Pravda je spora, ali...

Svi smo čuli da se kaže "pravda je slijepa", a ponekad i "pravda je spora ali dostižna" i tome slično. Iako to nije tema ovog posta, valja primijetiti da ako je pravda slijepa, sasvim sigurno će biti i spora, jer još nisam čuo da se neko ko je slijep brzo kreće. Osim ako je u avionu ili nekom sličnom prevoznom sredstvu. Npr. raketi. Pravda u avionu. To zvuči nekako... blesavo. Uglavnom, ako bi pravda bila u avionu, ipak je logično, ako već mjerimo njenu brzinu, da to radimo u odnosu na referentni sistem koji joj je najbliži, dakle onaj prikačen na avion, a u odnosu na njega pravda bi opet bila spora. Bar pod uslovom da se normalno ponaša i sjedi na svom sjedištu. Zapravo, tad se uopšte ne bi kretala, ali recimo ako odluči da ide u WC, opet bi bila spora. Doduše, možda bi išla u WC na motoru i onda sve što smo govorili gore pada u vodu. Zato ćemo smatrati da pravda ne vozi motor. Na kraju krajeva, to je suludo. Pravda, kao apstraktan nematerijalan koncept, ne može da vozi nešto što se nalazi pod haubom auta. Međutim, kad recimo vozite auto i u njemu se nalaze neki ljudi, vi možete da kažete da vi vozite te ljude, npr. na posao ili nešto slično. Da li to znači da o istom trošku vozite i motor koji se takođe nalazi u autu? Razmislite o tome...

Kad smo već kod ovog pojma sporosti... Pravda je, kaže, spora. Svi znamo za poznati motor spora u horor fantastici. Ne mali broj puta raznorazne spore iz svemira prave probleme čovječanstvu, najupečatljivije npr. u Ratu svjetova, Spilbergovom filmu na osnovu kojeg je Orson Vels napisao poznati roman. Time hoće da se kaže da pravda pravi probleme čovječanstvu.

Međutim, tematika ove priče nisu spore iz svemira već besmislenost izraza "pravda je spora, ali dostižna". Zar nije očigledno da će nešto što je sporo biti i dostižno? Čemu onda taj rastavni veznik? U čemu je stvar ovde?

Ako detaljnije analiziramo ovaj izraz, vidjećemo da greška potiče od toga što u dijelu ispred zareza pravda vrši radnju (presumably radnju nekakvog kretanja), a u drugom je trpi (naime, trpi dostizanje). Kad se kaže "pravda je spora", podrazumijeva se da pravda sporo dolazi, u smislu da se sporo kreće prema nama, a dodatak ", ali dostižna" znači da je moguće da mi dostignemo pravdu.

Moje lično mišljenje je da treba eliminisati ovaj drugi dio rečenice. Dakle, podrazumijevaćemo da je dužnost pravde da ona dođe i u tom smislu "pravda je spora" je legitiman izraz, u smislu da treba da prođe dosta vremena da se ona zadovolji (pri čemu ovde nemamo na umu nikakva perverzna značenja ove riječi!). A to je i konzistentno sa činjenicom da je ona istovremeno i slijepa. Drugi dio bi mogao da se promijeni u ", ali eventually dostiže" ili ", ali na kraju stigne" ili tako nešto. Međutim, ako pogledamo novokomponovani izraz u cijelosti - "pravda je spora, ali na kraju stigne", vidimo da se gubi ona simpatična ritmičnost prvobitnog izraza.

Zbog toga je neophodno da se izraz promijeni na sljedeći način: "Pravda je spora, ali vampir."

Čudovišni rječnik

Nedavno sam završio čitanje knjige Danse Macabre Stivena Kinga i tom prilikom sam obilato koristio rječnik. Naime, postojale su neke engleske riječi koje nisam znao i morao sam da pogledam u rječnik da bih saznao njihovo značenje.

Prilikom korišćenja rječnika (ne samo kod čitanja ove knjige, već i nekih drugih) primijetio sam kako je ta knjiga upadljivo iritantno podesna za korišćenje. Riječi su poredane abecednim redom (to je inače inspirisano takozvanom strukturom indeksa u kompjuterskim sistemima), što omogućava da vrlo lako pronađete riječ koja vam treba, već nakon nekoliko prelistanih strana, zato što odmah znate gdje se ona nalazi. Neki rječnici idu dotle da sadrže oba smjera, tako da npr. ako znate neku riječ na srpskom, a ne znate njen prevod na engleski, konsultujete srpsko-engleski dio rječnika i nađete odgovarajući termin koji vam odgovara.

