Maloprije slučajno pročitam odličan rivju po svemu sudeći odličnog dokumentarca o Turetovom sindromu i vidim dole među komentarima komentar nekog lika koji opisuje neke "tikove" koje je imao kao mali i sa užasom skontam da ja većinu toga imam i dalje (!)
Dobro, žmirkanje ne računam, cijenim da su mi oči riknule od kompjutera, ali ovo ostalo je... brrr. Evo nekoliko primjera - vi koji živite u Banjaluci znate da su nakon renoviranja onog trotoara kod Gimnazije postavili crvene i sive pločice (ili kako god da se to zove). Ja kad hodam tuda iz nekog razloga moram da stajem samo na crvene - ako slučajno stanem potpuno van crvene trake, onda to moram da ponovim u sljedećem koraku da bi bio paran broj. A ako nagazim na granicu, onda sljedeći korak opet mora da bude na granicu. Ne moram ni da spominjem koliko me ovo usporava kad idem tuda. Što je još gore, ja u principu uopšte ne moram da idem tuda, ali tu uskače drugi poremećaj. Naime, kad idem od kuće u grad, uvijek idem preko mosta, pa pored muzičke škole i onda gdje već treba. Međutim, kad se vraćam kući, uvijek idem pored Gimnazije, iako je to znatno duži put.
Sljedeći bizaran poremećaj koji imam je malo teži za opisati i u posljednje vrijeme se javlja dosta rjeđe, ali ipak je tu. Dakle, ponekad kad negdje krenem (mislim da se to uglavnom odnosilo na raznorazne rođendane na kojima bude mnogo ljudi) osjetim se toliko neprijatno u onom što sam obukao da odmah moram da se presvučem, maltene ko da sam izašao u gaćama ili nešto još gore. Iako sam obučen sasvim normalno. Prije nekoliko mjeseci sam zamalo zakasnio na posao zbog toga - nisam mogao da izađem iz kuće jer mi je nešto zasmetalo u vezi sa, čini mi se, majicom koju sam nosio :-) Weird, eh?
To naravno nije sve - kad u brzini izlazim iz kuće, redovno se brinem da li sam zaboravio da zaključam vrata. Osim ako prilikom zaključavanja jasno sebi ne skrenem pažnju na to zaključavanje i registrujem da sam tu radnju izvršio. Ali kad zaključam vrata skoncentrisan na to, onda moram da provjerim da li su dobro zaključana, a to podrazumijeva da ih bar jedno deset puta gurnem prilično jako ne bih li bio siguran.
Kad sam bio mali, imao sam utisak kao da je za mene vezana neka nevidljiva nit kojoj ne smijem da dozvolim da se zapetlja. Slično je važilo i za predmete, pa i za osobe. Recimo ako neko šutne loptu prema meni i ta lopta prođe s jedne strane nekakvog drveta, obavezno moram da mu je vratim s te iste strane. Nipošto nisam sebi dozvoljavao da recimo napravim krug oko nekog predmeta (jer bi onda ta moja imaginarna nit bila svezana oko tog predmeta), već sam se uvijek kretao potpuno istim putem i tako dalje. To me je doduše uglavnom prošlo u zrelijim godinama.
Ono što me nije prošlo je izbjegavanje stajanja na rubove... bilo čega. Recimo nikad ne stajem na ivice bijelih pravougaonika na pješačkom prelazu, tj. ako stanem to odmah mora da se "poništi" još jednim stajanjem. Tamo gdje je put popločan nekim kvadratastim ili drugim pločama, tu imam gadne probleme jer moram da stajem tačno u ograničeno područje, bez dodirivanja ivice. Što su ploče sitnije, to veća patnja oko hodanja.
Završićemo s nečim što nije poremećaj u smislu nečeg što radim već nečeg što mi smeta. Meni dakle izrazito smetaju dvije stvari vezane za zvuk. Prva su odjeci, a druga kad se zvuk prenosi van prostorije u kojoj je nastao. A kad se to dvoje pomiješa - jao! Nema mi ništa gore nego kad se neko penje kroz stubište i priča, a ono sve odjekuje okolo. Takođe mi smeta kuckanje obuće (uz podrazumijevajući odjek). Kad god idem kući ili napolje, uvijek nastojim da što prije profuram kroz depresivni hodnik. Da i ne pričam kolike probleme imam zbog ovih očajno napravljenih novih zgrada. U mom stanu recimo kad povučete vodu ili otvorite česmu u kupatilu, to se bez problema čuje u hodniku zgrade već negdje na drugom spratu (ja sam na petom). Sama pomisao na to, na taj zvuk koji se iz kupatila prostire kroz hodnik stana, pa kroz njegova vrata u hodnik zgrade je apsolutno zastrašujuća. Isto kao kad ubacim ključ u bravu, a ostali ključevi iz svežnja tresnu o vrata i kroz hodnik se začuje cangrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....! Katastrofa.
