

Srpskonovogodišnji rivju (the sequel)

... U KOME SE GOVORI O FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI NAKON ONIH FILMOVA KOJI SU OPISANI U PRVOM DIJELU SRPSKONOVOGODIŠNJEG RIVJUA

CHILLERAMA (2011)

Režija: Adam Rifkin, Adam Green, Tim Sullivan, Joe Lynch

Chillerama se sastoji od četiri priče koje omažiraju različite periode B-horora (i još ponekog žanra) kroz vijekove. Imena uključenih u ovaj poduhvat nisu baš obećavala – jedino Džo Linč štrči u pozitivnom smislu sa svojim odličnim Wrong Turnom 2, dok je Adam Rifkin radio kretenski Detroit Rock City, Tim Sullivan onaj žalosni 2001 Maniacs: Field of Screams, dok od Greena nisam gledao ništa ali njegov serijal Hatchet uglavnom nije baš nahvaljen – međutim sve je ispalo vrlo solidno. Mada, da budem potpuno iskren, film je daleko od fenomenalnog i iako su priče vrlo zabavne, ni u jednoj nećete baš riknuti od smijeha.

Adam Rifkin je uradio priču Wadzilla, u kojoj je sebi dodijelio glavnu ulogu lika koji ima određenih problema sa nečim o čemu mi je neprijatno da govorim pa ću to da preskočim. Sve se ubrzo pretvara u standardni 50's monster movie, ali sa džinovskim spermatozoidom (?) u glavnoj ulozi. The Diary of Anne Frankenstein ima naslov koji sve govori – inače, u pitanju je crno bijeli film na njemačkom u kom ulogu Hitlera igra inače iritantni ali ovde odlični Joel David Moore koji je, ne znajući taj jezik, govorio neke potpune besmislice. I Was a Teenage Werebear je djelo Tima Salivena, čovjeka koji je poznatiji po tome što je openly gay nego po filmovima koje snima. Ovo je priča sa porukom (jao!) „gay is OK“, međutim ta poruka je tako pakleno dobro upakovana u horor-mjuzikl-komediju da čak ni ja nisam imao većih zamjerki. Elem, naš heroj (glumi ga inače mlada gej porno zvijezda Šon Pol Lokhart, poznat i kao muška verzija Trejsi Lords jer je u pornićima počeo da igra kao maloljetnik, a poznat je i po još nečemu, ali dosta o tome) otkriva da ga misteriozno privlači grupa nekakvih bajkera or something, a onda ga jedan od njih ujede za dupe i ovaj počinje da se pretvara u medvjedodlaka i prinuđen je da se suoči sa svojim, ahem, sklonostima. Sve ovo predstavljeno je kroz niz urnebesnih muzičkih numera, a i dotični mlađani porno star uopšte nije loš glumac. Ovo je svakako ubjedljivo najbolje Salivenovo djelo (on se i sam pojavljuje u filmu u sjajnoj ulozi trenera Puniše (srpski titl)). Konačno, sve ove priče uokviruje Džo Linč – u drajv-in bioskopu u kome se ovi filmovi prikazuju dolazi do epidemije nasilja izazvane nekakvim radioaktivnim kokicama or something. Odličan omaž hororima iz osamdesetih, o grupi klinaca u malom gradu koji su prinuđeni da se bore protiv ko zna kakvog zla.

CONQUEST (1983)
Režija: Lucio Fulci

Ovo je toliko naporan film da neću više nijednu rečenicu o njemu napisati.

SPLICE (2009)
Režija: Vincenzo Natali

Dobar stari kanadski Italijan, autor čuvene Kocke (ali ne Rubikove, jer njen autor je Rubik, ali ne Anja Rubik), vraća se sa sasvim solidnim filmom o opasnostima i moralnim dilemama koje sa sobom nosi kloniranje. Relativno standardna priča o dvoje naučnika koji se malo zanesu sa svojim eksperimentom pa dobiju više nego što su tražili obogaćena je (relativno) neočekivanim ali logičnim krajem koji se meni uopšte nije svidio.

SUPER (2010)
Režija: James Gunn

Izvjesni lik kome u životu ništa ne polazi za rukom (a i ostavi ga divna Liv Tajler) odluči da postane superheroj, napravi sebi kostim i počne da se bori protiv zločina iako nema apsolutno nikakve supermoći. Sudeći po ovom uvodu, zvuči vrlo slično filmu Kick-Ass, ali ne znam gdje (i da li) sličnosti prestaju jer ovaj drugi film još nisam gledao. U svakom slučaju, vrlo mi je teško da realno ocijenim ovaj film – ja sam očekivao da to bude urnebesna komedija (zato smo i počeli da ga gledamo) i on je počeo kao komedija, ali onda je jednostavno prestao da bude komedija i to je za mene bio priličan šok. Činjenica je da još od Shyamalanovog Unbreakable nije bilo ovako ozbiljnog revizionističkog tretmana superherojštine i ovo je nešto što ću svakako da repriziram kad uzmognem. Vjerujem da je ovo odličan film.

 

THE SWORD AND THE SORCERER (1982)

Režija: Albert Pyun

Da bismo isprali neugodan ukus koji nam je ostavio Fulčijev Conquest, oslonili smo se na starog majstora Alberta Pjuna i njegovu verziju sword & sorcery klišea. I ovo je vrlo daleko od dobrog filma, ali bar nije onako psihodeličan kao Conquest i ima tog glavnog junaka koji vitla nekakvim trostrukim mačem or something, tako da recimo da može da se pogleda (ali samo ako značajno snizite očekivanja i pomirite se da nema ništa od Hawk the Slayera, Beastmastera ili tako nekog odličnog filma).

