Friday, February 25, 2011

Divlje meso

Danas sam prvi put poslije višegodišnje apstinencije bio u pozorištu, pa reko da podijelim s vama svoja iskustva u vezi sa predstavom. Znam, to vas zanima ko lanjski snijeg, ali mene jednako zanima to što vas ne zanima, a pošto ovaj post ipak pišem ja a ne vi, znači da možete da skočite u jezero.
Razlog zbog kog sam se uopšte našao u pozorištu jeste što je Branka dobila dvije karte u školi, a nije red da se bace. Inače mi je odlazak bilo gdje bio potreban kao udarac toljagom po glavi jer sam crko na poslu - ispit na Mašinstvu, pa sastanak šefova katedri (sic!), pa ispit na Šumarstvu i tako dalje, užas živi. Inače, nevezano za sve to, jedan student sa Šumarstva me je pohvalio da sam "pravi čovjek", jer me je pitao koju muziku slušam, a ja sam odgovorio da je tu uglavnom u pitanju stari rok.
Eh, uglavnom, da se vratimo mi toj predstavi. U pitanju je Divlje meso izvjesnog Makedonca kome sam zaboravio ime. Prvo što nam je upalo u oči jeste Petar Kralj u kolicima, a odmah zatim i Aleksandar Stojković, ne u kolicima. "Oh, ne!" pomislio sam "Zar ništa ne može da prođe bez ove budale?" i momentalno sam mu poželio da umre. To se istina i desilo, ali tek na kraju predstave. However, mora se priznati da u međuvremenu uopšte nije bio iritantan - mislim da se pronašao u ovakvom tipu uloge.
Tekst je prilično truo, kao i većina pozorišnih tekstova. U suštini, radnja se dešava u nekoj selendri u blizini Skoplja pred početak drugog svjetskog rata. Pratimo familiju Andrejević, koja se sastoji od Petra Kralja, ex zidara, sada full-time invalida i glave porodice, njegove žene koja je tu da neprestano izgleda zbunjeno i svečano (da, moguća je kombinacija to dvoje, that's theatre for you) i trojice sinova. Najstariji je konobar, teška pijandura (glumi ga Stojković), ne zna se tačno iz kojeg razloga, možda zato što mu je žena imala već nekoliko spontanih pobačaja, presumably zato što sve sama radi po kući. Srednji sin je ambiciozni mekušac koji radi u nekakvoj ispostavi neke švapske firme i mašta o veličanstvenoj karijeri i sličnim glupostima, dok je najmlađi sin vatreni revolucionar, kao i svi mladi ljudi. Tu su i dvojica muzikanata koji duvaju u svoj bubanj i lupaju po fruli kad naiđe trenutak za neku naročito emotivnu scenu i one sjede na kauču u pozadini, ali nisu dio teksta.
To vam je prvi sprat. Na drugom je kancelarija pomenutog srednjeg brata, a ujedno i kuća njegovog šefa, Jevrejina Hercoga, a tom kućom dominira njegova mlada i zavodljiva kćerka, koja je takođe Jevrejka. Na početku saznajemo da lider te firme, neki Švabo po prezimenu Klaus, treba da dođe u posjetu i svi su napeti zbog toga. A taj Klaus je, gle čuda, baš ko i Petar Kralj jedan običan invalid.
E sad, ko što rekoh, tekst je uglavnom monoton, ono tipa revolucija-buržuji-težak život-kuku nama-Švabe-stoka-ovo-ono, ništa što već nismo vidjeli i čuli prije, ali ima nekoliko duhovitih replika, koje sam zaboravio. Ono što me je vrlo iznenadilo jeste potpuno bizarna režija ove predstave. Dakle, pošto se scene prilično brzo smjenjuju, nema padanja zavjese, već se sve dešava naizmjenično na gornjoj i donjoj platformi. Kad se završi priča dole, tu se ugasi svjetlo, a upali se gore i tamo se priča nastavlja.
Dvije su urnebesno bizarne stvari vezane za ovo: Prvo, niko ne napušta scenu (osim likova koji eksplicitno izlaze iz prostorije, ali to se rijetko dešava). Kad se završi donji dio (scena u kući Andrejevića), donji glumci, dakle Petar Kralj i kompanija, ostaju na svojim mjestima mirni ko bubice, a ovi gore preuzimaju. A dok su aktivni ovi dole, ovi gore kuliraju. I pri tome je svašta nešto izmiješano, npr. na donjoj sceni je i kuća Andrejevića i zatvor i ko zna šta još i sve je to nekako simultano, da se čovjeku zavrti u glavi. Nikad ne znaš ko je tu a ko nije. A gore, npr. Hercog i njegova kćerka sjede jedno pored drugog za nekim klavirom, a jasno se naznači da Hercoga u toj sceni nema. Ludilo živo. I tako eto imate recimo predstavu koja traje dva sata i Petar Kralj je non-stop na sceni, a od toga bar sat i po ili bulji u novine ili gleda u daljinu. I zato su sirotog čovjeka cimali iz Beograda?
