Ne klepeći nanulama, oćeš srčka da me strefi???

Svi mi koji smo odrasli u ovoj nesrećnoj državi znamo za pjesmu Ne klepeći nanulama, u kojoj se govori o... pa, vidjećemo kasnije o čemu se tačno govori. Pjesmu je otpjevao Nedžad Salković, a napisali neki likovi kojima ne znam imena.

Uglavnom, evo kako IDE tekst te pjesme:

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Na prvi pogled značenje ove pjesme je jasno - tuga za pokojnom majkom. However, ima tu još mnogo elemenata koje vrijedi analizirati. Krenućemo, logično, od samog početka, tj. od prve strofe.

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Kao što vidimo, prva strofa je iskorištena za uspostavljanje postavke, misterije i situacije. Neimenovani narator koristi poznati pjesnički zapovjednički ton da drugoj neimenovanoj osobi saošti da ne silazi sa čardaka i, generalno, da ne postavlja suvišna pitanja. Zapravo ovo uopšte nije zapovjednički ton, mada tako izgleda u tekstu, već molba, što se najbolje vidi, tj. čuje, ako poslušate kako je ta strofa otpjevana. Pored misterioznosti protagonista te prve strofe, misteriozan je i razlog zbog čega je narator tužan. Dio misterije razrješava druga strofa:

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Riječi "stajao sam kraj mezara" govore nam da je pjesnik, tj. narator, stajao kraj mezara (a to je grob). Taj stih nam govori da je neko njemu blizak umro. Mi ne stignemo ni da kontempliramo nad ovim saznanjem, a već nam se u sljedećem stihu nudi objašnjenje - u pitanju je majka. To je ujedno i rješenje msiteriozne situacije iz prve strofe, ali đavo me odnio ako ova strofa ne uvodi isto onoliko misterija koliko i razrješava. Evo npr. - šta je sve to s tim "darom od srca"? Ako pretpostavimo da je to neka od onih uobičajenih stvari koje nosite nekom na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, postavlja se opravdano pitanje zašto autor taj dar nije i uručio. Da li ga je nešto spriječilo u tome? Možda je nešto lurkovalo iz sjenki i prepalo ga? I zašto je zvao majku ako je već konstatovao da je umrla?

Neki kritičari smatraju da ovo nije teško objasniti - pjesnik u trenutku dozivanja majke nije znao da je ona mrtva (to je saznao tek kasnije). To bi objasnilo zašto je nosio dar od srca, ali ga nije dao. U tom slučaju, taj dar od srca ne bi bio ono što se nosi na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, već prije nešto što se u prigodnim prilikama daje ženskim osobama. Npr. cvijeće. Ili svijeće. Rakija i tome slično...

Ovo gledište međutim ima fatalnu grešku - šta li je pjesnik radio na grobu ako nije znao da mu je majka umrla? Surely na takvim mjestima ne tražite žive ljude.

Prelazimo na sljedeću (i posljednju) strofu:

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Letimičan pregled pogledom (pod uslovom da gledamo treći stih) otkriva nam identitet misteriozne osobe iz prve strofe - to je naratorova cura. Possibly žena. Ili možda, kako ljudi to danas vole da kažu, nevjenčana žena. Ili nerođeni brat. Svašta čovjek čuje u današnje vrijeme. Uglavnom - osoba s kojom je u romantičnoj vezi. Takođe vidimo da pjesnik nije uspio da ubijedi voljenu osobu da ne silazi sa prokletog čardaka, tako da je morao da se pomiri sa blažom varijantom - "ako već moraš da silaziš, nastoj da ne praviš preveliku buku tim svojim papučetinama". Nanule su inače neka vrsta papuča, i to, pretpostavljam, nešto što može da klepeće, jer bi inače naslov pjesme bio poprilično besmislen.

Elem, dakle, pjesnik moli svoju dragu da ne pravi buku svojim silaskom sa čardaka, jer ga to non-stop štreca i navodi na misao da silazi stara majka. Ovo su najkontroverzniji stihovi pjesme, možda čak i među svim sevdalinkama EVER. Oko njihovog značenja i dalje se lome koplja. Najlogičnija pretpostavka bi bila da je majka iz druge strofe sad zombi i da pjesnik mora da strijepi od njene pojave. Ovo nas navodi na misao da se pjesma dešava u postapokaliptičnoj budućnosti sličnoj onoj koju je Džordž Romero prikazao u svojoj trilogiji od šest dijelova koja se bavi zombijima. U Romerovoj aksiomatici onaj ko umre ne ostaje mrtav već postaje zombi i pokušava da se hrani živim ljudima sve dok mu neko ne prosvira mozak.