Od samog filma interesantnija je sljedeća činjenica: Na kraju filma piše da će se lik po imenu Talon vratiti u filmu Tales of an Ancient Empire. Nakon gledanja filma odem na IMDb i vidim tamo otvorenu stranicu sa filmom – Tales of an Ancient Empire (!). Stranica ostala slučajno otvorena kad smo prije gledanja ovog filma preturali da vidimo šta ima interesantno od avanturističkih filmova da se gleda. Promotrim malo bolje uloge, kad tamo, naravno, lik po imenu Talon, koga čak glumi isti glumac kao u ovom Sword and the Sorcerer. Ne bi to bilo ništa toliko spektakularno da Tales of an Ancient Empire nije snimljen tek tridesetak godina nakon ovog filma :-)

Srpskonovogodišnji rivju (dio prvi)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA SRPSKU NOVU GODINU (da, rekao sam "za srpsku novu godinu" a kome se taj termin ne sviđa i planira da me gnjavi kenjažom o kalendarima i sl., taj može komotno sebi da veže vodenični kamen za vrat i baci se u obližnju rijeku)

RAMPAGE (2009)

Režija: Uwe Boll

Rampage je jedan apsolutno nevjerovatan film i sasvim sigurno kruna Bollove dosadašnje karijere. Naravno, imao je on i prije odličnih filmova (Sanctimony, House of the Dead, Postal, itd.), ali ti filmovi su uglavnom imali ovaj ili onaj sitan nedostatak koji je bio posljedica Bolove poslovične zbrzanosti i rastrzanosti na osamnaest različitih projekata istovremeno. Rampage s druge strane izgleda kao poduhvat kome je poklonjena dužna pažnja, što je rezultovalo fantastičnošću čistom kao suza, kome čak ni najzadrtiji anti-Bol gnjavator ne može da nađe manu.

Priča nije mnogo komplikovana, ali nažalost danas je strahovito aktuelna – prvo onaj Brejvik, pa neki dan ona američka budala u Afganistanu, obojica su se uputili u killing spree koji donekle podsjeća na ono što je uradio glavni junak ovog filma. U pitanju je neki problematični mladić, prema kome, iskreno rečeno, nisam osjećao ni najmanje simpatije jer je iritantni kenjator i nevaspitana i razmažena stoka. Elem, u prvom dijelu filma on nešto baljezga o propadanju ljudskog društva, bla bla bla, a onda odluči da ispravi krive drine, opremi se opako moćnim oklopom i oružjem i krene u misiju redukovanja ljudske populacije.

Prvi dio filma, gdje se upoznajemo sa njim i njegovom porodicom, iskreno rečeno malo je predug (mada meni ni najmanje nije bio dosadan), ali nakon toga bićete nagrađeni najluđom orgijom nasilja još od... pffff, pa recimo od Džonvuovog Hard-Boiled. Međutim, za razliku od pomenutog remek-djela, ovde to nije stilizovano do nivoa da uživate i divite se fenomenalnoj koreografiji i eksplozijama i sl.  – ovo nasilje je vrlo stvarno i samim tim u pojedinim trenucima prilično uznemirujuće. O tome kako je postignut ovaj efekat u sljedećem pasusu.

Ovo je taj sljedeći pasus, u kome ćemo da objasnimo kako je Uve postigao efekat realizma. Jasno, kao i većina njegovih filmova, Rampage je snimljen u kvazidokumentarističkom stilu, sa kamerom koja se ljulja kao da je montirana na čamac usred oluje. Međutim, taj postupak i te kako ima svoju svrhu – naime, mudri Uve pokušava i uspijeva da postigne efekt found footage filma, ali bez ograničenja na perspektivu snimanja (koja, je li, mora da bude vezana za neku konkretnu kameru) koja inače pravi probleme većini filmova tog tipa (izuzimajući ona najbolja remek-djela kao što su Blair Witch Project, [REC] i Cloverfield). Tokom drugog dijela filma imaćete utisak kao da našeg „heroja“ u njegovom poduhvatu prati nevidljivi kamerman. Takođe, Bolova fascinacija akcionim video igrama jasno je vidljiva u kadriranju pojedinih scena, kada se kamera postavi iza glavnog lika i akciju posmatramo preko njegovog ramena.

Kako je sve ovo realizovano? Ukratko – odlično. U filmu koji prati manijaka koji ide okolo naoružan mitraljezima, sačmarama, ko zna čime još, i nasumice rešeta ljude, jasno je da morate da imate gomilu masovnih scena. Te scene Uve režira sa takvom preciznošću da biste rekli (da kojim slučajem ne znate ko je režiser) da je iza kamere Alfonso Kuaron koji revizituje najbolje scene iz filma Children of Men. Lik koji puca, statisti koji padaju kao snoplje, sve je tako organizovano, kao da se bukvalno pred vama dešava. Ja nemam pojma o tehnikalijama snimanja filma, ali siguran sam da ovo nije nimalo lako postići. Imate recimo film Nightmare City, u kome Umberto Lenci pravi papazjaniju od obične scene izlaska vojnika iz nekakvog aviona. Imate Transformerse koji su snimljeni... pa, znamo kako su snimljeni. A znamo i kolika je razlika u budžetima između Beja i Uvea. Nakon ovog filma jednostavno nema nikakve sumnje – Uve Bol je odličan režiser akcionih scena.

Što se tiče same radnje, na prvi pogled se čini da je u pitanju nasumično rešetanje, međutim kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da „heroj“ u džepu ima odlično razrađen dijabolični plan i da mu ne pada na pamet da tek tako pusti da ga uhvate.  Međutim, priča manje-više. Da napomenem još jednom da ovaj film sadrži apsolutno i potpuno nebulozno sumanutu količinu nasilja i da se vrlo rijetko viđa takva koncentracija čistokrvnog ubijanja. Istina je da je glavni lik izrazito antipatičan, ali valjda ne mogu ni sve masovne ubice da budu simpatične. Ukratko, ako niste gledali Rampage, neophodno je da ga stavite na broj jedan na listi prioriteta.

BATMAN BEYOND: RETURN OF THE JOKER (2000)

Režija: Curt Geda

I pored fijaska sa novom godinom dvije sedmice ranije, Sergej nas je nekako opet preveslao da gledamo nekakvog crtanog Betmena. Naravno, „zaboravio“ je da nam kaže da je ovo nastavak nekakve crtane serije koju niko nije gledao, tako da tokom cijelog filma pojma nismo imali šta se do đavola dešava. A osim toga, ovde Betmen nije Betmen već neko drugi... da ne gnjavim previše, ovo je ipak bilo zantno podnošljivije od onog debakla zvanog Mask of the Phantasm, ali daleko od toga da bih nekom preporučio da ga gleda.