Zar ne bi bilo bolje umjesto toga rječnike organizovati npr. na sljedeći način: Da se riječi potpuno nasumice razbacaju? Nikakav abecedni red, ništa živo, bez ikakvog sistema. Ne mislim da se recimo samo ispremještaju grupe po slovima (tipa da prvo idu riječi koje počinju sa D, pa onda sa Z, pa sa A i tako dalje) već da se bukvalno sve riječi izmiješaju. E pa da vas vidim onda kako biste našli ono što vam treba!

Naravno, ovakva konstrukcija rječnika znatno bi otežala traženje potrebne riječi, ali ne i onemogućila. Zapravo, princip zaobilaženja ograničenja ovakvog rječnika je jednostavan - čitate riječ po riječ od početka. To je sistem koji garantovano dovodi do rezultata - ako riječ postoji, naći ćete je, ako ne postoji (u rječniku), stići ćete do kraja. Istina, potrošićete malo više vremena, ali rješenje je tu.

Pitanje je, kako bi ovo moglo malo ozbiljnije da se zakomplikuje? Jedno od mogućih rješenja jeste npr. da se opisi (tj. prevod) pojedinih riječi, pa i same riječi, napišu naopako. Istina je da taj sistem može da se zaobiđe potpuno istom metodom (čitanje jedne po jedne riječi), ali bi ove riječi koje su napisane naopako znatno otežavale posao i produžile vrijeme traženja tražene riječi. To bi bilo kao da treba da trčite po nekoj livadi, ali je po njoj neko razbacao prepreke o koje se stalno spotičete. Takođe, treba imati na umu da nije neophodno potpuno onemogućiti nekom da pronađe neku riječ - dovoljno je da se rječnik organizuje tako da traženje riječi u prosjeku traje duže od prosječnog ljudskog vijeka.

Međutim, ovo ipak nije dovoljno. Jer iako je u prosjeku riječ nemoguće pronaći, ne znači da je to nemoguće i u pojedinačnom slučaju. Teoretski, može da se desi da nasumice otvorite rječnik i potrefite baš riječ koja vam treba.

Ovo sve je posljedica jedne loše organizacije koja se danas nažalost podrazumijeva, a to je da je svaka riječ posebna i jasno odvojena od ostalih. Svaki sistem tog tipa, ma koliko bio komplikovan za korištenje, ne onemogućuje sasvim uspješnu pretragu.

Logična reakcija bi bila da se sva slova izmiješaju, a da se naravno ne da nikakav ključ za dešifrovanje. Kao dodatak, neke znakove možemo da zamijenimo arapskim ili kineskim slovima. Na taj način riječ može da se nađe samo ako tačno znate šta tražite. Npr. treba vam riječ "vampire". Recimo da vi znate da to znači "vampir" - onda jednostavno otvorite rječnik, nađete na bilo kom mjestu slovo V, pročitate ga, zatim pređete na slovo A, itd., dok ne dođete do E, a nakon toga počinjete sa čitanjem prevoda riječi, dakle opet tražite neko slovo V, pa A itd. i na kraju završavate sa R.

Neko će se ovde pobuniti i upitati zašto biste uopšte prolazili kroz ovu suludu budalaštinu ako unaprijed znate značenje riječi. Na ovakve nebuloze ne bih da odgovaram.

Iako i ovakav rječnik efektivno u potpunosti ubija bilo kakvu mogućnost da iz njega saznate bilo šta, moguće su razne korisne modifikacije. Npr. moguće je stranice natopiti nekim superopakim otrovom. On bi naravno bio potpuno nevidljiv, ali kad biste prstima dodirnuli papir, oni bi bili otrovani. Nakon toga dovoljno je da na bilo koji način taj otrov dođe do usta i onda biste umrli u najstrašnijim mukama. Mana ovog pristupa je što odmah nakon korišćenja rječnika možete da operete ruke i stvar riješena. Zato sa rječnikom treba da se prodaje i specijalna vrsta ventilatora koja se montira neposredno pored knjige koju čitate. Taj ventilator bi emitovao isušeni vazduh na vaše ruke, one bi se usljed toga osušile i morali biste da liznete prst da biste okrenuli sljedeću stranicu u knjizi. Međutim, sjetićete se da se na vašim prstima nalazi otrov sa stranica rječnika, tako da to dovodi do smrti u užasnim mukama (ko je čitao roman Aleksandra Dime Kraljica Margo, zna o čemu se radi).

Međutim, problem je što bi prodavanje ventilatora uz rječnik znatno podiglo cijenu istog i onda ga niko ne bi kupovao. A i svakako, čak i da je besplatan, šta će nekom ventilator uz rječnik? Zato je najbolje dati instrukcije radnicima u knjižarama da momentalno sačmarom raznesu svakog ko bude tražio bilo kakav rječnik. That'll teach them!

