Karma

Ne vjerujem u karmu, reinkarnaciju i slične budističke (hinduističke? judaističke? komunističke?) tvorevine, tako da je naslov ovog posta tu samo zato što me podsjeća na sarmu.

Međutim, to nije sasvim tačno. Karma kao koncept da se dobro dobrim vraća a da se loše lošim vraća ima svakako primjenu u stvarnom životu bar ponekad. Uzmimo sljedeći primjer: Svi znamo za onog starog čiku što je reko "šta reći? koju posluku porati? i što mu se svi smiju. Ja nisam bio izuzetak i često sam puštao taj snimak i glasno se cerekao. Ali, ne lezi vraže - danas ti ja na vježbama napravim sličan lapsus. Sreća da mi skoro niko ne dolazi na vježbe. Elem, taj moj lapsus može se smatrati kaznom za smijanje jadnom čovjeku.

Na povratku kući svratio sam do banke i tamo napravio unprecedented potez o kome će se dugo govoriti - neku staru bakicu pustio sam da prođe ispred mene u redu i tako ranije dođe na red. Nakon toga počeo sam da razmišljam kad bi ovo nesumnjivo veličanstveno djelo moglo da mi se vrati. Možda ću na putu kući naići na novčanik sa petsto miliona dolara? Možda će eksplodirati zgrada fakulteta? Možda će se Srbija plasirati na EP u fudbalu? A možda su u šumi?

Da ne tupim previše, ovo uopšte nije ono o čemu sam htio da pišem. Naime, pao mi je na pamet interesantan sistem za upravljanje kažnjavanjem i nagrađivanjem. Sigurno ste pomislili kako nije fer što se zlodjela kao što je ubistvo kažnjavaju, a za puštanje bakice preko reda ne dobijate nikakvu nadoknadu. Zar ne bi bilo logično da određenim dobrim djelom možete da pokrijete određeni broj loših djela?

Predlažem sljedeće: Da se uvede sistem kredita. Za dobra djela dobijate kredite, za loša djela ih gubite. Pretpostavićemo da do sedme godine niste odgovorni za svoja djela, tako da obračun startuje recimo kad krenete u školu. Ili, po ovom novom imbecilnom sistemu, kad krenete u drugi razred. Dakle, za svako djelo treba precizno da se zna koliko kredita donosi ili odnosi odgovarajućoj osobi. Primjera radi, za lijepljenje žvake učiteljici na stolicu gubite deset kredita. Ako otkucate onog ko je zalijepio žvaku, dobijate pet kredita. Ako učiteljici poklonite cvijeće za osmi mart, dobijate osam kredita. Ako pravite nered na času, gubite pet kredita. To bi, na primjer, bila neka od pravila za djecu.

Psovanje bi moglo da se riješi na sljedeći način: Ona poznata neodređena psovka bez jasno definisanog objekta mogla bi nosi jedan negativni kredit. Psovka upućena direktno nekom npr. 4 kredita, a ako se u njoj spominje neki član familije dotične osobe, onda recimo 6 kredita. Prostačke psovke koje pored ovih elemenata uključuju i razne domaće životinje kažnjavale bi se sa deset kredita. Puštanje bakice preko reda bi moglo da bude recimo pet kredita.

Najinteresantnije je kako postupiti sa težim prekršajima kao što su ubistva. Ako vas neko premlati, a vi ga roknete pištoljem iz bijesa, sam je tražio jer je siledžija i đubre. Zbog toga samo simbolična kazna od dvanest kredita. Za ubistvo nekog ko vas je opljačkao ili vam nešto drugo učinio nažao, npr. 20 kredita. Za ubistvo bespomoćne bakice gubite sto kredita, za ubistvo osobe sa posebnim potrebama sto pedeset, za ubistvo političara, sudije ili advokata dobijate nagradnih pedeset kredita itd.

Poenta ovoga je da nema direktnog kažnjavanja čim prekršite zakon. Na primjer, ako opljačkate banku (što bi moglo da nosi kaznu od osamdeset kredita, recimo), možete to da pokrijete određenim brojem dobrih djela. Npr. puštanjem bakica preko reda u banci, ljubaznošću u odnosu sa državnim službenicima, uzdržavanjem od psovanja itd. Rekapitulacija bi mogla da se pravi svakog mjeseca ili npr. svake godine. Ako na kraju mjeseca (ili godine) imate negativan broj kredita, idete u zatvor i tamo ostajete dok vam se saldo ne vrati na nulu. Jedan dan u zatvoru može da nosi jedan kredit, s tim da ne idete tamo da se izležavate i žderete, već morate aktivno da učestvujete u radu, humanitarnom or otherwise i takođe na vama mogu da se vrše eksperimenti vezani za nove lijekove ili biološka oružja i sl.

Direktna posljedica činjenice da je de facto sve dozvoljeno jeste da nema potrebe za postojanjem policije, advokata, sudija i sličnih napasti po budžet države. Pošto je sve precizno određeno, evidenciju o kreditima bi sprovodio sistem. Svugdje bi naravno bile montirane kamere (think 1984) i svaki pojedinac bi se pomno pratio u svakom trenutku. Samo bi na početku bila formirana komisija koja bi nadgledala neke komplikovanije slučajeve sve dok sistem dovoljno ne uznapreduje da može sam da ih rješava.

Sigurno da ovakav sistem ima i svoje nedostatke, prvenstveno vezane za raspodjelu kredita. Neko bi rekao da nije baš pravedno to što možete npr. učiteljici dvanaest i po puta da poklonite cvijeće za osmi mart i time steknete pravo da ubijete bespomoćnu bakicu. Takođe, ako niste poklonili cvijeće ranije, pokazalo bi se da je zatvorska kazna za takvo teško ubistvo svega tri mjeseca u zatvoru, što je vrlo premalo. Svakako da na sistemu kredita još treba poraditi, ali mislim da su neosporne dobre strane, kao što je npr. rasterećenje budžeta, dovoljne da se ovom prijedlogu posveti dužna pažnja.

PREPOZNAVANJE OBRAZACA

Naslov originala: Pattern Recognition (2003)

Autor: William Gibson

Evo sad sjedim za svojim vrlo klimavim stolom i monitor se drma dok kuckam po tastaturi i spremam se da ispljujem knjigu koja mi je bila nekako draga čim sam je prvi put ugledao. I sve mi nešto žao, jer, na kraju krajeva, ipak mi je bila nekako draga čim sam je prvi put ugledao.

Pazite, molim vas: Knjiga se zove Prepoznavanje obrazaca (iliti Pattern Recognition u originalu, što je još efektniji naslov), na koricama je stilizovana plavo-zelena slika nekakvog velegrada (Njujork, pretpostavljam), autor je Vilijam Gibson, a blurb New Yorkera hrabro najavljuje: „Uznemirujuća vizija našeg vremena.“ Gasp!

Okrenete na zadnju stranu korica, a tamo – „Kejsi Polard... bla bla bla... tajanstvenih anonimnih video klipova koje neko izbacuje na Internet... bla bla truć... marketing, globalizacija i terorizam.. bla bla truć truć... ona prati nagovještaje tajne koja je uznemirujuća itd. itd.“

Ispod toga još blurbova:

„Ozbiljan triler, postavljen u distopijsku sadašnjicu... raskošan i vješto vođen.“

„Toliko je dobro da su uobičajeni superlativi nedovoljni.“ (ajde!)

„Gibson nam je podario jedan od prvih autentičnih i vitalnih romana dvadeset prvog vijeka.“

„Elegantno, opčinjavajuće... bla bla“.

Stvarno, reko bi čovjek da mu je u ruke palo remek-djelo koje zasjenjuje kompletno dotadašnje ljudsko stvaralaštvo, uključujući Bibliju, Mahabharatu, Ramajanu, naše epske pjesme, Dostojevskog, Šekspira, Harmsa i Džejmsa Herberta. Mom oduševljenju nije bilo kraja! Al oćeš đavola – iako sam se uvijek u životu držao pravila da o knjizi treba suditi na osnovu korica, ponekad se to pokaže kao pogrešan pristup.

Prije nego što počnem nešto detaljnije da opisujem šta me je toliko iznerviralo, moram da napomenem sljedeće: Do sada nisam čitao nijedan Gibsonov roman, ali pročitao sam nekoliko kratkih priča i uglavnom su mi se svidjele jer mi prija ta njegova cajberpank vizija. Pored toga, obožavao sam ekranizaciju njegove priče Džoni Mnemonik – vizuelno, mislim jednostavno da kiberpank treba tako da izgleda na ekranu i tačka.

Međutim, Prepoznavanje obrazaca nije kiberpank. Ovom mulcu je iz nekog razloga palo na pamet da pod stare dane počne da se pravi pametan i piše neke savremene (as in smještene u sadašnjicu) trilere. Nije to samo po sebi problem, naravno, već to što je sve uradio na pogrešan način.

Prvo, za jednu knjigu koja je toliko nabijena raznoraznim brendovima i trubi o marketingu i sličnim stvarima, na koricama nalazim zapanjujuću količinu false advertisinga. Vrlo ironično, ili možda nije? U knjizi nema apsolutno ništa uznemirujuće, a pojmanje neka tamo „vizija našeg vremena“ (šta god to dođavola značilo). Možda se to odnosi na to da nam je Gibson vrlo suptilno (nabrajanjem marke svega što se pojavljuje u knjizi, od kompjutera do pertli) prikazao potrošačko društvo ili tako nešto? U tom slučaju, ovo je naivnije od nekog tamo srednjoškolskog pismenog rada iz srpskog na temu Proljeće je stiglo u naš grad i sve je veselo i šareno i ptice cvrkuću.