ZONE OF THE DEAD (2009)

Režija: Milan Konjević, Milan Todorović

 

Za prvi srpski zombi film neću reći da je potpuna propast, ali nažalost nije ni daleko od toga. Nemam mnogo zamjerki na to kako je sam film snimljen, čak je kraj prilično interesantan, sa onim kaluđerom ili šta je već što razbucava zombije, međutim dijalozi su apsolutno UŽASNI. Kad Miki Krstović počne da priča o ženi koja se valjda okliznula i pala na šine ili nešto slično, pa tu čovjek jednostavno ne zna da li da se smije ili da plače. Nažalost, daleko od toga da je to jedini primjer. Što je još gore, film je kompletan na engleskom, što dovodi do niza nenamjerno urnebesnih scena koje potpuno pokopavaju svaki pokušaj ozbiljnosti. Engleski u izvedbi naših glumaca je... pa, recimo egzotičan, da ne kažem nešto drugo. A po uzoru na američke filmove, tu nam je i svečano smrknuti i zabrinuti Herojski Predsjednik, koji se na kraju, opet po uzoru na američke filmove, naciji obraća – na engleskom. Zemljo, otvori se! Naravno, znam da ovo nije krivica autora filma već da su strani distributeri zahtijevali taj prokleti engleski, ali to je nažalost neopoziva smrt za ovaj film. Šteta.

(to be continued, a u sljedećem dijelo govorićemo o filmovima Chillerama, Conquest, Splice, SUPER i The Sword and the Sorcerer)

Novogodišnji rivju (part drugi)

... U KOME SE GOVORI O JOŠ NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU.

BATMAN: MASK OF THE PHANTASM (1993)

Režija: Eric Radomski, Bruce W. Timm

Reći ću samo to da bih radije poklonio svoj LCD televizor s dijagonalom 40“ domu za nezbrinutu djecu nego što bih ponovo pogledao ovaj film.

WRONG TURN 4: BLOODY BEGINNINGS (2011)
Režija: Declan O' Brien

Ne može se reći da je ovo spektakularan povratak grogirane franšize (kao što je to bio recimo Final Destination 5) ali definitivno predstavlja ogroman napredak u odnosu na užasni treći dio. Deklan O' Brajen je ispravno procijenio da nije sposoban da napiše onako upečatljive likove kao što su u prvom dijelu (eh, kad se samo sjetim... Eliza Dušku, Emanuel Šriki (to je žensko!), Džeremi Sisto i Dezmond Harington – kakva je to ekipa bila...), a nema ni Henrija Rolinsa pa da parira nastavku, tako da je odlučio da ubaci golotinju, lezbo scene i da ga baš boli dupe za likovima. U prvom dijelu bilo je ukupno pet likova, ovde ih ima valjda sto osamdeset i potpuno je bespredmetno pokušavati zapamtiti ih jer padaju ko snoplje, kao što je i red. O' Brajen se sigurno dobro zabavljao pišući scenario i eliminišući te bezlične skice na raznorazne sadističke načine. Nažalost, nije baš sva ta zabava prenesena na ekran jer su scene smaknuća mogle biti i maštovitije. Ovo je kao nekakav prequel, opisuje kako su nastala tri glavna inbred redneka, ali to je potpuno nebitno. Posljednja scena filma je pozajmljena iz filma 2001 Maniacs i dodatno svjedoči o režiserovoj neozbiljnosti. Ukratko, ovo je prilično zabavan splatter, ali teško da ćemo doživjeti da se neki od (vjerovatno neminovnih) sljedećih filmova u ovom serijalu približi izvanrednom prvom dijelu.

FORBIDDEN WORLD (1982)

Režija: Allan Holzman

Au, kakvo je samo ovo prijatno iznenađenje! Dovoljno je reći da smo ovaj film gledali u ogromnoj grupi, potpuno šarenih filmskih ukusa, ali svi smo bili neizmjerno zadovoljni. Forbidden World je esencija naučnofantastičnog B-filma osamdesetih – u suštini klon Aliena, sa dovoljno šarma, duhovitosti, simpatičnih specijalnih efekata i golih žena da zadovolji kompletnu porodicu. Inače, jedan od koscenarista filma je Džim Vinorski. Za sve ljubitelje B filma (a posebno SF-a i horora) ovo je nezaobilazno štivo.

PONTYPOOL (2008)

Režija: Bruce McDonald

Ako pokušam da prepričam ovaj film, zvučaće tako glupo da mi apsolutno niko živ neće vjerovati da je isti odličan (a jeste). Od čopora ljudi koji su ovo gledali samo sam ja uspio da ostanem budan od početka do kraja. A s druge strane, baš me briga – ja sam film pogledao, a vi kako hoćete. Dakle, pratimo malobrojnu tročlanu ekipu nekakve radio stanice u nekoj selendri u Kanadi koja saznaje da se nešto čudno dešava u gradu – misteriozni virus dovodi do toga da se ljudi čudno ponašaju. Tvist je u tome što mi ne vidimo ništa od toga, već smo tokom cijelog filma unutar stanice i sve saznajemo preko vijesti koje stižu preko radija. I nećete vjerovati, ali ovo funkcioniše! Film je vrlo napet, a onda postaje na momente čak i jeziv (kad stvari neminovno počnu da se dešavaju u samoj stanici).

A onda dolazi tako sumanuto objašnjenje svega da jednostavno nisam mogao da vjerujem šta se to odvija na malom ekranu mog televizora! Taj posljednji dio filma je kao da je originalni scenarista nogiran, a umjesto njega angažovan M. Night Shyamalan sa zadatkom da napiše nešto što će po ludosti da nadmaši čak i njegova ostvarenja. Do tada standardan (po tematici, ne po izvedbi) horor naprasno se pretvara u nešto što stvarno ne umijem da opišem. Obavezno pogledati, osim ako ste LUZER!

DRIVE (2011)

Režija: Nicolas Winding Refn

Drive je film koji X puta viđenu priču (o liku koji se zakači s nekim grdnim mafijašima i onda mora da se snalazi i da spašava svoju curu) obogaćuje vrlo upečatljivim likovima (uključujući i glavnog, za divno čudo), odličnom atmosferom i povremenim po mom mišljenju nepotrebno ekstremnim nasiljem. Mada me priča ovog filma nije pretjerano impresionirala, kao ni petnaestominutne dramske pauze glavnog lika između svake dvije riječi koje izgovori (sreća da ne priča mnogo), način na koji je film snimljen me je zainteresovao za ostale Refnove filmove (ovo je prvi koji sam gledao).