Istaknuti stručnjak Zubo Slijepčević smatrao je da je ovo tumačenje potpuno besmisleno. Zašto bi dođavola pjesnik visio nasred groblja u invaziji zombija? To bi naprosto bilo samoubistvo.

Spengalo Opajdarić je žestoko kritikovao Slijepčevićevu teoriju i pri tome ukazivao na činjenicu da se pažljivim čitanjem druge strofe otkriva da nije riječ o groblju per se (mezarje), već samo o jednom grobu (mezar). Moguće je da je to neki izolovani grob i da je autor tamo išao da možda nekim poklonom pokuša da spriječi pretvaranje svoje majke u zombija.

Ovo je dovelo do interesantne prepiske između Slijepčevića i Opajdarića, jedne od najčuvenijih u istoriji književne kritike. Ta prepiska se danas izučava na svim univerzitetima na kojima postoje studiji književnosti. Briljantne (iako suprotstavljene) analize dva veličanstvena uma koje se savršeno dopunjuju već su dugi niz godina temelj za posebnu podoblast književne kritike pod nazivom Slijepčević-Opajdarić analiza. Navešćemo samo ukratko u čemu se prepiska sastojala, a kompletan transkript, u trajanju od tri hiljade petsto šezdeset strana, može da se nađe u Gradskoj biblioteci u Firenci, u tristo osamdeset šestom tomu sabranih djela Zube Slijepčevića.

Dakle, nakon što je Slijepčević obznanio svoju kritiku na račun ustaljenog tumačenja pjesme Ne klepeći nanulama, odmah je reagovao Spengalo Opajdarić i poslao mu pismu sljedeće sadržine:

"Ti si glup!"

Zubo Slijepčević je dugo razmišljao o ovom pismu i u želji da odgovori Opajdariću kako i dolikuje ispisao mnogo stranica teksta sa raznoraznim verzijama odgovora. Njegova vjerna kućna pomoćnica Selma Bajrami uspjela je da sačuva petsto trideset dvije strane koje je Slijepčević zgužvao i bacio u kantu za smeće i te strane danas čine drugi pasus trećeg paragrafa četvrtog poglavlja petog dijela šeste knjige sedmog toma izabranih citata iz prepiske Slijepčević-Opajdarić. Na kraju, nakon dvomjesečnog razmišljanja i konsultovanja poznatih svjetskih filozofa kao što su Kant, Niče, Sokrat, Platon i Hegel, Zubo je smatrao sljedeći odgovor sasvim adekvatnim:

"Mrš!"

Na Opajdarićevu repliku čekalo se dvije godine. Kako je on veći dio svog životnog vijeka proveo dosta usamljeno, o ovom periodu njegovog života se malo zna. Stručnjaci tvrde da je on putovao u Kinu i Indiju da bi se susreo sa tamošnjim mudracima i stekao nova saznanja koja bi mu pomogla da uspješno parira Slijepčeviću. Neki međutim smatraju da on uopšte nije bio u Kini i Indiji, jer se smatrao mnogo pametnijim od tih tamo nadrifilozofa i prevaranata. Šta god da je u pitanju, na Slijepčevićevu adresu je poslije dvije godine stiglo pismo čija je sadržina bila crtež isplaženog jezika. Na to je Slijepčević uzvratio slanjem na Opajdarićevu adresu četvorostruko presavijenog praznog papira, što se u kritičarskim krugovima tumači kao najgora uvreda, ona zbog koje se u normalna vremena išlo na dvoboj.

To je i posljednja poruka za koju se zna. Da li je Opajdarić smatrao Slijepčevića budaletinom nedostojnom dalje rasprave ili je bio toliko uvrijeđen da je odbio dalje da komunicira, tek, ne postoje pouzdane informacije o njegovom eventualnom odgovoru.