No dobro, da se mi ne bavimo onim što je autor htio da kaže (to ionako zna samo on), već da vidimo šta je rekao. Dakle, ta njegova sumanuta opdsjednutost markama i tipovima i opisima najsitnijih prokletih detalja (zar stvarno moramo da znamo koje su boje bile pločice na podu neke proklete prostorije koja se pojavljuje u ukupno jednom pasusu?) usporava pripovijedanje i nervira čitaoca (barem mene), tako da sam nekoliko puta poželio da autora odalamim oklagijom po tikvi. On sasvim sigurno smatra da mi moramo da budemo impresionirani njegovim poznavanjem svega i to mi redovno ide na živce. „Vidi me, vidi šta ja sve znam! Tomi Hilfiger, to ti je kopija kopijine kopije! Prada – no good!“ itd. Problem sa ovim napadnim pripovjedačkim urlanjem (koje podsjeća na ono Nušićevo „ja imam nove pipe!“) je što to može da impresionira samo potpune naivčine.

Kad smo već kod toga, postoji još nekoliko pasusa gdje kroz dijaloge ili razmišljanja glavne junakinje pisac prosipa neku kenjažu tipa „Mi nemamo budućnost, jer nam je sadašnjost suviše nestabilna“ (za razliku od prošlih vremena koja su bila tako stabilna!) koja bi valjda trebalo da da određenu „dubinu“ nečemu što je u suštini potpuno generički triler.

Još jedan problem s Gibsonovim „ja imam nove pipe!“ pripovijedanjem je što kad se dočepa nekog umjereno interesantnog poređenja, on ga zgrabi i ne pušta i ponavlja ga ne dva ili tri puta nego pedeset hiljada puta. Npr. negdje na početku knjige lukavo se dosjetio da Britaniju predstavi kao „svijet u ogledalu“ (znate ono, auti idu lijevom stranom i tome slično) i to ne bi bilo ništa sporno da poslije tu „svijet u ogledalu“ mantru nije ponavljao na svakoj prokletoj stranici svoje proklete knjižurine. Ma goni se u materinu i ti i tvoj svijet u ogledalu, gnjavatorčino!

Isto tako su mi vanredno iritantne njegove iscjepkane rečenice. Primjer iz trećeg poglavlja:

Otišla je do Harvija Nikolsa i pozlilo joj je. Trebalo je da pretpostavi šta će biti. S obzirom na to kako reaguje na brendove.

Ne, posljednje dvije rečenice nikako nisu mogle da budu spojene u jednu! Ili:

Nije išla na forum. Zbog mogućih referenci na sadržaj segmenta.

Za ovo bi mu čak i MS Word prijavio nekompletnu rečenicu i predložio da bude spojeno. Uvijek sam za silovanje gramatike ako se time postiže neki kvalitetan efekt, ali ako je taj efekt istovremeno silovanje mozga čitaoca, onda sam protiv.

Izuzimajući ove sitnice, nemam većih zamjerki na stil pisanja. Na dva ili tri mjesta nalaze se divno jednostavni a opet efektni opisi (npr. Tokio na dnu akvarijuma kišne svjetlosti, e TO je bloody briljantno poređenje!“). Ostalo u dovoljnoj mjeri služi svrsi. Valjda.

Problem dakle nije stil nego sama priča, koja je jednostavno naopaka s koje god strane da je zagledaš. Krenućemo od glavne junakinje. Ja ne pamtim kad sam vidio izvještačenije stvorenje od ovog. Ona je zapravo čisti robot, ali ne kvalitetan robot kao R. Danil Olivo ili Marvin ili oni iz Ratova zvijezda. Ovaj robot je jedan kompletan iritantni davež. Do samog kraja knjige ona ne pokazuje apsolutno nikakve emocije, na kraju se rasplače nekoliko puta, ali i kad plače i dalje je kao robot. Prije nego što me, u ovo teško vrijeme potpune političke korektnosti, spopadne neki zaštitnik prava robota, da se ogradim – nemam apsolutno ništa protiv robota. Nisam robofob. Samo smatram da bi ljudska bića trebalo da budu opisana kao ljudska bića, a roboti kao roboti. Ljudska bića mogu da budu ovakva ili onakva, ali nekakve emocije imaju. Apsolutno svi likovi (uključujući ruskog mafijaša koji se pojavi na pet minuta i kaže ukupno tri rečenice) životniji su od glavne junakinje, što je porazno.

Kad smo već kod glavne junakinje – njeno ime je Kejsi Polard, ima 32 godine i radi kao neka vrsta marketinškog konsultanta frilensera. Iz nekog razloga, ona je odlična u prepoznavanju raznoraznih trendova („volim sve što vole mladi“) i nju angažuju da procijeni hoće li nova verzija nekakvog logotipa biti uspješna or not. Zanimljivost u vezi sa njom je što ima alergijsku reakciju na skoro sve brendove, zato sa odjeće koju kupuje uklanja etikete i ostalo, a kad vidi neki veliki simbol, odma joj ne bude dobro. U takvim trenucima ima svoju uzrečicu, koja nije nešto fenomenalno tipa „Sto mu vampira“ već glasi „Popio je patku u lice pri brzini od neznamnijakolko čvorova“. Lično smatram da je „sto mu vampira“ mnogo bolja uzrečica, ali Gibson je drukčijeg mišljenja, tako da ćemo se njegove patke dobro nagledati u ovoj knjizi. Da prostite na izrazu.

Meni je sama ova postavka bila potpuno sumanuta i neuvjerljiva, doduše nemam blagog pojma o medicini i psihologiji, pa se ograđujem. Možda nešto ovako stvarno i postoji, ali svakako je vrlo neobično. Doduše, ko sam uopšte ja da se javljam, sa svojim strahom od zvuka koji se prostire van prostorije u kojoj je nastao i sa izbjegavanjem stajanja na ivice ploča na trotoaru?

Iritantnost glavne junakinje donekle je umanjena činjenicom da se stalno tušira, što nije toliko značajno za samu knjigu koliko za nastupajuću filmsku vezriju, za koju se nadamo da će da prikaže bar dvije ili tri od tih scena. Pored toga, bitna značajka je da joj je otac (čuveni obezbjeđivač američkih ambasada i guru za sikjuriti) nestao 11. septembra, ali ne u direktnoj vezi sa rušenjem Kula bliznakinja. Međutim, ni razmišljanja o ocu nju ne navode da pokaže nekakve emocije or something. On je tu zapravo kao nekakav plot device, mada u suštini, kad se sve sabere i oduzme, uopšte nije bio neophodan.

Osnovna stvar oko koje se sve vrti, i što je ujedno urađeno ubjedljivo najgluplje u cijeloj knjizi, jesu misteriozni video klipovi koji se pojavljuju na internetu. To su segmenti nečega, pojavljuju se u relativno ravnomjernim intervalima (ali na različitim mjestima), traju vrlo kratko (cirka jednu minutu) i predstavljaju apsolutni fenomen. Čitav Internet bruji o njima, tu je gomila zaluđenika koji ih analiziraju u tančine, pojavljuju se na televizijskim vijestima, a našu heroinu bogati gazda nekakve reklamne kompanije angažuje da pronađe autora tih klipova, ko da mu u najmanju ruku život od toga zavisi.

Pa dobro, pitaćete se vi, šta se dođavola dešava na tim klipovima? Ako se sjetimo zadnjih korica i „tajne koja je uznemirujuća“ i uzimajući u obzir da su ti klipovi (popularno nazvani Materijal aka The Footage) globalni fenomen, to neizostavno mora biti nešto megastravično, tipa neko hosteloliko kasapljenje, stravični snuff sa maltretiranjem nedužne djece ili u najmanju ruku autentični snimci jezivih japanskih dugokosih prikaza koje narušavaju granicu između našeg i svijeta duhova i pokazuju da moramo da se odreknemo dosadašnjeg racionalnog pogleda na svijet jer on ne može da odgovori na sva pitanja koja život postavlja pred njega. Right? A onda će se na kraju ispostaviti da iza svega toga stoji neka supertajna multinacionalna masonska korporacija i da su SVI dio te igre i onda će da bude kao kraj Invazije kradljivaca tijela... i...

E pa NI BLIZU! Pazite molim vas šta je u pitanju: Na početku knjige Kejsi saznaje da se pojavio najnoviji klip, 135. po redu, te da se u tom klipu dešava nešto nesvakidašnje. I zaista, u tom (da naglasim, sto trideset petom) dijelu neki lik i neka cura se poljube (!!!!!!!!!!)

Nadam se da ste se relativno brzo vratili na stolice nakon pada na pod od stravičnog šoka koji je ovo prouzrokovalo. E sad, da vidimo šta sve ovo znači. Taj GLOBALNI FENOMEN, koji analizira čitava armija fanatika širom svijeta, sastoji se od snimaka muškarca i žene koji rade ne znamo tačno šta (jedino 135. klip je opisan u knjizi), ali vrhunac svega toga je poljubac. Ej! Dakle, ne znamo šta je bilo u prethodna sto trideset i četiri dijela, ali znamo sigurno da nije bilo nikakvih poljubaca, a mislim da bezbjedno možemo da pretpostavimo da nema ni nekih ubistava ili čudovišta, jer bi to izazvalo veću pompu od poljubca. I dakle armije analitičara i zaluđenika su se okupile oko sto trideset i četiri fragmenta na kojima se ne dešava apsolutno ništa. Šta li je to privuklo toliku pažnju Gibson mudro ne opisuje (a i šta bi uopšte mogao da opiše?), ali bez pardona očekuje od nas da povjerujemo da je čitav svijet poludio oko snimaka na kojima se ne dešava ništa i da su svi strpljivo izdržali sto trideset i četiri dijela do tog infamoznog poljupca. Idi begaj, Gibsone! Ovakvu budalaštinu nisam pročitao još od... ma ne znam jesam li ikad pročitao nešto gluplje od ovoga.

