Ovo će biti prilično kontroverzan post, o veoma pipavoj temi o kojoj ljudi imaju različita mišljenja, tako da je neophodno da na samom početku postavim jedan disklejmer. Ovaj post nije namijenjen tome da uvrijedi ljude koji o ovoj temi misle drugačije (tj. pogrešno). Neki od njih su mi prijatelji i veoma su mi dragi i ta dragost se ne smanjuje time što o jednoj konkretnoj pojavi nemaju ispravan stav. Ja samo želim da izložim argumente za svoje (ispravno) mišljenje, u nadi da će ono nekoga možda da preobrati.
Okej, dakle, da krenemo, jer vreme neumitno teče (što bi rekao pokojni Milan Gutović). Na samom početku potrebno je uspostaviti neka polazna stanovišta, za koja mislim da nisu ni na koji način kontroverzna. Vjerujem, naime, da svi možemo u startu da se usaglasimo da je slešerstvo vrhunac filmske umjetnosti. Govorim naravno o pojavi da određena individua, natprirodna ili ne, ide okolo i ubija ljude. Poznati predstavnici ovakvog umjetničkog izraza su recimo Crni Božić, Noć vještica, Petak trinaesti i drugi njima inspirisani filmovi. Odnosno, bar od tih filmova je krenuo naziv "slešer", mada su sasvim sigurno i oni imali svoje prethodnike u nekim ranijim vremenima, ali to sad nije toliko bitno.
Dakle, kako zapravo izgleda prosječan (u smislu radnje, ne u smislu kvaliteta) slešer? Na samom početku obično neko rikne. Onda ide nešto malo manje zanimljiv dio u kome se upoznajemo sa topovskim mes... pardon, likovima (čiju smrt željno iščekujemo). Onda nakon nekog vremena opet neko rikne, ali ostali to ne skontaju, ali nakon nekog vremena, tokom kojeg je riknulo još nekoliko ljudi, shvate da imaju posla sa ozbiljnom prijetnjom (naravno, istom onom sa početka filma) i onda odluče da se suprotstave toj prijetnji i onda je ubiju, bar naizgled i onda, u onim kvalitetnijim ostvarenjima, ispostavi se da prijetnja zapravo nije mrtva i da će i dalje da lurkuje okolo u nastavku. Koliko je meni poznato, kada za neki film kažu da je "slešer", obično se podrazumijeva da je spomenuta prijetnja čovjek ili barem nešto vrlo slično čovjeku - Džejson, Majkl Majers i njima slični. Uspješnost slešera direktno zavisi od toga koliko je ta prijetnja stvarno prijeteća - koliko je zlokobna, jeziva, efikasna i tome slično. Očigledan primjer je Majkl Majers - pomahnitala maskirana mrcina koja je na samom početku filma, još kao dijete, roknula rođenu sestru, onda gomilu godina provela u ludnici, odakle je pobjegla, a doktor koji se bavio njom tvrdi da je u pitanju ČISTO ZLO, dakle nešto za šta je upitno da li je uopšte ljudsko biće. I već tu vam kao gledaocu nije svejedno, ali kontate "ma to onaj matori samo nešto lupeta, previše se bavio ludacima pa i sam pobenavio", no onda na kraju "ubijeni" Majkl Majers nestane sa poda na kome bi trebalo da leži mrtav i film se odjednom završi i vi kontate "Do đavola!". E TO je kvalitetan slešer. Ali, kako tema ovog posta nije zašto je Noć vještica genijalan film nego zašto je Kristina takva, moraćemo da pređemo u sljedeći pasus da bismo malo proširili definiciju slešera.