BLADE RUNNER (1982)

Režija: Ridley Scott

Mislim da apsolutno nema smisla da trošim previše slova na ovaj legendarni klasik o kome se sve već odavno zna – po mom mišljenju, ovo je jedan od dva najbolja SF filma EVER (drugi je Odiseja u svemiru 2001), a za ovu priliku upriličili smo najnajnajnoviji ultimativni director's cut. Pošto sam prethodni cut gledao dosta davno, nisam mogao da primijetim gdje su tačno razlike, ali definitivno ih ima. Dvije zamjerke koje imam su sljedeće: Ridli Skot je gnjavator koji uporno oće da je Dekard replikant, što me nervira. Dekard NIJE replikant ni u knjizi ni u scenariju niti ga replikantom smatra glumac koji ga igra. Dakle, Ridli – oladi! Drugo – od silnih stvari koje su ispeglane (npr. greška sa brojem replikanata) potpuno je nevjerovatno da im i dalje u filmu stoji ona idiotska scena sa partijom šaha. Zašto idiotska? Iz sljedećeg razloga: Svako ko je odigrao bar dvije partije šaha u životu potpuno jasno vidi kad mu prijeti mat. Tajrel (za koga se od nas očekuje da vjerujemo da je fenomenalan šahista) ne samo da ne vidi mat u dva poteza (prije Sebastijanovog poteza koji mu je suflirao Roj Bati), nego ne vidi ni direktan mat (nakon Sebastijanovog poteza, on odigra svoj potez i pita se „Šta planiraš, Sebastijane?“). Interesantno je da to ne vidi ni sam Sebastijan, već Bati mora da mu suflira i taj drugi potez. Loše, loše...

Novogodišnji rivju (part jedan)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU

TUCKER AND DALE VS EVIL (2010)

Režija: Eli Craig

Taker i Dejl su dva simpatična redneka koji idu da provedu prijatan odmor u svojoj kolibi u dubinama nekakve šumetine. Međutim, na putu nabasaju na grupu potpunih idiota koji kao da su pokupljeni iz nekakvog slešer filma. Dotični moroni, zavarani izgledom ove dvojice i gomilom loših horora sa rednecima koje su pogledali, odmah pomisle da im ova dvojica žele zlo. Kad jedna od cura iz te ekipe padne u vodu i Taker i Dejl je spase, naši „junaci“ kreću u rescue mission, uvjereni da joj se sprema Texas Chain Saw Massacre tretman. Nažalost po njih a srećom po nas, slijedi serija bizarnih nezgoda u kojima dosadne uštve ginu jedna po jedna, osim izrazito upornog vođe ekipe, koji pikira na onu curu što su je ova dvojica „kidnapovali“, dok se u isto vrijeme razvija highly nevjerovatna romansa između nje i jednog od dvojice redneka (zaboravio sam koji je koji, nažalost). Tucker and Dale vs Evil je tailor made za gledanje u društvu, naročito u ovako specijalnim prilikama kao što je nova godina. U pitanju je interesantan šumski slešer sa tvistom i ogromnim crowdpleasing potencijalom, osim ako ste naročiti namćor pa tražite mane svemu što gledate.

MELANCHOLIA (2011)

Režija: Lars von Trier

 

Nakon što je njegov prethodni film pobrao salvu negativnih kritika zbog svoje ekstremne lošosti, Lars fon Trir je odlučio da napravi nešto što actually ima nekog smisla, međutim uspio je da napravi samo još jedan loš film.

Film je podijeljen na dva dijela, nazvana po dvjema sestrama (Džastin (nije Timberlejk) i Kler, glume ih Kirsten Danst i Šarlot Genzbur, respektivno), mada nije jasno zbog čega, jer se u oba dijela pojavljuju obje sestre. Prvi dio prati potpunu propast vjenčanja Kirsten Danst sa nekim likom na ogromnom imanju Šarlot Genzbur i Kifera Saterlenda. Em što su joj roditelji budale i prave probleme, em je proganja iritantni šef, em je tu onaj odurni krelac iz filma Funny Games, em ni Kirsten nije sama u glavi. I tako ona tuguje, ostali se svađaju, onda ona zaskoči onog morona iz Funny Games na livadi i onda je muž ostavi i svi odu svojim kućama.

U drugom dijelu Kirsten prebiva kod Šarlot i onda neka planeta udari u Zemlju i nastupi smak svijeta.

Na samu priču i scenario nemam većih zamjerki (detaljnije o svemu tome možete vidjeti u ovom osvrtu). Glumci su većinom odlični (čak i Kirsten, prvenstveno u drugom dijelu!) i sve to kao drama je dosta zanimljivo... međutim! – fon Trir, osvjedočeni gnjavator i tupadžija, odlučio je da film ne snima normalno već da koristi kvazidokumentaristički pristup sa obligatornom ručnom kamerom (u posljednje vrijeme sve češće u sebi proklinjem onog ko je to čudo prvi upotrijebio). Na primjer - potpuno statična scena, neka dva lika pričaju, a kamera leluja li leluja, s kraja na kraj Krajine! Ma idi begaj! Boravak na brodu za vrijeme najgore oluje neuporedivo je podnošljivije iskustvo od gledanja ovog filma. Na početku filma, Kirsten je sa budućim mužem u nekakvoj limuzini dugoj valjda sto metara i u tom čudu oni idu do Kifera, koji živi u nekoj zabačenoj šumetini or something i naravno u jednom trenutku naiđu na oštru okuku koju limuzina ne može da prođe ni pod razno i onda slijedi polusatno detaljno razglabanje tipa te ovako ćemo, drugovi, te onako ćemo, probaj ti, ma ne bolje ja, daj da ja probam, oooooooooo-ruk, ahahaha i tako mic po mic prođu oni nekako tu okuku, međutim vjerujem da je do tog trenutka već pola gledalaca odustalo od filma.  Osim toga, nijedna životinja nije progovorila, što me je vrlo razočaralo.

PHANTASM I, II, III (1977-1994)
Režija: Don Coscarelli

Tek je evo tri mjeseca kako smo pogledali prva tri dijela ovog kultnog serijala (četvrti tek nedavno), a već imam želju da repriziram. Phantasm predstavlja vrhunac stivenkingovskog horora o neopisivom Zlu koje napada Mali Gradić U Novoj Engleskoj (namjeran pleonazam, dakle skinite mi se s grbače). U ovom slučaju, Zlo je oličeno u vidu visokog čovjeka iz milošte nazvanog Visoki Čovjek (ne zato što je blizak sa vrhom Ministarstva prosvjete i kulture RS, već zato što je visok rastom), a to je grobar koji bez po muke pod mišku uprti kovčeg (zajedno sa mrtvacem unutra!) i ubaci ga u svoje prevozno sredstvo (!). Protiv njega se tokom ovog i tri sljedeća filma bore ćelavac sa konjskim repom Redži, prodavač sladoleda i majstor za gitaru, te dječak Majkl koga visoki čovjek konstantno oslovljava sa „Booooy!“.