Gibson očigledno nije gledao Videodrom, a biće da nije čuo ni za Ring i druga djela koja imaju (donekle) sličnu tematiku. I mada je to čista digresija – kako da se sad ne prisjetimo genijalnosti tog japanskog genijalnog filma (a i njegovog prilično dobrog američkog rimejka) koji nam infamozni snimak eksplicitno prikazuje na samom početku i taj snimak jeste sve to što se u filmu najavljuje, dakle jeste opčinjavajući i uznemirujući i sve to? E za takav snimak bi postao globalni fenomen, a ovaj Gibsonov bi vjerovatno poslije dva ili tri dijela bio proglašen za čisti davež i bataljen po kratkom postupku.

Zapravo, to možda u realnom svijetu – u Gibsonovom svijetu taj snimak (u kome se inače ništa ne dešava) ima neku hipnotičku privlačnost, izmještenost iz prostorno-vremenskog konteksta, tako da su horde fanova između ostalog motivisane i da otkriju gdje je sve to snimano i koje bi trebalo da je vrijeme radnje (if any).

Tu negdje nam stiže još jedna najveća glupost u literaturi dvaes prvog vijeka, a i šire. Naime, naši vajni zaluđenici mrtvi ozbiljni raspravljaju o tome da li je film snimljen sa živim glumcima ili je kompjuterski generisan (?!?!?!?). Pazite, molim vas, ovo se dešava dvije hiljade druge godine, dakle sedam godina prije Avatara (koji ionako ni sam nije potpuno kompjuterski generisan), u vrijeme kada je Final Fantasy bio vrhunac kompjuterskogenerisane animacije. Dakle, evo sad, skoro deset godina nakon dešavanja u knjizi, tehnologija još nije ni blizu da stvori kompjuterski generisan lik koji bi bio potpuno vjeran stvarnosti, a Gibson očekuje od nas da povjerujemo da je moguće da se to desi 2002. Pliz pliz PLIZ, mejk it gou avej!

Kejsino otkrivanje porijekla snimka je, mora se priznati, zanimljivo. Početak priče je zatiče u Londonu, a odatle putuje u Tokio i Moskvu, uz pomoć saradnika otkriva šifre u snimku, ispituje tajne mape i sl. i sve je to vrlo kompetentno, osim što nam nad glavom stalno visi pitanje „What's the point???“.

Pored toga, pokazuje se, nažalost, da Gibson blagog pojma nema sa pisanjem trilera, ko da nikad u životu nije pročitao nijednu knjigu Agate Kristi. Kejsi bez ikakvih problema otkriva rješenje misterije snimka, koje je jednako nezanimljivo kao i sama „misterija“ i sve se to dešava potpuno pravolinijski, praktično bez ikakvog poremećujućeg faktora. Pri tome je zanimljivo kako problem nije mogao biti riješen bez pomoći trojice likova na koje ona potpuno slučajno nabasa na ulici. Kraj knjige je toliko antiklima(k?)tičan da bi čovjek pomislio „Dođavola, kakvo razočarenje!“, samo da onaj prethodni dio takođe nije toliko prokleto nemaštovit. U suštini, ovo je knjiga o apsolutno ničemu, gdje čitaoca pokreće jedino očekivanje da do kraja postane o nečemu. Meni je bila prilično zanimljiva i pročitao sam je dosta brzo, ali sad kad sam vam rekao da je kraj izduvana lopta, apsolutno nema potrebe da je čitate.

Maloprije sam bio na Vikipediji i vidim da je Gibson izgleda načisto batalio kiberpank i posvetio se pisanju nastavaka ove knjige. I'll make sure da ih ne pročitam, a ti Vilijame si jedna teška budaletina. Nek ti Džoni Mnemonik oprosti za tvoje grijehe. Such a waste – tako dobar naslov, tako dobre korice... :-(

OSTRVO PROKLETIH by Đorđe Bajić

Čuvena izreka kako o knjizi ne treba suditi na osnovu korica je jedna od onih kojih se nikad nisam držao. Sjećam se recimo zime 1999. kad sam u jednoj beogradskoj knjižari naletio na knjigu Magla Džejmsa Herberta. Sa oduševljenjem sam je kupio, iako nikad nisam čuo ni za nju ni za njenog autora (tad sam još bio vrlo mlad i u horor neupućen). Razlog? Na koricama se nalazila fantastična slika nekakvog gadnog čudovišta kako čuči na gomili odsječenih ljudskih glava. Sama knjiga pokazala se odličnom i iako nije sadržala pomenuto čudovište, bilo je sasvim dovoljno kasapljenja, krvoliptanja, pogibija i deformacija da se ne osjetim nimalo prevarenim.

Poenta do koje pokušavam da dođem je sljedeća – volim kad knjiga ili film isporuči ono što obećava, bilo pakovanjem bilo naslovom, a Ostrvo prokletih Đorđa Bajića spada upravo u tu kategoriju (ja ću sad da se pravim autora ne poznajem lično, pa ću ga u nastavku teksta zvati imenom a ne nadimkom po kome je poznatiji u našim forumskim krugovima, ne bih li sačuvao kakvu-takvu objektivnost). Sliku imate gore, da sad ne prepričavam i ne trošim dragocjen prostor koji mogu mnogo bolje da iskoristim za baljezganje.

Malo istorijskih podataka: Prije mnogo godina blaženopočivši sajt Screaming Planet organizovao je konkurs za kratku priču na kom je Đorđe učestvovao sa svojim čedom nazvanim Zombie Island Porno Massacre. Pričica je govorila o grupici porno zvijezda koje su namamljene na ostrvo puno zombija da im posluže za ručak. Ono što je bilo frustrirajuće u vezi s tom pričom jeste što se završila taman kad je postalo najzanimljivije. Roman Ostrvo prokletih konačno nam opisuje šta se dešavalo kasnije, a bogme i ranije – originalna priča je, uz određene izmjene, našla svoje mjesto u četvrtom poglavlju romana.

Ostrvo prokletih je, koliko je meni poznato, prvi autentični srpski B-horor u pisanoj formi, koji obožavaocima ovakve umjetnosti nudi sve ono što mogu da očekuju od nje – tu su zombiji (a bogme i vampiri), naoružane opasne razbijačice, golotinja, seks, ubistva, zločinački mastermajndovi koji igraju jezive igre s glavnim junacima, zatim zombiji, porno zvijezde, vidovnjaci, Srbi, egzotično ostrvo čija ljepota krije nešto jezivo, zatim... jesam li već spomenuo zombije? U suštini, reklo bi se da je prilično nezahvalan posao utrpati sve ove elemente na jedno mjesto, međutim ne bi se moglo reći da knjiga pati od prenatrpanosti, ono u smislu „Dobro, dao si nam zombije, a kog će ti đavola ovaj vampir???“. Svaki pojedinačni element ima svoju svrhu, čak i onaj nesretni vidovnjak prema kome sam bio vrlo skeptičan na početku.

Konačno, o čemu se ovde do đavola radi? U alternativnoj... čini mi se 2003., ali nemojte me držati za riječ, prošlo je već više mjeseci kako sam čitao knjigu i ne sjećam se da se vrijeme dešavanja eksplicitno u njoj navodi, tako da je sve zasnovano na mojim tadašnjim proračunima za koje sam zaboravio na čemu su zasnovani, dakle u alternativnoj smatraćemo 2003. godini, kada je prisustvo vampira u našem svijetu svima poznato i prihvaćeno, negdje na periferiji Los Anđelesa dejstvuje Agencija čiji je lider izvjesni Englez zvani Tristan Ranister, a čiji je posao da... rješava probleme. U suštini – ako imate peh sa nekim monstrumom ili krvopijom druge vrste, Agencija je vaš čovjek. Dotična Agencija je potpuno multinacionalna, mada u njoj dominiraju Srbi (?!?), što bi možda moglo da se objasni činjenicom da je Đorđe Bajić naše gore list i da je ovo neka vrsta lokalpatriotizma, nalik na Karla Maja.

Uglavnom, pomenuta Agencija dobija zadatak da sa Ostrva prokletih (u indonezijskom arhipelagu) izvuče porno zvijezdu koja je tamo zaglavila. Razlog – pomenuto ostrvo je puno zombija. Tristan u akciju šalje kompletan tim i uvjeren je da će sve proći bez problema. Razlog – Agencija već dugo sarađuje sa ekscentričnim vidovnjakom Gregorom Samsom (!), koji ih unaprijed obavještava o tome da li će akcija biti uspješna ili ne. Tako oni prihvataju samo one slučajeve za koje se zna da u njima niko iz ekipe neće biti povrijeđen ili roknut. Ovo izgleda prilično fatalno po atmosferu knjige jer gdje je napetost, gdje je tenzija, gdje je grozničavo iščekivanje dok se identifikujemo sa Markom i ostatkom tima i strijepimo i grickamo nokte očekujući da ih svakog trenutka nešto zgrabi iz obližnjeg ormara?