Valja napomenuti da su i pored ovoga njih dvojica bili odlični prijatelji i da su dosta vremena provodili zajedno. Smatra se čak da su jedan drugom pomagali u odgovorima na sopstvena pisma.

The Free Design - Love You

Ako ste gledali odlični film Stranger Than Fiction a niste vidjeli odjavnu špicu, propustili ste jednu apsolutno genijalnu pjesmicu na koju vam skrećem pažnju ovom prilikom:

Uz ovo neprevaziđeno slaganje glasova (koje je inače trejdmark ovog nezasluženo slabo poznatog benda), možete da se divite i jednako izvanrednom tekstu:

Give a little time for the child within you,
dont be afraid to be young and free.
Undo the locks and throw away the keys
and take off your shoes and socks, and run you.
La, la, la...

Give a little time for the child within you,
dont be afraid to be young and free.
Undo the locks and throw away the keys
and take off your shoes and socks, and run you.
La, la, la...

Run through the meadow and scare up the milking cows
Run down the beach kicking clouds of sand
Walk a windy weather day, feel your face blow away
Stop and listen: Love you.

Roll like a circus clown, put away your circus frown
Ride on a roller coaster upside down
Waltzing Matilda, Carey loves a kinkatchoo
Joey catch a kangaroo, hug you.

Dandylion, milkweed, silky on a sunny sky
Reach out and hitch a ride and float on by
Balloons down below catching colors of the rainbow
red, blue and yellow-green: I love you.

Bicycles, tricycles, ice cream candy
Lollypops, popsicles, licorice sticks
Solomon Grundy, Raggedy Andy
Tweedledum and Tweedledee, home free.

Cowboys and Indians, puppydogs and sandpails
Beachballs and baseballs and basketballs, too.
I love forget-me-nots, fluffernutters, sugarpops
Ill hug you and kiss you and love you
La, la, la... Love you.

Otvoreno pismo m:telu

Poštovana gospodo iz m:tela,

Obraćam Vam se ovim putem sa najiskrenijom željom da vas sve kolektivno udari grom i da vam se zgrada sruši na glavu. Vi ste najobičnije pacovčine i treba vas povješati, a da u ovoj propaloj državi ima ikakve pravne države (tj. vladavine prava), već biste odavno trunuli po zatvorima.

Vaš sistem dopunjavanja prepaid računa je takav lopovluk da ja nemam riječi. Eto, baš danas sam (u veoma kritičnom trenutku!) otkrio da mi je istekao račun, tako da moram da ga "dopunim", iako na njemu imam preko 15 maraka. Razlog je naravno vaše prokleto imbecilno ograničavanje vremena za konzumaciju dopune. Jasno je meni da vi želite samo tri stvari, a to su 1) pare, 2) pare i 3) još para, ali ovako brutalno pljačkanje poštenih korisnika kao što sam ja zaista je brutalno. Neko ko ne visi petnaest sati dnevno na telefonu već troši umjerenih 3 ili 4 poruke dnevno apsolutno nema šanse da potroši dopunu u predviđenom vremenskom roku, a vi ga onda fino blokirate i tjerate da kupuje novu dopunu, koju takođe neće potrošiti. Osim naravno ako se ne iživljava, pa zove bez potrebe, ali koja je poenta toga?

Vaši raznorazni popusti su potpuno besmisleni. Kakvu korist ja imam od toga što mogu da pišem poruke za 5 pfenniga umjesto za 10, kad opet nakon isteka roka, htio ne htio, moram da kupim novu dopunu? Ako ste face, uvedite neki popust na vrijeme, pa nam dajte recimo dopunu od deset maraka koja traje deset mjeseci ili nešto slično. Ali ne, to vama ne odgovara. Vi morate ljude da natjerate da troše, troše, troše i da i dalje TROŠE i samo TROŠE. Vaša poslovna politika odgovara samo ljudima koji u potpunosti batale fiksne telefone i svu komunikaciju obavljaju preko mobilnih. A nemojte da sad pravim digresiju i počinjem o raznoraznim pretplatama i porezima u fiksnoj telefoniji... Zaključak - vi ste pljačkaši i trebalo bi vas strijeljati. Favorizovanje ljudi koji non-stop pričaju na račun onih koji umjereno troše možda jeste po zakonu, ali je u svakom slučaju nelegitimno i ljigavo i pokvareno.