Kako pojesti samog sebe

Prije izvjesnog vremena čuo sam za lika zvanog Ljubenica koji treba sam sebe da pojede. To me je ponukalo na razmišljanje o temi o kojoj sam već prije mislio, ali mi tom prilikom ništa pametno nije palo na pamet. Nažalost, nije ni sad, ali ću ipak svoja razmišljanja da podijelim sa vama, ne zato što smatram da su pretjerano genijalna, već da bih apdejtovao blog.

Ta tema je, dakle, kako pojesti samog sebe. Da li je to uopšte moguće? Ako nije, postoji li neki supremum koji može da se dostigne? Na kraju krajeva - šta uopšte znači 'pojesti samog sebe'? Ja naravno nemam odgovore na ta pitanja, ali svrha ovog rada je isključivo da se tema otvori i da se isprovocira intelektualna elita da o njoj razmisli. Ako svi budemo radili zajedno i usklađeno, uz međusobno uvažavanje, neuspjeh ne može da izostane.

Dakle... još je Hari Seldon tokom svojih istraživanja za psihoistoriju uvidio razliku između mogućnosti i izvodljivosti. Pod mogućnošću podrazumijevamo da je nešto moguće, a pod izvodljivošću - da je nešto izvodljivo. On je naveo primjer sa rukovanjem sa svim ljudima na svijetu, što je moguće ali ne i izvodljivo. Međutim, taj Hari Seldon svakako treba da se pojavi tek u dalekoj budućnosti, a osim toga ionako je izmišljen lik (tj. ne postoji), pa ga više nećemo uzimati u razmatranje.

Prvo, šta podrazumijevamo pod pojmom 'pojesti samog sebe'? Očigledno je da ne možete pojesti npr. unutrašnjost svojih usta, jer je to dio aparata koji koristite za jedenje. Znači, nemoguće je da se pojedete kompletno, tako da ćemo probati da vidimo koji je maksimum uništenja koji može da se postigne. Dalje, pitanje je takođe šta podrazumijevamo pod pojmom 'pojesti'? Da li to znači sažvakati hranu, progutati je, svariti i tome slično ili samo da se protjera kroz npr. ždrijelo? Ako je ovo prvo slučaj, onda možemo da pojedemo samo neke banalne dijelove tijela kao što su ruke i noge, jer nam je neophodan mehanizam za varenje. U drugom slučaju možemo da pojedemo i svoje unutrašnje organe - naravno, mi bismo ih sažvakali i progutali, oni bi prošli kroz ždrijelo i onda ispali napolje, ali i to možemo da podrazumijevamo pod jedenjem.

U obje varijante, a naročito u ovoj drugoj postavlja se pitanje mogućnosti, tj. izvodljivosti, a s tim je tijesno povezano i pitanje koje sve instrumente imamo na raspolaganju. Ako nemamo neki oštar nož, onda ne možemo mnogo toga da uradimo. Naravno, mi možemo da glođemo svoje ruke i noge do određene granice, ali kao što znamo da čovjek ne može da poljubi svoj lakat, isto tako ne može ni da ga pojede. Osim ako ga prije toga ne odsiječe, naravno. Pretpostavićemo dakle da imamo na raspolaganju sve što nam treba od escajga, viljušku, nož i ostalo.

Očigledna razlika između mogućnosti i izvodljivosti stupa na scenu već i ako se ograničimo samo na ruke i noge. Teoretski, mi bez problema možemo da odsiječemo sebi dvije noge i jednu ruku i da ih pojedemo. Šta ćemo sa preostalom rukom? Pa, nju je takođe teoretski moguće odsjeći ako recimo uzmemo nož u usta i onda njima rukujemo. Tj. zubujemo ili kako li se to već kaže kad koristite nešto što držite u zubima. Ali to nije moguće, pobunićete se vi. E pa jeste moguće, ali nije izvodljivo. Prvo, što se tiče ovog zubovanja nožem, očigledno je da mi nemamo dovoljno snage da odsiječemo ruku držeći nož na tako nezgodan način. Drugo, činjenica je da, iako mi možemo (u teoriji) da odsiječemo dvije noge i jednu ruku, fakat je da bismo se onesvijestili od bolova i iskrvarili već kod prve odsječene noge. Zbog toga ćemo smatrati da imamo čovjeka koji će pravovremeno da nam spaljuje rane i daje injekcije morfijuma.