Oštro oko će svakako da primijeti da je zahtjev da nešto što ubija ljude čovjek, natprirodan ili ne, prilično ograničavajući. Zašto ubica ne bi bila npr. veš mašina ili četkica za zube ili tako nešto? Dobro, to je malo tupavo, ali ako uzmemo npr. ajkulu ili skoro pa neuništivog robota poslanog iz budućnosti ili vukodlaka ili nešto tako, stvari naprasno postaju zanimljivije. In fact, ajkula ili skoro pa neuništivi robot poslan iz budućnosti ili vukodlak su zapravo mnogo potentniji generator strave od običnog čovjeka, jer običnog čovjeka moš da rokneš ako si spretan, ali aj se suprotstavi ajuli ili skoro pa neuništivom robotu poslanom iz budućnosti ili vukodlaku? Malo morgen. (Upravo zbog toga je bilo neophodno da Lumis aludira na "čisto zlo" u Majklu Majersu, jer što se više ljudskosti oduzme nečemu, to nešto postaje jezivije). Posmatrano ovako, filmovi kao što su Ajkula i Terminator mogli bi da se svrstaju u slešere, uz određenu pjesničku slobodu, jer imaju te neke vrlo jezive prijetnje koje offuju ljude jednog po jednog i vrlo ih je teško srediti.
Kako se sad u sve to uklapa Kristina? Pa, očigledno je da Kristina zadovoljava ovu novu proširenu definiciju slešera koju smo konstruisali tako da bismo mogli da uključimo Kristinu. Međutim, sama pripadnost najboljem žanru na svijetu ne znači da automatski spadate u najbolje filmove na svijetu. Ta pripadnost nudi samo potencijal za najboljost, ali potrebno je biti i kvalitetan pripadnik žanra. Da li je Kristina kvalitetan pripadnik svog žanra? Pa mislim da to može da ospori samo neko kome su hirurškim putem odstranili ukus za filmove.
Krenimo redom. Rekli smo već da prijetnja u slešeru mora da bude jeziva i opaka da bi on bio uspješan. Prijetnje u Ajkuli i Terminatoru su svakako takve - probajte da se potučete sa nekim od njih i garantovano ćete nagrabusiti. Međutim, te prijetnje ipak imaju i svoja ograničenja. Ajkula djeluje samo u vodi. U svojoj kući ili na ulici ili u autobusu ste potpuno bezbjedni. Terminator je zasnovan na logički besmislenoj premisi o putovanju kroz vrijeme i mijenjanju prošlih događaja, što samo njegovo postojanje čini nemogućim. To ne umanjuje kvalitet ovih filmova ni na koji način, ali smanjuje njihov van-filmski uticaj. Sasvim je logično da nakon gledanja Noći vještica ležite isprepadani u svom krevetu i samo čekate trenutak kada će Majkl Majers da pokuca na vrata i pozove vas na večeru na kojoj ćete da budete glavno jelo. Ili nakon Urlikanja da vam vukodlak razvali vrata od sobe i pojede vas. Ili da se nakon Strave u Ulici Brijestova bojite da odete na spavanje jer će Fredi da vas zakolje u snu. Ili tome slično. Ali teško da ćete recimo da hodate ulicom i mislite "Kuku, poješće me ajkula". Kako se, dakle, u sve to uklapa Kristina? Kristina je, kao što znamo, automobil koji ima sposobnost eliminisanja ljudi na razne načine - može da se vozi sama, tako da uvijek može da zgazi čovjeka, ali može i da ga zgnječi kad uđe u nju (hm, da nije to pokušaj neke feminističke poruke?) i svašta drugo. I pored svega, može da se regeneriše! Dakle, kad je riječ o predjelima u kojima većina ljudi provodi vrijeme, dakle u gradovima, Kristina je praktično ultimativni generator strave, jer smo sa svih strana okruženi autima! Na kraju krajeva, to je ogromna nekoliko tona teška mrcina koja ne postavlja pitanja nit šta govori, već samo eliminiše! Zbog toga mi je potpuno nejasno kako neko može da kaže da mu je tema sa autima koji ubijaju ljude "glupa" (mada su mi ti ljudi mnogo dragi, da me neko ne shvati pogrešno) - pa ako već volimo ajkule (a naravno da ih volimo!), po čemu je Kristina gora od ajkule? Ili od vukodlaka? Stojiš potpuno bespomoćan na otvorenom i odjednom se pojavi auto koji ti želi zlo, pa šta ima jezivije od toga? Jednostavno, kao ubilačka sprava, automobil teško može da se nadmaši, koliko god ja volio ajkule i vukodlake i zombije i skoro neuništive robote poslane iz budućnosti.
