Dire Straits at Rockpalast 1979

Iako nastojim da se na ovom blogu bavim isključivo glupostima i budalaštinama (bar dok ne postavim revolucionarni dokaz nemogućnosti putovanja kroz vrijeme, što će biti dosta brzo), valjda ponekad prozboriti koju i o ozbiljnim stvarima.

Eto danas sam konačno pogledao svirku (teško je baš govoriti o "koncertu") Dire Straitsa u Rockpalastu, koja se desila u februaru 1979., dakle prije nego što su izdali drugi album i definitivno prije nego što su postali veliki bend (pod "velikim" podrazumijevam da su punili stadione i imali po 13 hit singlova na jednom albumu). Jedan od razloga zašto uopšte piskaram o ovome jeste koliko je ovo različito od kasnijih koncerata Dire Straitsa i Marka Knopflera solo. Svi znamo da je Mark Knopfler namrgođeno matoro gunđalo koje se prilično rijetko smije i skoro nikad ne pravi face tokom soliranja (karakteristika koja je postajala sve izraženija tokom godina). Ovde, međutim, važi potpuno suprotno, prosto da čovjek ne povjeruje da je u pitanju ista osoba. A i svirka i kontakt s publikom, sve je totalno opušteno i simpatično ("We've messed up Sultans, we'll have to do it again").

Što se same muzike tiče, svi znamo da su Dire Straits najbolji bend na svijetu, tako da je logično da i ova svirka spada među najbolje na svijetu. Jedini maaaaaaaaali peh je što momci još uvijek nisu savladali vještinu završavanja pjesama, pa se neke od njih (srećom, svega dvije ili tri) prekidaju nekako naglo. Bend počne da džemuje sve u 16, vi se taman uživite, kad ono - cvrc! kraj pjesme! Kasnije, kao što znamo, bend se ratosiljao ovog vrlo sitnog nedostatka i njihovi dalji nastupi bili su oličenje perfektnog savršenstva. Ali im je falilo malčice spontanosti.

Međutim, to je bilo poslije. Kasnije je bend obogađen sa pet saksofonista i osamnaest klavijaturista, dok ovde imamo originalnu i najminimalniju varijantu - Mark Knopfler (solo gitara, vokal), David Knopfler (ritam gitara), John Illsley (bas) i Pick Withers (bubnjevi). Iako nema dugih atmosferičnih instrumentalnih dijelova i gitarskih solaža, ova varijanta funkcioniše predivno. Mark i njegova gitara maltene pjevaju zajedno, tj. skoro svaki otpjevani stih propraćen je nekim lickom koji sve fino i elegantno popuni, dok u pozadini prži tako opako moćan ritam kreiran od strane preostala tri člana benda da nerijetko svojom ritmičnošću bacaju u sjenu i samog Marka. Evo vam korpus DELIKATES (pjesma Six-Blade Knife, koju ste mogli da čujete u uvodnoj sceni filma Desperado):



Dire Straits spadaju među rijetke bendove koji su uspjeli da poentiraju prvim albumom. Mislim na to da im se prvi album ujedno smatra i najboljim, mada je meni lično omiljeni četvrti, Love Over Gold, koji još nije bio započet u vrijeme ove svirke. Elem, i pored toga, taj album nije bio savršen jer neke pjesmice, npr. upravo gore navedeni Six-Blade Knife i recimo In the Gallery, zvučale su malo previše sterilno i neenergično. To se naročito dobro vidi kad preslušate recimo originalne demo verzije tih pjesama. Taj sitniji nedostatak ispravljen je ovde, pa sada sve apsolutno frca od energije, ko da ste na koncertu AC/DCa, a naročito se ističu upravo te dvije pjesme. Isto kao i AC/DC, iako bend ima istaknutog solo gitaristu, očigledno je u pitanju timska svirka, gdje i ritam sekcija ima vrlo bitnu ulogu. Veoma me je raznježilo kako se gitare Marka i njegovog brata Dejvida međusobno dopunjuju i kako uživaju u svirci - nedugo nakon ovoga su se posvađali, Dejvid je napustio bend (ili ga je Mark nogirao?) i, koliko znam, više do danas nisu progovorili ni riječ. Tužno, zaista. Inače, Dejvid je nastavio da se bavi muzikom, izdao je dosta solo albuma, koji kod nas naravno nisu popularni kao Markovi. Još ih nisam preslušao, ali namjeravam. Čovjek inače ima potpuno isti glas kao Mark, tj. kad čujete Dejvida kako izvodi neku pjesmu Dire Straitsa, uopšte ne možete da primijetite razliku.

Materijal ovde čini nekoliko pjesama sa prvog i nekoliko sa drugog albuma (koji je još bio u produkciji), uglavnom ono što možete da čujete i na albumu Live at BBC, koji vam takođe svesrdno preporučujem. Dakle, za sve fanove ovog velikog (actually najvećeg) benda, ovaj lajv zapis je neizostavan dio kolekcije jer nam prikazuje prvu fazu stvaralaštva (druga je predstavljena duplim live albumom Alchemy, a treća sa On the Night, a oba su izdati i u vidu video snimka). Zapravo, ovo je a must za svakoga.