Nakon što smo sredili ruke i noge, ostaje da se pozabavimo kritičnim dijelovima tijela, a to su unutrašnji organi. Znamo da možemo da pojedemo jedan bubreg, jer on nije neophodan za život. Međutim, ništa nas ne sprječava da pojedemo i drugi bubreg, jer ćemo nakon ove operacije svakako da odapnemo. Zbog toga bez većih problema, naravno uz asistenciju nekog stručnog hirurga možemo da smažemo sve unutrašnje organe osim srca. Zanemarujemo činjenicu da je npr. jedna butkica sasvim dovoljna da se zasitimo i da bi nam od toliko hrane vjerovatno bilo muka. E, al šta ćemo sa srcem? Jedno od mogućih rješenja je sljedeće: Kad nam ostane samo glava, priključimo je na neke aparate i povežemo na neko srce koje će nastaviti da pumpa krv tamo gdje treba. Istina, ovo je dosta teško izvodljivo sa trenutnom tehnologijom, ali ko je uopšte i rekao da je jedenje samog sebe šetnja po parku? Ja sigurno nisam.

Uglavnom, neophodno nam je da imamo funkcionalan mozak jer on rukuje (tj. mozguje) operacijom jedenja. Uočavamo veliku ironiju - jedući ruke i noge umiremo od bolova, ali to je potpuno bezopasno. A mozak, čije jedenje uopšte ne boli, ne možemo da pojedemo jer nam treba za - jedenje. Užas.

Dakle, u suštini, mislim da mi možemo da pojedemo sve osim mozga, ždrijela i unutrašnjosti usta. Nos možemo da odsiječemo, oči da izvadimo, itd. Od lobanje bi se napravila prezla i onda bismo to iskoristili za knedle. Čak možemo i da progutamo sopstvene zube, mada je to prilično bolno, pa bismo morali da ih istucamo nekim čekićem.

Ali kako, ako smo prije toga pojeli obje ruke? Ovo svakako postaje već neumjereno degutantno i odustajem od pisanja. Ako ste izdržali dovde, onda ste jedan jedna bezosjećajna spodoba neosjetljiva na ljudsko stradanje i stidim se što vas poznajem.

Divlje meso

Danas sam prvi put poslije višegodišnje apstinencije bio u pozorištu, pa reko da podijelim s vama svoja iskustva u vezi sa predstavom. Znam, to vas zanima ko lanjski snijeg, ali mene jednako zanima to što vas ne zanima, a pošto ovaj post ipak pišem ja a ne vi, znači da možete da skočite u jezero.

Razlog zbog kog sam se uopšte našao u pozorištu jeste što je Branka dobila dvije karte u školi, a nije red da se bace. Inače mi je odlazak bilo gdje bio potreban kao udarac toljagom po glavi jer sam crko na poslu - ispit na Mašinstvu, pa sastanak šefova katedri (sic!), pa ispit na Šumarstvu i tako dalje, užas živi. Inače, nevezano za sve to, jedan student sa Šumarstva me je pohvalio da sam "pravi čovjek", jer me je pitao koju muziku slušam, a ja sam odgovorio da je tu uglavnom u pitanju stari rok.

Eh, uglavnom, da se vratimo mi toj predstavi. U pitanju je Divlje meso izvjesnog Makedonca kome sam zaboravio ime. Prvo što nam je upalo u oči jeste Petar Kralj u kolicima, a odmah zatim i Aleksandar Stojković, ne u kolicima. "Oh, ne!" pomislio sam "Zar ništa ne može da prođe bez ove budale?" i momentalno sam mu poželio da umre. To se istina i desilo, ali tek na kraju predstave. However, mora se priznati da u međuvremenu uopšte nije bio iritantan - mislim da se pronašao u ovakvom tipu uloge.

Tekst je prilično truo, kao i većina pozorišnih tekstova. U suštini, radnja se dešava u nekoj selendri u blizini Skoplja pred početak drugog svjetskog rata. Pratimo familiju Andrejević, koja se sastoji od Petra Kralja, ex zidara, sada full-time invalida i glave porodice, njegove žene koja je tu da neprestano izgleda zbunjeno i svečano (da, moguća je kombinacija to dvoje, that's theatre for you) i trojice sinova. Najstariji je konobar, teška pijandura (glumi ga Stojković), ne zna se tačno iz kojeg razloga, možda zato što mu je žena imala već nekoliko spontanih pobačaja, presumably zato što sve sama radi po kući. Srednji sin je ambiciozni mekušac koji radi u nekakvoj ispostavi neke švapske firme i mašta o veličanstvenoj karijeri i sličnim glupostima, dok je najmlađi sin vatreni revolucionar, kao i svi mladi ljudi. Tu su i dvojica muzikanata koji duvaju u svoj bubanj i lupaju po fruli kad naiđe trenutak za neku naročito emotivnu scenu i one sjede na kauču u pozadini, ali nisu dio teksta.

To vam je prvi sprat. Na drugom je kancelarija pomenutog srednjeg brata, a ujedno i kuća njegovog šefa, Jevrejina Hercoga, a tom kućom dominira njegova mlada i zavodljiva kćerka, koja je takođe Jevrejka. Na početku saznajemo da lider te firme, neki Švabo po prezimenu Klaus, treba da dođe u posjetu i svi su napeti zbog toga. A taj Klaus je, gle čuda, baš ko i Petar Kralj jedan običan invalid.