Phantasm serijal obiluje snolikim snoviđenjima, putovanjima kroz raznorazne paralelne dimenzije , umiranjima i oživljavanjima, zlobnim patuljcima, metalnim kuglama koje piju krv, simpatičnim likovima i odličnom muzikom, iz koje valja izdvojiti osnovnu temu koja je nešto najbolje što se pojavila u B hororu EVER.

RED HILL (2010)

Režija: Patrick Hughes

Nakon Propozicije Džona Hilkouta, ovo je drugi apsolutno odličan australijski vestern koji sam pogledao. Istina, ovaj se dešava u današnje vrijeme, dakle imate neke aute, telefone i sl., ali sve ostalo je čista vestern ikonografija. Dakle, mladi pajkan dolazi u neku australijsku selendru i već prvi dan posla ima pune ruke posla – opaki kriminalac je zbrisao iz zatvora i željan je osvete. Počinje da roka šerifovu ekipu bez ikakvog pardona, a naš mladac u naporima da spasi što se spasiti da otkriva da stvari nisu baš tako jednostavne, jer polako počinje da se čini da ludi manijak ima neki vrlo opravdan motiv za svoju akciju.

Kao što znamo, za vestern su najbitniji likovi i tu ovde moramo da damo čistu desetku, dakle naš junoša iako smotan vrlo je simpatičan, a negativac je opak kolko se samo poželjeti može, ne priča ništa, samo obavlja posao. Jedina (uslovno rečeno) zamjerka koju bih uputio ovom filmu je da lik žene glavnog heroja nije dovoljno razvijen. Ne mislim fizički, već se ne pojavljuje dovoljno u filmu.

Karma

Ne vjerujem u karmu, reinkarnaciju i slične budističke (hinduističke? judaističke? komunističke?) tvorevine, tako da je naslov ovog posta tu samo zato što me podsjeća na sarmu.

Međutim, to nije sasvim tačno. Karma kao koncept da se dobro dobrim vraća a da se loše lošim vraća ima svakako primjenu u stvarnom životu bar ponekad. Uzmimo sljedeći primjer: Svi znamo za onog starog čiku što je reko "šta reći? koju posluku porati? i što mu se svi smiju. Ja nisam bio izuzetak i često sam puštao taj snimak i glasno se cerekao. Ali, ne lezi vraže - danas ti ja na vježbama napravim sličan lapsus. Sreća da mi skoro niko ne dolazi na vježbe. Elem, taj moj lapsus može se smatrati kaznom za smijanje jadnom čovjeku.

Na povratku kući svratio sam do banke i tamo napravio unprecedented potez o kome će se dugo govoriti - neku staru bakicu pustio sam da prođe ispred mene u redu i tako ranije dođe na red. Nakon toga počeo sam da razmišljam kad bi ovo nesumnjivo veličanstveno djelo moglo da mi se vrati. Možda ću na putu kući naići na novčanik sa petsto miliona dolara? Možda će eksplodirati zgrada fakulteta? Možda će se Srbija plasirati na EP u fudbalu? A možda su u šumi?

Da ne tupim previše, ovo uopšte nije ono o čemu sam htio da pišem. Naime, pao mi je na pamet interesantan sistem za upravljanje kažnjavanjem i nagrađivanjem. Sigurno ste pomislili kako nije fer što se zlodjela kao što je ubistvo kažnjavaju, a za puštanje bakice preko reda ne dobijate nikakvu nadoknadu. Zar ne bi bilo logično da određenim dobrim djelom možete da pokrijete određeni broj loših djela?

Predlažem sljedeće: Da se uvede sistem kredita. Za dobra djela dobijate kredite, za loša djela ih gubite. Pretpostavićemo da do sedme godine niste odgovorni za svoja djela, tako da obračun startuje recimo kad krenete u školu. Ili, po ovom novom imbecilnom sistemu, kad krenete u drugi razred. Dakle, za svako djelo treba precizno da se zna koliko kredita donosi ili odnosi odgovarajućoj osobi. Primjera radi, za lijepljenje žvake učiteljici na stolicu gubite deset kredita. Ako otkucate onog ko je zalijepio žvaku, dobijate pet kredita. Ako učiteljici poklonite cvijeće za osmi mart, dobijate osam kredita. Ako pravite nered na času, gubite pet kredita. To bi, na primjer, bila neka od pravila za djecu.

Psovanje bi moglo da se riješi na sljedeći način: Ona poznata neodređena psovka bez jasno definisanog objekta mogla bi nosi jedan negativni kredit. Psovka upućena direktno nekom npr. 4 kredita, a ako se u njoj spominje neki član familije dotične osobe, onda recimo 6 kredita. Prostačke psovke koje pored ovih elemenata uključuju i razne domaće životinje kažnjavale bi se sa deset kredita. Puštanje bakice preko reda bi moglo da bude recimo pet kredita.

Najinteresantnije je kako postupiti sa težim prekršajima kao što su ubistva. Ako vas neko premlati, a vi ga roknete pištoljem iz bijesa, sam je tražio jer je siledžija i đubre. Zbog toga samo simbolična kazna od dvanest kredita. Za ubistvo nekog ko vas je opljačkao ili vam nešto drugo učinio nažao, npr. 20 kredita. Za ubistvo bespomoćne bakice gubite sto kredita, za ubistvo osobe sa posebnim potrebama sto pedeset, za ubistvo političara, sudije ili advokata dobijate nagradnih pedeset kredita itd.

Poenta ovoga je da nema direktnog kažnjavanja čim prekršite zakon. Na primjer, ako opljačkate banku (što bi moglo da nosi kaznu od osamdeset kredita, recimo), možete to da pokrijete određenim brojem dobrih djela. Npr. puštanjem bakica preko reda u banci, ljubaznošću u odnosu sa državnim službenicima, uzdržavanjem od psovanja itd. Rekapitulacija bi mogla da se pravi svakog mjeseca ili npr. svake godine. Ako na kraju mjeseca (ili godine) imate negativan broj kredita, idete u zatvor i tamo ostajete dok vam se saldo ne vrati na nulu. Jedan dan u zatvoru može da nosi jedan kredit, s tim da ne idete tamo da se izležavate i žderete, već morate aktivno da učestvujete u radu, humanitarnom or otherwise i takođe na vama mogu da se vrše eksperimenti vezani za nove lijekove ili biološka oružja i sl.

