ODISEJA by Homer

Priča o Homerovoj Odiseji, vjerujem, nije nepoznata većini čitalaca. U pitanju je spin-off Ilijade u kome pratimo avanture herojskog Odiseja na povratku kući iz Trojanskog rata. Ono po čemu je Odisej poznat i čime je zaslužio mjesto u srcima svih nas jeste njegova ideja da se napravi trojanski konj, pomoću kojeg bi se ahajski heroji infiltrirali usred Troje i tamo pwnovali sve živo. Plan je uspio i Troja je razorena nakon toliko godina uzaludne opsade, tako da Odiseja možemo da smatramo odlučujućim faktorom za dobitak trojanskog rata. Nažalost, dio koji se odnosi na trojansku kljusinu ne nalazi se u Ilijadi, jer je isječen na zahtjev izdavača, zbog ekstremne krvavosti. Nepoznato je da li je negdje sačuvan original cut rukopisa koji sadrži ovaj dio.

Što je bitno napomenuti je da se prilikom pustošenja Troje Ahajci nisu ponašali baš najuljudnije, tako da su bogovi zbog toga mnogima od njih natovarili gadne muke na vrat prilikom povratka kući. Jedan od rijetkih koji je sačuvao ljucko dostojanstvo jeste časna starina Nestor. E sad, ne znam baš tačno kakav je belaj (if any) napravio sam Odisej, tek lično Posejdon je bijesan ko ris na njega, što zna da napravi određene probleme ako primjera radi negdje putujete brodom ili slično. Pošto u vrijeme dešavanja avion još uvijek nije izmišljen, mislim da možete da pretpostavite kojim prevoznim sredstvom je Odisej morao da se vraća u Itaku.

Na samom početku odmah ćemo da se pozabavimo u novije vrijeme dosta kontroverznom temom, a to je autorstvo Odiseje. Naime, širom svijeta postoje razne budale koje govore da ne samo da Homer nije napisao Odiseju, nego da nije napisao ni Ilijadu, pa čak neki idu dotle da tvrde da nije ni postojao, da Ilijada i Odiseja nisu autorska djela nego nešto ko kod nas narodno pjesništvo i još raznorazne druge gadosti su govorene o Homeru. Na to imam da izjavim samo sljedeće: Bitch, please! Ovo je taman tolika budalaština kao da neko sad kaže da recimo Stiven King nije napisao Isijavanje već da se to kao prenosilo s koljena na koljeno, a onda mu konačni oblik dao neki anonimni narodni pisac. Pa onda konstatujemo da uopšte i ne postoji taj Stiven King. U daljem dijelu teksta uglavnom se nećemo obazirati na te revizionističke idiotizme. Dakle, podrazumijeva se da je Odiseju napisao Homer, a ako mislite drugačije, što se mene tiče možete da skočite u jezero.

Having said that, moram priznati da pojedini proponenti tih jeretičkih teorija znaju da budu prilično zabavni. Za potrebe ovog rivjua čitao sam na svom Kindlu englesku proznu verziju čiji je autor Semjuel Batler (vrlo sam zahvalan na postojanju ovih proznih verzija, dobijamo istu količinu informacija u mnogo čitljivijoj formi, sa znatno manje baljezganja). E taj ludi manijak je sasvim ozbiljno mislio da je Odiseju zapravo napisala neka žena sa Sicilije ili tako nešto. Čak je i napisao knjigu o tome (!), a za potrebe ovog izdanja Odiseje stavio je svu silu fusnota sa raznoraznim objašnjenjima, od kojih veliki broj otpada upravo na potcrtavanje mjesta za koja je, po njegovom mišljenju, očigledno da su djelo ženske ruke. Njegovi besramno politički nekorektni zajedljivi muškošovinistički komentari su neprocjenjivi i često su mnogo zabavniji od same knjige. Iako je Batler naravno u krivu, vrlo sam zahvalan na postojanju ovog izdanja, koje bi bilo potpuno nemoguće u današnjoj eri političke korektnosti i feminizma i sl.

Dakle, Odiseju je napisao Homer. To smo riješili. Međutim, moram da kažem da Odiseja po kvalitetu nije ni do koljena Ilijadi. Osnovno što je meni zasmetalo jeste slaba karakterizacija i otežano identifikovanje sa likovima. Dok je u Ilijadi bilo vrlo jednostavno da se divimo npr. Diomedu dok kroz trojanske redove rastura sve živo ili Hektoru kad ga Andromaha plačnim glasom moli da se pridruži njoj i djetetu i da žive srećnim životom a on joj kaže "Ma idi begaj ženo, tamo je šorka a ti me ovde zadržavaš ajd vozdra!", u Odiseji jednostavno nedostaju tako harizmatični likovi, a ni navodni negativci nisu ocrtani dovoljno crno da bismo mogli lijepo da ih mrzimo. Homer kao da je ovde zaboravio da je esencija umjetnosti da se lijepo zna za koga ćeš da navijaš, a ne da se tamo sve nešto zakukulji i zamumulji da na kraju ne znaš ko je pozitivac a ko negativac.

Krenućemo od samog Odiseja. Posejdon ima neki beef protiv njega i to bi se vrlo brzo završilo s Odisejem na dnu mora, da dotični heroj nema veliku pomoć čuvene boginje Atine (koja je, kao što se sjećamo, dala nemjerljiv doprinos i u samom Trojanskom ratu). Zahvaljujući Posejdonovoj pokvarenosti, naš heroj je prinuđen da prolazi groz gomilu užasnih avantura od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Recimo kad ga se dočepa prekrasna nimfa Kalipso i primora ga da provede godine i godine jedući i pijući božanska jela i pića i da neprestano vodi ljubav sa njom (!). Pa ko normalan ne bi razgulio iste sekunde? Al oćeš klinac, nimfa je stacionirana na nekom ostrvu kome sam zaboravio ime, a Odisej nema ni običan splav a kamo li gliser ili nešto slično, tako da mu ostaje samo da tužno zuri u daljinu i moli se za nekakvo čudo koje bi ga spasilo od svog tog lokanja, žderanja i seksa.

Poenta je sljedeća: Odisej samo želi da se vrati svojoj divnoj ženi Penelopi, koja je njegova jedina ljubav, tako da iako je spavao sa drugom, to se zapravo ne računa jer u svom srcu je nije prevario, a na kraju krajeva ta Kalipso zapravo uopšte nije normalna žena nego nekakva nimfa, tako da se to ne računa. Slično je bilo sa nekom vješticom koja mu je kompletnu posadu pretvorila u krmke.

S druge strane, Penelopa takođe željno čeka Odiseja, a za to vrijeme kuća joj je okupirana čitavom gomilom prosaca koji tu žderu i piju potpuno besplatno i gone je da se odluči za koga od njih će da se (pre)uda, kad joj već čoek nije tu (i, po njihovom mišljenju, vjerovatno je pokojni). Nije baš najjasnije šta konkretno Homera kod tih prosaca iritira, da li opsjedanje tuđe žene ili zloupotrebljavanje gostoprimstva, to jest iće i piće bez plaćanja.

Gostoprimstvo je u starogrčkom svijetu vrlo bitna stvar. Kad se nekom zateknete u kući, mogli ste da očekujete da će vas na odlasku tako natovariti poklonima da će vam trebati dva ili tri šlepera da to sve povučete kući. Ali u gostima treba da se ponašate kulturno, a poželjno je i da budete u nekoj gadnoj nevolji, jer tad možete da dobijete i oružanu pratnju i čitavu flotu na raspolaganje. Međutim, ovi prosci su sve samo ne kulturni i samo jedu i jedu i jedu i jedu i disrespektuju domaćine i ne plaćaju i to naravno ne može da prođe. Sam Odisej kao da je više bijesan zbog toga nego što oće da mu uzmu ženu.

Ili bar tako se to danas predstavlja u raznim adaptacijama, međutim u originalnom djelu nije sve tako crno-bijelo. Prvo, sama Penelopa uopšte nije nevinašce i stalno očijuka čas s jednim čas s drugim i to ih sve neizmjerno iritira. Pa onda onaj njen čuveni vez - kao donijeće definitivnu odluku kad završi nekakav ultrakomplikovan vez, međutim što po danu izveze, to po noći odveze i to sve godinama stagnira sve dok je neki ultrabistri lik ne provali. Poenta je u tome što je sve ovo potpuno nepotrebno. Jasno, ta marva koja se nacali u tuđu kuću i ne mrda odatle zaslužuje da ih se dobro izdeveta, međutim oni stvarno misle da je Odisej mrtav, tako da je dovoljno da se on pojavi i da se oni raziđu kućama. Takođe nam je sugerisano da bi se povukli čak i da im Penelopa eksplicitno kaže da neće da se uda ni za jednog od njih.

Međutim, kakva bi to onda knjiga bila? Nula mrtvih (ne računajući stalnomijenjajuću Odisejevu posadu), nakon onog veličanstvenog krvopljusa u Ilijadi, pa to je jednostavno nedopustivo. E zato Penelopa flertuje s njima i zavlači ih, a kad se Odisej nakon svih onih iskušenja konačno vrati kući, ne pokazuje se proscima, već umisli da mu oni žele zlo i zato se maskira i odluči da sprovede krvavu osvetu na njima.

Što donekle narušava Odisejev lik je, prvo, što veliki broj njegovih najgenijalnijih ideja zapravo dolazi od Atine, a drugo, njegovi postupci su ponegdje sumnjive moralnosti, a ponegdje se graniče sa čistim idiotizmom. Evo nekoliko primjera: Svi znamo za sirene, to su one polu-ribe polu-žene što se kreću bez kupaćih kostima i zavode mornare svojom divnom pjesmom i fantastičnim grudnim koševima. Naravno, najlakše je staviti slušalice i pustiti neki speed metal prilikom prolaska kroz tu zonu, ali Odisej zapravo želi da čuje pjesmu sirena, tako da naredi mornarima da stave tampone u uši, a da njega privežu za stup da ne bi napravio kakvo zlo. I zaista, on privremeno izgubi razum kad čuje pjesmu, ali se kasnije vrati u normalu. E pa ovaj genijalni trik je zapravo Atinina ideja. Zatim je poznata priča o Scili i Haribdi, nekakav vrtlog s jedne strane i nekakvo jezivo čudovište s druge, pa ti izaberi. Odisej izabere da idu pored Scile (to je jezivo čudovište) i konta "Ajd šta da se radi, čudovište će da pojede šest mornara, koga nema bez njega se može i mora". Međutim, on se fino kao pravi heroj zavuče u potpalublje, a mornare pusti da se gore šetaju, pri čemu im čak nije ni rekao za to čudovište. Nego kad se ono pojavi, a on se pravi lud "Joj vidi ovo, ko bi se tome nadao!".

Jedna od najpoznatijih priča iz Odiseje svakako je ona sa kiklopom Polifemom. Dotični je inače sin samog Posejdona. E sad, Odisej i ekipa mu upadaju u kuću dok je ovaj odsutan i naprave dar mar i požderu i popiju sve živo. Onda pri njegovom dolasku vrlo drsko zahtijevaju (ništa "Molim te" i slično) da im se ukaže gostoprimstvo, na što se džin sasvim razumljivo iznervira, zarobi ih i počne da ih jede jednog po jednog. To jest dvojicu po dvojicu. Međutim, onda njega Odisej oslijepi i zbriše i uspije nekako da se dokopa broda, međutim umjesto da drži jezik za zubima on počne da se dernja i tauntuje kiklopa. Tako mu otkrije svoj položaj i ovaj, iako slijep, uspije da napravi određenu štetu (i čini mi se pobije nekoliko mornara) bacanjem kamenja s obale. Da i ne spominjemo da je usput blentavi Odisej njemu otkrio svoje pravo ime, koje je Polifem uredno dojavio svom ćaletu, tako da se ovaj dvostruko iznervirao i natovario još svu silu jada na leđa jadnom Odiseju, mada pošteno govoreći njega osim hrane, pića i seksa jedva da je šta dokačilo, uglavnom su zbog njegovih budalaština stradavali drugi.