Da se ne bojim superfenomenalne efektivnosti naše milicije koja redovno nadgleda Fejsbuk, blogove i ostalo i na vrijeme hapsi sve potencijalne prestupnike (dok se najveći mafijaš nalazi na mjestu Predsjednika Vlade, go figure), pokrenuo bih skupljanje para za angažovanje profesionalnog bombaša, recimo Reja Kvika ili Dušana Gavrića, da vas sravni sa zemljom. U današnje vrijeme pošten čovjek ne može da pokrene ni plemenitu inicijativu kao što je sakupljanje novca za angažovanje plaćenog ubice koji bi ukokao Đuleta Van Goga, a da ga policija ne pozove na informativni razgovor.

U nadi da ćete ozbiljno razmotriti moje konstruktivne primjedbe, želim Vam mnogo sreće u daljem radu.

Srdačno Vaš

(ime i adresa poznati redakciji)

Rakiola vjera (2009)

režija: Jelena Topić

trajanje: 11 min.

Ovog dokumentarnog filma dokopao sam se na prošlogodišnjem Kratkofilu. Budući slavni banjalučki režiser Sergej Sliško, ljubitelj Terija Gilijama i mrzitelj Martina Skorsezija, utrapio je Ghoulu i meni kopiju nakon što smo se prvo veče festivala svi okupili i upoznali u tom nekom vrlo simpatičnom društvu, kojom prilikom nas je rediteljka filma natjerala da ga pogledamo govoreći: "Jeste li pogledali moj film o rakiji? Morate da pogledate moj film!"

Elem, mogu da se kladim u 250 dolara da Ghoul film još nije pogledao, a i meni je trebalo dugo vremena jer sam, priznajem, bio prilično skeptičan prema nečemo što govori o rakijuštini i nekakvom zabačenom selu i svemu što uz to ide.

Srećom, boss Matsumoto je bio pedofil, odnosno ispostavilo se da je moja skepsa bila potpuno neopravdana. Prvo, ovo uopšte nije dokumentarac o detaljima procesa pravljenja rakije, kako sam pogrešno mislio, već kratka pričica (da, znam, ovo je pleonazam, skočite naglavačke na kamen) o životu u jednom seocetu, ispričana na vrlo simpatičan i duhovit način.

U suštini, poenta je da je rakija neodvojivi dio bitisanja u jednoj ovakvoj komuni, bar kad je muški dio življa u pitanju. Žene uglavnom imaju pokoju primjedbu na ljubav prema rakiji koju ispoljavaju pripadnici jačeg pola, ali slaba vajda od toga. Jedna žena kaže kako bi voljela da se i muškarci i žene uveče iskupe zajedno, trijezni, da se druže, igraju karte i tako to. Jedna opet starija teta konstatuje kako muškarci neće da slušaju žene, pa žene bježe :-) Lik iz filma lijepo kaže - ja pijem za sebe, baš me briga ako se žena ljuti, ljuta je dva-tri dana i poslije sve bude super. A što se tiče trijezne zabave sa kartanjem, od toga naravno nema ništa - kako muški zamišljaju zabavu vidimo u drugom dijelu filma. Tu su šargije (valjda je to to, izvinjavam se ako sam ispo glup), Čoban tjera ovčice, pjesma i naravno čašica rakijice koja je simbolično prvo puna pa prazna.

Ova zabava se inače završila tako što izvjesni Mišo, jedan od najprominentnijih likova iz filma, na izlasku nije uspio da pronađe svoje čizme, pa je potegao bos kući u po januara. Pored toga što ćemo saznati zašto se još uvijek nije oženio, imaćemo priliku da upoznamo dva brata od kojih je jedan odlučio da prestane da pije i zbog toga prosuo 15 litara svoje rakije da ga ne dovodi u iskušenje, samo da bi nekoliko dana kasnije otišao do prodavnice i kupio flašu, kao i staricu koja žali što mužu nije dala da pije rakiju (zbog jetre), pa mu nakon smrti na grob donosi po čašicu. Eto taki vam je ovaj simpatični i nepretenciozni filmić, za koji se isplati izdvojiti desetak minuta vremena. Za nadati se da će autorka u neko skorije vrijeme da se okuša i sa nekom drugom temom i u nekoj dužoj formi. Doduše, imajući u vidu moju standardnu neobaviještenost, sasvim je moguće da se to već desilo. Odoh da ručam, mrtav sam gladan...

