Iako nastojim da se na ovom blogu bavim isključivo glupostima i budalaštinama (bar dok ne postavim revolucionarni dokaz nemogućnosti putovanja kroz vrijeme, što će biti dosta brzo), valjda ponekad prozboriti koju i o ozbiljnim stvarima.
Eto danas sam konačno pogledao svirku (teško je baš govoriti o "koncertu") Dire Straitsa u Rockpalastu, koja se desila u februaru 1979., dakle prije nego što su izdali drugi album i definitivno prije nego što su postali veliki bend (pod "velikim" podrazumijevam da su punili stadione i imali po 13 hit singlova na jednom albumu). Jedan od razloga zašto uopšte piskaram o ovome jeste koliko je ovo različito od kasnijih koncerata Dire Straitsa i Marka Knopflera solo. Svi znamo da je Mark Knopfler namrgođeno matoro gunđalo koje se prilično rijetko smije i skoro nikad ne pravi face tokom soliranja (karakteristika koja je postajala sve izraženija tokom godina). Ovde, međutim, važi potpuno suprotno, prosto da čovjek ne povjeruje da je u pitanju ista osoba. A i svirka i kontakt s publikom, sve je totalno opušteno i simpatično ("We've messed up Sultans, we'll have to do it again").
Što se same muzike tiče, svi znamo da su Dire Straits najbolji bend na svijetu, tako da je logično da i ova svirka spada među najbolje na svijetu. Jedini maaaaaaaaali peh je što momci još uvijek nisu savladali vještinu završavanja pjesama, pa se neke od njih (srećom, svega dvije ili tri) prekidaju nekako naglo. Bend počne da džemuje sve u 16, vi se taman uživite, kad ono - cvrc! kraj pjesme! Kasnije, kao što znamo, bend se ratosiljao ovog vrlo sitnog nedostatka i njihovi dalji nastupi bili su oličenje perfektnog savršenstva. Ali im je falilo malčice spontanosti.
Međutim, to je bilo poslije. Kasnije je bend obogađen sa pet saksofonista i osamnaest klavijaturista, dok ovde imamo originalnu i najminimalniju varijantu - Mark Knopfler (solo gitara, vokal), David Knopfler (ritam gitara), John Illsley (bas) i Pick Withers (bubnjevi). Iako nema dugih atmosferičnih instrumentalnih dijelova i gitarskih solaža, ova varijanta funkcioniše predivno. Mark i njegova gitara maltene pjevaju zajedno, tj. skoro svaki otpjevani stih propraćen je nekim lickom koji sve fino i elegantno popuni, dok u pozadini prži tako opako moćan ritam kreiran od strane preostala tri člana benda da nerijetko svojom ritmičnošću bacaju u sjenu i samog Marka. Evo vam korpus DELIKATES (pjesma Six-Blade Knife, koju ste mogli da čujete u uvodnoj sceni filma Desperado):
Dire Straits spadaju među rijetke bendove koji su uspjeli da poentiraju prvim albumom. Mislim na to da im se prvi album ujedno smatra i najboljim, mada je meni lično omiljeni četvrti, Love Over Gold, koji još nije bio započet u vrijeme ove svirke. Elem, i pored toga, taj album nije bio savršen jer neke pjesmice, npr. upravo gore navedeni Six-Blade Knife i recimo In the Gallery, zvučale su malo previše sterilno i neenergično. To se naročito dobro vidi kad preslušate recimo originalne demo verzije tih pjesama. Taj sitniji nedostatak ispravljen je ovde, pa sada sve apsolutno frca od energije, ko da ste na koncertu AC/DCa, a naročito se ističu upravo te dvije pjesme. Isto kao i AC/DC, iako bend ima istaknutog solo gitaristu, očigledno je u pitanju timska svirka, gdje i ritam sekcija ima vrlo bitnu ulogu. Veoma me je raznježilo kako se gitare Marka i njegovog brata Dejvida međusobno dopunjuju i kako uživaju u svirci - nedugo nakon ovoga su se posvađali, Dejvid je napustio bend (ili ga je Mark nogirao?) i, koliko znam, više do danas nisu progovorili ni riječ. Tužno, zaista. Inače, Dejvid je nastavio da se bavi muzikom, izdao je dosta solo albuma, koji kod nas naravno nisu popularni kao Markovi. Još ih nisam preslušao, ali namjeravam. Čovjek inače ima potpuno isti glas kao Mark, tj. kad čujete Dejvida kako izvodi neku pjesmu Dire Straitsa, uopšte ne možete da primijetite razliku.
Materijal ovde čini nekoliko pjesama sa prvog i nekoliko sa drugog albuma (koji je još bio u produkciji), uglavnom ono što možete da čujete i na albumu Live at BBC, koji vam takođe svesrdno preporučujem. Dakle, za sve fanove ovog velikog (actually najvećeg) benda, ovaj lajv zapis je neizostavan dio kolekcije jer nam prikazuje prvu fazu stvaralaštva (druga je predstavljena duplim live albumom Alchemy, a treća sa On the Night, a oba su izdati i u vidu video snimka). Zapravo, ovo je a must za svakoga.