Najveći dio tog dugogodišnjeg povratka kući otpada upravo na blentave postupke i uporno neslušanje savjeta pametnih ljudi. Međutim, kao što rekosmo, na kraju Odisej uspijeva da se dokopa Itake i tu je vrijeme za stravičnu osvetu proscima. Inače je jedan od poznatih motiva iz Odiseje upravo Penelopina vjernost Odiseju tokom njegovog dugog odsustva, dok se s druge strane ne pravi neka velika frka oko toga što je on spavao sa raznoraznim osobama suprotnog pola. Uglavnom, u dosluhu sa samom Penelopom, svojim sinom Telemahom i nekakvom kućnom pomoćnicom, Odisej sastavi pakleno komplikovan plan koji ovde nećemo navoditi detaljno jer sam davno čitao knjigu pa sam zaboravio, uglavnom kruna tog plana je da se svi prosci sakupe u sobu za žderanje i da ih tamo Telemah i Odisej krvavo pokolju (mnogo herojskije nego im je ko kakva tetka reko "Dobar dan, ja sam Odisej, kao što vidite vratio sam se kući, sad možete da ostavite moju ženu na miru, a možete i da mi date nešto novca za hranu koju ste pojeli.")

Interesantno je da Odisej nije jedini lik koga pratimo kroz ovu knjigu - skoro polovina otpada na avanture njegovog sina, koji se smuca s mjesta na mjesto pod Atininim uticajem, bez nekog vidljivog razloga. Dođe ona njemu tako i kaže "Ajde ti lijepo kod Menelaja!". I on ode kod Menelaja, a onda se javi Atina "Ma znaš šta, možda je ipak bolje da ideš kod Nestora" i on ode kod Nestora, a onda ga opet kontaktira boginja "De bre, ko ti je reko da ideš kod Nestora, vraćaj se kući!". Ove putešestvije Telemahove nemaju nikakvu svrhu u samoj priči, ali su odlična prilika da se ponovo sretnemo sa nekim dragim likovima iz Ilijade. Menelaj i Helena su u srećnom braku, a Helena opet iskoristi priliku da potcrta koliko se kaje zbog flertovanja sa onom blentavom trojanskom budaletinom (što je naravno detalj koji "zaboravljaju" današnji gubitnici koji ovu prolaznu vezu slikaju kao jednu od najvećih ljubavi u istoriji umjetnosti, maltene rame uz rame sa Romeom i Julijom ili Rejčel i Dekardom). Nestor takođe udobno provodi penzionerske dane i uživa u svom veleljepnom domu.

Ali to nije sve - Odisej u jednom trenutku silazi u svijet mrtvih, tako da se ponovo srećemo i sa nekim junacima koji su se u međuvremenu upokojili, kao što su npr. Ahil i Ajaks. Ajaks odbija da priča sa Odisejem zbog neke njihove ranije svađe, ali zato je Ahil rječitiji i poenta njegovog izlaganja je da zapravo uopšte nije toliko super biti mrtav.

U konačnom zbiru, naravno, sumanuto je reći da je Odiseja slaba knjiga ili tako nešto. Sva ta silna stvorenja, borbe, interesantni predjeli, krv do koljena i sl., sve zaslužuje aplauz, samo bi bilo bolje da je Homer malo dotjerao Odisejev lik i načinio ga herojskijim, malo smanjio količinu Atininih intervencija (kad smo već kod ovoga, ima jedan poveći dio u kome se Atina uopšte ne pojavljuje, pa je onda poslije Odisej kori što mu nije pomagala u tom periodu - Batler pretpostavlja da je "autorica" knjige ta poglavlja napisala ranije, pa je tek poslije odlučila da učini Atinu prominentnijim likom) i da je prosce oslikao mnogo crnje nego što jeste.

ŽUTA KABANICA Đorđa Bajića

Đorđe Bajić (Ostrvo prokletih) svojim drugim romanom pravi zaokret od... pa, ne znam tačno koliko stepeni je razlika između zombi horora i trilera sa serijskim ubicom, ali tačno toliko stepeni. Naime, dok je Ostrvo prokletih zombi horor, Žuta kabanica je triler sa serijskim ubicom. Nedostatak zombija i vampire definitivno jeste za žaljenje, međutim u čisto književnom pogledu Kabanica je golem napredak u odnosu na Ostrvo. Mrsko mi je da se sad gnjavim s linkovanjem, rivju Ostrva možete da nađete čeprkajući po srču, pa vidite šta sam konkretno imao da zamjerim toj knjizi. Ovde nema skoro ništa od toga. Moja vjerovatno jedina zamjerka na Kabanicu je što nema čudovišta.

Na samom početku knjige, baš kao kod Ostrva, nalazi se spisak likova. Ovo je uobičajena praksa za drame, a za romane baš i nije, ali meni je super što Đorđe to ubacuje, to je velika pomoć nama sa manjkom pažnje i slabom memorijom. Taman se zapitam "Ko dođavola bijaše ovaj?" i onda samo prevrnem na početak i podsjetim se. Nakon toga, u prvom poglavlju, rikne neki balavac koji nam sasvim sigurno neće nedostajati. Međutim, pokazuje se da je njegovo ubistvo samo dio jedne mnogo šire priče. Naime, nešto ranije izvjesna Mirjana, supruga uglednog beogradskog advokata Borisa Nastasijevića, strmeknula se sa stubišta neke zgrade i ostala na mjestu mrtva. Policija, sposobna kao i uvijek, procjenjuje da je u pitanju nesrećan slučaj, pri čemu im nije nimalo sumnjivo to da neko iz čista mira proleti kroz staklo sa stepenica zgrade. Trik je u tome da se to desilo upravo u zgradi u kojoj je živio pomenuti pokojni balavac iz prvog poglavlja.

Boris stiže na mjesto događaja ubrzo potom i momentalno u svom bolu pokušava da se samoubije. Međutim, uspijeva (mada nisam siguran da je to pravi glagol u ovom slučaju) da preživi i nakon nekoliko mjeseci psihoterapije i boravka u bolnici odlučuje da se baci u sopstvenu istragu ne bi li otkrio šta se tačno desilo. U tome mu pomaže Mirjanina problematična sestra Dafina, koja se vraća na pravu stranu nakon Mirjanine smrti - ostavlja piće, drogu i svog kretenskog momka dilera i kriminalca i iznajmljuje stan upravo u zgradi u kojoj je Mirjana poginula, ne bi li špijunirala stanare i pomogla Borisu u istrazi.

Najveći dio knjige dešava se u toj misterioznoj zgradurini prepunoj živopisnih i interesantnih likova. Ako ste gledali npr. film Fine mrtve djevojke, sjetićete se kakva se čudesa dešavaju u onoj zgradi u tom filmu, e pa ovde ima mnogo više od toga. Misteriozna baba s mačkama, misteriozni slikar, misteriozni perverznjak koji voli da rašomoniše mlade i zgodne podstanarke i još gomila drugih sumnjivaca od kojih je svako u nekom trenutku sumnjiv, mada nam nije baš najjasnije zašto konkretno, ali imamo takav osjećaj. Đorđe je ovde, po mom mišljenju, uspio da vrlo vješto manipuliše čitaočevom sumnjom i da je stalno baca s jednog lika na drugi. Nažalost, o ovome ne mogu da pišem mnogo detaljnije zbog spojlera.

Iz ovoga prirodno proističe drugi veliki plus. Naime, jasno je da je u krimiću najbitnije pitanje: ko je ubica? I mada sam apsolutno nikakav poznavalac tog žanra (pročitao nekoliko romana Agate Kristi i nekoliko priča Artura Konana Dojla i to je to, ne računajući one klasične priče E. A. Poa), pretpostavljam da bi za čitanje većine njih golem problem bio da vam neko na samom početku kaže ko je ubica. Ovde nije tako. Čak i da znate ko je počinilac (ili počinioci) ubistava, bilo bi vrlo zanimljivo otkrivanje kako se u sve to uklapaju ostali likovi i koje su njihove mračne tajne iz prošlosti koje nemaju veze sa samim ovim slučajem. Dakle, za priču čista devetka (samo bih odbio poen zbog kraja, ne zbog identiteta ubice (ili ubica) već zbog finalnog obračuna s njim (ili njom, njima), koji prati formulu koju smo već previše puta vidjeli po raznoraznim trilerima B-produkcije).

Što se stila pisanja tiče, Đorđe se i dalje ne trudi da nas impresionira nekim spektakularno izvezenim rečenicama i bombastičnim frazama i umjesto toga dovoljno mu je da nam jednostavno opiše šta se dešava na ekra... pardon, u priči. Dok je za Ostrvo to donekle bio problem (takvom tipu priče izuzetno koristi određena "raspojasanost", više psovki, humora i sl.), ovde takav stil savršeno paše priči i odgovara atmosferi. Takođe, pripovijedanje je znatno ekonomičnije, nema viška životnih priča i nepotrebnih opisa (što se donekle vidi po kilaži knjige i broju stranica, u poređenju s Ostrvom), a i likovi su znatno uznapredovali - jedini među njima koji mi je bio totalno antipatičan i kome sam želio jezivu smrt od samog početka je Dafinin eks-bojfrend Goran, koji je i zamišljen kao totalan smrad. Bolja karakterizacija se ogleda i u dijalozima, koji su sada znatno životniji i sadrže mnogo više psovki, koje, međutim, ne predstavljaju vulgarnosti koje su same sebi svrha, već dolaze od likova koji se prirodno tako izražavaju (Dafina recimo psuje ko kočijaš i s te strane može da se mjeri sa
Deksterovom sestrom Debrom).

Pored ove vrlo interesantne priče o ubistvima, roman nam prikazuje i parče noćnog života Beograda i nekoliko mjesta poput Zečje rupe i sl. koja kao da su sišla sa stranica Murakamijeve Miso supe, a tu su i cure sumnjivog morala, pomenuti perverzni rašomonac, kompromitujući porno video snimci, Ana Kokić na saundtreku i mnoge druge stvari koje dodatno začinjavaju priču i daju joj prilično sleazy atmosferu. Kad budu snimali film, nadam se da će ostaviti sve golišave scene.

Sve ovo što sam gore nabrojao dovodi do fakta da je Žuta kabanica izuzetno zanimljiva knjiga koja će vam definitivno uljepšati jedno ili dva popodneva, koliko vam već bude trebalo da je završite. Već sam početak je dovoljno intrigantan, a onda kad ljudi krenu da umiru na sve strane, čitanje je praktično nemoguće prekinuti. A upravo sad dok sam je ponovo prelistavao u sklopu priprema za ovaj rivju, naišao sam na neke interesantno dvosmislene pasuse koji motivišu na ponovljeno čitanje.

Moja jedina zamjerka je lik izvjesne bosanske striptizete čijim totalno over-the-top izražavanjem je, vjerujem, Đorđe pokušao da postigne komičan efekt, međutim to je u ovom kontekstu potpuno nepotrebno i značajno štrči od ostatka priče. Ako bude drugog izdanja knjige, preporučio bih mu da njene dijaloge potpuno pročisti i izbaci slikovite izraze tipa "unići" i slično. Ijekavica bi bila sasvim dovoljna.

Ilijada by Homer (dio treći)

Ovaj treći (i posljednji) dio traktata o Ilijadi posvećen je Jeleni Martinović, u znak zahvalnosti za podršku i promociju ovog traktata :-)


Spomenuh u prošlom postu taj naopaki današnji moral koji se potpuno pogrešno primjenjuje na umjetnička djela iz daleke prošlosti, čime ih se nepotrebno skrnavi. Pored naopakog portretisanja Parisa i Helene, slično se radi i sa ostalim likovima. Analiziraćemo samo neke od tih slučajeva.

 

Prvo, za Agamemnona važi stereotip da je jedno obično đubre i da je pored toga kukavica i nesposoban borac. Ovo takođe nije tačno. Istina je da njega pojedini grčki heroji u nastupu bijesa nazivaju svakakvim imenima i je jasno stavljeno do znanja da on nije na Ahilovom nivou što se tiče borbe, ali i on im svoj period u kome upada u ranije pomenuti zanos i rastura sve živo. Slično je i sa Menelajem - on je stvarno vrlo bijesan što su mu oteli ženu i njegova glavna motivacija za ratovanje jeste da vrati Helenu.

Najgrđe je ipak nagrđen Hektor. Pogotovo ako se prisjetimo inače odličnog filma Troja Volfganga Petersena. Da odmah raščistimo, Erik Bana je u tom filmu fenomenalan i njegov Hektor je jedan od najupečatljivijih likova u istoriji herojskog spektakla, stvarno ljudina kojoj je nemoguće naći manu i duboko ga cijenim i poštujem. Znači nije problem sam filmski lik, već činjenica što on nema veze sa stvarnim Hektorom.