Direktna posljedica činjenice da je de facto sve dozvoljeno jeste da nema potrebe za postojanjem policije, advokata, sudija i sličnih napasti po budžet države. Pošto je sve precizno određeno, evidenciju o kreditima bi sprovodio sistem. Svugdje bi naravno bile montirane kamere (think 1984) i svaki pojedinac bi se pomno pratio u svakom trenutku. Samo bi na početku bila formirana komisija koja bi nadgledala neke komplikovanije slučajeve sve dok sistem dovoljno ne uznapreduje da može sam da ih rješava.

Sigurno da ovakav sistem ima i svoje nedostatke, prvenstveno vezane za raspodjelu kredita. Neko bi rekao da nije baš pravedno to što možete npr. učiteljici dvanaest i po puta da poklonite cvijeće za osmi mart i time steknete pravo da ubijete bespomoćnu bakicu. Takođe, ako niste poklonili cvijeće ranije, pokazalo bi se da je zatvorska kazna za takvo teško ubistvo svega tri mjeseca u zatvoru, što je vrlo premalo. Svakako da na sistemu kredita još treba poraditi, ali mislim da su neosporne dobre strane, kao što je npr. rasterećenje budžeta, dovoljne da se ovom prijedlogu posveti dužna pažnja.

PREPOZNAVANJE OBRAZACA

Naslov originala: Pattern Recognition (2003)

Autor: William Gibson

Evo sad sjedim za svojim vrlo klimavim stolom i monitor se drma dok kuckam po tastaturi i spremam se da ispljujem knjigu koja mi je bila nekako draga čim sam je prvi put ugledao. I sve mi nešto žao, jer, na kraju krajeva, ipak mi je bila nekako draga čim sam je prvi put ugledao.

Pazite, molim vas: Knjiga se zove Prepoznavanje obrazaca (iliti Pattern Recognition u originalu, što je još efektniji naslov), na koricama je stilizovana plavo-zelena slika nekakvog velegrada (Njujork, pretpostavljam), autor je Vilijam Gibson, a blurb New Yorkera hrabro najavljuje: „Uznemirujuća vizija našeg vremena.“ Gasp!

Okrenete na zadnju stranu korica, a tamo – „Kejsi Polard... bla bla bla... tajanstvenih anonimnih video klipova koje neko izbacuje na Internet... bla bla truć... marketing, globalizacija i terorizam.. bla bla truć truć... ona prati nagovještaje tajne koja je uznemirujuća itd. itd.“

Ispod toga još blurbova:

„Ozbiljan triler, postavljen u distopijsku sadašnjicu... raskošan i vješto vođen.“

„Toliko je dobro da su uobičajeni superlativi nedovoljni.“ (ajde!)

„Gibson nam je podario jedan od prvih autentičnih i vitalnih romana dvadeset prvog vijeka.“

„Elegantno, opčinjavajuće... bla bla“.

Stvarno, reko bi čovjek da mu je u ruke palo remek-djelo koje zasjenjuje kompletno dotadašnje ljudsko stvaralaštvo, uključujući Bibliju, Mahabharatu, Ramajanu, naše epske pjesme, Dostojevskog, Šekspira, Harmsa i Džejmsa Herberta. Mom oduševljenju nije bilo kraja! Al oćeš đavola – iako sam se uvijek u životu držao pravila da o knjizi treba suditi na osnovu korica, ponekad se to pokaže kao pogrešan pristup.

Prije nego što počnem nešto detaljnije da opisujem šta me je toliko iznerviralo, moram da napomenem sljedeće: Do sada nisam čitao nijedan Gibsonov roman, ali pročitao sam nekoliko kratkih priča i uglavnom su mi se svidjele jer mi prija ta njegova cajberpank vizija. Pored toga, obožavao sam ekranizaciju njegove priče Džoni Mnemonik – vizuelno, mislim jednostavno da kiberpank treba tako da izgleda na ekranu i tačka.

Međutim, Prepoznavanje obrazaca nije kiberpank. Ovom mulcu je iz nekog razloga palo na pamet da pod stare dane počne da se pravi pametan i piše neke savremene (as in smještene u sadašnjicu) trilere. Nije to samo po sebi problem, naravno, već to što je sve uradio na pogrešan način.

Prvo, za jednu knjigu koja je toliko nabijena raznoraznim brendovima i trubi o marketingu i sličnim stvarima, na koricama nalazim zapanjujuću količinu false advertisinga. Vrlo ironično, ili možda nije? U knjizi nema apsolutno ništa uznemirujuće, a pojmanje neka tamo „vizija našeg vremena“ (šta god to dođavola značilo). Možda se to odnosi na to da nam je Gibson vrlo suptilno (nabrajanjem marke svega što se pojavljuje u knjizi, od kompjutera do pertli) prikazao potrošačko društvo ili tako nešto? U tom slučaju, ovo je naivnije od nekog tamo srednjoškolskog pismenog rada iz srpskog na temu Proljeće je stiglo u naš grad i sve je veselo i šareno i ptice cvrkuću.

No dobro, da se mi ne bavimo onim što je autor htio da kaže (to ionako zna samo on), već da vidimo šta je rekao. Dakle, ta njegova sumanuta opdsjednutost markama i tipovima i opisima najsitnijih prokletih detalja (zar stvarno moramo da znamo koje su boje bile pločice na podu neke proklete prostorije koja se pojavljuje u ukupno jednom pasusu?) usporava pripovijedanje i nervira čitaoca (barem mene), tako da sam nekoliko puta poželio da autora odalamim oklagijom po tikvi. On sasvim sigurno smatra da mi moramo da budemo impresionirani njegovim poznavanjem svega i to mi redovno ide na živce. „Vidi me, vidi šta ja sve znam! Tomi Hilfiger, to ti je kopija kopijine kopije! Prada – no good!“ itd. Problem sa ovim napadnim pripovjedačkim urlanjem (koje podsjeća na ono Nušićevo „ja imam nove pipe!“) je što to može da impresionira samo potpune naivčine.