Kako se sad u sve to uklapa Kristina? Pa, očigledno je da Kristina zadovoljava ovu novu proširenu definiciju slešera koju smo konstruisali tako da bismo mogli da uključimo Kristinu. Međutim, sama pripadnost najboljem žanru na svijetu ne znači da automatski spadate u najbolje filmove na svijetu. Ta pripadnost nudi samo potencijal za najboljost, ali potrebno je biti i kvalitetan pripadnik žanra. Da li je Kristina kvalitetan pripadnik svog žanra? Pa mislim da to može da ospori samo neko kome su hirurškim putem odstranili ukus za filmove.
Krenimo redom. Rekli smo već da prijetnja u slešeru mora da bude jeziva i opaka da bi on bio uspješan. Prijetnje u Ajkuli i Terminatoru su svakako takve - probajte da se potučete sa nekim od njih i garantovano ćete nagrabusiti. Međutim, te prijetnje ipak imaju i svoja ograničenja. Ajkula djeluje samo u vodi. U svojoj kući ili na ulici ili u autobusu ste potpuno bezbjedni. Terminator je zasnovan na logički besmislenoj premisi o putovanju kroz vrijeme i mijenjanju prošlih događaja, što samo njegovo postojanje čini nemogućim. To ne umanjuje kvalitet ovih filmova ni na koji način, ali smanjuje njihov van-filmski uticaj. Sasvim je logično da nakon gledanja Noći vještica ležite isprepadani u svom krevetu i samo čekate trenutak kada će Majkl Majers da pokuca na vrata i pozove vas na večeru na kojoj ćete da budete glavno jelo. Ili nakon Urlikanja da vam vukodlak razvali vrata od sobe i pojede vas. Ili da se nakon Strave u Ulici Brijestova bojite da odete na spavanje jer će Fredi da vas zakolje u snu. Ili tome slično. Ali teško da ćete recimo da hodate ulicom i mislite "Kuku, poješće me ajkula". Kako se, dakle, u sve to uklapa Kristina? Kristina je, kao što znamo, automobil koji ima sposobnost eliminisanja ljudi na razne načine - može da se vozi sama, tako da uvijek može da zgazi čovjeka, ali može i da ga zgnječi kad uđe u nju (hm, da nije to pokušaj neke feminističke poruke?) i svašta drugo. I pored svega, može da se regeneriše! Dakle, kad je riječ o predjelima u kojima većina ljudi provodi vrijeme, dakle u gradovima, Kristina je praktično ultimativni generator strave, jer smo sa svih strana okruženi autima! Na kraju krajeva, to je ogromna nekoliko tona teška mrcina koja ne postavlja pitanja nit šta govori, već samo eliminiše! Zbog toga mi je potpuno nejasno kako neko može da kaže da mu je tema sa autima koji ubijaju ljude "glupa" (mada su mi ti ljudi mnogo dragi, da me neko ne shvati pogrešno) - pa ako već volimo ajkule (a naravno da ih volimo!), po čemu je Kristina gora od ajkule? Ili od vukodlaka? Stojiš potpuno bespomoćan na otvorenom i odjednom se pojavi auto koji ti želi zlo, pa šta ima jezivije od toga? Jednostavno, kao ubilačka sprava, automobil teško može da se nadmaši, koliko god ja volio ajkule i vukodlake i zombije i skoro neuništive robote poslane iz budućnosti.
Naravno, i dalje nismo dokazali našu tezu. Samim tim što film ima ODLIČNU premisu, on ne mora automatski da bude dobar. Potrebno je da se ta premisa uspješno pretoči u filmski jezik. Međutim, ovde je i taj uslov očigledno ispunjen, jer film je režirao Džon Karpenter, a ko će napraviti bolji film o ubilačkom bilo čemu od Džona Karpentera u naponu snage??? Niko, eto ko. Svaka scena ubistva u ovom filmu je apsolutno majstorski režirana, sa tenzijom koja može da se siječe nožem (heh, uvijek sam želio to da kažem) i tim autom koji se tu pojavljuje kao jeziva višetonska neumoljiva ubilačka sila i prepada i likove u filmu i nas koji to gledamo, a naaaaaaaaaaaaaaajmanje tri scene su potpuno antologijske i blizu najboljem od najboljeg u horor filmovima (dakle, u svim filmovima, jer znamo da su horori vrhunac filmske umjetnosti, čast dramurdama o raspadanju brakova, pakistanskim izbjeglicama u Velikoj Britaniji i kućnim ljubimcima koji umiru od tumora mokraćne bešike) - "Show me!" scena (koju ste mogli da vidite u Kako je propao rokenrol), Kristina u plamenu, te onaj momenat pred kraj kad Li gleda kroz vrata garaže oće li Kristina da se pojavi, a Kristina je već tu i pali svjetla i juri za njom. Osim toga, taj auto tako prokleto fenomenalno izgleda! Gledajte ovo!