E sad, ko što rekoh, tekst je uglavnom monoton, ono tipa revolucija-buržuji-težak život-kuku nama-Švabe-stoka-ovo-ono, ništa što već nismo vidjeli i čuli prije, ali ima nekoliko duhovitih replika, koje sam zaboravio. Ono što me je vrlo iznenadilo jeste potpuno bizarna režija ove predstave. Dakle, pošto se scene prilično brzo smjenjuju, nema padanja zavjese, već se sve dešava naizmjenično na gornjoj i donjoj platformi. Kad se završi priča dole, tu se ugasi svjetlo, a upali se gore i tamo se priča nastavlja.

Dvije su urnebesno bizarne stvari vezane za ovo: Prvo, niko ne napušta scenu (osim likova koji eksplicitno izlaze iz prostorije, ali to se rijetko dešava). Kad se završi donji dio (scena u kući Andrejevića), donji glumci, dakle Petar Kralj i kompanija, ostaju na svojim mjestima mirni ko bubice, a ovi gore preuzimaju. A dok su aktivni ovi dole, ovi gore kuliraju. I pri tome je svašta nešto izmiješano, npr. na donjoj sceni je i kuća Andrejevića i zatvor i ko zna šta još i sve je to nekako simultano, da se čovjeku zavrti u glavi. Nikad ne znaš ko je tu a ko nije. A gore, npr. Hercog i njegova kćerka sjede jedno pored drugog za nekim klavirom, a jasno se naznači da Hercoga u toj sceni nema. Ludilo živo. I tako eto imate recimo predstavu koja traje dva sata i Petar Kralj je non-stop na sceni, a od toga bar sat i po ili bulji u novine ili gleda u daljinu. I zato su sirotog čovjeka cimali iz Beograda?

Međutim, još bolje je to što se srednji sin, onaj što radi u kompaniji, pojavljuje u svakoj sceni, kako u onim dole, tako i u onima gore, te non stop mora da se pentra i silazi s jedne platforme na drugu. Silazak još i nekako, ali kod pentranja je koristio stolicu i sve je to izgledalo tako zinćeli da smo svi u publici željno iščekivali kad će da se polomi odatle i tresne leđima pravo na ogromni astal. Avaj, mora se priznati da su pentranje dobro uvježbali, te se to nije desilo. Još veća strahota je bila kad je onaj siroti Švabo invalid odlučio da posjeti naše heroje u njihovom domu, te su morali da ga spuste s gornje na donju platformu, dakle prvo kolica, pa onda njega i on se ladno tokom tog spuštanja konstantno pravio invalid, dakle opšte ludilo. I onda se lijepo sa svojim kolicima nasadio tačno na sto i tamo je bio tokom cijelog boravka. Izem ti njemačko vaspitanje i kurtulu, ovaj kurtulu!

Za kraj moram da spomenem i dvije scene neprikladne za mlađu publiku, a koje su inače potpuno nepotrebne i ničim ne doprinose priči. Naime, u jednom trenutku Švabo invalid govori srednjem bratu Andrejeviću (kako li se ono bješe zvao... zaboravio sam) kako je on čovjek za velika djela i sl., a to je pred kraj predstave, i onda ladno počne da ga miluje po ruci i zatim mu otkopča pantalone, a onda, da ne povjeruje čovjek rođenim očima, skine mu lijepo i gaće i odmakne se da dobro odmjeri kako stvari stoje (!). Dobra je okolnost što taj lik ima dosta dugu košulju i što nam je bio okrenut leđima, te je male nudity minimiziran, ali opet, kojem li je klipanu palo na pamet da moonovanje publike može nekom da se svidi? I ja onda treba na kraju predstave da aplaudiram? Ti ćeš meni da pokazuješ dupe, a ja ću tebi da aplaudiram? E pa NEĆE MOĆI.

Druga scena neprikladna za mlađu publiku, a koja hronološki ide prije ove prve koju sam naveo, jeste kad Hercogova jevrejska kćerka, koju inače glumi Sneška iz Šarenog bukvara, odluči da kao malo zavodi onog ubikvitoznog srednjeg brata Andrejevića za koga sam zaboravio kako se zove te ladno raskopča pred njim haljinu i ostane potpuno golih grudi na uvid publici (!). I onda, to add insult to injury, priđe mu, uzme njegovu ruku i stavi je na svoju dojku i usput mu spomene kako masturbira pet puta dnevno, a to samo zato što ima nekih drugih obaveza koje je sprječavaju da to radi non-stop (!). Znam da ima raznoraznih perverznjaka koji sa oduševljenjem proprate svaku žensku golotinju, ali ja moram priznati da sam bio zgrožen ovom jeftinom eksploatacijom ženskog tijela i podilaženjem najprimitivnijim nagonima (muškog dijela) publike. Zapanjeno sam pomislio "Sram te bilo, Sneška! Šta će reći KRCKO????? Šta će reći sve one generacije Banjalučana koje su odrastale uz Šareni bukvar?????" Pa zamislite kako bi izgledalo kad bi neki dječiji idol, npr. Slavko Štimac iz Nedeljnog zabavnika, počeo okolo da se vata sa ženama or something? Sramota.