Kad smo već kod toga, postoji još nekoliko pasusa gdje kroz dijaloge ili razmišljanja glavne junakinje pisac prosipa neku kenjažu tipa „Mi nemamo budućnost, jer nam je sadašnjost suviše nestabilna“ (za razliku od prošlih vremena koja su bila tako stabilna!) koja bi valjda trebalo da da određenu „dubinu“ nečemu što je u suštini potpuno generički triler.

Još jedan problem s Gibsonovim „ja imam nove pipe!“ pripovijedanjem je što kad se dočepa nekog umjereno interesantnog poređenja, on ga zgrabi i ne pušta i ponavlja ga ne dva ili tri puta nego pedeset hiljada puta. Npr. negdje na početku knjige lukavo se dosjetio da Britaniju predstavi kao „svijet u ogledalu“ (znate ono, auti idu lijevom stranom i tome slično) i to ne bi bilo ništa sporno da poslije tu „svijet u ogledalu“ mantru nije ponavljao na svakoj prokletoj stranici svoje proklete knjižurine. Ma goni se u materinu i ti i tvoj svijet u ogledalu, gnjavatorčino!

Isto tako su mi vanredno iritantne njegove iscjepkane rečenice. Primjer iz trećeg poglavlja:

Otišla je do Harvija Nikolsa i pozlilo joj je. Trebalo je da pretpostavi šta će biti. S obzirom na to kako reaguje na brendove.

Ne, posljednje dvije rečenice nikako nisu mogle da budu spojene u jednu! Ili:

Nije išla na forum. Zbog mogućih referenci na sadržaj segmenta.

Za ovo bi mu čak i MS Word prijavio nekompletnu rečenicu i predložio da bude spojeno. Uvijek sam za silovanje gramatike ako se time postiže neki kvalitetan efekt, ali ako je taj efekt istovremeno silovanje mozga čitaoca, onda sam protiv.

Izuzimajući ove sitnice, nemam većih zamjerki na stil pisanja. Na dva ili tri mjesta nalaze se divno jednostavni a opet efektni opisi (npr. Tokio na dnu akvarijuma kišne svjetlosti, e TO je bloody briljantno poređenje!“). Ostalo u dovoljnoj mjeri služi svrsi. Valjda.

Problem dakle nije stil nego sama priča, koja je jednostavno naopaka s koje god strane da je zagledaš. Krenućemo od glavne junakinje. Ja ne pamtim kad sam vidio izvještačenije stvorenje od ovog. Ona je zapravo čisti robot, ali ne kvalitetan robot kao R. Danil Olivo ili Marvin ili oni iz Ratova zvijezda. Ovaj robot je jedan kompletan iritantni davež. Do samog kraja knjige ona ne pokazuje apsolutno nikakve emocije, na kraju se rasplače nekoliko puta, ali i kad plače i dalje je kao robot. Prije nego što me, u ovo teško vrijeme potpune političke korektnosti, spopadne neki zaštitnik prava robota, da se ogradim – nemam apsolutno ništa protiv robota. Nisam robofob. Samo smatram da bi ljudska bića trebalo da budu opisana kao ljudska bića, a roboti kao roboti. Ljudska bića mogu da budu ovakva ili onakva, ali nekakve emocije imaju. Apsolutno svi likovi (uključujući ruskog mafijaša koji se pojavi na pet minuta i kaže ukupno tri rečenice) životniji su od glavne junakinje, što je porazno.

Kad smo već kod glavne junakinje – njeno ime je Kejsi Polard, ima 32 godine i radi kao neka vrsta marketinškog konsultanta frilensera. Iz nekog razloga, ona je odlična u prepoznavanju raznoraznih trendova („volim sve što vole mladi“) i nju angažuju da procijeni hoće li nova verzija nekakvog logotipa biti uspješna or not. Zanimljivost u vezi sa njom je što ima alergijsku reakciju na skoro sve brendove, zato sa odjeće koju kupuje uklanja etikete i ostalo, a kad vidi neki veliki simbol, odma joj ne bude dobro. U takvim trenucima ima svoju uzrečicu, koja nije nešto fenomenalno tipa „Sto mu vampira“ već glasi „Popio je patku u lice pri brzini od neznamnijakolko čvorova“. Lično smatram da je „sto mu vampira“ mnogo bolja uzrečica, ali Gibson je drukčijeg mišljenja, tako da ćemo se njegove patke dobro nagledati u ovoj knjizi. Da prostite na izrazu.

Meni je sama ova postavka bila potpuno sumanuta i neuvjerljiva, doduše nemam blagog pojma o medicini i psihologiji, pa se ograđujem. Možda nešto ovako stvarno i postoji, ali svakako je vrlo neobično. Doduše, ko sam uopšte ja da se javljam, sa svojim strahom od zvuka koji se prostire van prostorije u kojoj je nastao i sa izbjegavanjem stajanja na ivice ploča na trotoaru?

Iritantnost glavne junakinje donekle je umanjena činjenicom da se stalno tušira, što nije toliko značajno za samu knjigu koliko za nastupajuću filmsku vezriju, za koju se nadamo da će da prikaže bar dvije ili tri od tih scena. Pored toga, bitna značajka je da joj je otac (čuveni obezbjeđivač američkih ambasada i guru za sikjuriti) nestao 11. septembra, ali ne u direktnoj vezi sa rušenjem Kula bliznakinja. Međutim, ni razmišljanja o ocu nju ne navode da pokaže nekakve emocije or something. On je tu zapravo kao nekakav plot device, mada u suštini, kad se sve sabere i oduzme, uopšte nije bio neophodan.

Osnovna stvar oko koje se sve vrti, i što je ujedno urađeno ubjedljivo najgluplje u cijeloj knjizi, jesu misteriozni video klipovi koji se pojavljuju na internetu. To su segmenti nečega, pojavljuju se u relativno ravnomjernim intervalima (ali na različitim mjestima), traju vrlo kratko (cirka jednu minutu) i predstavljaju apsolutni fenomen. Čitav Internet bruji o njima, tu je gomila zaluđenika koji ih analiziraju u tančine, pojavljuju se na televizijskim vijestima, a našu heroinu bogati gazda nekakve reklamne kompanije angažuje da pronađe autora tih klipova, ko da mu u najmanju ruku život od toga zavisi.