Pa, ovo je riješeno na vrlo jednostavan i očigledan način – odmah po iskrcavanju na Ostrvo tim upada u gadnu nevolju, rascjepljuje se na dva potpuno izolovana dijela i vrlo brzo postaje jasno da ih je vidovnjak preveslao. Takođe postaje jasno da je neko zamijesio čorbu mnogo gadniju od nekoliko gladnih zombija – naime, naši heroji otkrivaju da je na Ostrvu napravljena scenografija iz Čarobnjaka iz Oza, tj. da su postali dio sumanutog rialiti šoua (?) koji kombinuje ovaj vanvremenski klasik sa takođe vanvremenskim stvarima kao što su seks i zombiji. Jedina osoba koja može da preokrene tok događaja je Lulu Dubrovna, srpska verzija Alis iz Resident Evil serijala, s tom razlikom što Lulu kao oružje uglavnom koristi svoje štikle (ako mislite da je ovo neefikasno, pitajte kako se osjećaju oni zombiji kojima su te štikle rascopale glave). Njen posao je da održi unesrećene porno zvijezde u životu dovoljno dugo dok im se ne pridruži drugi dio tima i/ili dok se ne probudi vampir kojeg su ponijeli sa sobom. Problem je što pored demoliranja zombi napasti konstantno mora da vodi računa i o nesposobnom Marku, koji na svakom koraku samo pravi probleme.

Za razliku od nekih poznatijih ostvarenja kao što su Zločin i kazna ili Magla Džejmsa Herberta, koje su namijenjene svima, Ostrvo prokletih cilja na relativno uzak kružok horor fanova, koji ne samo da vole zombije (to se valjda podrazumijeva?), već su i čitali Čarobnjaka iz Oza, vole filmove kao što su Hostel i Saw i ne smeta im da se junakinje zarad viših ciljeva povremeno razgolite. Zanimljiv je pristup opisima – iako nasilja, čudovišta, seksa i golotinje ima na svakom koraku, zapravo vrlo malo toga je opisano pretjerano eksplicitno. Sjećam se tek jedne ili dvije scene sa rascopavanjem glave i prosipanjem mozgova, a i vrlo je malo dupe-sise-bradavice-pornjava eksplicitnih opisa seksualnih akata. Međutim, ni u jednom trenutku se nećete osjećati zakinutim za ove stvari, jer ova knjiga ima tu dobro poznatu atmosferu (dosta nabudženog, doduše) B horora i ako ste pogledali dovoljno takvih, vaša mašta će da obavi ostatak posla. Zahvaljujući nadasve zanimljivoj priči i sastojcima koje obožavamo svi mi koji spadamo u gore opisanu ciljnu grupu, ovo je knjiga koju je teško ostaviti iz ruku, osim ako niste recimo na odmoru u Grčkoj, pa treba da idete na neki izlet i da se spremite za to. I osim ako ste neki namćorasti profesor francuske književnosti or something. Skoro cijelim tokom (ili tokom skoro cijelog?) čitanja imao sam sjajan osjećaj tipa „Hej, pa ovo ko da je pisano specijalno za mene! Bring it on!“. Prednost Ostrva prokletih u odnosu na prosječan B film je u tome što traje mnogo duže i što će vas grijati danima tokom hladnih zimskih noći, dok film ispucate za u vr' glave dva sata.

E sad da malo cjepidlačimo. Pored gore pomenutih neosporno dobrih strana, knjiga ima i mane, neke sitnije a neke krupnije, koje ću pokušati da opišem što je moguće detaljnije, mada mi je već dosta toga izvjetrilo iz glave i ostavilo mjesto za raznorazne matematičke indukcije, relacije, funkcije, baze podataka i šta ti ja znam.

Prvo i osnovno je:

1.      Stil

U suštini, moglo bi se reći da je knjiga na pojedinim mjestima dosta stilski neispeglana. Povremeno naiđe nekakva rečenica ili čak čitav pasus od kojeg se jednostavno namrštite i pomislite kako to jednostavno ne funkcioniše. Nemojte me tjerati da vam navodim primjere jer nisam bio toliko besposlen da držim u ruci papir i olovku (uostalom, kako bih onda rukovao knjigom?) pa da sve zapisujem. Što mi pada na pamet ovako napamet je recimo „To, lutko!“ navijanje pred monitorom ili povremeni autorovi komentari tipa „hoće to od sekiracije“ itd. Ovo zna da zasmeta i da povremeno ruinira ugođaj i nekako me podsjeća (opet) na Džejmsa Herberta, čije djelo Others ima vjerovatno najbolju ideju i najzanimljiviju priču, a značajno je oslabljeno neobično tankim stilom.

2.      Dijalozi

Niko nije očekivao Deadwood, ali mislim da bi dijalozi morali da budu malo maštovitiji. Sve se uglavnom svodi na generičke konstatacije očiglednog ili tugovanje ili tome slično, jednostavno nema lika koji bi svojim vickastim opservacijama i komentarima malo rasteretio atmosferu. Zdruge strane, ovo treba shvatiti uslovno, jer ipak je knjiga omaž B hororima, koji generalno nemaju baš šekspirovske dijaloge, if ju get maj mining.

3.      Likovi

Likovi u ovoj knjizi okvirno mogu da se svrstaju u četiri grupe: facetine koje razvaljuju (Lulu, vampir Časlav), simpatični (Tom Strong, Kara Kristal, itd.), naporni (Beba, Marko) i relativno nebitni (većina ostalih). Što se tiče Bebe, Đorđe je uložio dosta truda da nam ispriča njenu biografiju i to je lijepo, ali mislim da ta priča treba da bude neko odvojeno djelo. Njeno smucanje po italijanskim B filmovima je interesantno i ne predstavlja problem što se tiče... interesantnosti (duh!), ali ipak u značajnoj mjeri utiče na to da prava makljaža počne relativno kasno. Pored toga, njena svrha je uglavnom da kuka i brine za svog sestrića, što je lijepo i poštovanja dostojno za jednu tetku, ali vjerujem da bi većina krvožednih horor obožavalaca (myself included) voljela da umjesto toga vidi više klanja, prvenstveno od strane Lulu i Časlava. Kad smo već kod pomenutog vampira, mnogo više bih volio da nam je umjesto Bebine priče ispričana njegova, mislim priča. Međutim, kako čujem, to će možda da se desi u novoj antologiji Gorana Skrobonje, tako da to željno iščekujemo.

Što se Marka tiče, on je standardni na-početku-mekušac-koji-treba-da-postane-čovjek, ali to njegovo pretvaranje u ljudsko biće je toliko dugotrajan proces da se već svima popeo na vrh glave, vjerujem čak i svojoj tetki. Mislim da se on svojoj tetki popeo na vrh glave, a ne da ja vjerujem svojoj tetki. Mislim, to da ja vjerujem svojoj tetki se valjda podrazumijeva. Suma sumarum, Marko je konstantan teret i za članove ekipe i za čitaoca i mislim da ga je trebalo momentalno eksterminisati i očekujemo da se u nastavku potrudi i opravda povjerenje koje mu je ukazao autor ostavivši ga u životu.

Zajedno sa ovim ide gore pomenuta stalna Bebina briga i kukanje oće li joj neko roknuti sestrića, pa onda tješenja prisutnih članova ekipe itd. i sve se to na nekim mjestima prepliće sa dešavanjima na Ostrvu prokletih, koja su mnogo zanimljivija.

Generalno mislim da je sve ovo sadržano u prve tri tačke moglo lako da se izbjegne da je Đorđe utrpao malo više humora u sve to. Dođavola, ipak su u pitanju izmišljeni likovi i nema potrebe da se štede – malo više nihilizma, cinizma, sarkazma i orgazma ne bi škodilo. Pardon, ovog posljednjeg ima sasvim dovoljno.

Idemo dalje:

4.      Ne znam kako da nazovem ovu tačku

Ovo pod 4 treba shvatiti samo uslovno kao manu jer ničim ne ometa čitanje, ali ipak eto da spomenem. Naime, struktura knjiga i baratanje likovima pomalo je neobično. Spomenuo sam već da su nam detaljno opisani Marko i Beba, da fali recimo Časlavova priča itd., a dodao bih da bi bilo sjajno da nam je detaljnije opisano kako je Bava postala Ostrvo prokletih. Doduše, tu sasvim sigurno ima materijala za poseban roman.

E sad, Agencija kako rekosmo sadrži veliki broj operativaca, međutim ne vidim koja je svrha njihovog uvođenja kad skoro kompletan tim već na samom početku ostaje potpuno izolovan od događaja i tek se na kraju pridruže akciji. Ovde se naravno pravimo da je ovo potpuno izolovan roman, međutim svakako da očekujemo da Đorđe ispuni obećanje s kraja knjige i napiše nastavak, koji bi sve to pokrio. Na kraju krajeva, treba da se produbi i priča o rivalstvu Časlava i Marka oko Lulu, mada ne vidim kako između pravog vampira i nekog ko podsjeća na Roberta Petinsona ili Tejlora Lotnera uopšte može da bude dileme. No, kako kažu, ljubav je gluva. Pardon, slijepa.

I konačno

5.      Objašnjavanje referenci

Kao što možete i da očekujete, Đorđe, kao veliki poznavalac horor filma (a izgleda i filmova za odrasle?!), obogatio je knjigu raznim referencama na ovaj svima omiljeni žanr, međutim dosta njih gubi na snazi jednostavnom činjenicom da ih je autor objasnio, što vam je ko da objašnjavate vic. Ko skonta, skonta i štaš mu sad. Npr. mislim da nije trebalo da se eksplicitno navodi odakle je Lulu pokupila svoje prezime, mada ovo vodi do vrlo simpatične situacije kad se Marko izblamira svojim neznanjem da su Šrederovi Ljudi mačke zapravo rimejk.