Eh, da - takođe mi je i dalje poprilično jezivo da gledam u noćno nebo, zbog onih silnih zvijezda i ooooooogromnog prostora u odnosu na koji je čovjek tako sićušan. Da se prestraviš. Nije džaba rekao pokojni Sid Baret - "Neptune, Titan, stars can frighten".
Zamalo da zaboravim - ponekad imam problema i kod slušanja muzike. Neke ritmove jednostavno ne mogu psihički da podnesem. Npr. ako je bubnjar dosadan, pa u četiri četvrtine ide samo jednolično tum-tum-tum-TUM (ovaj posljednji TUM na kraju takta obavezno bude glasniji i odjekujuć), to me ubija u pojam. A kad smo već kod muzike, često pomislim da pošto postoji toliko mnogo izvođača i pjesama, a ipak vrlo konačan broj nota i akorda, da sve to mora na neki način da se ponavlja. Tako da kad čujem recimo neku noviju pjesmu sa relativno jednostavnom melodijom, ja se iz nekog razloga najčešće naježim i pod hitno dobijam želju da slušam nešto ekstremno komplikovano, sa što blentavijim ritmom. Srećom, ovo se ipak ne dešava (pre)često.
Ako zbog svega ovoga više ne želite da se družite sa mnom, onda ste ružni.
Dobro, žmirkanje ne računam, cijenim da su mi oči riknule od kompjutera, ali ovo ostalo je... brrr. Evo nekoliko primjera - vi koji živite u Banjaluci znate da su nakon renoviranja onog trotoara kod Gimnazije postavili crvene i sive pločice (ili kako god da se to zove). Ja kad hodam tuda iz nekog razloga moram da stajem samo na crvene - ako slučajno stanem potpuno van crvene trake, onda to moram da ponovim u sljedećem koraku da bi bio paran broj. A ako nagazim na granicu, onda sljedeći korak opet mora da bude na granicu. Ne moram ni da spominjem koliko me ovo usporava kad idem tuda. Što je još gore, ja u principu uopšte ne moram da idem tuda, ali tu uskače drugi poremećaj. Naime, kad idem od kuće u grad, uvijek idem preko mosta, pa pored muzičke škole i onda gdje već treba. Međutim, kad se vraćam kući, uvijek idem pored Gimnazije, iako je to znatno duži put.
Sljedeći bizaran poremećaj koji imam je malo teži za opisati i u posljednje vrijeme se javlja dosta rjeđe, ali ipak je tu. Dakle, ponekad kad negdje krenem (mislim da se to uglavnom odnosilo na raznorazne rođendane na kojima bude mnogo ljudi) osjetim se toliko neprijatno u onom što sam obukao da odmah moram da se presvučem, maltene ko da sam izašao u gaćama ili nešto još gore. Iako sam obučen sasvim normalno. Prije nekoliko mjeseci sam zamalo zakasnio na posao zbog toga - nisam mogao da izađem iz kuće jer mi je nešto zasmetalo u vezi sa, čini mi se, majicom koju sam nosio :-) Weird, eh?
To naravno nije sve - kad u brzini izlazim iz kuće, redovno se brinem da li sam zaboravio da zaključam vrata. Osim ako prilikom zaključavanja jasno sebi ne skrenem pažnju na to zaključavanje i registrujem da sam tu radnju izvršio. Ali kad zaključam vrata skoncentrisan na to, onda moram da provjerim da li su dobro zaključana, a to podrazumijeva da ih bar jedno deset puta gurnem prilično jako ne bih li bio siguran.
Kad sam bio mali, imao sam utisak kao da je za mene vezana neka nevidljiva nit kojoj ne smijem da dozvolim da se zapetlja. Slično je važilo i za predmete, pa i za osobe. Recimo ako neko šutne loptu prema meni i ta lopta prođe s jedne strane nekakvog drveta, obavezno moram da mu je vratim s te iste strane. Nipošto nisam sebi dozvoljavao da recimo napravim krug oko nekog predmeta (jer bi onda ta moja imaginarna nit bila svezana oko tog predmeta), već sam se uvijek kretao potpuno istim putem i tako dalje. To me je doduše uglavnom prošlo u zrelijim godinama.