Pa dobro, pitaćete se vi, šta se dođavola dešava na tim klipovima? Ako se sjetimo zadnjih korica i „tajne koja je uznemirujuća“ i uzimajući u obzir da su ti klipovi (popularno nazvani Materijal aka The Footage) globalni fenomen, to neizostavno mora biti nešto megastravično, tipa neko hosteloliko kasapljenje, stravični snuff sa maltretiranjem nedužne djece ili u najmanju ruku autentični snimci jezivih japanskih dugokosih prikaza koje narušavaju granicu između našeg i svijeta duhova i pokazuju da moramo da se odreknemo dosadašnjeg racionalnog pogleda na svijet jer on ne može da odgovori na sva pitanja koja život postavlja pred njega. Right? A onda će se na kraju ispostaviti da iza svega toga stoji neka supertajna multinacionalna masonska korporacija i da su SVI dio te igre i onda će da bude kao kraj Invazije kradljivaca tijela... i...

E pa NI BLIZU! Pazite molim vas šta je u pitanju: Na početku knjige Kejsi saznaje da se pojavio najnoviji klip, 135. po redu, te da se u tom klipu dešava nešto nesvakidašnje. I zaista, u tom (da naglasim, sto trideset petom) dijelu neki lik i neka cura se poljube (!!!!!!!!!!)

Nadam se da ste se relativno brzo vratili na stolice nakon pada na pod od stravičnog šoka koji je ovo prouzrokovalo. E sad, da vidimo šta sve ovo znači. Taj GLOBALNI FENOMEN, koji analizira čitava armija fanatika širom svijeta, sastoji se od snimaka muškarca i žene koji rade ne znamo tačno šta (jedino 135. klip je opisan u knjizi), ali vrhunac svega toga je poljubac. Ej! Dakle, ne znamo šta je bilo u prethodna sto trideset i četiri dijela, ali znamo sigurno da nije bilo nikakvih poljubaca, a mislim da bezbjedno možemo da pretpostavimo da nema ni nekih ubistava ili čudovišta, jer bi to izazvalo veću pompu od poljubca. I dakle armije analitičara i zaluđenika su se okupile oko sto trideset i četiri fragmenta na kojima se ne dešava apsolutno ništa. Šta li je to privuklo toliku pažnju Gibson mudro ne opisuje (a i šta bi uopšte mogao da opiše?), ali bez pardona očekuje od nas da povjerujemo da je čitav svijet poludio oko snimaka na kojima se ne dešava ništa i da su svi strpljivo izdržali sto trideset i četiri dijela do tog infamoznog poljupca. Idi begaj, Gibsone! Ovakvu budalaštinu nisam pročitao još od... ma ne znam jesam li ikad pročitao nešto gluplje od ovoga.

Gibson očigledno nije gledao Videodrom, a biće da nije čuo ni za Ring i druga djela koja imaju (donekle) sličnu tematiku. I mada je to čista digresija – kako da se sad ne prisjetimo genijalnosti tog japanskog genijalnog filma (a i njegovog prilično dobrog američkog rimejka) koji nam infamozni snimak eksplicitno prikazuje na samom početku i taj snimak jeste sve to što se u filmu najavljuje, dakle jeste opčinjavajući i uznemirujući i sve to? E za takav snimak bi postao globalni fenomen, a ovaj Gibsonov bi vjerovatno poslije dva ili tri dijela bio proglašen za čisti davež i bataljen po kratkom postupku.

Zapravo, to možda u realnom svijetu – u Gibsonovom svijetu taj snimak (u kome se inače ništa ne dešava) ima neku hipnotičku privlačnost, izmještenost iz prostorno-vremenskog konteksta, tako da su horde fanova između ostalog motivisane i da otkriju gdje je sve to snimano i koje bi trebalo da je vrijeme radnje (if any).

Tu negdje nam stiže još jedna najveća glupost u literaturi dvaes prvog vijeka, a i šire. Naime, naši vajni zaluđenici mrtvi ozbiljni raspravljaju o tome da li je film snimljen sa živim glumcima ili je kompjuterski generisan (?!?!?!?). Pazite, molim vas, ovo se dešava dvije hiljade druge godine, dakle sedam godina prije Avatara (koji ionako ni sam nije potpuno kompjuterski generisan), u vrijeme kada je Final Fantasy bio vrhunac kompjuterskogenerisane animacije. Dakle, evo sad, skoro deset godina nakon dešavanja u knjizi, tehnologija još nije ni blizu da stvori kompjuterski generisan lik koji bi bio potpuno vjeran stvarnosti, a Gibson očekuje od nas da povjerujemo da je moguće da se to desi 2002. Pliz pliz PLIZ, mejk it gou avej!

Kejsino otkrivanje porijekla snimka je, mora se priznati, zanimljivo. Početak priče je zatiče u Londonu, a odatle putuje u Tokio i Moskvu, uz pomoć saradnika otkriva šifre u snimku, ispituje tajne mape i sl. i sve je to vrlo kompetentno, osim što nam nad glavom stalno visi pitanje „What's the point???“.

Pored toga, pokazuje se, nažalost, da Gibson blagog pojma nema sa pisanjem trilera, ko da nikad u životu nije pročitao nijednu knjigu Agate Kristi. Kejsi bez ikakvih problema otkriva rješenje misterije snimka, koje je jednako nezanimljivo kao i sama „misterija“ i sve se to dešava potpuno pravolinijski, praktično bez ikakvog poremećujućeg faktora. Pri tome je zanimljivo kako problem nije mogao biti riješen bez pomoći trojice likova na koje ona potpuno slučajno nabasa na ulici. Kraj knjige je toliko antiklima(k?)tičan da bi čovjek pomislio „Dođavola, kakvo razočarenje!“, samo da onaj prethodni dio takođe nije toliko prokleto nemaštovit. U suštini, ovo je knjiga o apsolutno ničemu, gdje čitaoca pokreće jedino očekivanje da do kraja postane o nečemu. Meni je bila prilično zanimljiva i pročitao sam je dosta brzo, ali sad kad sam vam rekao da je kraj izduvana lopta, apsolutno nema potrebe da je čitate.

Maloprije sam bio na Vikipediji i vidim da je Gibson izgleda načisto batalio kiberpank i posvetio se pisanju nastavaka ove knjige. I'll make sure da ih ne pročitam, a ti Vilijame si jedna teška budaletina. Nek ti Džoni Mnemonik oprosti za tvoje grijehe. Such a waste – tako dobar naslov, tako dobre korice... :-(