Ovo je vrlo filmična knjiga, što je očigledno sjajno, ali s druge strane i problem, jer ono što izgleda super na ekranu ne mora obavezno da bude super i u pisanoj formi. Đorđe se uglavnom zadovoljio time da nam ispriča događaje i nije se (srećom) zadržavao na opisima raznoraznih šuma, planina, gradova, bandera i sl., ali rečenice je svakako trebalo nekako obogatiti. Knjiga koja pati od sličnog problema je Put za Mars Erika Ajdla. I tu sam, kao i ovde, pomislio „Dođavola, hoću da gledam film po ovome i to odmah!“, mada je imala neke blentave dijaloge i opise. Postoje neke naznake da bi po Ostrvu prokletih stvarno mogao da se snimi film (egzotični indonežanski arhipelag, tj. jedno njegovo ostrvo, bio bi zamijenjen Golim otokom, što ukazuje na određeni društveni komentar, ali ja se nadam, ako filma bude, da će autori ipak da se orijentišu na krv i golotinju a ne na društveni komentar). U filmskoj verziji za Lulu predlažem Milu Jovović, za Časlava Sergeja Trifunovića, a za Marka Necu iz Srećnih ljudi. Over and out.

P.S. Upravo sam primijetio da je ovaj rivju dug skoro kolko i sama knjiga.

Pravda je spora, ali...

Svi smo čuli da se kaže "pravda je slijepa", a ponekad i "pravda je spora ali dostižna" i tome slično. Iako to nije tema ovog posta, valja primijetiti da ako je pravda slijepa, sasvim sigurno će biti i spora, jer još nisam čuo da se neko ko je slijep brzo kreće. Osim ako je u avionu ili nekom sličnom prevoznom sredstvu. Npr. raketi. Pravda u avionu. To zvuči nekako... blesavo. Uglavnom, ako bi pravda bila u avionu, ipak je logično, ako već mjerimo njenu brzinu, da to radimo u odnosu na referentni sistem koji joj je najbliži, dakle onaj prikačen na avion, a u odnosu na njega pravda bi opet bila spora. Bar pod uslovom da se normalno ponaša i sjedi na svom sjedištu. Zapravo, tad se uopšte ne bi kretala, ali recimo ako odluči da ide u WC, opet bi bila spora. Doduše, možda bi išla u WC na motoru i onda sve što smo govorili gore pada u vodu. Zato ćemo smatrati da pravda ne vozi motor. Na kraju krajeva, to je suludo. Pravda, kao apstraktan nematerijalan koncept, ne može da vozi nešto što se nalazi pod haubom auta. Međutim, kad recimo vozite auto i u njemu se nalaze neki ljudi, vi možete da kažete da vi vozite te ljude, npr. na posao ili nešto slično. Da li to znači da o istom trošku vozite i motor koji se takođe nalazi u autu? Razmislite o tome...

Kad smo već kod ovog pojma sporosti... Pravda je, kaže, spora. Svi znamo za poznati motor spora u horor fantastici. Ne mali broj puta raznorazne spore iz svemira prave probleme čovječanstvu, najupečatljivije npr. u Ratu svjetova, Spilbergovom filmu na osnovu kojeg je Orson Vels napisao poznati roman. Time hoće da se kaže da pravda pravi probleme čovječanstvu.

Međutim, tematika ove priče nisu spore iz svemira već besmislenost izraza "pravda je spora, ali dostižna". Zar nije očigledno da će nešto što je sporo biti i dostižno? Čemu onda taj rastavni veznik? U čemu je stvar ovde?

Ako detaljnije analiziramo ovaj izraz, vidjećemo da greška potiče od toga što u dijelu ispred zareza pravda vrši radnju (presumably radnju nekakvog kretanja), a u drugom je trpi (naime, trpi dostizanje). Kad se kaže "pravda je spora", podrazumijeva se da pravda sporo dolazi, u smislu da se sporo kreće prema nama, a dodatak ", ali dostižna" znači da je moguće da mi dostignemo pravdu.

Moje lično mišljenje je da treba eliminisati ovaj drugi dio rečenice. Dakle, podrazumijevaćemo da je dužnost pravde da ona dođe i u tom smislu "pravda je spora" je legitiman izraz, u smislu da treba da prođe dosta vremena da se ona zadovolji (pri čemu ovde nemamo na umu nikakva perverzna značenja ove riječi!). A to je i konzistentno sa činjenicom da je ona istovremeno i slijepa. Drugi dio bi mogao da se promijeni u ", ali eventually dostiže" ili ", ali na kraju stigne" ili tako nešto. Međutim, ako pogledamo novokomponovani izraz u cijelosti - "pravda je spora, ali na kraju stigne", vidimo da se gubi ona simpatična ritmičnost prvobitnog izraza.

Zbog toga je neophodno da se izraz promijeni na sljedeći način: "Pravda je spora, ali vampir."

Čudovišni rječnik

Nedavno sam završio čitanje knjige Danse Macabre Stivena Kinga i tom prilikom sam obilato koristio rječnik. Naime, postojale su neke engleske riječi koje nisam znao i morao sam da pogledam u rječnik da bih saznao njihovo značenje.

Prilikom korišćenja rječnika (ne samo kod čitanja ove knjige, već i nekih drugih) primijetio sam kako je ta knjiga upadljivo iritantno podesna za korišćenje. Riječi su poredane abecednim redom (to je inače inspirisano takozvanom strukturom indeksa u kompjuterskim sistemima), što omogućava da vrlo lako pronađete riječ koja vam treba, već nakon nekoliko prelistanih strana, zato što odmah znate gdje se ona nalazi. Neki rječnici idu dotle da sadrže oba smjera, tako da npr. ako znate neku riječ na srpskom, a ne znate njen prevod na engleski, konsultujete srpsko-engleski dio rječnika i nađete odgovarajući termin koji vam odgovara.

Zar ne bi bilo bolje umjesto toga rječnike organizovati npr. na sljedeći način: Da se riječi potpuno nasumice razbacaju? Nikakav abecedni red, ništa živo, bez ikakvog sistema. Ne mislim da se recimo samo ispremještaju grupe po slovima (tipa da prvo idu riječi koje počinju sa D, pa onda sa Z, pa sa A i tako dalje) već da se bukvalno sve riječi izmiješaju. E pa da vas vidim onda kako biste našli ono što vam treba!

Naravno, ovakva konstrukcija rječnika znatno bi otežala traženje potrebne riječi, ali ne i onemogućila. Zapravo, princip zaobilaženja ograničenja ovakvog rječnika je jednostavan - čitate riječ po riječ od početka. To je sistem koji garantovano dovodi do rezultata - ako riječ postoji, naći ćete je, ako ne postoji (u rječniku), stići ćete do kraja. Istina, potrošićete malo više vremena, ali rješenje je tu.

Pitanje je, kako bi ovo moglo malo ozbiljnije da se zakomplikuje? Jedno od mogućih rješenja jeste npr. da se opisi (tj. prevod) pojedinih riječi, pa i same riječi, napišu naopako. Istina je da taj sistem može da se zaobiđe potpuno istom metodom (čitanje jedne po jedne riječi), ali bi ove riječi koje su napisane naopako znatno otežavale posao i produžile vrijeme traženja tražene riječi. To bi bilo kao da treba da trčite po nekoj livadi, ali je po njoj neko razbacao prepreke o koje se stalno spotičete. Takođe, treba imati na umu da nije neophodno potpuno onemogućiti nekom da pronađe neku riječ - dovoljno je da se rječnik organizuje tako da traženje riječi u prosjeku traje duže od prosječnog ljudskog vijeka.

Međutim, ovo ipak nije dovoljno. Jer iako je u prosjeku riječ nemoguće pronaći, ne znači da je to nemoguće i u pojedinačnom slučaju. Teoretski, može da se desi da nasumice otvorite rječnik i potrefite baš riječ koja vam treba.

Ovo sve je posljedica jedne loše organizacije koja se danas nažalost podrazumijeva, a to je da je svaka riječ posebna i jasno odvojena od ostalih. Svaki sistem tog tipa, ma koliko bio komplikovan za korištenje, ne onemogućuje sasvim uspješnu pretragu.

Logična reakcija bi bila da se sva slova izmiješaju, a da se naravno ne da nikakav ključ za dešifrovanje. Kao dodatak, neke znakove možemo da zamijenimo arapskim ili kineskim slovima. Na taj način riječ može da se nađe samo ako tačno znate šta tražite. Npr. treba vam riječ "vampire". Recimo da vi znate da to znači "vampir" - onda jednostavno otvorite rječnik, nađete na bilo kom mjestu slovo V, pročitate ga, zatim pređete na slovo A, itd., dok ne dođete do E, a nakon toga počinjete sa čitanjem prevoda riječi, dakle opet tražite neko slovo V, pa A itd. i na kraju završavate sa R.

Neko će se ovde pobuniti i upitati zašto biste uopšte prolazili kroz ovu suludu budalaštinu ako unaprijed znate značenje riječi. Na ovakve nebuloze ne bih da odgovaram.

Iako i ovakav rječnik efektivno u potpunosti ubija bilo kakvu mogućnost da iz njega saznate bilo šta, moguće su razne korisne modifikacije. Npr. moguće je stranice natopiti nekim superopakim otrovom. On bi naravno bio potpuno nevidljiv, ali kad biste prstima dodirnuli papir, oni bi bili otrovani. Nakon toga dovoljno je da na bilo koji način taj otrov dođe do usta i onda biste umrli u najstrašnijim mukama. Mana ovog pristupa je što odmah nakon korišćenja rječnika možete da operete ruke i stvar riješena. Zato sa rječnikom treba da se prodaje i specijalna vrsta ventilatora koja se montira neposredno pored knjige koju čitate. Taj ventilator bi emitovao isušeni vazduh na vaše ruke, one bi se usljed toga osušile i morali biste da liznete prst da biste okrenuli sljedeću stranicu u knjizi. Međutim, sjetićete se da se na vašim prstima nalazi otrov sa stranica rječnika, tako da to dovodi do smrti u užasnim mukama (ko je čitao roman Aleksandra Dime Kraljica Margo, zna o čemu se radi).