Hektoru je, baš kao i ostalima, cilj da se dobro mlate i, ako je moguće, da ugrabe parče slave za tebe (uzgred budi rečeno, Ahil je još prije odlaska u rat znao da će tamo da zagine, ali je između dugog života u anonimnosti i kratkog života uz vječnu slavu izabrao ovo drugo). Dakle zaboravite ono kukumavčenje iz filma kad je otkrio da je roknuo mlađanog Patrokla pa se kao sav nasekirao. Hektoru je bilo vrlo milo da rokne Patrokla, kao i bilo koga drugog i ne samo to, već da obeščasti njegovo mrtvo tijelo.

Ovo obeščašćivanje je vrlo karakteristično i tu ćemo malo duže da se zadržimo. Ne podrazumijeva to nikakvu nekrofiliju ili neku sličnu perverziju, već jednostavno skidanje protivnikove opreme i prisvajanje iste u vidu ratnog trofeja (a i za buduću upotrebu). U ovoj knjizi je ko dobar dan kad neko rikne, ali je jednostavno nedopustivo da dozvolite protivniku da sa mrtvog tijela vašeg saborca skine oklop i oružje. Jedna od najžešćih bitaka u knjizi vodi se upravo oko tijela mrtvog Patrokla, kad gomila Trojanaca nadire u pokušaju da se dokopa njegove opreme, a Grci to tijelo grozničavo brane. I tu ti zagine bruka ljudi boreći se oko leša. Strašno.

To je ujedno i poenta onog Ahilovog tegljenja Hektorovog beživotnog tijela oko Troje. Niko od bogova (a izgleda i ljudi) nije se pretjerano nasekirao kad je Hektor zagrizao prašinu, ali su svi načisto pobjesnili kad mu je Ahil tako razvlačio tijelo i kasnije nije htio da ga preda Prijamu (Hektorovom ocu). Znači golema jedna frka i čitav diplomatski skandal je izbio oko tog mrtvog tijela (čak se i Zevs direktno angažovao i svojim supermoćima spriječio da se tijelo ošteti tokom transporta oko grada). A to što je čovjek mrtav - pa šta da se radi, sve to ide u rok službe.

Akcija je dakle u ovoj knjizi apsolutno vrhunska i to je nešto što, ponavljam, nije nadmašeno (niti približno dostignuto) ni u filmovima ni u video igrama. Problematični su pojedini dramski dijelovi, pri čemu prvenstveno mislim na dio nakon Patroklove smrti. Nakon što su konačno uspjeli da odbrane njegov leš, proglašeno je primirje u trajanju od nekoliko dana i tokom tih nekoliko dana Ahil se satire kukajući i cmizdreći, što stvarno ne priliči jednom heroju. Maltene ko da mu je zaginuo mlađi brat ili tako nešto. Istina je da su njih dvojica bili najbolji prijatelji od djetinjstva, ali opet... Tu dakle knjiga malo trokira, jer umjesto da se nastavi makljaža, autor se nepotrebno detaljno bavi Ahilovom kuknjavom (koja nikako ne priliči jednom velikom heroju), a onda dolazi i takođe potpuno nepotreban dio u kome se opisuju nekakva takmičenja u slavu Patrokla. Ovo me je stvarno iznerviralo - Troja čeka nepopaljena i neopljačkana, a oni tamo organizuju atletski miting. Niđe veze. I onda na kraju ovoga Ahil jednostavno preda Hektorovo tijelo koje je do tada držao kao suvenir i stvar se završi Hektorovom sahranom, a od trojanske kljusine ni traga ni glasa. Velika šteta.

Nije mi jasna ni izdavačka politika tadašnjeg vremena - da se ladno nije pojavio nijedan urednik koji bi skrenuo pažnju Homeru da treba da napiše direktan nastavak ove odlične knjige, gdje bi potanko opisao sve događaje počevši od konja pa do kraja rata i sudbine junaka na povratku kućama. Ako ništa drugo, neke od podataka o ovome dobili smo u Odiseji, pa zato stej ćund za rivju te (takođe vrlo dobre, ali ipak nešto slabije od Ilijade) knjižice. U tom eseju pozabavićemo se autorstvom te dvije knjige, a još ćemo malo da pričamo o nekim likovima koje smo ovde sreli.

Ilijada by Homer (dio drugi)

Ono što je definitivno najjači adut Ilijade jesu vrlo kvalitetne masovne akcione scene sa eksplicitnim opisima ubijanja i sakaćenja. Kad god neko strada, dobijamo detaljan izvještaj - da li mu je otkinuta glava, da li mu je probijeno oko, da li mu je koplje probilo bradavicu ili mu je prosuta utroba, sve je to lijepo navedeno i ništa nije ostavljeno čitalačkoj mašti. Ove scene su zahvaljujući svojoj spektakularnosti vrlo zahvalne za filmovanje, ali to do sada nije urađeno na pravi način (samo djelimično u Troji Volfganga Petersena), jer su autori filmova pomalo glupi i koncentrišu na stvari koje ne da nisu glavne, nego čak i ne postoje u knjizi (kao što je npr. ljubavna priča između Parisa i Helene). Ilijada je zapravo dušu dala da se po njoj napravi nekakva real time strategija sa herojima i čudi me da to niko do sada nije uradio.

 

Kao što znamo iz raznoraznih strateških igara, imate običnu raju i imate heroje, koji su mnoooogo jači od ostalih i sami mogu da srokaju na desetine ljudi (slične herojske osobine danas uvode u sportskim simulacijama, što je po meni potpuno pogrešno). Upravo to je jedna od glavnih odlika Ilijade (a ona je, da se podsjetimo, napisana čak mnogo prije nego što se uopšte pojavila prva strateška kompjuterska igra!) - heroji kao što su Ahil, Hektor, Agamemnon, Diomed i drugi u pojedinim trenucima dostižu nešto što se zove aristeia, što je otprilike neka vrsta herojskog nitro pogona ili bullet timea (ili, ako više volite, neka vrsta "god" moda poznatog nam iz čitovanja za igre), kada je pomenuti heroj praktično neranjiv i može bez problema da srokava sve živo. Kad neko od heroja upadne u takvo stanje, svi ostali bježe i nije rijedak slučaj da dotični naniza i po nekoliko desetina mrtvih iza sebe prije nego što se vrati u normalu. Skoro svi bitniji heroji u ovom ili onom trenutku su prošli kroz tu fazu (najpoznatiji je naravno Ahilov bijes nakon Patroklove smrti), a najjasnije se vidi na primjeru Diomeda, koji je praktično sam ratovao s Trojancima dok se Ahil durio zbog one ženske i tom prilikom ih pobio na desetine, pa i stotine, a čak je uspio da rani i nekoliko bogova (Afroditu i Aresa, a mislim čak i Apolona), koji su onda morali da idu u pit stop na Olimp, gdje su im se ostali smijali zbog njihovog luzerstva.

 

Da bi se ovo stanje postiglo, potrebno je da imate pomoć bogova - upravo zbog toga su se Grci grdno bojali Hektora, jer je on bio junačina, a i u dobrom odnosu sa Olimpom, dok je Agamemnon odmah uspio Grke da zavadi sa višim silama, tako da je malo ko bio spreman da im pomogne. Za skoro sve bitnije događaje u ratu odgovorni su bogovi. Atina je, primjera radi, vrlo hinjski nagovorila Trojance da prekrše dogovoreno primirje, što je dovelo do kompletnog krvoprolića, takođe njena ideja je bila da se izgradi trojanski konj (ona je inače baš gotivila Odiseja i pomagala mu je dosta kroz Odiseju), Apolon, Ares, Afrodita i još neki direktno su učestvovali u borbama na strani slabijih Trojanaca i održavali ravnotežu, a naravno najočigledniji primjer je što je Ahilova majka, boginja Tetida, namjerno tražila od Zevsa da okrene vodenicu na stranu Trojanaca da bi njen sin kasnije uletio i proslavio se.

 

Ova slava, iliti kleos, zapravo je ono osnovno što traže svi heroji i tu ima timskog rada, ali on nije toliko izražen. Upravo na tome padaju sve filmske i druge adaptacije, pokušavajući da u sve to potpuno nepotrebno i na silu uglave nekakav današnji naopaki "moral" po kome nije lijepo da nekom opustošite grad, a sasvim je lijepo da kradete tuđe žene. I onda se prave nekakve patetične ljubavne priče, Grci se predstavljaju kao pomahnitali negativci, Trojanci kao hrabri borci koji se samo brane od zla i tome slično. Bullcrap!

 

Stvarna situacija je ovakva: U ono vrijeme sasvim je normalno bilo da ako ste jači lijepo dođete i sravnite slabijeg sa zemljom i otmete mu zlato, stoku i žene. I niko nije kukao oko toga. Nigdje nećete naći Trojanca koji kukumavči kako dolaze zli Grci da skenjaju sve živo, već su lijepo prihvatili da moraju da se krljaju sa njima i pošteno odradili posao. Herojstvo je na cijeni i ako neko pobije petsto ljudi, taj neko se poštuje kao heroj, a ne dernjate se zato što vam je eventualno pobio kompletnu familiju ili nešto slično. Čak se onaj ko se istakne u borbi naziva "divnim", pa tako imamo divan pasus u kome Andromaha, Hektorova žena, kaže ovako: "Sedmoro imađah brace u dvoru, i zajedno oni svi su istoga dana zaputili u dom Aidov, jer ih je sve pogubio brzonogi divni Ahilej" itd. Dakle moderna postavka o agresorima i žrtvi jednostavno ne pije vodu. Dalje, ono što moderne adaptacije takođe rade naopako jeste maksimizovanje Helenine uloge, što je pogrešno iz najmanje dva razloga:

 

Prvo, Helena se u samoj knjizi jedva pojavljuje, te scene mogu da se prebroje na prste jedne ruke i uglavnom se svode na njeno jadanje društvu s kakvom budalom je pobjegla. Njen momak, trojanski Orlando Blum, nije šarmantni zavodnik i ukleti ljubavnik već smotana budaletina nad čijom se ljenošću i kukavičlukom zgražavaju svi Trojanci, a prvenstveno njegov brat Hektor. Dakle nisu to nikakvi Romeo i Julija, već samo dva zupčanika koja treba da pokrenu radnju u kojoj će onda pravi ljudi da se potuku. Samo da ovde napomenem dok ne zaboravim, postoji mišljenje da su u to vrijeme strijelci bili nipodaštavani i smatrani za neku vrstu niže sorte u ratu, pa da je zato Paris tako nepoštovan, ali takvo gledište jednostavno nema uporište u tekstu - em se nigdje direktno ne spominje takav stav, em je jedna od najvećih faca kompletnog rata, Odisej, takođe upravo strijelac. Parisov kukavičluk proizlazi isključivo iz samog Parisa a ne iz njegove vokacije.

 

Drugo, u ondašnjem moralu krvoproliće je bilo sasvim normalno (u nekim razumnim granicama, naravno), ali ipak se znao neki red. Jedna od najbitnijih stvari je gostoprimstvo. Vidjećemo kasnije u Odiseji, kad nekom dođete u goste, uvijek možete da očekujete da budete primljeni širokih ruku i da dobijete brdo poklona i prenoćište koliko god vam treba i čak i lađu i slično ako vam treba za put. Naravno, gost takođe daje poklone domaćinu ako je u prilici. Ovo se shvata vrlo ozbiljno i onaj ko zloupotrijebi gostoprimstvo smatra se za pravu stoku. Paris je uradio upravo to - došao je Menelaju u kuću i maznuo mu ženu, mislim koji smrad moraš biti da tako nešto napraviš?

Ilijada by Homer (dio prvi)

U svom poznatom djelu Ilijada, čuveni grčki pjesnik Homer opisao je dio legendarnog trojanskog rata, koji se desio oko 1200. godine prije nove ere, negdje u vrijeme kad su Jevreji raskantali Hananeje i naselili se u zemlji koju su ovi ranije privremeno okupirali. Pošto je glavna tema ovog traktata Ilijada kao književno djelo a ne istorijski dokument, nećemo se baviti besmislenim navodima pojedinih "analitičara" koji ne samo da tvrde  da Ahil, Hektor i ostali heroji nisu postojali, već da je upitna i istoričnost samog trojanskog rata. Takav sukob sa realnošću je zaista zabrinjavajući. I to sve dolazi od ljudi koji vjeruju da su Amerikanci stvarno sletili na Mjesec. Ha!