Zar nije predivno? Nikad nisam bio neki frik za automobile, vozim petsto godina star Fiat punto koji sam dobio od ćaće i sasvim mi je dovoljno i potpuno sam neimpresioniran novim napucanim modernim autima, ali OVAKO nešto bih kupio u sekundi da imam para. A tek kad se unutra upali ona komandna tabla sa zelenim svjetlima! Potpuna predivnoća. Osim toga, svaka scena smrti je začinjena fenomenalnom muzikom samog Džona Karpentera, koja je, opet po mom skromnom mišljenju, među najboljima koje je napisao. Istina je da ovaj film nema neku upečatljivu osnovnu temu kao neki drugi njegovi filmovi, ali to kako njegov trejdmark sintisajzerski skor funkcioniše unutar ovih scena, eo ne znam...
Iako to nije toliko bitno, napomenućemo da je ovaj film snimljen po knjizi Stivena Kinga, koju, istina, nisam čitao, ali neke tipične kingovske teme (kao npr. disfunkcionalna porodica, sukob djece sa roditeljima i sl.) su vidljivo prisutne. Zapravo, generalno, ovaj film po tematici uopšte nije mnogo različit od recimo Keri, s tom razlikom što se tamo radi o djevojci koja ima natprirodne sposobnosti, a ovde o autu koji ubija, ali nemojte mi samo reći da ne vidite baš nikakve sličnosti između Keri iz filma Keri i Arnija Kaningema iz Kristine. Kad smo kod Arnija, to je još jedan plus ovog filma - on je simpatičan i sažaljenja dostojan na početku, a kasnije (naročito nakon scene sa suprotstavljanjem ocu) postaje vrlo jeziv, skoro toliko da parira samoj Kristini. Kit Gordon je fantastično odigrao tu ulogu i vrlo je ubjedljiv u dočaravanju obje strane Arnijeve ličnosti. Koliko je meni poznato, nije kasnije imao nekih značajnijih uloga i posvetio se režiji nekih ne pretjerano značajnih filmova i serija, što je šteta, jer je očigledno imao ogroman potencijal.
Neko bi mogao da zamjeri ovom filmu da nema (osim eventualno samog Arnija) zanimljive likove, da je većina tu samo da izgine, da je vodeći dvojac pozitivaca potpuna tabula raza i to je sve možda tačno, ali kakve li veze ima sa kvalitetom filma, pitam se ja. Došli smo da gledamo film o autu koji ubija ljude i dobili smo film o autu koji ubija ljude! Šta mi sad treba nečija tamo porodična drama ili nešto slično? Ono što je mnogo bitnije, kako sam već spomenuo, je jeza koja prožima ovaj film i izazivam vas da ga pogledate i poslije toga budete potpuno ravnodušni kad noću hodate ulicom, a odnekud iza ugla iskoči Plimut Fjuri ili neki drugi automobil sa upaljenim svjetlima!
Neko bi mogao da zamjeri ovom filmu da nema (osim eventualno samog Arnija) zanimljive likove, da je većina tu samo da izgine, da je vodeći dvojac pozitivaca potpuna tabula raza i to je sve možda tačno, ali kakve li veze ima sa kvalitetom filma, pitam se ja. Došli smo da gledamo film o autu koji ubija ljude i dobili smo film o autu koji ubija ljude! Šta mi sad treba nečija tamo porodična drama ili nešto slično? Ono što je mnogo bitnije, kako sam već spomenuo, je jeza koja prožima ovaj film i izazivam vas da ga pogledate i poslije toga budete potpuno ravnodušni kad noću hodate ulicom, a odnekud iza ugla iskoči Plimut Fjuri ili neki drugi automobil sa upaljenim svjetlima!