Međutim, problem je što bi prodavanje ventilatora uz rječnik znatno podiglo cijenu istog i onda ga niko ne bi kupovao. A i svakako, čak i da je besplatan, šta će nekom ventilator uz rječnik? Zato je najbolje dati instrukcije radnicima u knjižarama da momentalno sačmarom raznesu svakog ko bude tražio bilo kakav rječnik. That'll teach them!

Kako pojesti samog sebe

Prije izvjesnog vremena čuo sam za lika zvanog Ljubenica koji treba sam sebe da pojede. To me je ponukalo na razmišljanje o temi o kojoj sam već prije mislio, ali mi tom prilikom ništa pametno nije palo na pamet. Nažalost, nije ni sad, ali ću ipak svoja razmišljanja da podijelim sa vama, ne zato što smatram da su pretjerano genijalna, već da bih apdejtovao blog.

Ta tema je, dakle, kako pojesti samog sebe. Da li je to uopšte moguće? Ako nije, postoji li neki supremum koji može da se dostigne? Na kraju krajeva - šta uopšte znači 'pojesti samog sebe'? Ja naravno nemam odgovore na ta pitanja, ali svrha ovog rada je isključivo da se tema otvori i da se isprovocira intelektualna elita da o njoj razmisli. Ako svi budemo radili zajedno i usklađeno, uz međusobno uvažavanje, neuspjeh ne može da izostane.

Dakle... još je Hari Seldon tokom svojih istraživanja za psihoistoriju uvidio razliku između mogućnosti i izvodljivosti. Pod mogućnošću podrazumijevamo da je nešto moguće, a pod izvodljivošću - da je nešto izvodljivo. On je naveo primjer sa rukovanjem sa svim ljudima na svijetu, što je moguće ali ne i izvodljivo. Međutim, taj Hari Seldon svakako treba da se pojavi tek u dalekoj budućnosti, a osim toga ionako je izmišljen lik (tj. ne postoji), pa ga više nećemo uzimati u razmatranje.

Prvo, šta podrazumijevamo pod pojmom 'pojesti samog sebe'? Očigledno je da ne možete pojesti npr. unutrašnjost svojih usta, jer je to dio aparata koji koristite za jedenje. Znači, nemoguće je da se pojedete kompletno, tako da ćemo probati da vidimo koji je maksimum uništenja koji može da se postigne. Dalje, pitanje je takođe šta podrazumijevamo pod pojmom 'pojesti'? Da li to znači sažvakati hranu, progutati je, svariti i tome slično ili samo da se protjera kroz npr. ždrijelo? Ako je ovo prvo slučaj, onda možemo da pojedemo samo neke banalne dijelove tijela kao što su ruke i noge, jer nam je neophodan mehanizam za varenje. U drugom slučaju možemo da pojedemo i svoje unutrašnje organe - naravno, mi bismo ih sažvakali i progutali, oni bi prošli kroz ždrijelo i onda ispali napolje, ali i to možemo da podrazumijevamo pod jedenjem.

U obje varijante, a naročito u ovoj drugoj postavlja se pitanje mogućnosti, tj. izvodljivosti, a s tim je tijesno povezano i pitanje koje sve instrumente imamo na raspolaganju. Ako nemamo neki oštar nož, onda ne možemo mnogo toga da uradimo. Naravno, mi možemo da glođemo svoje ruke i noge do određene granice, ali kao što znamo da čovjek ne može da poljubi svoj lakat, isto tako ne može ni da ga pojede. Osim ako ga prije toga ne odsiječe, naravno. Pretpostavićemo dakle da imamo na raspolaganju sve što nam treba od escajga, viljušku, nož i ostalo.

Očigledna razlika između mogućnosti i izvodljivosti stupa na scenu već i ako se ograničimo samo na ruke i noge. Teoretski, mi bez problema možemo da odsiječemo sebi dvije noge i jednu ruku i da ih pojedemo. Šta ćemo sa preostalom rukom? Pa, nju je takođe teoretski moguće odsjeći ako recimo uzmemo nož u usta i onda njima rukujemo. Tj. zubujemo ili kako li se to već kaže kad koristite nešto što držite u zubima. Ali to nije moguće, pobunićete se vi. E pa jeste moguće, ali nije izvodljivo. Prvo, što se tiče ovog zubovanja nožem, očigledno je da mi nemamo dovoljno snage da odsiječemo ruku držeći nož na tako nezgodan način. Drugo, činjenica je da, iako mi možemo (u teoriji) da odsiječemo dvije noge i jednu ruku, fakat je da bismo se onesvijestili od bolova i iskrvarili već kod prve odsječene noge. Zbog toga ćemo smatrati da imamo čovjeka koji će pravovremeno da nam spaljuje rane i daje injekcije morfijuma.

Nakon što smo sredili ruke i noge, ostaje da se pozabavimo kritičnim dijelovima tijela, a to su unutrašnji organi. Znamo da možemo da pojedemo jedan bubreg, jer on nije neophodan za život. Međutim, ništa nas ne sprječava da pojedemo i drugi bubreg, jer ćemo nakon ove operacije svakako da odapnemo. Zbog toga bez većih problema, naravno uz asistenciju nekog stručnog hirurga možemo da smažemo sve unutrašnje organe osim srca. Zanemarujemo činjenicu da je npr. jedna butkica sasvim dovoljna da se zasitimo i da bi nam od toliko hrane vjerovatno bilo muka. E, al šta ćemo sa srcem? Jedno od mogućih rješenja je sljedeće: Kad nam ostane samo glava, priključimo je na neke aparate i povežemo na neko srce koje će nastaviti da pumpa krv tamo gdje treba. Istina, ovo je dosta teško izvodljivo sa trenutnom tehnologijom, ali ko je uopšte i rekao da je jedenje samog sebe šetnja po parku? Ja sigurno nisam.

Uglavnom, neophodno nam je da imamo funkcionalan mozak jer on rukuje (tj. mozguje) operacijom jedenja. Uočavamo veliku ironiju - jedući ruke i noge umiremo od bolova, ali to je potpuno bezopasno. A mozak, čije jedenje uopšte ne boli, ne možemo da pojedemo jer nam treba za - jedenje. Užas.

Dakle, u suštini, mislim da mi možemo da pojedemo sve osim mozga, ždrijela i unutrašnjosti usta. Nos možemo da odsiječemo, oči da izvadimo, itd. Od lobanje bi se napravila prezla i onda bismo to iskoristili za knedle. Čak možemo i da progutamo sopstvene zube, mada je to prilično bolno, pa bismo morali da ih istucamo nekim čekićem.

Ali kako, ako smo prije toga pojeli obje ruke? Ovo svakako postaje već neumjereno degutantno i odustajem od pisanja. Ako ste izdržali dovde, onda ste jedan jedna bezosjećajna spodoba neosjetljiva na ljudsko stradanje i stidim se što vas poznajem.

Divlje meso

Danas sam prvi put poslije višegodišnje apstinencije bio u pozorištu, pa reko da podijelim s vama svoja iskustva u vezi sa predstavom. Znam, to vas zanima ko lanjski snijeg, ali mene jednako zanima to što vas ne zanima, a pošto ovaj post ipak pišem ja a ne vi, znači da možete da skočite u jezero.

Razlog zbog kog sam se uopšte našao u pozorištu jeste što je Branka dobila dvije karte u školi, a nije red da se bace. Inače mi je odlazak bilo gdje bio potreban kao udarac toljagom po glavi jer sam crko na poslu - ispit na Mašinstvu, pa sastanak šefova katedri (sic!), pa ispit na Šumarstvu i tako dalje, užas živi. Inače, nevezano za sve to, jedan student sa Šumarstva me je pohvalio da sam "pravi čovjek", jer me je pitao koju muziku slušam, a ja sam odgovorio da je tu uglavnom u pitanju stari rok.

Eh, uglavnom, da se vratimo mi toj predstavi. U pitanju je Divlje meso izvjesnog Makedonca kome sam zaboravio ime. Prvo što nam je upalo u oči jeste Petar Kralj u kolicima, a odmah zatim i Aleksandar Stojković, ne u kolicima. "Oh, ne!" pomislio sam "Zar ništa ne može da prođe bez ove budale?" i momentalno sam mu poželio da umre. To se istina i desilo, ali tek na kraju predstave. However, mora se priznati da u međuvremenu uopšte nije bio iritantan - mislim da se pronašao u ovakvom tipu uloge.

Tekst je prilično truo, kao i većina pozorišnih tekstova. U suštini, radnja se dešava u nekoj selendri u blizini Skoplja pred početak drugog svjetskog rata. Pratimo familiju Andrejević, koja se sastoji od Petra Kralja, ex zidara, sada full-time invalida i glave porodice, njegove žene koja je tu da neprestano izgleda zbunjeno i svečano (da, moguća je kombinacija to dvoje, that's theatre for you) i trojice sinova. Najstariji je konobar, teška pijandura (glumi ga Stojković), ne zna se tačno iz kojeg razloga, možda zato što mu je žena imala već nekoliko spontanih pobačaja, presumably zato što sve sama radi po kući. Srednji sin je ambiciozni mekušac koji radi u nekakvoj ispostavi neke švapske firme i mašta o veličanstvenoj karijeri i sličnim glupostima, dok je najmlađi sin vatreni revolucionar, kao i svi mladi ljudi. Tu su i dvojica muzikanata koji duvaju u svoj bubanj i lupaju po fruli kad naiđe trenutak za neku naročito emotivnu scenu i one sjede na kauču u pozadini, ali nisu dio teksta.