 

Elem, dakle Ilijada je knjiga koja opisuje dio pomenutog rata i odmah moram da kažem da je, uprkos određenim manama, ovo djelo u književnom pogledu vrlo uspjelo. Naime, količina nasilja i ubistava je ogromna i stoji rame uz rame sa remek djelima kao što su Tit Andtronik i Bogorodičina crkva u Parizu (o kojoj će kasnije biti riječi na ovom blogu), a ponegdje ih čak i nadmašuje. U prilog Ilijadi govori detaljnost opisa krvoprolića, ali problem je što je ovo ogromna knjiga i što postoje dosta dugi dijelovi u kojima likovi kao nešto pričaju i niko nikog ne ubija i to je pomalo dosadno. Slično je doduše i sa Igoovom fenomenalnom knjigom, tako da u principu samo Šekspirov debi može da se smatra za potpuno savršenstvo. Ali, sad smo već otišli malo u digresiju.

 

Osnovna mana Ilijade, pored pojedinih nepotrebnih dijelova bez ubistava, koje ćemo kasnije da spomenemo, leži u njenoj strukturi, koja je prilično konfuzna i izostavlja neke vrlo bitne detalje cijele priče. Radnja počinje s neba pa u rebra, kad je Agamemnon zdipio kćerku nekakvog sveštenika i onda su se svi nasekirali, pa je Apolon napravio belaj Grcima i onda su morali da vrate tu kćerku nazad, ali se onda Agamemnon iznervirao i oteo Ahilu njegovu curu koju je ovaj pošteno maznuo od nekog tokom neke ranije pljačke. Kraj knjige je sahrana Hektora, koga je (spojler) krknuo upravo Ahil (kraj spojlera). Dakle, prvo, nema nikakvog uvoda koji bi nam objasnio oko čega se to Grci i Trojanci krljaju (srećom, bar su nam nešto kasnije predstavljeni glavni likovi, tako da znamo ko se kolje s kim) niti ima raspleta. Nema čak ni trojanskog konja, mislim ej! Dakle jednostavno je iz konteksta istrgnut jedan kraći period pred sam kraj rata. Prosto je nevjerovatno da je urednik dozvolio Homeru ovakvu proizvoljnost, ali valjda mu bilo žao da gnjavi slijepog čovjeka.

 

Zbog toga je red, prije nego što nastavimo sa daljom analizom knjige, da opišemo o čemu se tu zapravo radi: Naime, čitav rat je izbio zbog toga što je trojanski princ Paris maznuo Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja i onda su se Grci razbjesnili i odlučili da je vrate nazad milom ili silom. Pošto sa trojanskim ženokradicama nije moglo normalno da se pregovara, Grci su im opustošili grad i vratili Helenu nazad. Ključni događaj je bio kad je na inicijativu čuvenog Odiseja (koji se kasnije javlja kao glavni lik spin-offa pod nazivom Odiseja, koji će takođe biti opisan ovde u dogledno vrijeme) konstruisan trojanski konj, pomoću kojeg su se Grci infiltrirali u Troju i pobili sve živo. To je otprilike suština. Šta se kasnije dešavalo sa nekim od junaka koje smo upoznali ovde opisano je u Odiseji, a za događaje koji prethode ratu, dakle kako su se Paris i Helena smuvali i tako to, moraćete da konsultujete spoljašnje izvore.

 

Taj uvodni dio je vrlo bitan, pošto pruža objašnjenje opredjeljenja bogova za ovu ili onu stranu. U principu, uticaj bogova na dešavanja je ogroman, čak bi se reklo da je ovo više njihov rat nego ljudski. Zbog okolnosti koje sad nećemo opisivati jer su prekomplikovane, samo boginje Hera i Atina su od početka na strani Grka, dok je velika većina ostalih bogova na strani Trojanaca (prvenstveno Ares, Apolon, Afrodita i njihova klika). Kasnije tu ima određenih promjena ali to je otprilike generalno stanje.

 

Upravo zbog uticaja bogova rat je i trajao toliko dugo, jer kad se pogleda raspored heroja po stranama, to je kao kad bi igrali Barselona i Spartak iz Subotice. Na strani Grka već pomenuti Ahil, Agamemnon i Odisej, zatim Menelaj, Nestor, dva Ajaksa, fenomenalni Diomed (koji je iz nekog razloga u većini adaptacija potpuno ignorisan, ali zapravo je jedna od najvećih faca u grčkom taboru), Patroklo i tako dalje, a s druge strane samo Hektor i Eneja od ovih koji nešto vrijede. Dakle, bez spoljašnjeg uticaja, Grci bi ih sredili za pet sekundi, tu nema nikakve sumnje. Međutim, pošto su bogovi glavni, a Grci su s njima imali neki problem u komunikaciji, onda se sve malo oteglo.

Teta Munevera (četvrti dio)

10.

Narednih nekoliko mjeseci prošlo je uglavnom mirno. Teta Munevera bi obično došla oko podne i ostala do deset ili jedanaest sati uveče. Djeca su zbog kasnog lijeganja bila iscrpljena i otac je zamolio nadležne u školi da se raspored prepravi tako da ne moraju da dolaze na prva dva ili tri časa da bi mogli da se naspavaju. Direktor je izrazio potpuno razumijevanje za situaciju u kojoj se nalaze Manojlo i njegova sestra, ali ipak je naglasio da ne može da mijenja raspored zbog dvoje učenika. Otac je bio vidno iznerviran, pala je i poneka teška riječ, ali situacija je ostala nepromijenjena i ostalo je da se Manojlo i njegova sestra prilagode kraćem vremenu spavanja.

Javio se i sitan problem sa Ljubisavljevićima. Bili su to kućni prijatelji koji su ranije često navraćali u posjetu. Miroslav je bio kolega Manojlovog oca, radili su istoj kancelariji, dok je njegova supruga bila još od djetinjstva prijateljica s Manojlovom majkom. Muškarci su prilikom tih posjeta razgovarali o sportu i dešavanjima na poslu, a njihove žene, obje odlične kuvarice, stalno su razmjenjivale recepte i kulinarske savjete i pričale o drugim kućnim temama.

Primijetivši da je sada teta Munevera stalno prisutna, prorijedili su svoje posjete, iz želje da ne smetaju. Ipak nisu sasvim prestali da dolaze i tokom njihovih boravaka postalo je jasno da Miroslav i teta Munevera imaju različite stavove o nekim temama. Manojlovim roditeljima je bilo vrlo stresno da prisustvuju pomalo mučnim scenama kad teta Munevera iznese neku konstataciju, a Miroslav ne samo da ne potvrdi odmah, već čak postavi i poneko pitanje, pa čak i iznese neki stav koji nije sasvim usklađen sa mišljenjem tete Munevere.

Svoju ljudsku veličinu ona je pokazala u trenutku kada je bilo jasno da Ljubisavljevići više ne treba da dolaze. Ovo je bilo prećutno jasno svima, ali ipak je ona bila ta koja je počela razgovor o toj stvari. Nije u njenom tonu bilo nikakvog bijesa, nikakvog gledanja sa visine, nikakvog zapovijedanja – samo je detaljno objasnila i potkrijepila jasnim argumentima očigledne činjenice. Nakon toga otac je telefonom saopštio Miroslavu da ne treba više da dolaze, ali da to ne mora da bude kraj njihovog druženja – mogu ponekad da se čuju preko telefona ili da izađu zajedno nekad uveče, ako se slučajno desi da teta Munevera iz nekog razloga ode prije ponoći. Miroslavu je bilo jasno da je tako moralo da bude i zamolio je da se teti Muneveri prenesu njegovi pozdravi i izvinjenja.

11.

Ono što je bilo sasvim logično i prirodno desilo se u proljeće. Teta Munevera je saopštila da je odlučila da se useli u kuću. Otac je uzviknuo od oduševljenja i po prvi put dopustio osjećanjima da ga nadvladaju, tako da je u nastupu radosti zagrlio tetu Muneveru. Onda se povukao postiđen, ali na licu tete Munevere samo je treperio vedar osmijeh i otac je vidio da je sve u redu. Majka je od radosti zaplakala i otac ju je zagrlio. U opštem veselju neprimijetno je prošla još jedna uznemirujuća naznaka Manojlovog čudnog ponašanja – on uopšte nije izgledao oduševljen novim razvojem situacije.

Doseljavanje tete Munevere neminovno je dovelo do određenih promjena u rasporedu stanovanja. Nije se moglo dopustiti da tako uvaženi gost spava na kauču u dnevnoj sobi, tako da je ona dobila dječiju sobu, a Manojlo i njegova sestra su prešli u dnevnu. Bilo je govora da joj se ustupi bračni krevet da bi imala više prostora, ali još jednom je pokazala spremnost da se žrtvuje za dobrobit drugih i odlučila da se zadovolji dječijim krevetom.

12.

Nakon doseljavanja, normalno je bilo da teta Munevera ima mnogo bolju priliku da širi svoj pozitivan uticaj na porodicu. Pomagala je majci prilikom kuvanja i davala joj mnoge savjete, koje je ova oduševljeno prihvatila. Pasulj odavno više nije pravila – sada je morala da se prilagodi spremanju jela koja odgovaraju teti Muneveri. Neka od njih ranije nije znala da pravi, tako da se sada veselila učenju novih stvari.

Što se oca tiče, njemu je teta Munevera objasnila da bi trebalo manje da gleda televiziju i čita novine, a više vremena da posveti kontrolisanju funkcionisanja porodice, da se majci ili djeci opet ne omakne neka greška, kao ranije.

Negdje u ovo vrijeme, nažalost, stanje malog Manojla iz neobjašnjivih razloga potpuno se pogoršalo. Počeo je da priča o nekakvom Aleksu i nekakvom Robokopu i nije bilo baš najjasnije da li je to jedna te ista osoba, tek izgledalo je da iz nekog razloga Manojlo u tog Aleksa i tog Robokopa polaže nekakva nadanja, nije baš jasno kakva.

Majka ga je, uz dopuštenje tete Munevere, odvela kod doktora i ispričala mu o čemu se radi. Doktor je rekao da Manojlo ima izmišljenog prijatelja i da do toga obično dolazi nakon što dijete pretrpi neki stres ili se osjeća usamljeno i u izmišljenog prijatelja projektuje svoje želje i nade. Majci nije bilo jasno kako može da se osjeća usamljeno kad ih, na kraju krajeva, dolaskom tete Munevere u kući ima još više nego ranije. Doktor je odmah pokazao svoju nestručnost postavivši besmisleno pitanje da li se Manojlov izmišljeni prijatelj pojavio otprilike u isto vrijeme kad se teta Munevera uselila. Razumjevši tu podlu aluziju, majka je bijesno odmarširala iz kancelarije tog običnog šarlatana, ali ne prije nego što se dobro izgalamila na njega i rekla mu šta tačno misli o njemu.

Kada su se vratili kući, majka je sa ocem i tetom Muneverom obavila razgovor i obavijestila ih da je nadriljekar bio potpuno beskoristan (ne ulazivši pri tom u detalje njegovih sumanutih insinuacija) i da nema vajde od uzdanja u takve. Postignut je dogovor da za sada stanje nije alarmantno jer nema nikakvih nasilničkih ispada, ali da će prilikom prve takve situacije reagovati i tražiti da se djetetu pruži odgovarajuća terapija.

Kraj

Teta Munevera (treći dio)

7.

Kao što su se boravci tete Munevere produžavali sve više u noć, tako je počela i da dolazi ranije, što je neizbježno uzrokovalo dvije bitne promjene u porodičnom životu. Manojlo i njegova sestra obično su išli na spavanje u devet sati, da bi bili odmorni nakon ranog ustajanja i napornog dana u školi. Kako je teta Munevera sve češće ostajala i nakon toga, ponekad čak i do deset sati, nemoguće je bilo da djeca idu u krevet u vrijeme na koje su do tada navikli. Jednom prilikom, upravo oko devet sati, kada je bilo vrijeme spavanja za djecu, a teta Munevera u vrlo živom razgovoru s roditeljima kome se nije nazirao kraj, majka je slučajno spomenula kako je to vrijeme kada djeca obično idu na spavanje, ali teta Munevera je samo kratko pogledala prema njoj sa izrazom lica koji ničim nije odavao dopuštenje da djeca napuste prostoriju. Razgovor se zatim nastavio kao da se ništa nije desilo, ali je majka u sebi bila vrlo zabrinuta da nije možda tom svojom neopreznom konstatacijom uvrijedila tetu Muneveru. Pred spavanje je dugo o ovome razgovarala sa ocem i nakon detaljne analize utvrdili su da ponašanje tete Munevere ničim nije odavalo bilo kakvu uvrijeđenost, kao i da je njen gest jednostavno značio objašnjenje majci da djeca ne treba tada da idu na spavanje, bez ikakvog ličnog shvatanja onoga što je majka rekla.