Vukodlaci

Razmišljao sam o raznoraznim opasnim situacijama s kojima se čovjek u životu susreće - držanje rukom za ivicu provalije, brza vožnja, gledanje domaćih filmova itd. - i mislim da postoji malo šta tako gadno kao što je susret sa vukodlakom.

Možda niste svjesni toga, ali ti vukodlaci su prave mrcine - visoki, snažni, sa ogromnim kandžama i zubima kojima mogu da vas potrgaju prije nego što stignete da telefonirate tetki u Visoko. Ne govorim ovde o onim šejpšifterima koji se iz ljudskog prebace u običan vučji oblik, trčkaraju na četiri noge i ponašaju se baš ko pravi vukovi. Ne, ovde je riječ o pravim vukodlacima, koji su humanoidno-vučja stvorenja i jedva čekaju da vam odgrizu glavu. E ti vukodlaci su jedna vrlo dominantna sorta i ono što sam htio da kažem je: Ne bih volio da me nekad u životu napadne vukodlak.

Nije jednostavno odgovoriti na pitanje ko bi pobijedio u borbi između vukodlaka i vampira. I jedan i drugi imaju svoje adute. Vampir može da se pretvori u slijepog miša i da zagrozi vukodlaku sa visine. Ali problem je što vampir u slijepomiševskom obliku ne može da ujede nekoga, već mora da se tranformiše nazad u ljudski oblik i tu onda vukodlak može da ga uhvati za plašt i razbije ko igračku. Dakle, teško da bi vampir transformaciju u slijepog miša mogao da koristi u napadačke svrhe, već samo u odbrambene. S druge strane, vukodlakova nesposobnost da se podigne sa zemlje veliki je nedostatak. Sve sigurno zavisi i od arene u kojoj se borba odvija. Ako je to visoka prostorija sa nekom šipkom pri vrhu, vampir ima najmanje neriješeno - dovoljno je da se transformiše u slijepog miša, nasadi gore i sačeka da se vukodlak dole izmori od zavijanja i onda da skoči na njega i sredi ga. Ako bi se meč odvijao u vukodlakovom stanu, onda vukodlak ima najmanje neriješeno jer vampir može da uđe samo ako je pozvan. Tako da ako Vučko nije spreman za meč, može jednostavno da pusti vampira da čuči nepozvan pred vratima i tauntuje ga. A sve zavisi i od toga da li je dozvoljeno korišćenje oružja.

Zapravo bi se ovaj meč najvjerovatnije završio neriješeno - vampir bi ujeo vukodlaka, vukodlak vampira i dok trepneš vampir bi postao vukodlak a vukodlak vampir. A kad bi se onda opet potukli, nastao bi totalni haos. Šta vi mislite o ovoj tematici, djeco?

Pa ja ladno nisam normalan

Maloprije slučajno pročitam odličan rivju po svemu sudeći odličnog dokumentarca o Turetovom sindromu i vidim dole među komentarima komentar nekog lika koji opisuje neke "tikove" koje je imao kao mali i sa užasom skontam da ja većinu toga imam i dalje (!)

Dobro, žmirkanje ne računam, cijenim da su mi oči riknule od kompjutera, ali ovo ostalo je... brrr. Evo nekoliko primjera - vi koji živite u Banjaluci znate da su nakon renoviranja onog trotoara kod Gimnazije postavili crvene i sive pločice (ili kako god da se to zove). Ja kad hodam tuda iz nekog razloga moram da stajem samo na crvene - ako slučajno stanem potpuno van crvene trake, onda to moram da ponovim u sljedećem koraku da bi bio paran broj. A ako nagazim na granicu, onda sljedeći korak opet mora da bude na granicu. Ne moram ni da spominjem koliko me ovo usporava kad idem tuda. Što je još gore, ja u principu uopšte ne moram da idem tuda, ali tu uskače drugi poremećaj. Naime, kad idem od kuće u grad, uvijek idem preko mosta, pa pored muzičke škole i onda gdje već treba. Međutim, kad se vraćam kući, uvijek idem pored Gimnazije, iako je to znatno duži put.

Sljedeći bizaran poremećaj koji imam je malo teži za opisati i u posljednje vrijeme se javlja dosta rjeđe, ali ipak je tu. Dakle, ponekad kad negdje krenem (mislim da se to uglavnom odnosilo na raznorazne rođendane na kojima bude mnogo ljudi) osjetim se toliko neprijatno u onom što sam obukao da odmah moram da se presvučem, maltene ko da sam izašao u gaćama ili nešto još gore. Iako sam obučen sasvim normalno. Prije nekoliko mjeseci sam zamalo zakasnio na posao zbog toga - nisam mogao da izađem iz kuće jer mi je nešto zasmetalo u vezi sa, čini mi se, majicom koju sam nosio :-) Weird, eh?