To vam je prvi sprat. Na drugom je kancelarija pomenutog srednjeg brata, a ujedno i kuća njegovog šefa, Jevrejina Hercoga, a tom kućom dominira njegova mlada i zavodljiva kćerka, koja je takođe Jevrejka. Na početku saznajemo da lider te firme, neki Švabo po prezimenu Klaus, treba da dođe u posjetu i svi su napeti zbog toga. A taj Klaus je, gle čuda, baš ko i Petar Kralj jedan običan invalid.

E sad, ko što rekoh, tekst je uglavnom monoton, ono tipa revolucija-buržuji-težak život-kuku nama-Švabe-stoka-ovo-ono, ništa što već nismo vidjeli i čuli prije, ali ima nekoliko duhovitih replika, koje sam zaboravio. Ono što me je vrlo iznenadilo jeste potpuno bizarna režija ove predstave. Dakle, pošto se scene prilično brzo smjenjuju, nema padanja zavjese, već se sve dešava naizmjenično na gornjoj i donjoj platformi. Kad se završi priča dole, tu se ugasi svjetlo, a upali se gore i tamo se priča nastavlja.

Dvije su urnebesno bizarne stvari vezane za ovo: Prvo, niko ne napušta scenu (osim likova koji eksplicitno izlaze iz prostorije, ali to se rijetko dešava). Kad se završi donji dio (scena u kući Andrejevića), donji glumci, dakle Petar Kralj i kompanija, ostaju na svojim mjestima mirni ko bubice, a ovi gore preuzimaju. A dok su aktivni ovi dole, ovi gore kuliraju. I pri tome je svašta nešto izmiješano, npr. na donjoj sceni je i kuća Andrejevića i zatvor i ko zna šta još i sve je to nekako simultano, da se čovjeku zavrti u glavi. Nikad ne znaš ko je tu a ko nije. A gore, npr. Hercog i njegova kćerka sjede jedno pored drugog za nekim klavirom, a jasno se naznači da Hercoga u toj sceni nema. Ludilo živo. I tako eto imate recimo predstavu koja traje dva sata i Petar Kralj je non-stop na sceni, a od toga bar sat i po ili bulji u novine ili gleda u daljinu. I zato su sirotog čovjeka cimali iz Beograda?

Međutim, još bolje je to što se srednji sin, onaj što radi u kompaniji, pojavljuje u svakoj sceni, kako u onim dole, tako i u onima gore, te non stop mora da se pentra i silazi s jedne platforme na drugu. Silazak još i nekako, ali kod pentranja je koristio stolicu i sve je to izgledalo tako zinćeli da smo svi u publici željno iščekivali kad će da se polomi odatle i tresne leđima pravo na ogromni astal. Avaj, mora se priznati da su pentranje dobro uvježbali, te se to nije desilo. Još veća strahota je bila kad je onaj siroti Švabo invalid odlučio da posjeti naše heroje u njihovom domu, te su morali da ga spuste s gornje na donju platformu, dakle prvo kolica, pa onda njega i on se ladno tokom tog spuštanja konstantno pravio invalid, dakle opšte ludilo. I onda se lijepo sa svojim kolicima nasadio tačno na sto i tamo je bio tokom cijelog boravka. Izem ti njemačko vaspitanje i kurtulu, ovaj kurtulu!

Za kraj moram da spomenem i dvije scene neprikladne za mlađu publiku, a koje su inače potpuno nepotrebne i ničim ne doprinose priči. Naime, u jednom trenutku Švabo invalid govori srednjem bratu Andrejeviću (kako li se ono bješe zvao... zaboravio sam) kako je on čovjek za velika djela i sl., a to je pred kraj predstave, i onda ladno počne da ga miluje po ruci i zatim mu otkopča pantalone, a onda, da ne povjeruje čovjek rođenim očima, skine mu lijepo i gaće i odmakne se da dobro odmjeri kako stvari stoje (!). Dobra je okolnost što taj lik ima dosta dugu košulju i što nam je bio okrenut leđima, te je male nudity minimiziran, ali opet, kojem li je klipanu palo na pamet da moonovanje publike može nekom da se svidi? I ja onda treba na kraju predstave da aplaudiram? Ti ćeš meni da pokazuješ dupe, a ja ću tebi da aplaudiram? E pa NEĆE MOĆI.

Druga scena neprikladna za mlađu publiku, a koja hronološki ide prije ove prve koju sam naveo, jeste kad Hercogova jevrejska kćerka, koju inače glumi Sneška iz Šarenog bukvara, odluči da kao malo zavodi onog ubikvitoznog srednjeg brata Andrejevića za koga sam zaboravio kako se zove te ladno raskopča pred njim haljinu i ostane potpuno golih grudi na uvid publici (!). I onda, to add insult to injury, priđe mu, uzme njegovu ruku i stavi je na svoju dojku i usput mu spomene kako masturbira pet puta dnevno, a to samo zato što ima nekih drugih obaveza koje je sprječavaju da to radi non-stop (!). Znam da ima raznoraznih perverznjaka koji sa oduševljenjem proprate svaku žensku golotinju, ali ja moram priznati da sam bio zgrožen ovom jeftinom eksploatacijom ženskog tijela i podilaženjem najprimitivnijim nagonima (muškog dijela) publike. Zapanjeno sam pomislio "Sram te bilo, Sneška! Šta će reći KRCKO????? Šta će reći sve one generacije Banjalučana koje su odrastale uz Šareni bukvar?????" Pa zamislite kako bi izgledalo kad bi neki dječiji idol, npr. Slavko Štimac iz Nedeljnog zabavnika, počeo okolo da se vata sa ženama or something? Sramota.

On a completely different note, moram da spomenem da su stolice u pozorištu vrlo udobne.

Žeđ

Da pojmovi gladi i žeđi nisu ravnopravno tretirani u našem jeziku jasno je kao dan. Nećemo se sad upuštati u analizu uzroka takve neobične pojave, samo ćemo istu da ilustrujemo na dva primjera i onda ćemo pokušati da ponudimo rješenje te nesumnjivo neugodne situacije.

Prvo naravno treba da definišemo pojmove o kojima govorimo, ili bar da ih približno opišemo. Pojam gladi obično se odnosi na potrebu za hranom, mada ima i neka sekundarna značenja koja sada nećemo analizirati. Žeđ, s druge strane, jeste potreba za vodom ili u opštem slučaju za nekim osvježavajućim pićem druge vrste (vrlo je bitno ovde razgraničiti pitke tečnosti, kao što su npr. voda, sok od jabuke, čokoladno mlijeko i sl., od otrova tipa žive, benzina, koka-kole itd.).

U čemu se, dakle, sastoji ta neravnopravnost žeđi i gladi? U osnovi, ona se sastoji u postojanju određenih pojmova vezanih za glad koji nemaju svoje dualne pojmove vezane za žeđ. Na primjer, ako ste gladni, reći ćete "Gladan sam" ili eventualno "Gladna sam" ako ste žensko. Ako ste baš ekstremno gladni, toliko da možete da pojedete vola, u našem jeziku se obično koristi fraza "Gladan sam kao vuk". Ali šta je sa žeđi? Ako ste veoma žedni, reći ćete "Žedan sam kao..." Šta konkretno?

Drugi primjer je vezan za podmirivanje potrebe. Kada se najedete, onda više nećete reći "Gladan sam" nego "Sit sam", osim ako niste bezočni lažov. Dakle, suprotno od "gladan" je "sit". A šta je suprotno od "žedan"? E to ne postoji.

Ja inače nisam neki poliglota, znam samo nešto malo engleskog i u tom jeziku definitivno ne postoji odgovarajući pojam za "sit". Takođe sam siguran da nemaju ni neku frazu koja bi odgovarala našem "gladan sam kao vuk". Imaju, istina, izraze tipa "I'm starving" i slično, koji podrazumijevaju nešto jaču glad od obične, ali dozvolićete da to ipak nije to, jer se nikakva životinja ne pominje u tim izrazima, vuk or otherwise. U svakom slučaju, dakle, htjedoh da kažem da je šteta da se ova prednost našeg jezika nad engleskim u vezi sa gladovanjem ne proširi i na... eto vidite, potpuno neplanirano dobili smo još jedan primjer. Glad - gladovanje, žeđ - ? Možda žeđovanje? Da, to nije loše rješenje. Prema tome: Šteta je da se prednost koju naš jezik ima nad engleskim u vezi sa gladovanjem ne proširi i na žeđovanje.

Postoji mnoštvo načina da se tako nešto uradi. Za pandan frazi "gladan kao vuk" mogla bi da se koristi bilo koja životinja. Poželjno je da to bude neka respektabilna divlja životinja - ako kažete npr. "žedan sam kao kokoška", rizikujete ne samo da ispadnete imbecil u društvu, već i da domaćini odbiju da vam donesu vode. Ja predlažem da se uvede termin "žedan kao nosorog" i od ovog trenutka počinjem da ga koristim u praksi.

Što se tiče sitosti, tj. podmirivanja potrebe - ako je "sit" suprotno od "gladan", onda bi suprotno od "žedan" moglo da bude recimo "džedaj" ili neki drugi pojam iz Star Wars lorea. Dok se ne pojavi bolja ideja, smatraćemo da se kaže "džedaj".

Evo jednog dijaloga koji ilustruje promjene koje smo uveli:

Mirko: "Zdravo, Dženane."