Druga promjena bila je vezana za ručak. Kako je teta Munevera dolazila ranije nego prije, počela je da prisustvuje ručkovima. Manojlova majka je odlično kuvala, a najveći specijalitet joj je bio pasulj, koji su svi članovi porodice naprosto obožavali. Znala je da izabere najbolja zrna, da odlično procijeni količinu mesa i povrća koja treba da se doda i, sve u svemu, njen pasulj je bio nadaleko poznat među prijateljima i u široj familiji.

Međutim, teta Munevera jednostavno nije voljela pasulj. Prvom prilikom kad se to jelo našlo na jelovniku, majka je mislila da će i ona biti oduševljena jelom, ali teta Munevera jedva da je pojela pola tanjira.

Ta veličanstvena žena ni u ovakvom trenutku nije dozvolila sebi da uvrijedi Manojlovu majku, iako bi većina ljudi na njenom mjestu upravo to uradila. Nije rekla da jelo nije dobro, već je samo spomenula da ga ona lično ne voli. Majka je bila pogođena i dugo se izvinjavala što nije znala za ukus tete Munevere. I ovog puta ta predivna žena joj je oprostila. Od tada bi, uvijek kada je za članove porodice spremala pasulj, majka pripremila još jedno jelo, za slučaj da dođe teta Munevera. Naravno, u slučaju njenog dolaska, svi bi jeli to drugo jelo, pošto pasulj ne samo da nije voljela da jede, nije podnosila ni da ga gleda za stolom.

8.

Bila je zima i drugi snijeg je već pokrio ulice i drveće. Djeca su imala zimski raspust i provodila su čitav dan kod kuće. U to vrijeme otac bi obično odvojio sedmicu dana svog godišnjeg odmora i svi bi otišli zajedno na planinu. Sada to naravno više nije bilo moguće, zbog svakodnevnih posjeta tete Munevere.

Te zime, u razmaku od svega nekoliko dana, desila su se dva možda i najbitnija događaja otkako je teta Munevera prvi put došla i zauvijek promijenila porodični život svojom dobrotom i nesebičnošću. Prvi je bio Manojlovo pomalo neobično ponašanje, koje je prilično zabrinulo majku i oca.

Jednom prilikom, srećom ne u trenutku dok je teta Munevera bila prisutna, Manojlo je u razgovoru sa ocem rekao kako mu nedostaje boravak u planini tokom zimskog raspusta. Oca je ovo malo iznenadilo, a onda se nasmiješio i šaleći se upitao zar tako misli i pored toga što je boravak u planini zamijenjen druženjem sa tetom Muneverom. Manojlo je, iskrenošću i neposrednošću svojstvenim samo djeci, odgovorio potvrdno. Razumljivo, otac se prvobitno naljutio i čak mu je povišenim tonom rekao da treba da ga je sramota što tako govori nakon svega što je teta Munevera učinila za njih. Zatim je otišao iz sobe ne pročitavši mu priču za laku noć. Manojlo odavno nije vidio oca ovako ljutog i veći dio te noći proveo je plačući. Kasnije, u razgovoru sa majkom, otac je bio vidno zabrinut i pitao se da li su oni možda u nečemu pogriješili. Majci svakako nije bilo pravo zbog Manojlovog ponašanja, ali je rekla ocu kako smatra da djeca u tim godinama imaju svoje hirove i da ovo ne mora da bude znak nečeg zabrinjavajućeg, samo da ne počne često da se ponavlja.

Nekoliko dana kasnije, kada je ovaj događaj zaboravljen, a Manojlo nije ponovo ispoljio neku vrstu neobičnog ponašanja, desio se novi šok. Po prvi put teta Munevera došla je u posjetu prije četiri sata, dakle u vrijeme dok je otac još uvijek na poslu. Majka je pogledala kroz špijunku i veselo otvorila vrata vidjevši ko se nalazi pred njima. Teta Munevera je ušla kao i obično i odmah se zaputila prema dnevnoj sobi. Tek tamo je konstatovala očevo odsustvo i kad se obratila majci s pitanjem o tome, ona joj je pomalo zbunjeno odgovorila da je otac još uvijek na poslu.

Bolje je ne opisivati lice tete Munevere u tom trenutku. Ako ste ikad vidjeli lice potpuno slomljenog čovjeka koji je u životu izgubio sve, to je jedno veliko ništa prema patnji koja se jasno vidjela na teti Muneveri. Bol, razočarenje, usamljenost, napuštenost, izdaja, toliko emocija spojilo se u jednu u vjerovatno najdužem trenutku koji je Manojlova majka ikad preživjela.

Minute do očevog dolaska s posla prolazile su kao godine i majka jednostavno nije znala šta da radi. Po prvi put teta Munevera se uopšte nije trudila da sakrije loše raspoloženje i majci se uglavnom obraćala kratko i bezvoljno, čak je u jednom trenutku povisila glas. Kada je otac konačno stigao, majci je ogroman teret pao sa srca, a i raspoloženje tete Munevere se popravilo, ali sjena je i dalje ostala i pratila ih sve do kasnih večernjih časova.

9.

Otac i majka su pred spavanje ponovo morali da vode vrlo ozbiljan razgovor. Majka je bila toliko pogođena onim što se desilo da je energično insistirala da ovakve situacije, da teta Munevera dođe, a da otac nije kod kuće, više ne smiju da se ponavljaju. Otac je razmišljao neko vrijeme, a onda je rekao da će probati da dogovori sa šefom da dolazi na posao pola sata ranije, pa da se ranije i vrati. Međutim, ovo nikako nije moglo da bude konačno rješenje. Teta Munevera jeste tog dana došla oko pola četiri, ali nije se moglo znati da neki od sljedećih dana neće doći i ranije. I šta onda?

Rješenje je bilo očigledno i bolno i neko vrijeme su ga namjerno zaobilazili, ali to nije moglo da traje u nedogled i na kraju je kao tema razgovora ostalo ono što mora da se uradi – otac će već sljedećeg dana dati otkaz i pokušati da nađe neki posao koji će moći da radi od kuće. To je povlačilo sa sobom određeno smanjenje standarda i iznuđenu štedljivost u nekom narednom periodu, ali ono što je bilo mnogo bitnije jeste da je problem sa očevim izbivanjem iz kuće riješen.

Sljedećeg dana obavijestili su tetu Muneveru o velikoj novosti, na što je ona sa odobravanjem klimnula glavom i ostali dio dana protekao je u veoma veseloj atmosferi. Napokon je sve bilo u redu.

 

(kraj u sljedećem broju)



Teta Munevera (drugi dio)

4.

 

Narednih nekoliko mjeseci teta Munevera je u posjetu dolazila jednom sedmično, ne uvijek u isti dan i ne u isto vrijeme, ali ukućani su znali da mogu da je očekuju srijedom ili četvrtkom oko pet ili šest sati popodne. Djeca su najčešće bila u svojoj sobi, ali ponekad su i prisustvovala tim razgovorima odraslih u dnevnoj sobi, kada je teta Munevera, uz kafu i slatki keks, pred njima izlivala naizgled neograničeno vrelo svoje mudrosti.

Negdje u ovom razdoblju desilo se da je jednom prilikom teta Munevera nasamo popričala sa majkom i spomenula da ona nikako ne želi da se miješa u to kako se ko ponaša, a naročito u svojoj kući, ali da ipak nije mogla a da ne primijeti kako je otac uvijek u trenerci, a jednom prilikom je čak imao i fleku na majici. Majka se gotovo rasplakala od žalosti i dugo se izvinjavala obećavši da će sve odmah da se promijeni. Ponovo ju je teta Munevera utješila i gotovo majčinskim glasom objasnila da stvarno nije ništa toliko strašno u očevom načinu oblačenja, ali ako već treba tako beznačajan napor da uradimo najbolje što možemo, zašto tako i ne postupiti.

Majka je te večeri vrlo ozbiljno sa ocem porazgovarala o ovome. U početku mu nije bilo jasno gdje je pogriješio, ali kada mu je majka strpljivo izložila sve činjenice, ostao je postiđen zbog svoje površnosti. Od tada se više nije presvlačio nakon dolaska s posla, ostajao je u košulji i pantalonama, a posebno za tetu Muneveru počeo je da veže i kravatu, koju inače nikad nije nosio na posao. Ovaj njegov dodatni izraz poštovanja je bio potpuno spontan i s tim teta Munevera nije imala ništa. Ona jeste doduše jednom prilikom spomenula da smatra da muškarci treba da nose kravate i tom prilikom je pogledala prema ocu, ali nijednim gestom nije pokazala da je to naređenje ili nešto slično.

Očevu promjenu načina oblačenja pratili su i ostali članovi porodice, pri čemu je majka vodila računa o urednosti djece. Bila joj je prijatna ova nova obaveza i sa zadovoljstvom ju je usklađivala sa ostalim kućnim dužnostima.

5.

U mjesecima koji su uslijedili, posjete tete Munevere su učestale i otprilike godinu dana nakon prvog dolaska počela je da dolazi svaki dan. Već tada je postala neodvojiv dio porodičnog života i Manojlovom ocu i majci činilo se da je oduvijek tako. Često su se u razgovorima vraćali na ranije dane, prije nego što je teta Munevera ušla u njihov život, i pitali se kako su uopšte mogli da provedu tolike godine a da nijednog trenutka ne osjete da im nešto tako bitno nedostaje.

Bilo je prosto nevjerovatno u kolikoj mjeri su se otac i majka razumjeli sa njom. Često je među njima dolazilo do komunikacije bez ijedne izgovorene riječi. Jednom prilikom pred spavanje otac i majka su pričali o tome kako su možda posjete tete Munevere prekratke, jer tih sat ili sat i po vremena prozuji za čas i onda moraju da čekaju čitav dan na novu posjetu. Ovo naravno nisu spomenuli u razgovoru sa tetom Muneverom, ne želeći da se nameću i određuju joj kako da rasporedi svoje vrijeme, međutim, nedugo nakon tog razgovora njene posjete su počele da se produžavaju, na veliko zadovoljstvo svih.

6.

Kako je vrijeme prolazilo, teta Munevera se u svojim posjetama zadržavala sve duže. Neosjetno, vrijeme koje je provodila sa porodicom produžilo se do tri sata, a kasnije još i više, tako da je rijetko odlazila prije devet uveče. Takođe je željela da sve više i više vremena provodi sa djecom. Često ih je hvalila pred roditeljima, što je ujedno bio jasan kompliment i majci i ocu. Iako su se dobrota i ljubaznost nesebično izlivali iz te divne žene, ona nikad nije dozvoljavala sebi da kao većina drugih ljudi dijeli površne i banalne komplimente koji ne znače ništa. Sve što je govorila stvarno je i mislila.

U životu su često dobre i loše stvari tako tijesno povezane da je teško odrediti šta je zapravo bilo uzrok čemu i može li uopšte jedno da ide bez drugog. Tokom vremena nekako je neprimijetno počelo da se podrazumijeva da sada i djeca budu zajedno sa odraslima tokom cijelog boravka tete Munevere. Prije nego što se ovo u potpunosti ustalilo, jednog dana oko osam sati uveče Manojlo je bez riječi izašao iz dnevne sobe i vratio se tek desetak minuta kasnije. Otac i majka bili su zaokupljeni razgovorom sa tetom Muneverom i ovo jedva da su i primijetili, ali takav bezočan izliv nepoštovanja nikako nije mogao da promakne toj dobroj ženi. Njeno inače vedro i nasmijano lice se zamračilo i narednih nekoliko minuta jedva da je i progovorila.

Tek kad se Manojlo vratio roditelji su zapravo primijetili da je bio odsutan iz sobe. Majka je reagovala brže od oca i odmah je neraspoloženje tete Munevere povezala sa neobičnim izletom svog sina. Na pitanje gdje je bio odgovorio je da je otišao do sobe da pogleda crtani film.