On a completely different note, moram da spomenem da su stolice u pozorištu vrlo udobne.

Žeđ

Da pojmovi gladi i žeđi nisu ravnopravno tretirani u našem jeziku jasno je kao dan. Nećemo se sad upuštati u analizu uzroka takve neobične pojave, samo ćemo istu da ilustrujemo na dva primjera i onda ćemo pokušati da ponudimo rješenje te nesumnjivo neugodne situacije.

Prvo naravno treba da definišemo pojmove o kojima govorimo, ili bar da ih približno opišemo. Pojam gladi obično se odnosi na potrebu za hranom, mada ima i neka sekundarna značenja koja sada nećemo analizirati. Žeđ, s druge strane, jeste potreba za vodom ili u opštem slučaju za nekim osvježavajućim pićem druge vrste (vrlo je bitno ovde razgraničiti pitke tečnosti, kao što su npr. voda, sok od jabuke, čokoladno mlijeko i sl., od otrova tipa žive, benzina, koka-kole itd.).

U čemu se, dakle, sastoji ta neravnopravnost žeđi i gladi? U osnovi, ona se sastoji u postojanju određenih pojmova vezanih za glad koji nemaju svoje dualne pojmove vezane za žeđ. Na primjer, ako ste gladni, reći ćete "Gladan sam" ili eventualno "Gladna sam" ako ste žensko. Ako ste baš ekstremno gladni, toliko da možete da pojedete vola, u našem jeziku se obično koristi fraza "Gladan sam kao vuk". Ali šta je sa žeđi? Ako ste veoma žedni, reći ćete "Žedan sam kao..." Šta konkretno?

Drugi primjer je vezan za podmirivanje potrebe. Kada se najedete, onda više nećete reći "Gladan sam" nego "Sit sam", osim ako niste bezočni lažov. Dakle, suprotno od "gladan" je "sit". A šta je suprotno od "žedan"? E to ne postoji.

Ja inače nisam neki poliglota, znam samo nešto malo engleskog i u tom jeziku definitivno ne postoji odgovarajući pojam za "sit". Takođe sam siguran da nemaju ni neku frazu koja bi odgovarala našem "gladan sam kao vuk". Imaju, istina, izraze tipa "I'm starving" i slično, koji podrazumijevaju nešto jaču glad od obične, ali dozvolićete da to ipak nije to, jer se nikakva životinja ne pominje u tim izrazima, vuk or otherwise. U svakom slučaju, dakle, htjedoh da kažem da je šteta da se ova prednost našeg jezika nad engleskim u vezi sa gladovanjem ne proširi i na... eto vidite, potpuno neplanirano dobili smo još jedan primjer. Glad - gladovanje, žeđ - ? Možda žeđovanje? Da, to nije loše rješenje. Prema tome: Šteta je da se prednost koju naš jezik ima nad engleskim u vezi sa gladovanjem ne proširi i na žeđovanje.

Postoji mnoštvo načina da se tako nešto uradi. Za pandan frazi "gladan kao vuk" mogla bi da se koristi bilo koja životinja. Poželjno je da to bude neka respektabilna divlja životinja - ako kažete npr. "žedan sam kao kokoška", rizikujete ne samo da ispadnete imbecil u društvu, već i da domaćini odbiju da vam donesu vode. Ja predlažem da se uvede termin "žedan kao nosorog" i od ovog trenutka počinjem da ga koristim u praksi.

Što se tiče sitosti, tj. podmirivanja potrebe - ako je "sit" suprotno od "gladan", onda bi suprotno od "žedan" moglo da bude recimo "džedaj" ili neki drugi pojam iz Star Wars lorea. Dok se ne pojavi bolja ideja, smatraćemo da se kaže "džedaj".

Evo jednog dijaloga koji ilustruje promjene koje smo uveli:

Mirko: "Zdravo, Dženane."

Dženan: "Zdravo, Mirko."

Mirko: "Kako si?"

Dženan: "Evo, dobro sam, ali sam gladan kao vuk. Zapravo, gladujem već satima. A ti?"