Dženan: "Zdravo, Mirko."

Mirko: "Kako si?"

Dženan: "Evo, dobro sam, ali sam gladan kao vuk. Zapravo, gladujem već satima. A ti?"

Mirko: "Jao, ja žeđujem od jutros. Nisam ni kap vode popio od osam sati. Žedan sam kao nosorog."

Dženan: "Super, hajdemo onda zajedno do obližnjeg stola sa hranom i pićem, gdje ja mogu nešto da pojedem, a ti možeš nešto da pojedeš."

Mirko: "Odlična ideja, Dženane! Na taj način obojica možemo da podmirimo svoje potrebe."

(nešto kasnije)

Mirko: "Dženane, kako se sad osjećaš?"

Dženan: "Odlično. Najeo sam se i sad sam potpuno sit."

Mirko: "A ja sam popio pun bokal vode i potpuno sam džedaj."

Dženan: "Dakle, obojica smo zadovoljili svoje potrebe."

Mirko: "I to je kraj našeg razgovora."

Monster Chess!

Održava se nekakav šahovski meč između Mašinskog i Ekonomskog fakulteta i iz nekog razloga organizatori su mi ponudili da budem član ekipe. Igra se na šest tabli, dva profesora/asistenta i 4 studenta. Iz nekog razloga, naš student koji je jedan od organizatora tog meča načuo je da ja dobro igram šah. Naravno, ništa nije dalje od istine - ja šah nisam igrao bar 15 godina, a i tad nisam bio baš Bobi Fišer. Pretpostavljam da su me pobrkali s mojim ocem.

Nevertheless, kako su bili u stisci sa vremenom (naravno, odabrali su bukvalno posljednji dan za sastavljanje ekipe) i nisu imali nikog drugog da izaberu, oduševljeno sam pristao. Na kraju krajeva, uvijek sam veseo kad mogu dostojno da degradiram svoj fakultet u javnosti. Malo sam bio zabrinut oko toga da me tamo ne rasturi neki student, ali srećom propozicije nalažu da studenti igraju protiv studenata, a nastavni kadar protiv nastavnog kadra, tako da sam s te strane siguran. E sad, ono što je još zanimljivo jeste da će ovaj revolucionarni meč biti direktno prenošen preko Interneta. Još jedna prilika da ispadnem budala u javnosti, kao onda kad mi je prije dvije godine na Kratkofilu Ghoul navukao novinare na vrat, pa su me ispitivali o nekom dosadnom dokumentarcu, na što sam onda davao neke rasističke izjave i onda se ispostavilo da su na mom fakultetu svi gledali taj intervju, od studenata do domara. In any case, bićete blagovremeno obaviješteni o daljem razvoju događaja u vezi s ovim događajem. Meč je čini mi se desetog januara.

No, sve je to vrlo malo bitno. Poenta je sljedeća: Vraćajući se kući, razmišljao sam o tome koje otvaranje da primijenim ako budem bijeli i naravno na pamet su mi padale isključivo otvorene igre sa žrtvom, npr. Evansov gambit ili tako nešto. Šta ću, uvijek sam volio dinamične partije. Međutim, takva otvaranja danas niko ne koristi. Igraju se skoro isključivo zatvorene igre (od otvorenih jedino Španska partija, mada ne znam ni za nju koliko je aktuelna danas) i sve je to prilično detaljno izanalizirano. Šah, kao što kažu, jeste bogat ali nije neiscrpan. Još je legendarni Hoze Raul Kapablanka svojevremeno predlagao da se zamijene mjesta lovcu i skakaču ne bi li se dobilo na raznovrsnosti.

I tako, pala mi je na pamet ideja kako bi šah mogao da se modernizuje i osavremeni. Naime, da se sve figure promijene!

Pođimo od glavne figure, kralja. Kralj bi mogao da bude npr. grof Drakula, ključna ličnost od koje kreće sve. Kraljica je, logično, njegova bride throughout eternity, Mina Sjuard. Pješaci bi mogli da budu neki neimenovani vampiri. Top (ili kula, kako se još zove) može da bude recimo dvorac Bran ili eventualno neki zvanično ukleti dvorac u Velikoj Britaniji. Skakač bi doživio najveću promjenu, ne bi više bio konj nego vukodlak, a lovac bi bio, logično, najpoznatiji lovac na vampire, Van Helsing.

Naravno, nije trebalo dugo čekati reakciju žestokih kritičara ove ideje. Odmah poslije objavljivanja ovog posta, javio se Zubo Slijepčević i sa očiglednim cinizmom utvrdio kako su figurama možda data nova imena i oblici, ali kretanje im je ostalo potpuno isto, tako da ovaj "novi" šah nije ništa drugo nego našminkana varijanta starog i da ne otklanja nijedan problem zbog kojeg je uveden. Slijepčević je žestoko protestovao i protiv, po njegovom mišljenju, potpuno sulude ideje da se tablom šetaju četiri Van Helsinga i dva grofa Drakule.

Još žešća reakcija je stigla iz Društva za zaštitu crnaca iz Banjaluke. Njima je zasmetala besmislica da u jednoj grupi figura imate očigledno suprotstavljene frakcije kao što su vampiri i vukodlaci, ili, još gore, Van Helsing i gomila vampira. Međutim, svi oni zajedno lijepo sarađuju u borbi protiv suparničke ekipe. Dakle, nije bitno kakva je priroda neke figure (vampir, vukodlak ili nešto četvrto), ona će drugu figuru napasti isključivo zavisno od toga da li je iste ili suprotne boje kože (crne ili bijele), što oni smatraju najcrnjim rasizmom, još gorim i prepredenijim od onog u originalnom šahu. Začetniku ove ideje su čak poručili da ne vide razlog zašto on i dalje pokušava da se skriva iza maske civilizovanog čovjeka, te da bi mnogo poštenije bilo da i u javnosti nosi bijelu kapuljaču i maše zastavom Konfederacije.

Ono što ovi i drugi kritičari nisu uzeli u obzir je da ću sad momentalno da završim s pisanjem ovog posta.

Plaćanje računa i ostale besmislice

Krenem ja danas u Poštu i usput mi padne na pamet jedna suluda nelogičnost u našem jeziku. Riječ je o plaćanju računa. Or is it? Tj, da li je pravilno reći "platio sam račun za Internet" ili "platio sam Internet". Naravno, nije ispravno nijedno od to dvoje. Ovo drugo je očigledno - ne možete "platiti" Internet, jer je Internet mreža rasprostrta na milionima kompjutera širom svijeta. Kad kažete "platio sam Internet", to je zapravo jedna vrlo nespretna skraćenica (baš kao ono "čitam Ćopića" umjesto "čitam Ćopićeve knjige").

Skraćenica konkretno za šta? To ćemo da vidimo odmah i o istom trošku da demaskiramo ovu besmislicu sa plaćanjem računa. Dakle, vi kad kažete "platio sam Internet" (što je inače nepravilo, ali može da prođe kao skraćenica) ili "platio sam račun za Internet" (što je u potpunosti nepravilno u svakom pogledu) zapravo mislite sljedeće: "Platio sam pristup Internetu u tom-i-tom periodu", pri čemu ovo "tom-i-tom" treba zamijeniti odgovarajućim periodom. Slično važi i ako ste žensko, mutatis mutandis.

A zašto je "platiti račun" nepravilno? Pa očigledno, niko normalan nije lud da plaća račun! Vi zapravo preko računa, koji je jedan obični papir, plaćate neku konkretnu uslugu. Na kraju krajeva, o kakvom mi to plaćanju "računa" uopšte možemo da govorimo kad vam ti računi stižu potpuno besplatno? Ako vi, recimo, ne platite (pristup) Internet(u u tom-i-tom trajanju), vama će odgovarajuća kompanija da isključi pristup Internetu. Ako ne platite struju, isključiće vam struju i sl.

Šta bi recimo bilo ako bi "platiti račun" bio ispravan izraz? Primjera radi, ne platite račun za struju i strujna kompanija vam šalje ekipu da vam oduzmu taj račun. I vi njima lijepo date onaj papir i stvar riješena. A oni se podlo nasmiju i kažu "Samo nastavi da ne plaćaš, ima sve papire po kući da ti pokupimo!"

Situacija je nešto jasnija kod direktne kupovine. Npr. u supermarketu vi očigledno direktno plaćate robu, a onda račun dobijete kao neku potvrdu da ste sve to uredno platili. Ili recimo ako hodate livadom jednog lijepog sunčanog dana i naiđete na seljaka sa vrećom predivnih upravo ubranih jabuka i poželite da kupite jednu, šta ćete uraditi? Naravno, daćete čovjeku petsto milijardi eura (ili koliko već košta jedna jabuka) i reći ćete da ste kupili jabuku. Debilno bi bilo da se tu sad pojavljuju nekakvi računi, fiskalni or otherwise.

Kad već spomenuh Branka Ćopića, red bi bio da se osvrnemo i na onu čuvenu jezičku nedoumicu koja se javlja kad u rečenici ima previše genitiva ili u istom trenutku više osoba svojata jedan predmet. Primjera radi, Branko Ćopić je napisao Vreme smrti i mi kažemo da je to knjiga Branka Ćopića. Ali ako ja posjedujem primjerak te knjige, to je moja knjiga. Međutim, uopšte nisam htio da pričam o tome nego o nešto sasvim drugom. Npr. kad hoćete da kažete "Moja omiljena knjiga Branka Ćopića je Besnilo". No, kako ovde ne postoji nikakav problem, ovu stvar nećemo dalje razmatrati. Ostajte pozdravljeni i neka vam klavir padne na glavu.