An American Crime

Još nije mrtva hipoteza o dualnosti! Pogledao sam An American Crime i film je izvanredan! Pravo malo remek-djelo koje ispravno radi sve ono gdje The Girl Next Door griješi (dakle, SVE). Ovaj film je i zvanično zasnovan na događaju iz 65., kada je izvjesna Gertruda Baniševski u podrumu svoje kuće držala zatvorenu šesnaestogodišnju Silviju Lajkens. Film je ispresijecan kratkim scenama sa suđenja, razgovorima tužioca sa akterima priče koji najavljuju pojedine događaje u filmu.

Razlike u odnosu na gore pomenuti film snimljen po knjizi Jacka Ketchuma su brojne. Osnovno je što su likovi ovde tretirani kako treba, nisu marionete u rukama neukog scenariste koji im kaže da iz čista mira nekog maltretiraju, nego imaju MOTIVACIJU, psihološki su analizirani (naravno, koliko to vrijeme, brojnost likova i naravno tempo filma dozvoljavaju) i događaji su većinom predstavljeni kao posljedica teške socijalne situacije + slabosti likova + Zla koje čuči u svima nama.

Inače, o čemu se ovde radi? Silvija i Dženi su djevojčice koje roditelji ostavljaju kod izvjesne samohrane majke Gerti Baniševski, kojoj plaćaju dvadeset dolara mjesečno da se brine o njima. Nažalost, ne znam koji je razlog za ovaj čin, to je objašnjeno na početku filma (imate na kraju krajeva i na Internetu opis tog događaja) ali moj engleski nije što je nekad bio. Nevertheless, takva je situacija. Gertruda je samohrana majka šestoro djece koja iz čiste neimaštine prihvata da se brine o dvije djevojčice u zamjenu za nešto novca. Za razliku od (ponovo) TGND, lik Gertrude je jasno profilisan - ona ima žešćih psihičkih problema, ne ide kod doktora nego se sama liječi, plus nedostatak novca plus ekstreman zaštitnički odnos prema svojoj djeci dovode do groznih događaja u kasnijem toku filma.

Prvo mlaćenje djevojčice zapate kada ne stigne ugovoreni dvadesetodolarni ček. Situacija se zatim samo pogoršava - Silvija se odmah na početku sprijatelji sa najstarijom kćerkom Polom, koja saznaje da je trudna sa izvjesnim oženjenim muškarcem, što se nesretnim spletom okolnosti pročuje. Pola zbog samozaštite momentalno ispriča majci gomilu laži o Silviji i od tada pa nadalje Gertruda totalno gubi kontrolu. Neću sad da ulazim u sva mučenja koja je sprovodila, to ćete vidjeti sami. Jezivije od njenog psihičko stanja (i naravno maltretiranja) jeste uloga koju su u svemu imala njena djeca, prvenstveno mlađani Džo. U djetencetu koje tek što se ispililo iz jajete čuči pravi Markiz de Sad, kao što će se vidjeti kasnije. Ni njegovo ponašanje nije just for the sake of it, već je lijepo nagoviješteno low profile scenom kada treba da nahrani psa.

U užasnom iživljavanju učestvuju pored Gertrudine djece i pojedini stranci - izvjesni debeli klipan s naočalama kome se sviđa Silvija, ali mu ne uzvraća simpatije. Zatim još neki klipani koji se dolaskom u podrum nađu u situaciji da se pred njima nalazi vrlo interesantna igračka - djevojčica - na kojoj mogu da gase cigarete i šta sve ne. U početku oklijevaju, a kasnije (na nagovaranje onog malog gada) prihvataju igru i još se uživljavaju u nju.

U filmu je objašnjeno i kako je sve ovo uspjelo da ostane skriveno, zašto Silvijina sestra nije nikom ništa rekla, zašto roditelji nisu reagovali, zašto komšije ne reaguju kad čuju vrištanje iz kuće itd. Ova objašnjenja nisu uvijek najuvjerljivija, ali scenaristi su bar pokušali nešto da urade sa tim i eventualna sitna neuvjerljivost u trenutku blijedi pred ostatkom filma. Šta se dešava na kraju, saznaćete sami. Čak i ako znate za stvarni događaj i njegov epilog, način na koji je to urađeno u ovom filmu je duboko potresan (daću vam vrlo mali hint - The Descent) i gledaocima ženskog pola se preporučuje da pri ruci imaju maramicu.

Nisam objasnio zašto mi se sviđa ovaj film. Jedan od razloga jeste sjajan scenario koji uspijeva da žonglira sa gomilom likova, a da nijedan ne bude višak, da svako ima neku svoju ulogu i da te uloge budu ubjedljive. Najbolje je psihološki analiziran lik Gertrude, naravno. Dalje, iako ima veeeeeeeelikog potencijala za to, film nijednog trenutka ne zalazi u pornografiju, i.e. skoro uopšte nema eksplicitnih scena. Režiser je (ispravno) odlučio da je sugestija jezivog događaja sasvim dovoljna, tako da je vrlo malo krvi i nema dugih sadističkih scena. Ovo ne znači da je film mrljav, naprotiv - temeljno će da vas protrese.

Ono najbolje, however (pored jedne fenomenalne scene pred kraj filma), jesu performanse dvije glavne glumice, Ketrin Kiner i Elen Pejdž. Ketrin Kiner je sjajno udahnula život poremećenoj Gertrudi i učinila je toliko uvjerljivom da je to naprosto jezivo. Bez ikakve pretjerane dernjave, patetike i ostalog, njen lik je takav da povremeno možete da osjećate određenu simpatiju zbog teške situacije u kojoj se nalazi, ali češće ćete željeti da joj razbijete glavu. Elen Pejdž s druge strane je savršena žrtva, prosto je nevjerovatno sa kakvom lakoćom pravi transformacije od demonske male gadure iz Hard Candy jednog ovakvog filma. Nema više njene samouvjerenosti, smartass duhovitih replika i beskrajnih muzičkih referenci (ipak se film dešava u vrijeme kad su Bitlsi bili na sredini karijere, Stounsi tek počinjali, a siroti Kurt Kobejn se nije još ni rodio) - ovde je žrtva i u toj ulozi se snalazi kao riba u vodi. Kao i starija i iskusnija Ketrin Kiner, ni u jednom trenutku nemate osjećaj da ona glumi - ona jednostavno jeste Silvija. Ne moram ni da spominjem da joj se sada divim do imbecilnosti i da joj više neću uzimati za zlo onaj loš film. In fact, čak bih se nadao da će da dobije Oskara, kad bi kojim slučajem ta propala nagrada išta značila. Ellen Page, you rule!