Prijedlog za Komitet za dodjelu Nobelovih nagrada

Vi koji redovno pratite moja baljezganja na ovom tzv. blogu (vas oboje) sigurno se sjećate da sam u svom posljednjem obraćanju vezanom za Nobelovu nagradu za mir predložio Komitetu da skoči u jezero. Ako su se iz tog jezera vratili živi i zdravi (a nadamo se da nisu), evo jednog konkretnog prijedloga:

Pošto je nagrada za mir već odavno savršeno kompromitovana (ako me pamćenje dobro služi, svojevremeno su Buš i Bler bili razmatrani za nominaciju za nagradu za mir!), a pogotovo nakon posljednjeg sramnog čina dodjele iste onoj američkoj crnč..., pardon američkom predsjedniku, smatram da ista treba da se ukine i da se umjesto nje uvede kategorija koja je manje podložna političkoj manipulaciji.

Ako vam nije mrsko, u vidu komentara na ovaj post možete da izložite svoje prijedloge. Ja smatram da bi mogla da se uvede Nobelova nagrada za slatkiše i da se dodijeli liku koji je izmislio Bajadere.

Februarski rivju

Evo nam i februarskog rivjua, sa malim zakašnjenjem, zbog razloga u koje nećemo ulaziti. U ovom mjesecu uspio sam da ne pročitam nijednu knjigu (mislim na beletristiku, a vjerujem da sve vas boli ćošak od pisaćeg stola što sam pročitao obimnu Ramakrišnanovu knjigu o relacionim bazama podataka), a što se muzike tiče jedina novost je što sam odslušao nekoliko albuma grupe Soft Machine. Recimo sedmi je odličan, šesti solidan, a peti mi još uvijek nije prirastao srcu. Ove starije albume sam ostavio za kasnije.

Prema tome, ostaje mi jedino da krknem listu pogledanih filmova:

1. Judgment at Nuremberg (1961) ***
2. Zombieland (2009) **'
3. Paranormal Activity (2007) **
4. Into the Blue (2005) **
5. Allan Quatermain and the Temple of Skulls (2008) BOMB
6. Wrong Turn 3: Left for Dead (2009) *'
7. A Serious Man (2009) ***
8. Carriers (2009) **
9. Love Actually (2003) **'
10. Plane Dead (2006) **
11. You Don't Mess With the Zohan (2008) **'
12. Invasion of the Pod People (2007) **
13. McCabe and Mrs. Miller (1971) ***
14. Intolerable Cruelty (2003) **'
15. Hangover (2009) ***
16. Seventh Moon (2008) **'
17. Bewitched (2005) **
18. There Will Be Blood (2007) ***'
19. Star Trek: The Future Begins (2009) **'
20. Mary and Max (2009) ***
21. Solyaris (1972) ***
22. Live and Let Die (1973) ***

Pošto mi je mrsko da bilo šta komentarišem, eto imate tu ocjene pa radite s njima šta znate. Najbolji film u februaru, a do sada i u ovoj godini, je There Will Be Blood.

Dire Straits at Rockpalast 1979

Iako nastojim da se na ovom blogu bavim isključivo glupostima i budalaštinama (bar dok ne postavim revolucionarni dokaz nemogućnosti putovanja kroz vrijeme, što će biti dosta brzo), valjda ponekad prozboriti koju i o ozbiljnim stvarima.

Eto danas sam konačno pogledao svirku (teško je baš govoriti o "koncertu") Dire Straitsa u Rockpalastu, koja se desila u februaru 1979., dakle prije nego što su izdali drugi album i definitivno prije nego što su postali veliki bend (pod "velikim" podrazumijevam da su punili stadione i imali po 13 hit singlova na jednom albumu). Jedan od razloga zašto uopšte piskaram o ovome jeste koliko je ovo različito od kasnijih koncerata Dire Straitsa i Marka Knopflera solo. Svi znamo da je Mark Knopfler namrgođeno matoro gunđalo koje se prilično rijetko smije i skoro nikad ne pravi face tokom soliranja (karakteristika koja je postajala sve izraženija tokom godina). Ovde, međutim, važi potpuno suprotno, prosto da čovjek ne povjeruje da je u pitanju ista osoba. A i svirka i kontakt s publikom, sve je totalno opušteno i simpatično ("We've messed up Sultans, we'll have to do it again").