Eto danas sam konačno pogledao svirku (teško je baš govoriti o "koncertu") Dire Straitsa u Rockpalastu, koja se desila u februaru 1979., dakle prije nego što su izdali drugi album i definitivno prije nego što su postali veliki bend (pod "velikim" podrazumijevam da su punili stadione i imali po 13 hit singlova na jednom albumu). Jedan od razloga zašto uopšte piskaram o ovome jeste koliko je ovo različito od kasnijih koncerata Dire Straitsa i Marka Knopflera solo. Svi znamo da je Mark Knopfler namrgođeno matoro gunđalo koje se prilično rijetko smije i skoro nikad ne pravi face tokom soliranja (karakteristika koja je postajala sve izraženija tokom godina). Ovde, međutim, važi potpuno suprotno, prosto da čovjek ne povjeruje da je u pitanju ista osoba. A i svirka i kontakt s publikom, sve je totalno opušteno i simpatično ("We've messed up Sultans, we'll have to do it again").
Što se same muzike tiče, svi znamo da su Dire Straits najbolji bend na svijetu, tako da je logično da i ova svirka spada među najbolje na svijetu. Jedini maaaaaaaaali peh je što momci još uvijek nisu savladali vještinu završavanja pjesama, pa se neke od njih (srećom, svega dvije ili tri) prekidaju nekako naglo. Bend počne da džemuje sve u 16, vi se taman uživite, kad ono - cvrc! kraj pjesme! Kasnije, kao što znamo, bend se ratosiljao ovog vrlo sitnog nedostatka i njihovi dalji nastupi bili su oličenje perfektnog savršenstva. Ali im je falilo malčice spontanosti.
Međutim, to je bilo poslije. Kasnije je bend obogađen sa pet saksofonista i osamnaest klavijaturista, dok ovde imamo originalnu i najminimalniju varijantu - Mark Knopfler (solo gitara, vokal), David Knopfler (ritam gitara), John Illsley (bas) i Pick Withers (bubnjevi). Iako nema dugih atmosferičnih instrumentalnih dijelova i gitarskih solaža, ova varijanta funkcioniše predivno. Mark i njegova gitara maltene pjevaju zajedno, tj. skoro svaki otpjevani stih propraćen je nekim lickom koji sve fino i elegantno popuni, dok u pozadini prži tako opako moćan ritam kreiran od strane preostala tri člana benda da nerijetko svojom ritmičnošću bacaju u sjenu i samog Marka. Evo vam korpus DELIKATES (pjesma Six-Blade Knife, koju ste mogli da čujete u uvodnoj sceni filma Desperado):
Dire Straits spadaju među rijetke bendove koji su uspjeli da poentiraju prvim albumom. Mislim na to da im se prvi album ujedno smatra i najboljim, mada je meni lično omiljeni četvrti, Love Over Gold, koji još nije bio započet u vrijeme ove svirke. Elem, i pored toga, taj album nije bio savršen jer neke pjesmice, npr. upravo gore navedeni Six-Blade Knife i recimo In the Gallery, zvučale su malo previše sterilno i neenergično. To se naročito dobro vidi kad preslušate recimo originalne demo verzije tih pjesama. Taj sitniji nedostatak ispravljen je ovde, pa sada sve apsolutno frca od energije, ko da ste na koncertu AC/DCa, a naročito se ističu upravo te dvije pjesme. Isto kao i AC/DC, iako bend ima istaknutog solo gitaristu, očigledno je u pitanju timska svirka, gdje i ritam sekcija ima vrlo bitnu ulogu. Veoma me je raznježilo kako se gitare Marka i njegovog brata Dejvida međusobno dopunjuju i kako uživaju u svirci - nedugo nakon ovoga su se posvađali, Dejvid je napustio bend (ili ga je Mark nogirao?) i, koliko znam, više do danas nisu progovorili ni riječ. Tužno, zaista. Inače, Dejvid je nastavio da se bavi muzikom, izdao je dosta solo albuma, koji kod nas naravno nisu popularni kao Markovi. Još ih nisam preslušao, ali namjeravam. Čovjek inače ima potpuno isti glas kao Mark, tj. kad čujete Dejvida kako izvodi neku pjesmu Dire Straitsa, uopšte ne možete da primijetite razliku.
Materijal ovde čini nekoliko pjesama sa prvog i nekoliko sa drugog albuma (koji je još bio u produkciji), uglavnom ono što možete da čujete i na albumu Live at BBC, koji vam takođe svesrdno preporučujem. Dakle, za sve fanove ovog velikog (actually najvećeg) benda, ovaj lajv zapis je neizostavan dio kolekcije jer nam prikazuje prvu fazu stvaralaštva (druga je predstavljena duplim live albumom Alchemy, a treća sa On the Night, a oba su izdati i u vidu video snimka). Zapravo, ovo je a must za svakoga.
1 comment:
Svaka cast na odlicnom opisu najvjerovatnije najboljeg (tj. u potpunosti se slazem) benda svih vremena! Nisam do sada cuo ovu svirku, ali sve spremam cim danas zavrsim s' poslom ... hvala na, kao i uvijek, informativnom i pored svega subjektivnom (cega svjetu treba mnogo vise) pisanju! Pozdrav, Dime
Post a Comment