Ono što me nije prošlo je izbjegavanje stajanja na rubove... bilo čega. Recimo nikad ne stajem na ivice bijelih pravougaonika na pješačkom prelazu, tj. ako stanem to odmah mora da se "poništi" još jednim stajanjem. Tamo gdje je put popločan nekim kvadratastim ili drugim pločama, tu imam gadne probleme jer moram da stajem tačno u ograničeno područje, bez dodirivanja ivice. Što su ploče sitnije, to veća patnja oko hodanja.
Završićemo s nečim što nije poremećaj u smislu nečeg što radim već nečeg što mi smeta. Meni dakle izrazito smetaju dvije stvari vezane za zvuk. Prva su odjeci, a druga kad se zvuk prenosi van prostorije u kojoj je nastao. A kad se to dvoje pomiješa - jao! Nema mi ništa gore nego kad se neko penje kroz stubište i priča, a ono sve odjekuje okolo. Takođe mi smeta kuckanje obuće (uz podrazumijevajući odjek). Kad god idem kući ili napolje, uvijek nastojim da što prije profuram kroz depresivni hodnik. Da i ne pričam kolike probleme imam zbog ovih očajno napravljenih novih zgrada. U mom stanu recimo kad povučete vodu ili otvorite česmu u kupatilu, to se bez problema čuje u hodniku zgrade već negdje na drugom spratu (ja sam na petom). Sama pomisao na to, na taj zvuk koji se iz kupatila prostire kroz hodnik stana, pa kroz njegova vrata u hodnik zgrade je apsolutno zastrašujuća. Isto kao kad ubacim ključ u bravu, a ostali ključevi iz svežnja tresnu o vrata i kroz hodnik se začuje cangrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr....! Katastrofa.
Eh, da - takođe mi je i dalje poprilično jezivo da gledam u noćno nebo, zbog onih silnih zvijezda i ooooooogromnog prostora u odnosu na koji je čovjek tako sićušan. Da se prestraviš. Nije džaba rekao pokojni Sid Baret - "Neptune, Titan, stars can frighten".
Zamalo da zaboravim - ponekad imam problema i kod slušanja muzike. Neke ritmove jednostavno ne mogu psihički da podnesem. Npr. ako je bubnjar dosadan, pa u četiri četvrtine ide samo jednolično tum-tum-tum-TUM (ovaj posljednji TUM na kraju takta obavezno bude glasniji i odjekujuć), to me ubija u pojam. A kad smo već kod muzike, često pomislim da pošto postoji toliko mnogo izvođača i pjesama, a ipak vrlo konačan broj nota i akorda, da sve to mora na neki način da se ponavlja. Tako da kad čujem recimo neku noviju pjesmu sa relativno jednostavnom melodijom, ja se iz nekog razloga najčešće naježim i pod hitno dobijam želju da slušam nešto ekstremno komplikovano, sa što blentavijim ritmom. Srećom, ovo se ipak ne dešava (pre)često.
Ako zbog svega ovoga više ne želite da se družite sa mnom, onda ste ružni.
5 comments:
nisam siguran za muziku, ali sve ovo ostalo spada u klasični opsesivno-kompulsivni poremećaj ponašanja, i to blaža varijanta. doduše, većina ljudi danas ima bar neki od sličnih simptoma (rekao bih da je poremećaj progresirao sa modernim društvom) u nekoj sferi svog života (imam i ja), ali dok god to ne predstavlja ozbiljniji problem (tj. dok nisi kao nikolas kejdž u matchstick man npr.) nema razloga za brigu. inače, stiven king je napisao ubistveno dobru i jezivu priču (zove se N.) koja otkriva pravi uzrok opsesivno-kompulsivnog poremećaja, obavezno je pročitaj!
Kul, to leti odmah na spisak priča za čitajne! Je li iz neke zbirke ili je onako kao singl?
ja sam je čitao u okviru njegove poslednje zbirke just after sunset, a priča je sveže napisana specijalno za zbirku, mada možda i može da se nađe negde na netu, ne znam. inače, ostale priče u zbirci nisu toliko dobre, mada ima nekoliko solidnih.
proveriću, ali mislim da još uvek čuvam tu kingovu ODLIČNU priču.
Thanks for the tip. Odavno se nisam prihvatio Kinga i vrijeme je da se to ispravi.
Post a Comment