Manojlovi roditelji su bili divni ljudi i nikad sebi nisu dozvoljavali da kore djecu pred drugim ljudima, pa čak ni pred tetom Muneverom, koja je praktično bila kao član porodice. Iako je ta divna žena učinila sve što je u njenoj moći da do kraja svoje posjete odiše vedrinom i da i taj skup prođe u lijepom raspoloženju kao i ostali, jednostavno je čak i njoj bilo preteško da u potpunosti zadrži u sebi takav osjećaj povrijeđenosti ovim skandaloznim ponašanjem malog Manojla. Pred spavanje, nakon što ga je majka ušuškala u krevet, objasnila mu je koliko je uvrijedio tetu Muneveru i kako nikad više ne treba da se tako ponaša prema gostima. Niz nježno djetinje lice potekle su pokajničke suze i prvo veliko životno obećanje tada je sišlo sa njegovih usana. Majka je bila toliko dirnuta sinovom zrelošću i razumijevanjem svojstvenim uglavnom samo odraslim osobama da je i njoj jedna suza zasjajila u oku. Brzo ju je obrisala i poljubila sina za laku noć, a onda je ocu ispričala kako je lijepo prihvatio objašnjenje i da nema potrebe za kažnjavanjem. Uvaživši ovo, otac je odlučio da ipak ne iznosi televizor iz dječije sobe.

Teta Munevera (prvi dio)

1.

Posjete tete Munevere uvijek su bile poseban događaj za Manojlovu porodicu. Majka bi obukla najljepšu haljinu i provodila mnogo vremena uređujući kosu sve dok ne izgleda savršeno, dok bi se otac žrtvovao oblačenjem čiste košulje i vezivanjem kravate, koju nikako nije volio da nosi. Ali zna se šta se mora i često je govorio da se ni za koga drugog ne bi tako žrtvovao.

Mali Manojlo i njegova sestrica takođe su morali da budu savršeno dotjerani i počešljani. Jednom prilikom Manojlovo dugme na košulji je greškom ostalo otkopčano i teta Munevera je to primijetila. Majka je poslije pričala da se nikad u životu nije osjećala tako postiđeno. Čak joj je i poneka suza zatreperila u uglu oka, ali teta Munevera ju je nježno zagrlila i, kako to valjda samo ona zna, utješila govoreći kako nije u pitanju ništa strašno, kako tako nešto može svakom da se desi (s tim da bi ipak trebalo obratiti pažnju da se dešava što rjeđe). Ostatak posjete protekao je u uobičajenoj divnoj atmosferi, ali ipak se sjena nemilog događaja povremeno nadvijala nad majčino nježno lice. Od tada je prilikom pripremanja za dolazak tete Munevere uvijek odvajala dodatno vrijeme da provjeri da li su djeca savršeno uređena.

2.

Manojlo se jasno sjećao dana kada je teta Munevera prvi put došla u posjetu. Bio je kraj ljeta, nije više bilo tako vruće kao mjesec dana ranije, a po vedrom nebu prolazili su rijetki paperjasti oblačići. Negdje oko pet sati popodne, kada je otac već stigao s posla i ručao, začulo se zvonce na vratima. Majka je požurila da otvori, a otac je, ne znajući ko je pred vratima, ostao da leži na kauču i čita novine. Kada je majka uvela tetu Muneveru u dnevnu sobu, užurbano je ustao, nekoliko puta se rastreseno okrenuo oko sebe, kao da vidi da li je sve u redu, a onda se izvinio i rukovao sa gošćom. Ona i majka su se pogledale i nasmiješile očevoj nespretnosti. Od tada su tetu Muneveru, naravno, majka i otac zajedno dočekivali na ulazu.

Sat vremena proletio je kao tren uz kafu, razgovor i slani keks. I majka i otac bili su oduševljeni mudrošću i toplinom neočekivanog posjetioca i nisu krili razočarenje kada je teta Munevera objavila da mora da ide. Majka je za trenutak pomislila da je možda nešto pogrešno uradila i to je čak spomenula teti Muneveri, ali ona ju je uvjerila da mora da ide iz sasvim drugih razloga, a da je što se tiče načina na koji su je dočekali sve bilo u savršenom redu. Jedino je preporučila, ako je moguće, da ubuduće uz kafu serviraju slatki keks. Naravno da su tako uradili, ali mnogo bitnije od keksa bilo je to neizgovoreno obećanje tete Munevere da će opet doći.

Manojlo i njegova sestra tada su se igrali u svojoj sobi i tetu Muneveru nisu vidjeli, samo su joj čuli glas kroz zatvorena vrata dnevne sobe. U razgovoru su otac i majka spomenuli da imaju djecu i predložili da ih dovedu da se upoznaju, ali teta Munevera se samo nasmiješila i rekla im da ima vremena za to, neka se djeca sada igraju.

3.

Nije prošlo mnogo vremena prije nego što je teta Munevera ispunila svoje obećanje o ponovnom dolasku. Bilo je to sedam dana kasnije i otprilike u isto vrijeme kao i prva posjeta i ovog puta otac je bio spreman, tako da je požurio da zajedno s majkom otvori vrata, pretpostavljajući ko je osoba koja je pozvonila. Njihovoj sreći nije bilo kraja kada su se pretpostavke obistinile. Ponovo su sa tetom Muneverom otišli u dnevnu sobu i proveli nezaboravno vrijeme upijajući svaku njenu riječ. Te večeri prije odlaska na spavanje otac je majci u razgovoru spomenuo da ga po mudrosti teta Munevera podsjeća na cara Solomona, na što ga je majka prekorila da ne vrijeđa tetu Muneveru poređenjem sa takvim mediokritetskim ličnostima. Otac se sa odobravanjem nasmijao, zatim se nasmijala i majka i u veselom raspoloženju su ugasili lampe i prepustili se opuštajućem snu i dolasku novog dana.

Prilikom te posjete teta Munevera je izrazila želju da se upozna sa dječicom. Oni su se kao i prije igrali u svojoj sobi, a onda se začulo lagano kucanje na vratima i majka je ušla i tiho im objasnila da treba da dođu u dnevnu sobu. Tada su prvi put vidjeli tetu Muneveru. Stidljivo su je pozdravili i predstavili se, a ona im se nasmiješila sa toplinom samo njoj svojstvenom. Majka je sijala od ponosa jer su se njena djeca očigledno teti Muneveri svidjela na prvi pogled.

(nastaviće se)

Titus Andronicus by Shakespeare

Od Šekspira sam ranije čitao samo Romea i Juliju i Hamleta i to ovo prvo zato što mi je bilo pri ruci, a drugo zato što me je zainteresovao fantastični film Toma Stoparda Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi. Neko teško može da se nazove akademskim građaninom ako nije pročitao kompletnog Šekspira, pa sam stoga odriješio kesu (tj. kreditnu karticu) i pazario na Amazonu sabrana djela ovog velikog pisca. Teška srca rastao sam se od jedne funte, ali nijedna žrtva nije prevelika za kulturno uzdizanje.

 

Knjige sam počeo da čitam onim redom kako se nalaze u Kindl dokumentu koji sam daunloudovao, a taj redoslijed možda jeste a možda nije hronološki. Zapravo vjerovatno da jeste, s tim da su razdvojene tragedije, komedije i istorije (?). Krenuo sam od tragedija, mada mi je nešto govorilo da bi najbolje trebalo da ostavim za kraj, al eto, ako se već nalazi u takvom redoslijedu... Uglavnom, prva tragedija koju sam pročitao je Tit Andronik i moram reći da sam apsolutno oduševljen fenomenalnošću ovog djela! Naravno da sam, budući da je u pitanju tragedija, očekivao da gomila ljudi pomre, ali ni u najsmjelijim snovima nisam mogao da se nadam ovolikoj količini krvopljusa - ljudi umiru lijevo i desno, što nije ništa novo, ali ovde imamo i raznorazna sakaćenja, odsijecanje ruku, jezika, silovanje, ubijanje najbliže rodbine, ljudožderstvo, you name it!

 

Priča je smještena u Rimsko carstvo, ali likovi i događaji su izmišljeni. Imperator je friško odapeo i kandidati za tron (legacy) su dva njegova sina: stariji i mlađi. Nije mi baš najjasnije zašto stariji sin nije po defaultu krunisan za cara, tek, senat odluku o tome ko će da bude imperator umjesto imperatora prebacuje na herojskog Tita Andronika, velikog vojskovođu koji se upravo vratio iz dugogodišnjeg rata s Gotima, koje je načisto razbucao. Tit kao zarobljenike dovodi gotsku kraljicu Tamoru i njene sinove, te nekakvog roba Arona, koji je uprkos svom sumnjivo jevrejskom imenu zapravo crnac, a pri tome se još i vata sa Tamorom, a i generalno je jedno totalno neopjevano đubre, kao što ćete imati priliku da vidite kasnije. U sklopu svečanosti Tit rokne jednog od Tamorinih sinova u odmazdu za njegovu djecu koja su izginula u ratu (njih dvadesetak!?) uprkos njenim molbama da ga postedi.

 

Ko je pročitao bar jednu tragediju u životu, zna da kad se potkačiš sa ženom, nagrabusio si skroz naskroz. Stvari se dalje odvijaju otprilike ovako: Tit za novog imperatora bira starijeg sina, a dotični u znak zahvalnosti odlučuje da se oženi njegovom (Titovom naime) kćerkom Lavinijom, koja je međutim već isprošena za njegovog mlađeg brata. Tit to podržava, međutim mlađi imperatorov brat kaže "E ne može tako!" i otme svoju nevjestu, u čemu mu podršku neočekivano pružaju Titovi sinovi i njegov brat. Naš heroj se iznervira i kokne jednog od svojih sinova koji mu je stajao na putu. Naravno, u to vrijeme nije bilo ništa specijalno kad nekog ukokate, ali Tit ne dozvoljava da se taj sin sahrani kako običaji nalažu i tu se onda svi iznerviraju. Da stvar bude gora, novi imperator u znak "zahvalnosti" kaže "Ma znaš šta, nosi se ti lijepo u materinu zajedno sa svojom kćerkom, ja se ženim ovom robinjom!" i tako se on oženi onom kraljicom Gota, koja svoj novi položaj odlučuje da iskoristi da Titu Androniku natovari još veću bijedu na vrat.

 

To se sve dešava u prvom činu (od ukupno pet). Ono što slijedi je potpuno sumanuta serija ubistava, revnosno isplaniranih odmazdi (koje vode do novih ubistava) od kojih je svaka sljedeća efektnija od prethodne, a sve logično kulminira tako da iz spiska likova koji imate na početku ne preživi skoro niko. Fenomenalno!

 

Čim sam pročitao ovu sjajnu dramu, odjurio sam na Vikipediju da vidim šta tamo kažu i odmah sam se grdno razočarao. Nije problem što kojekakvi "kritičari" negiraju umjetničku vrijednost ovog predivnog djela i zamjeraju mu da je previse nasilno. Problem je što je po svoj prilici i Šekspir, slično Piteru Džeksonu, odlučio da se komercijalizuje i da dalje piše neke tamo ljubavne pričice za djevojčice, tako da je Tit Andronik (bar tako kažu) njegovo ubjedljivo najkrvavije (čitaj: najbolje) djelo, pa se postavlja pitanje opravdanosti čitanja ostatka njegovog opusa. Al dobro, kad smo već počeli...

 

Želio bih još samo da spomenem da je, pored svih divnih osobina koje sam gore naveo, ovo djelo politički vrlo nekorektno za današnje standarde jer je glavni negativac crnac, a osim toga niko ga ne naziva afroamerikancem. Zaključak: Svakom apsolutno preporučujem ovu predivnu tragediju.

Filmovi o Troji!!!

U narednih nekoliko postova pozabavićemo se trojanskim ratom, onako kako je predstavljen u filmu i literaturi. Prvi tekst bavi se komparativnom komparacijom nekoliko filmova o Troji i prvo mjesto gdje sam ga metnuo je forum Znaka Sagite (http://www.znaksagite.com/diskusije/) Za kvalitet ne odgovaram, to sam piskarao u vrijeme kad sam još bio vrlo mlad i prije nego što sam pročitao Ilijadu i Odiseju. U narednim tekstovima napisaću nešto više o ovim solidnim knjigama.

------------------------------------------------------------------------------------------

 

Uvod

S

vrha ovog traktata je da nižepotpisana individua (to jest ja) čitaoce (to jest vas) udavi nasumičnim i besmislenim trabunjanjem. Tema nije toliko bitna, ali evo – filmovi o Troji pružaju solidan materijal za dugo i iscrpno maltretiranje.