To naravno nije sve - kad u brzini izlazim iz kuće, redovno se brinem da li sam zaboravio da zaključam vrata. Osim ako prilikom zaključavanja jasno sebi ne skrenem pažnju na to zaključavanje i registrujem da sam tu radnju izvršio. Ali kad zaključam vrata skoncentrisan na to, onda moram da provjerim da li su dobro zaključana, a to podrazumijeva da ih bar jedno deset puta gurnem prilično jako ne bih li bio siguran.

Kad sam bio mali, imao sam utisak kao da je za mene vezana neka nevidljiva nit kojoj ne smijem da dozvolim da se zapetlja. Slično je važilo i za predmete, pa i za osobe. Recimo ako neko šutne loptu prema meni i ta lopta prođe s jedne strane nekakvog drveta, obavezno moram da mu je vratim s te iste strane. Nipošto nisam sebi dozvoljavao da recimo napravim krug oko nekog predmeta (jer bi onda ta moja imaginarna nit bila svezana oko tog predmeta), već sam se uvijek kretao potpuno istim putem i tako dalje. To me je doduše uglavnom prošlo u zrelijim godinama.

Ono što me nije prošlo je izbjegavanje stajanja na rubove... bilo čega. Recimo nikad ne stajem na ivice bijelih pravougaonika na pješačkom prelazu, tj. ako stanem to odmah mora da se "poništi" još jednim stajanjem. Tamo gdje je put popločan nekim kvadratastim ili drugim pločama, tu imam gadne probleme jer moram da stajem tačno u ograničeno područje, bez dodirivanja ivice. Što su ploče sitnije, to veća patnja oko hodanja.

Završićemo s nečim što nije poremećaj u smislu nečeg što radim već nečeg što mi smeta. Meni dakle izrazito smetaju dvije stvari vezane za zvuk. Prva su odjeci, a druga kad se zvuk prenosi van prostorije u kojoj je nastao. A kad se to dvoje pomiješa - jao! Nema mi ništa gore nego kad se neko penje kroz stubište i priča, a ono sve odjekuje okolo. Takođe mi smeta kuckanje obuće (uz podrazumijevajući odjek). Kad god idem kući ili napolje, uvijek nastojim da što prije profuram kroz depresivni hodnik. Da i ne pričam kolike probleme imam zbog ovih očajno napravljenih novih zgrada. U mom stanu recimo kad povučete vodu ili otvorite česmu u kupatilu, to se bez problema čuje u hodniku zgrade već negdje na drugom spratu (ja sam na petom). Sama pomisao na to, na taj zvuk koji se iz kupatila prostire kroz hodnik stana, pa kroz njegova vrata u hodnik zgrade je apsolutno zastrašujuća. Isto kao kad ubacim ključ u bravu, a ostali ključevi iz svežnja tresnu o vrata i kroz hodnik se začuje cangrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....! Katastrofa.

Eh, da - takođe mi je i dalje poprilično jezivo da gledam u noćno nebo, zbog onih silnih zvijezda i ooooooogromnog prostora u odnosu na koji je čovjek tako sićušan. Da se prestraviš. Nije džaba rekao pokojni Sid Baret - "Neptune, Titan, stars can frighten".

Zamalo da zaboravim - ponekad imam problema i kod slušanja muzike. Neke ritmove jednostavno ne mogu psihički da podnesem. Npr. ako je bubnjar dosadan, pa u četiri četvrtine ide samo jednolično tum-tum-tum-TUM (ovaj posljednji TUM na kraju takta obavezno bude glasniji i odjekujuć), to me ubija u pojam. A kad smo već kod muzike, često pomislim da pošto postoji toliko mnogo izvođača i pjesama, a ipak vrlo konačan broj nota i akorda, da sve to mora na neki način da se ponavlja. Tako da kad čujem recimo neku noviju pjesmu sa relativno jednostavnom melodijom, ja se iz nekog razloga najčešće naježim i pod hitno dobijam želju da slušam nešto ekstremno komplikovano, sa što blentavijim ritmom. Srećom, ovo se ipak ne dešava (pre)često.

Ako zbog svega ovoga više ne želite da se družite sa mnom, onda ste ružni.

O vampirima

Svi znamo da su vampiri, uz smrt, najznačajnija stvar na svijetu. Ali da li ste primijetili da velika većina poznatih poslovica može da se modifikuje tako da se u njima pojave vampiri? Evo nekoliko primjera:

Ko rano rani, dva vampira grabi.

Prvi se vampiri u vodu bacaju.

Po vampiru se dan poznaje.

Put do Pakla popločan je vampirima.

Jedan vampir ne čini proljeće.

Mi o vuku, a vampir na vrata.

Za domaću zadaću pokušajte da vampirujete (vampirovanje - ubacivanje vampira u kontekst) neke druge poznate poslovice. Npr ko drugom jamu kopa, sam u nju pada i tako dalje.