Ne znam jesam li već pisao koliko mi idu na živce reklame. Ne reklame same po sebi, već to što nijedna serija ni film ne može da prođe bez njih, što je potpuno nenormalno. Gledate normalno neki film ili nešto slično i onda vas odjednom prekinu i čitavu vječnost ubjeđuju da kupite raznorazne gluposti. Ponekad se smiluju i da vam puste nastavak filma nakon što završe s ispiranjem mozga, ali do tada ste već zaboravili šta se dešavalo prije. No dobro, svakako skoro niko više i ne gleda filmove i serije na TVu (tako im i treba!), osim na onim programima kao što je HBO, koji ne emituju reklame u po filma/serije. Kulturno bi bilo recimo da se reklame odvoje od normalnog sadržaja, npr. da imate blok reklama od sat vremena, pa da onda gledate filmove na miru. Ali ko bi onda uopšte gledao te glupe reklame? Međutim, ovako samo nerviraju ljude. Ja sam jednom razmišljao da bojkotujem sve proizvode zbog čijih reklama prekidaju filmove i serije, ali onda sam prestao da gledam TV (a i svakako bih onda morao da bojkotujem SVE) i to je palo u zaborav.
No, ne bih sad previše da tupim o tome. O odvratnosti potrošačkog društva u kome živimo već su govorili mnogo pametniji ljudi od mene, pa da se ne ubacujem sad i ja. Cilj ovog posta je nešto drugo. Dakle, pored toga što TV bezobrazno manipuliše vašim novčanikom, isto tako vrlo često manipuliše i vašim osjećanjima. Očigledan primjer su humorističke serije - skoro sve imaju ili onaj užasni konzervirani smijeh ili su snimane uz prisustvo publike, pa se njihovo kliberenje pušta kao dio saundtreka. Nije to naravno besmisleno - već su odavno neki psiholozi (ili šta su već) pokazali da smijanje podstiče smijanje, tj. da ćete se lakše smijati ako se ljudi oko vas smiju. A nećete ni primijetiti da se zapravo više smijete smijehu drugih ljudi nego "smiješnim" dešavanjima na ekranu! (Međutim, ovo ne funkcioniše baš UVIJEK - pretpostavljam da možete samo da se iznervirate kad vidite da se gomila ljudi grohotom cereka nečem apsolutno nesmiješnom i glupom. Zbog toga na kraju krajeva i ne volim da idem u pozorište, između ostalog.) No, šta je suština ovoga? Pa autori kao da nisu sigurni da je njihova poruka dovoljno jaka da dođe do vas, pa vas priručnim sredstvima gurkaju i šapću "Hej, smij se, ovo je smiješno!" Konzervirani smijeh je sjajno isparodiran u nekoj seriji, na žalost ne sjećam se gdje, pa se nadam da će me neko podsjetiti. Nešto tipa lik kaže "Zdravo", a publika se odvali od smijeha. Možda Scrubs ili tako nešto, nisam siguran. Elem, htjedoh da kažem da me ovo gonjenje da se smijem užasno nervira i da zato izuzetno cijenim humorističke serije koje ne potežu za tim jeftinim metodama (jednu upravo gledam, otprilike sam na pola, pa ću da vas informišem kad završim, jer je po svoj prilici riječ o jednom potpuno nezasluženo zaboravljenom mini-biseru).
E, ali čak i od ovoga ima gore. Mislim naravno na manipulaciju tugom. Ono što me je zapravo i natjeralo da napišem ovaj post (sa zakašnjenjem od nekoliko mjeseci) je kad su u nekoj emisiji povodom obilježavanja 11. septembra uživo pustili Petera Gabriela da otpjeva I Grieve (odlična pjesma, btw, koja naravno nema veze sa 11. septembrom, ali je iskorištena za tu priliku). I elem, dok tako Piter tuguje (mislim u pjesmi), kamera prelijeće preko tugom pogođenih lica u publici, nekim ženama cure suze niz lice itd. Dakle nije dovoljno što je u pitanju obilježavanje tragedije, nije dovoljno što je pjesma tužna ko đavo i što je pjeva velikan reda veličine Petera Gabriela, oni MORAJU pored svega toga da nam turaju laktove u rebra i govore "Hej, tuguj, ovo je tužno! Tuguj, ti bezosjećajni sanovabiču!!!". (Mala digresija: Ovde ću da se uzdržim od ciničnih komentara na američko licemjerstvo i od konstatacija koliko mrzim njihovu odvratnu državu, jer sam već pisao o tome, a i ovo je svakako druga tema.)
Čak i ako niste gledali pomenutu performansu, jasno vam je o čemu pričam. Skoro svaka Oprina emisija je takva. Imate li slučaju u emisiji neku curu koju je napastvovao očuh ili something lajk det, pod obavezno će tokom njenog potresnog svjedočenja da šaraju po facama u publici i njihovim zgranutim i zblanutim izrazima lica i mrmljanjima tipa "Oh my God!", ne bi li dodatno produbili u vama mržnju prema tom ogavnom stvoru.
Eh, ako ste uspjeli ovo moje tupljenje da izdržite do ove tačke, slijedi payoff - naime, poenta ovog kompletnog posta. Dakle, ako se onaj smijeh kod humorističkih serija naziva smijehom iz konzerve, ja predlažem da se ovakva manipulacija kao u Opri nazove tugom iz konzerve. Zatim, da se te tzv. emocije iz konzerve prošire ne samo na serije i emisije i kontakt programe i tako to, već i na filmove i ostalo. Npr., ako je film neka ozbiljna drama, nije zgoreg da se u pozadini tokom tužnih scena čuje cmizdrenje nekih nesrećnika, za slučaj da ste previše glupi da shvatite emotivnost scene. Ali zašto se zaustaviti na tome? Šta fali recimo strahu iz konzerve? Npr. u strašnim scenama moglo bi da se pušta vrištanje ili nešto slično. Neki film ili serija koja sadrži elemente više žanrova može istovremeno da ima više konzerviranih emocija. Primjera radi, u Istjerivaču Đavola u strašnijim momentima (kojih hvala Bogu ne nedostaje) čulo bi se vrištanje i prestravljeno šaputanje, a recimo smijeh bi mogao da se čuje tokom nekih vickastijih Đavolovih opservacija i uvreda na račun onih sveštenika. Normalno, taj film obiluje i dramom, zapravo to je u neku ruku horor-drama. Tokom nekih emotivnijih dijelova moglo bi da se čuje recimo plakanje iz konzerve.
Postoji rješenje i za akcione filmove. U trenucima kad npr. naši heroji mlate negativce, čulo bi se oduševljeno klicanje i navijanje publike. Genijalni one-lineri (kao npr. kad Dolf Lundgren u Crvenom škorpionu kaže "Let's kick some ass!" ili bilo koji Arnijev citat) bili bi propraćeni burom oduševljenja i aplauzima. I tako dalje i tako dalje.
Mislim takođe da bi bilo zanimljivo da se emocije izmiješaju. Npr. u nekoj humorističkoj seriji umjesto snimaka ljudi koji se smiju puštate snimke plakanja. Ili recimo obrnuto - u jezivom hororu ili izrazito tužnoj drami - smijeh iz konzerve. Npr. Spašavanje redova Rajana - posljednja scena na groblju, ili recimo Dejmonov monolog. Odlične prilike za zlobno cerekanje. Eto vam ideje i za neki YouTube klip.
No comments:
Post a Comment