Tekst je napisan na osnovu sljedeća tri filma:

Helen of Troy (1956) – režija: Robert Wise

Helen of Troy (2003, TV) – režija: John Kent Harrison

Troy (2004) – režija: Wolfgang Petersen

Najraniju (Wiseovu) verziju ćemo iste sekunde da izbacimo iz razmatranja i da se skoncentrišemo na preostala dva vrlo dobra filma. Zašto? Iz prostog razloga što je taj film totalni krš, crno-bijela budalaština gdje su svi Grci Srbi a Trojanci Bošnjaci, Paris je heroj i razbija Menelaja u fer borbi samo da bi ga neki smrad zažagao mačem s leđa i ubio na mjestu. Helena je prinuđena da se vrati kući s mrskim gadom Menelajem, ali u svom srcu je svjesna da će u afterlajfu da se sretne s milim Parisom. Čak i da zanemarimo crno-bijelost (nažalost, pod ovim ne mislim na crno-bijelu fotografiju – film je u boji, ali nema boje, if you get my meaning, wink, wink), teško je tolerisati užasne glumce. Ovi malo matoriji su koliko toliko podnošljivi, ali glavno dvoje su kuku majko. Paris, iako heroj filma, takav je mrljavac da je čudno kako ga i rođena majka voli, a kamo li najljepša žena na svijetu. Or is she? Zapravo, njena sluškinja (koju glumi mlađana Brižit Bardo) je mnogo ljepša. Pored toga, njihova «gluma» je takva da bi komotno mogli da dođu na časove u Narodno pozorište Republike Srpske. Dobro, sad im je malo kasno za to, znajući da je film snimljen prije pedeset godina, ali jasno je na šta mislim.

Suma sumarum, u daljem tekstu vjerovatno više nećemo pominjati ovaj film.

Bogovi

 

Zanimljivi su neki negativni komentari koji su se pojavili u vezi sa Trojom Volfganga Petersena. Naime, neki ljudi se žale na blasfemiju potpunog izbacivanja bogova iz priče. Kao, u pitanju je skrnavljenje Homera i slično. Moram da priznam jednu rupčagu u svom književnom obrazovanju – Ilijadu nisam čitao (mada planiram u skorije vrijeme), ali mislim da je odluka o koncentrisanju isključivo na ljude potpuno prirodna i zapravo jedina normalna. Kao što reče neko (preciznije: Kristina Đuković, http://jebotenik.blogspot.com/) – ubacivanje, pored svih ovih silnih homo sapiensa, još i raznoraznih božanstava stvorilo bi pravu latinoameričku sapunicu od filma. I konačno – izbacivanje bogova nije počelo od Volfganga Petersena. I obje prethodne verzije (da, znam, upravo sam prekršio obećanje dato u posljednjoj rečenici uvoda) to čine. Bajati film iz pedeset šeste potpuno, a u TV seriji iz 2003 uloga bogova svedena je na to da se u obliku vizije prikaže Parisov susret sa tri boginje (čini mi se da su u pitanju Afrodita, Atina i Hera, ali nemojte me držati za riječ jer nisam baš dobro zapamtio) na samom početku filma, kao i da se spomene da je Helena zapravo Zevsova kćerka. To je otprilike to – u daljem toku događaja, pogotovo u samoj borbi, njihov uticaj je ignorisan.

Helene (warning: this paragraph contains NUDITY!)

 

Nakon što smo Zevsa i kompaniju skinuli s vrata, red je da se pozabavimo i onim što je, bar na papiru, povod za rat (o ovom povodu ćemo još da pričamo kad za to dođe vrijeme). I naravno, red je da još jednom prekršim obećanje s početka teksta. Dakle, u filmu iz pedeset šeste Helenu glumi Italijanka Rosanna Podesta, tipična plavuša iz tog vremena, s tim da naravno nema ni zrnce harizme koju posjeduju neke njene poznatije kolegice. Njena gluma (kao i gluma ostalih likova iz tog filma) je standardno pozorišna i potpuno prevaziđena za današnje standarde. Za ondašnje ne znam. Što se tiče TV verzije iz dvije iljade i treće, stvari su nešto bolje. Sienna Guillory (poznata nam kao opaka Džil Valentajn iz filma Resident Evil 2) fino izgleda na ekranu, mada ni njena gluma nije nešto o čemu biste pisali kući. Međutim, Sienna je pristala da uradi jednu od najbizarnijih scena koje ste ikad vidjeli u nekoj TV seriji – naime, hoda potpuno gola kroz ogromnu prostoriju punu grčkih kraljeva. Ne pitajte za razlog. Dobro, reći ću vam. Ali kasnije. Elem, tokom tog njenog hoda (kada je kamera prikazuje otpozadi, što je, mora se priznati, scena o kojoj biste definitivno pisali kući) tu se negdje nađe i Paris, koji je došao da ugovori sa Menelajem neki biznis oko šverca cigareta i kad je vidio tako golu Helenu – bam! Nije ni čudo što mu se nešto poremetilo u glavi. I konačno, što se tiče Troje iz 2004., u ulozi Helene je Diane (Heid)kruger, poznata manekenka, koju su stvarno dotjerali da izgleda sjajno i to je hands down od ove tri Helene ubjedljivo najljepša. Naravno, Diane (Heid)kruger nije ništa bolja glumica od moje strine (koja, btw, čak i ne postoji, pošto ja nemam čak ni strica, a to je apsolutni prerequisite da biste imali strinu, osim naravno ako recimo imate i strica i strinu pa stric umre a ostane strina, e u tom slučaju imate strinu a nemate strica, ali ja svakako nisam imao strica in the first place), ali to nije toliko bitno, pošto se vrlo malo pojavljuje u filmu. Za to malo ipak uspijeva da nam pokaže grudi, a bogme i stražnjicu u jednoj potencijalno fenomenalnoj sceni kad leži gola na krevetu. Ta bi scena (potencijalno bolja čak i od slične scene sa Charlize Theron iz filma Cider House Rules) bila nešto o čemu biste pisali kući da se iznad ovog prekrasnog ženskog tijela kao kakva zla kob ne nadvija prokleti golišavi Orlando Bloom :x Kažu da je Volfgang Petersen planirao da se Helena uopšte ne pojavljuje u filmu. To bi sa čisto filmske tačke gledišta zapravo bio odličan potez (naravno, producenti to nisu dozvolili), ali bismo onda ostali bez Diane (Heid)kruger i njenih prelijepih... očiju.

 

Parisi

 

Generalno, Helen of Troy (iz 2003) i Troy su prilično komplementni filmovi – oba imaju i vrline i mane, s tim da skoro uvijek ono što je dobro urađeno u jednom filmu škripi u onom drugom i obrnuto (izostavljam naravno verziju iz pedeset šeste u kojoj sve škripi). To je prilično frustrirajuće, zapravo, jer počnete da mislite «Jao, da su OVO uzeli iz ovog filma, a ONO pak iz onog itd. imali bismo SAVRŠEN film o Troji!». Tretman Parisa je jedna od stvari koje su (po mom skromnom mišljenju (zapravo prekrižite ovo «skromnom»! ko dođavola piše ovaj članak, vi ili ja???)) bolje urađene u TV filmu.

 

Prva očigledna prednost TV filma u odnosu na spektakl Volganga Petersena je što Parisa ne glumi Orlando Blum nego neki nepoznati glumac. Ovo predstavlja, cijenim, odstupanje od Homerovog tretmana. Naime, Paris bi trebalo da je ušljivo balavo derište i za takvu ulogu Orlando Blum je savršen. Ali, u TV verziji Paris nije baš sasvim žensko, ima čak i neku harizmu, pa se u nekim trenucima opasno približava trenutku da postane simpatičan (!). Ovde prvenstveno mislim na njegove antidržavne stavove s početka filma.

 

Dakle, u TV filmu (u daljem tekstu: TV film, naspram Troje iz 2004. koju ćemo od sada da zovemo Volfgangovim čedom) pratimo šta se sa Parisom dešava od trenutka kad ga, na urgiranje vajne mu starije sestre Kasandre (koja je kao neka proročica, gadura jedna) izbacuju napolje s namjerom da ga koknu, jer je ona predvidjela da će on da donese propast Troji. To je i jedan od razloga zašto je simpatičniji u ovom filmu nego u ostala dva – morate bar malo da se sažalite na nekoga koga su kad je bio novorođenče izbacili napolje u namjeri da ga ubiju na mjestu. Elem, njega spašava nekakav čoban ili možda ribar, nije bitno, tek Paris postaje čoban nesvjestan svog kraljevskog porijekla (inače, pravo ime mu je zapravo Aleksandros). Fakat da vlast brutalno i nemilosrdno naplaćuje poreze izaziva kod pravednog Parisa bijes i srdžbu prema režimu, a ko može da se ne identifikuje sa takvom ličnošću? Kap koja preliva čašu jeste trenutak kad mu odnose voljenog bika da bi ga iskoristili kao nagradu na nekakvom turniru u makljaži. Pored povećanja simpatije prema Parisu, ovaj moment lijepo služi i da prikaže malo drugačiju stranu Troje od apsolutnog savršenstva kako je predstavljena u drugim filmovima (znate ono, bogat grad, prekrasni ljudi, mudar i pravedan kralj, ma da se čovjek istopi, bolje neg' u Izraelu za vrijeme Solomona). Već sam pomenuo da se Paris zaljubi u Helenu kad je vidi golu na derneku (on je inače otišao tamo da pregovara sa Menelajem oko otvaranja kafane), mada ju je zapravo već vidio onda kada je birao najljepšu boginju u pećini.

 

S druge strane, u Volfgangovom čedu veza Parisa i Helene nema ni glavu ni rep. Prvi put kad ih vidimo zajedno, oni su već konzumirali jedno drugo nekoliko puta, a odmah smo čašćeni dijalozima tipa «Last night was a mistake!», ko da gledamo kakvu tinejdžersku dramurdu a ne film o jednoj od najvećih bitaka svih vremena. Zahvaljujući srednjoj do lošoj glumi obje strane, uopšte ne možemo da steknemo osjećaj da se njih dvoje nešto pretjerano vole. Jedini osjećaj koji stičemo je da su oboje loši glumci. Uglavnom, iako nisam čitao Ilijadu, pretpostavljam da je ovo «pravi» Paris. Ne pretjerano veliki borac, ali ne odbija priliku da nekog zažaga strijelom iz daljine (u pitanju je preteča modernih snajperista, koje smo vidjeli u ratu u Bosni). Bastard.

 

Sad da se opet vratimo na TV film. Da bi vratio svog bika, Paris odlučuje da se lično prijavi na turnir i pobijedi, kad već nema drugog načina, jer je vlast gluva za njegove molbe. On je, naime, tokom svog pastirskog života, u pauzi između sakupljanja ovaca i čitanja romana o Šejnu iz pera (ne Kaktus) Džeka Slejda vrijedno učio borbene tehnike i postao je respektabilan (ako već ne fenomenalan) borac. Nakon nekoliko sređenih protivnika, dolazi finale u kojem se suočava sa ni manje ni više nego princom Hektorom, najboljim fajterom u čitavoj Opštini Visoko, a možda čak i u cijelom srednjebosanskom kantonu. Iako povrijeđen, Paris uspijeva da sredi Hektora u teškoj i neizvjesnoj borbi, zahvaljujući jednom sretnom potezu na samom kraju (zapravo nesretnoj intervenciji naporne Kasandre, koja je dekoncentrisala Hektora svojim povicima «Kill him!!!»).

 

Nakon što Parisa proglase pobjednikom i vrate mu njegovog bika, Kasandra obznanjuje da je to zapravo Aleksandros, ono ljigavo malo đubre koje će da donese propast Troji. Kako je Kasandra velika proročica (sve do tada je pogodila, uključujući pol djeteta, izbijanje prvog i drugog svjetskog rata i pojavu Hitlera, kao i pobjedu Conge nad Nalbandijanom na ovogodišnjem Mastersu u Parizu (gle, u Parizu, kakve li ironije)), dakle pošto je Kasandra velika proročica, Prijam, Hektor i kompanija sa dosta rezerve primaju Parisa nazad i on se vraća kući u kraljevski dvor, ali suočen sa prilično hladnom atmosferom među najmilijima. Što li se nije vratio da bude pastir, nije mi jasno. I ovde se tretiraju neka potencijalno bitna pitanja, kao npr. sudbina pojedinca vs. sudbina države i sl. i to mi se sviđa.

 

All in all, šta se dalje dešavalo sa ovim likom, biće ispričano kroz tekstove o ostalim likovima. Bitno je da ponovimo da je Paris iz TV verzije mnogo simpatičniji i harizmatičniji lik i jedini je ekranizovani Paris koji nije smjesta pobudio moju mržnju. Paris iz Volfgangovog čeda je... well, Orlando Bloom.