Mirko: "Jao, ja žeđujem od jutros. Nisam ni kap vode popio od osam sati. Žedan sam kao nosorog."

Dženan: "Super, hajdemo onda zajedno do obližnjeg stola sa hranom i pićem, gdje ja mogu nešto da pojedem, a ti možeš nešto da pojedeš."

Mirko: "Odlična ideja, Dženane! Na taj način obojica možemo da podmirimo svoje potrebe."

(nešto kasnije)

Mirko: "Dženane, kako se sad osjećaš?"

Dženan: "Odlično. Najeo sam se i sad sam potpuno sit."

Mirko: "A ja sam popio pun bokal vode i potpuno sam džedaj."

Dženan: "Dakle, obojica smo zadovoljili svoje potrebe."

Mirko: "I to je kraj našeg razgovora."

Monster Chess!

Održava se nekakav šahovski meč između Mašinskog i Ekonomskog fakulteta i iz nekog razloga organizatori su mi ponudili da budem član ekipe. Igra se na šest tabli, dva profesora/asistenta i 4 studenta. Iz nekog razloga, naš student koji je jedan od organizatora tog meča načuo je da ja dobro igram šah. Naravno, ništa nije dalje od istine - ja šah nisam igrao bar 15 godina, a i tad nisam bio baš Bobi Fišer. Pretpostavljam da su me pobrkali s mojim ocem.

Nevertheless, kako su bili u stisci sa vremenom (naravno, odabrali su bukvalno posljednji dan za sastavljanje ekipe) i nisu imali nikog drugog da izaberu, oduševljeno sam pristao. Na kraju krajeva, uvijek sam veseo kad mogu dostojno da degradiram svoj fakultet u javnosti. Malo sam bio zabrinut oko toga da me tamo ne rasturi neki student, ali srećom propozicije nalažu da studenti igraju protiv studenata, a nastavni kadar protiv nastavnog kadra, tako da sam s te strane siguran. E sad, ono što je još zanimljivo jeste da će ovaj revolucionarni meč biti direktno prenošen preko Interneta. Još jedna prilika da ispadnem budala u javnosti, kao onda kad mi je prije dvije godine na Kratkofilu Ghoul navukao novinare na vrat, pa su me ispitivali o nekom dosadnom dokumentarcu, na što sam onda davao neke rasističke izjave i onda se ispostavilo da su na mom fakultetu svi gledali taj intervju, od studenata do domara. In any case, bićete blagovremeno obaviješteni o daljem razvoju događaja u vezi s ovim događajem. Meč je čini mi se desetog januara.

No, sve je to vrlo malo bitno. Poenta je sljedeća: Vraćajući se kući, razmišljao sam o tome koje otvaranje da primijenim ako budem bijeli i naravno na pamet su mi padale isključivo otvorene igre sa žrtvom, npr. Evansov gambit ili tako nešto. Šta ću, uvijek sam volio dinamične partije. Međutim, takva otvaranja danas niko ne koristi. Igraju se skoro isključivo zatvorene igre (od otvorenih jedino Španska partija, mada ne znam ni za nju koliko je aktuelna danas) i sve je to prilično detaljno izanalizirano. Šah, kao što kažu, jeste bogat ali nije neiscrpan. Još je legendarni Hoze Raul Kapablanka svojevremeno predlagao da se zamijene mjesta lovcu i skakaču ne bi li se dobilo na raznovrsnosti.

I tako, pala mi je na pamet ideja kako bi šah mogao da se modernizuje i osavremeni. Naime, da se sve figure promijene!

Pođimo od glavne figure, kralja. Kralj bi mogao da bude npr. grof Drakula, ključna ličnost od koje kreće sve. Kraljica je, logično, njegova bride throughout eternity, Mina Sjuard. Pješaci bi mogli da budu neki neimenovani vampiri. Top (ili kula, kako se još zove) može da bude recimo dvorac Bran ili eventualno neki zvanično ukleti dvorac u Velikoj Britaniji. Skakač bi doživio najveću promjenu, ne bi više bio konj nego vukodlak, a lovac bi bio, logično, najpoznatiji lovac na vampire, Van Helsing.

Naravno, nije trebalo dugo čekati reakciju žestokih kritičara ove ideje. Odmah poslije objavljivanja ovog posta, javio se Zubo Slijepčević i sa očiglednim cinizmom utvrdio kako su figurama možda data nova imena i oblici, ali kretanje im je ostalo potpuno isto, tako da ovaj "novi" šah nije ništa drugo nego našminkana varijanta starog i da ne otklanja nijedan problem zbog kojeg je uveden. Slijepčević je žestoko protestovao i protiv, po njegovom mišljenju, potpuno sulude ideje da se tablom šetaju četiri Van Helsinga i dva grofa Drakule.