Međutim, još bolje je to što se srednji sin, onaj što radi u kompaniji, pojavljuje u svakoj sceni, kako u onim dole, tako i u onima gore, te non stop mora da se pentra i silazi s jedne platforme na drugu. Silazak još i nekako, ali kod pentranja je koristio stolicu i sve je to izgledalo tako zinćeli da smo svi u publici željno iščekivali kad će da se polomi odatle i tresne leđima pravo na ogromni astal. Avaj, mora se priznati da su pentranje dobro uvježbali, te se to nije desilo. Još veća strahota je bila kad je onaj siroti Švabo invalid odlučio da posjeti naše heroje u njihovom domu, te su morali da ga spuste s gornje na donju platformu, dakle prvo kolica, pa onda njega i on se ladno tokom tog spuštanja konstantno pravio invalid, dakle opšte ludilo. I onda se lijepo sa svojim kolicima nasadio tačno na sto i tamo je bio tokom cijelog boravka. Izem ti njemačko vaspitanje i kurtulu, ovaj kurtulu!
Za kraj moram da spomenem i dvije scene neprikladne za mlađu publiku, a koje su inače potpuno nepotrebne i ničim ne doprinose priči. Naime, u jednom trenutku Švabo invalid govori srednjem bratu Andrejeviću (kako li se ono bješe zvao... zaboravio sam) kako je on čovjek za velika djela i sl., a to je pred kraj predstave, i onda ladno počne da ga miluje po ruci i zatim mu otkopča pantalone, a onda, da ne povjeruje čovjek rođenim očima, skine mu lijepo i gaće i odmakne se da dobro odmjeri kako stvari stoje (!). Dobra je okolnost što taj lik ima dosta dugu košulju i što nam je bio okrenut leđima, te je male nudity minimiziran, ali opet, kojem li je klipanu palo na pamet da moonovanje publike može nekom da se svidi? I ja onda treba na kraju predstave da aplaudiram? Ti ćeš meni da pokazuješ dupe, a ja ću tebi da aplaudiram? E pa NEĆE MOĆI.
Druga scena neprikladna za mlađu publiku, a koja hronološki ide prije ove prve koju sam naveo, jeste kad Hercogova jevrejska kćerka, koju inače glumi Sneška iz Šarenog bukvara, odluči da kao malo zavodi onog ubikvitoznog srednjeg brata Andrejevića za koga sam zaboravio kako se zove te ladno raskopča pred njim haljinu i ostane potpuno golih grudi na uvid publici (!). I onda, to add insult to injury, priđe mu, uzme njegovu ruku i stavi je na svoju dojku i usput mu spomene kako masturbira pet puta dnevno, a to samo zato što ima nekih drugih obaveza koje je sprječavaju da to radi non-stop (!). Znam da ima raznoraznih perverznjaka koji sa oduševljenjem proprate svaku žensku golotinju, ali ja moram priznati da sam bio zgrožen ovom jeftinom eksploatacijom ženskog tijela i podilaženjem najprimitivnijim nagonima (muškog dijela) publike. Zapanjeno sam pomislio "Sram te bilo, Sneška! Šta će reći KRCKO????? Šta će reći sve one generacije Banjalučana koje su odrastale uz Šareni bukvar?????" Pa zamislite kako bi izgledalo kad bi neki dječiji idol, npr. Slavko Štimac iz Nedeljnog zabavnika, počeo okolo da se vata sa ženama or something? Sramota.
On a completely different note, moram da spomenem da su stolice u pozorištu vrlo udobne.

1 comment:

Unknown said...

Slazem se sa tobom u potpunosti!Veceras sam pogledao predstavu, i zaista, odavno losiji dramski komad nisam pogledao.Sve je isforsirano, od glume, same radnje, pa do, kako kazes, nepotrebnih vulgarnih scena, ciju svrhu apsolutno ne vidim!Steta dobre glumacke postave i mojih, na kraju ce se pokazati, nepotrebno utrosenis sat i po vremena zivota....

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...