 

Kasandra

 

Neobično, ali Kasandra je potpuno ignorisana u Volfgangovom čedu, dok je u TV filmu veoma bitan lik. Ona se pojavljuje i u onom filmu koji nećemo da spominjemo, ali ovde je baš upečatljiva. Još kao malo dijete tražila je da se Paris ubije, a mnogo godina kasnije, kad je odrasla, tražila je da se Paris ubije. I toliko se dernjala i vikala da su je na kraju strpali u zatvor da je malo smire. Ne treba ni da spominjem da je bila manje nego zadovoljna kad se pored sve muke još i Helena pojavila tamo. To je ko da se posiječete na sječivo mašine za rezanje hljeba, a onda vam neko gasi cigarete na toj rani. Ne sjećam se tačno šta se sa njom desilo, ali mislim da ju je neko koknuo.

 

Tezej

 

Tezej (u tumačenju Stellana Skarsgaarda) se ničim izazvan pojavljuje u TV verziji, otima Helenu, nešto baljezga i i biva ubijen. Naravno, u ostala dva filma ga nema.

 

Hektor

 

Hektor je najveći heroj u Troji, junačina u rangu jednog Milorada Čavića. U oba filma je tako, s tim da glumac iz TV verzije ipak ima nešto manje harizme (mada je i sam jako dobar) i ipak je tu Hektorovo nepovjerenje prema Parisu (čak i spremnost da ga kokne!) zbog Kasandrinog proročanstva. S druge strane, u Volfgangovom čedu on je praktično glavni lik, borac apsolutno bez mane i straha, u tumačenju fantastičnog Erika Bane. Taj čovjek zna kako se antički heroj prebacuje na ekran i svaka mu čast za ovu ulogu. On je zaslužan i za jednu od najboljih scena u sva tri filma – kad nakon borbe s Patroklom (za koga je mislio da je Ahil) skine njegovu masku, njegov izraz lica, bez ijedne izgovorene riječi, jasno govori «Oh, Fuk Mi, ubio sam dijete!». Fenomenalno! Ukratko – na polju Hektora apsolutnu prevagu (uz poštovanje prema anonimnom glumcu koji je bio dosta dobar u TV verziji) odnose Erik Bana i Volfgangovo čedo. Šta je na kraju bilo sa Hektorom, vidjećemo kad budemo govorili o Ahilu.

 

Ahil

 

Ahil je, uz Hektora, praktično centralni lik Volfgangovog čeda. Fenomenalan ratnik, antički zavodnik plavušan, koji spava s nekoliko žena odjednom, jedino što mu je u životu bitno je da se proslavi toliko da ga buduće generacije pamte hiljadama godina (i uspjelo mu je, right?). However, Ahil ipak nije bezdušno đubre. Čak se malčice i zaljubio pa je kroz onu papazjaniju na kraju pokušavao da pronađe svoju curu, ali je nadrapao od onog smrada Parisa. Takođe, Ahil ne može da smisli Agamemnona – korijeni sukoba leže u jednom honoraru koji je zbog neke papirologije legao na Agamemnonov račun, a ovaj odbio da ga isplati Ahilu. Kasnije, Ahil jednostavno ne benda živu silu i potpuno ignoriše fakat da mu je Agamemnon nadređeni, pa tako u jednom trenutku jednostavno odbija da se dalje bori i to traje sve dok Hektor ne sredi Patrokla (Ahilovog mladog rođaka) i direktno navuče sebi bijedu na vrat (čitaj: Ahilov bijes). U onoj verziji o kojoj ne govorimo eksplicitno je navedeno da Ahil ne želi da se bori jer mu Agamemnon nije dao herojski kredit. I u ovoj se manje-više svodi na to.

Ovaj junak je ujedno i ubjedljivo najslabija tačka TV verzije. Zahvaljujući činjenici da je tamo glavni lik Agamemnon, neki drugi heroji su morali da saferuju, pa je tako Ahil sveden na fusnotu i to na lošu fusnotu. Predstavili su ga kao sirovog primitivnog ćelavog rmpaliju koji u jednom trenutku iz čista mira vrisne «Blimey, pa ja sam se vrlo malo pojavljivao u ovom filmu! Hektore, dođi da te ubijem!» i onda ubije Hektora i počne da ga vozika oko zidina grada. Ovo je predstavljeno u kombinaciji sa drugim scenama, ali bolje i tako nego nikako, kao u Volfgangovom čedu. Čak ni pola sata duži Director's Cut ne sadrži scenu vožnje. Još jedna ilustracija koliko je Ahil u TV filmu marginalan lik je što uopšte ne postoji sukob između njega i Agamemnona. On čak jasno nekoliko puta izjavljuje «I fight for King Agamemnon!»

Suma sumarum – Ahil u tumačenju uglavnom dosta dobrog (izuzimajući povremeno isturanje donje vilice, koje čini da čovjek liči na uvrijeđenog trogodišnjeg dječačića) Breda Pita je apsolutno trijumfalan u odnosu na TV verziju.

 

Menelaj i Agamemnon

 

Braća su, pa je red da ih predstavimo zajedno. Agamemnon, kao konstantno najveće đubre antičkog svijeta i njegov promjenljivi mlađi brat Menelaj su zapravo motori kompletnog trojanskog rata. Iako u Volfgangovom čedu u njihovim ulogama imamo sjajne glumce Briana Coxa i (meni veoma dragog) Brendana Gleesona, vjerujte mi na riječ – likovi u TV verziji su mnoooogo bolji i ostaje mi samo da se žderem i da mislim kakav bi to film bio da su njih ubacili u ovu holivudsku verziju.

 

Da se razumijemo – Brajan Koks je odličan. Ali Agamemnon je upravo fascinantan negativac, prava inspiracija za moderne ratne zločince. O tome kakav ludak je u pitanju najbolje govori ne njegova totalna manija za osvajanjem svega živog (to su imali i Hitler i Napoleon i Stefan Dušan) nego trenutak koji je ignorisan u Volfgangovom čedu, a prikazan u TV verziji – nejmli, kad manijak bez trunke razmišljanja žrtvuje rođenu kćerku Ifigeniju samo da bi dobio dobar vjetar za put u rat. U TV verziji on je još iz čista mira silovao Helenu kad je došla da se ponudi Grcima u zamjenu da ovi ne srede Trojance, a na kraju je nadrapao kad ga je izbola rođena žena Klitemnestra, koja je imala određenih zamjerki na ubistvo jadnog djeteta (u Volfgangovom čedu Agamemnon je nadrapao kad je pokušao da obljubi Ahilovu curu pa ga ova zbola nožem, okreni-obrni, žene su mu došle glave). Inače, u TV verziji Agamemnon mučki rokne Parisa s leđa taman dok se ovaj grli sa svojom curom i tako ga pošalje u vječna lovišta, dok njih dvoje u Volfgangovom čedu bez problema zbrišu u inostranstvo sa konvojem izbjeglica.

 

Jasno je da je za ulogu jednog ovakvog psihopate neophodan pravi autentični filmski psihopata. Autori ovog filma našli su ga u fenomenalnom Rufusu Sewellu, koji taj neki ludačko-ubilački pogled ima po definiciji, te mu ovakva uloga nije predstavljala problem. Recimo scena kad on drnda Helenu dok Menelaj pokušava da se probije kroz kordon policije i spriječi ga u tome je jednostavno da se naježiš. Naročito pogled koji mu uputi. Ako se sjećate Velikog Dijabola iz istoimene epizode Dilana Doga, tamo čini mi se ima sličan pogled. Ukratko – Rufus Sewell je genije i njegov harizmatični portret Agamemnona je jednostavno (uz konkurenciju uloge Erika Bane) najbolja performansa u oba filma.

 

Velike su razlike u tretmanu Menelaja i opet na štetu Volfgangovog čeda. Tu je Menelaj još jedan pohotni matori starac kome je do Helene stalo ko do stare krpe i želi je nazad samo da bi, citiram ga, «mogao da je zadavi sopstvenim rukama». U suštini, pored dominantnih Ahila i Hektora Menelaj nije previše bitan, te mu Volfgang Petersen dozvoljava da pogine od Hektorove ruke zato što je dirao njegovog malog brata.

 

S druge strane, za razliku od Volfgangovog čeda i verzije o kojoj ne govorimo, u TV filmu je Menelaj dosta simpatičan lik, mlađi čovjek bez brade. On dobija Helenu kockom, ali dođavola, ona mu se ipak jako sviđa i nije čiter i varalica. Ova TV verzija je jedina gdje on stvarno do krajnosti pobjesni isključivo zbog te brutalne krađe žene i ide u rat samo da bi nju doveo nazad. E sad, druga je stvar što Agamemnon ima druge planove. Prilikom borbe s Parisom on trijumfuje, ali ga ne ubije već njih dvojica malo prodivane i Menelaj pokaže uncu razumijevanja za Parisove motive i njegove ljubavne jade. U posljednjoj sceni njemu Helena kaže «I cannot love you» na što on odgovara «What will you do?», ona kaže «I will follow» i on onda «I accept». I onda zajedno odšetaju u fejdaut. Sasvim solidan kraj za razliku od stereotipnosti završetaka druga dva filma.

 

Uopšte, nikad mi se nije sviđalo to predstavljanje svih Grka kao pomahnitalih pokvarenih ubica kojima je krađa Menelajeve žene samo dobro opravdanje da pokolju Trojance. Ova verzija se bar donekle razlikuje od takvih pojednostavljenih portretisanja i zaslužuje pohvale s te strane.

 

Da sumiramo – Agamemnona i Menelaja uzeti iz TV verzije.

 

Ostali likovi

 

Time smo čini mi se pokrili sve osnove likove. Valja spomenuti još Odiseja koji je dosta dobro predstavljen u obje verzije, ali ipak je tu Šonbin odličan u Volfgangovom čedu i odnosi pobjedu. Već sam spomenuo ničim izazvanog Tezeja. Što se žena tiče, frapantno je kako su u Volfgangovom čedu sve same slabe glumice. Ne zna se ko je gori – Diane Kruger kao Helena ili Saffron Burrows kao Andromaha. Što se Prijama tiče, u TV verziji ga glumi Džon Ris-Dejvis i mnogo je respektabilniji od Pitera O' Tula, koji konstantno ima facu kao da ga nešto boli. Takođe mi se ne sviđa što je bez ikakvih potpitanja potpuno spreman da u kuću pusti ženu spartanskog kralja. Džon Ris-Dejvis je bar postavio neka potpitanja.

 

Trojanski konj

 

U verziji o kojoj nećemo da govorimo toliko je veliki da u njega jedva mogu da stanu tri hobita. U ostale dvije verzije je dobro napravljen, ali konjina iz TV verzije je nekako veličanstvenija.

Krv, borbene scene i izgled generalno

 

Bez većih poteškoća pobjedu odnosi Volfgangovo čedo. Sjajna koreografija, nekoliko dosta krvavih scena, gomila statista, odlična scenografija, haos, vatra, eksplozije, sve savršeno za jedan pravi spektakl. TV verzija takođe nije loša po tom pitanju, ali apsolutno nema poređenja za holivudskim megaspektaklom. E sad, kako najveći dio od tri sata i deset minuta koliko traje Volfgangovo čedo otpada upravo na sjajne scene borbe, jasno je da na kraju ovaj film moramo da proglasimo najboljim.

 

Daklem: Najbolji od ovih filmova je Troja Volfganga Petersena, prvenstveno zbog sjajnih scena borbe, izvanrednog lika Hektora i ne mnogo slabijeg Ahila. Prednosti TV verzije su Agamemnon i Menelaj i još poneka scenaristička rješenja. Npr. čitav uvod u rat je urađen mnogo bolje – u Volfgangovom čedu to je nekako smušeno, kao da je scenarista bio pijan, pa sam u jednom trenutku pomislio «Kad će ovi već jednom da prestanu da kenjaju i da počnu da se bore?». Naravno, kad Grci krenu prema Troji, film počinje da biva sve bolji i bolji i do kraja praktično nema mana (osim izostavljanja Ahilovog tegljenja Hektora oko grada). Ukratko – zbog potpunosti utiska i te kako vrijedi pogledati obje verzije. Eto vam sad.

------------

 

To bi bilo to. Smatrajte se upozorenim da ću na svaki negativni komentar odgovoriti sa "Bitch please".