Još žešća reakcija je stigla iz Društva za zaštitu crnaca iz Banjaluke. Njima je zasmetala besmislica da u jednoj grupi figura imate očigledno suprotstavljene frakcije kao što su vampiri i vukodlaci, ili, još gore, Van Helsing i gomila vampira. Međutim, svi oni zajedno lijepo sarađuju u borbi protiv suparničke ekipe. Dakle, nije bitno kakva je priroda neke figure (vampir, vukodlak ili nešto četvrto), ona će drugu figuru napasti isključivo zavisno od toga da li je iste ili suprotne boje kože (crne ili bijele), što oni smatraju najcrnjim rasizmom, još gorim i prepredenijim od onog u originalnom šahu. Začetniku ove ideje su čak poručili da ne vide razlog zašto on i dalje pokušava da se skriva iza maske civilizovanog čovjeka, te da bi mnogo poštenije bilo da i u javnosti nosi bijelu kapuljaču i maše zastavom Konfederacije.

Ono što ovi i drugi kritičari nisu uzeli u obzir je da ću sad momentalno da završim s pisanjem ovog posta.

Plaćanje računa i ostale besmislice

Krenem ja danas u Poštu i usput mi padne na pamet jedna suluda nelogičnost u našem jeziku. Riječ je o plaćanju računa. Or is it? Tj, da li je pravilno reći "platio sam račun za Internet" ili "platio sam Internet". Naravno, nije ispravno nijedno od to dvoje. Ovo drugo je očigledno - ne možete "platiti" Internet, jer je Internet mreža rasprostrta na milionima kompjutera širom svijeta. Kad kažete "platio sam Internet", to je zapravo jedna vrlo nespretna skraćenica (baš kao ono "čitam Ćopića" umjesto "čitam Ćopićeve knjige").

Skraćenica konkretno za šta? To ćemo da vidimo odmah i o istom trošku da demaskiramo ovu besmislicu sa plaćanjem računa. Dakle, vi kad kažete "platio sam Internet" (što je inače nepravilo, ali može da prođe kao skraćenica) ili "platio sam račun za Internet" (što je u potpunosti nepravilno u svakom pogledu) zapravo mislite sljedeće: "Platio sam pristup Internetu u tom-i-tom periodu", pri čemu ovo "tom-i-tom" treba zamijeniti odgovarajućim periodom. Slično važi i ako ste žensko, mutatis mutandis.

A zašto je "platiti račun" nepravilno? Pa očigledno, niko normalan nije lud da plaća račun! Vi zapravo preko računa, koji je jedan obični papir, plaćate neku konkretnu uslugu. Na kraju krajeva, o kakvom mi to plaćanju "računa" uopšte možemo da govorimo kad vam ti računi stižu potpuno besplatno? Ako vi, recimo, ne platite (pristup) Internet(u u tom-i-tom trajanju), vama će odgovarajuća kompanija da isključi pristup Internetu. Ako ne platite struju, isključiće vam struju i sl.

Šta bi recimo bilo ako bi "platiti račun" bio ispravan izraz? Primjera radi, ne platite račun za struju i strujna kompanija vam šalje ekipu da vam oduzmu taj račun. I vi njima lijepo date onaj papir i stvar riješena. A oni se podlo nasmiju i kažu "Samo nastavi da ne plaćaš, ima sve papire po kući da ti pokupimo!"

Situacija je nešto jasnija kod direktne kupovine. Npr. u supermarketu vi očigledno direktno plaćate robu, a onda račun dobijete kao neku potvrdu da ste sve to uredno platili. Ili recimo ako hodate livadom jednog lijepog sunčanog dana i naiđete na seljaka sa vrećom predivnih upravo ubranih jabuka i poželite da kupite jednu, šta ćete uraditi? Naravno, daćete čovjeku petsto milijardi eura (ili koliko već košta jedna jabuka) i reći ćete da ste kupili jabuku. Debilno bi bilo da se tu sad pojavljuju nekakvi računi, fiskalni or otherwise.

Kad već spomenuh Branka Ćopića, red bi bio da se osvrnemo i na onu čuvenu jezičku nedoumicu koja se javlja kad u rečenici ima previše genitiva ili u istom trenutku više osoba svojata jedan predmet. Primjera radi, Branko Ćopić je napisao Vreme smrti i mi kažemo da je to knjiga Branka Ćopića. Ali ako ja posjedujem primjerak te knjige, to je moja knjiga. Međutim, uopšte nisam htio da pričam o tome nego o nešto sasvim drugom. Npr. kad hoćete da kažete "Moja omiljena knjiga Branka Ćopića je Besnilo". No, kako ovde ne postoji nikakav problem, ovu stvar nećemo dalje razmatrati. Ostajte pozdravljeni i neka vam klavir padne na glavu.