Što se same muzike tiče, svi znamo da su Dire Straits najbolji bend na svijetu, tako da je logično da i ova svirka spada među najbolje na svijetu. Jedini maaaaaaaaali peh je što momci još uvijek nisu savladali vještinu završavanja pjesama, pa se neke od njih (srećom, svega dvije ili tri) prekidaju nekako naglo. Bend počne da džemuje sve u 16, vi se taman uživite, kad ono - cvrc! kraj pjesme! Kasnije, kao što znamo, bend se ratosiljao ovog vrlo sitnog nedostatka i njihovi dalji nastupi bili su oličenje perfektnog savršenstva. Ali im je falilo malčice spontanosti.

Međutim, to je bilo poslije. Kasnije je bend obogađen sa pet saksofonista i osamnaest klavijaturista, dok ovde imamo originalnu i najminimalniju varijantu - Mark Knopfler (solo gitara, vokal), David Knopfler (ritam gitara), John Illsley (bas) i Pick Withers (bubnjevi). Iako nema dugih atmosferičnih instrumentalnih dijelova i gitarskih solaža, ova varijanta funkcioniše predivno. Mark i njegova gitara maltene pjevaju zajedno, tj. skoro svaki otpjevani stih propraćen je nekim lickom koji sve fino i elegantno popuni, dok u pozadini prži tako opako moćan ritam kreiran od strane preostala tri člana benda da nerijetko svojom ritmičnošću bacaju u sjenu i samog Marka. Evo vam korpus DELIKATES (pjesma Six-Blade Knife, koju ste mogli da čujete u uvodnoj sceni filma Desperado):



Dire Straits spadaju među rijetke bendove koji su uspjeli da poentiraju prvim albumom. Mislim na to da im se prvi album ujedno smatra i najboljim, mada je meni lično omiljeni četvrti, Love Over Gold, koji još nije bio započet u vrijeme ove svirke. Elem, i pored toga, taj album nije bio savršen jer neke pjesmice, npr. upravo gore navedeni Six-Blade Knife i recimo In the Gallery, zvučale su malo previše sterilno i neenergično. To se naročito dobro vidi kad preslušate recimo originalne demo verzije tih pjesama. Taj sitniji nedostatak ispravljen je ovde, pa sada sve apsolutno frca od energije, ko da ste na koncertu AC/DCa, a naročito se ističu upravo te dvije pjesme. Isto kao i AC/DC, iako bend ima istaknutog solo gitaristu, očigledno je u pitanju timska svirka, gdje i ritam sekcija ima vrlo bitnu ulogu. Veoma me je raznježilo kako se gitare Marka i njegovog brata Dejvida međusobno dopunjuju i kako uživaju u svirci - nedugo nakon ovoga su se posvađali, Dejvid je napustio bend (ili ga je Mark nogirao?) i, koliko znam, više do danas nisu progovorili ni riječ. Tužno, zaista. Inače, Dejvid je nastavio da se bavi muzikom, izdao je dosta solo albuma, koji kod nas naravno nisu popularni kao Markovi. Još ih nisam preslušao, ali namjeravam. Čovjek inače ima potpuno isti glas kao Mark, tj. kad čujete Dejvida kako izvodi neku pjesmu Dire Straitsa, uopšte ne možete da primijetite razliku.

Materijal ovde čini nekoliko pjesama sa prvog i nekoliko sa drugog albuma (koji je još bio u produkciji), uglavnom ono što možete da čujete i na albumu Live at BBC, koji vam takođe svesrdno preporučujem. Dakle, za sve fanove ovog velikog (actually najvećeg) benda, ovaj lajv zapis je neizostavan dio kolekcije jer nam prikazuje prvu fazu stvaralaštva (druga je predstavljena duplim live albumom Alchemy, a treća sa On the Night, a oba su izdati i u vidu video snimka). Zapravo, ovo je a must za svakoga.