O imperativu

Baš maloprije jedem neku čorbu od kukuruza koja je trebalo da bude kremasta, ali je ispala dosta mrvasta, a onda mi odjednom padne na pamet tako fenomenalna ideja da i dalje ne mogu da vjerujem
da mi je tako fenomenalna ideja pala na pamet. Ovo je nešto što će da donese revoluciju u gramatici, to je sasvim sigurno.

Svi, naime, znamo da je imperativ vrlo siromašan glagolski način pošto ima samo drugo lice i prvo lice množine. Možda i treće lice jednine i množine, ali nisam siguran da li je to zvanično. Ali ono što u svakom slučaju nema jeste prvo lice jednine i to ćemo upravo sada da ispravimo. 

Dobijanje prvog lica jednine imperativa je vrlo jednostavno i funkcioniše po analogiji sa trećim licem. Ovo je toliko očigledno da me čudi kako se ranije niko nije sjetio toga. Ovaj metod prikazaćemo na primjeru glagola uraditi. Kako se dobija treće lice jednine imperativa ovog glagola? Prije svega, neophodno nam je treće lice množine prezenta ovog glagola. Ono glasi urade, dakle ima nastavak -e. Kada taj nastavak odbijemo, ostaje nam osnova "urad", na koju dodajemo nastavak -imo i kao rezultat dobijamo konačno rješenje - uradimo. Ali ovde treba obratiti pažnju na naglasak, koji je dugi uzlazni i nalazi se na drugom slogu ("uraaaaaaadimo") a ne kratki i na prvom slogu, kao npr. u riječi "uraaaaaaadimo" (recimo "Mi ćemo to-i-to da uradimo."). 

Za prvo lice procedura je potpuno ista, samo što ćemo umjesto nastavka -imo da stavimo -im (analogija je očigledna, pošto su -mo i -m nastavci za prvo lice množine i jednine prezenta). Na taj način dobijamo riječ uradim, ali se ne izgovara kao "uraaaaaadim" (kao npr. u rečenici "Ja ću da se uradim") nego sa dugim uzlaznim akcentom na drugom slogu, dakle "uraaaaaaaaaaaaaaaaaaaadim" (vrlo slično kao što biste izgovorili recimo riječ "nagib".)

Eto, sad kada želite samom (ili samoj) sebi nešto da naredite, ne morate više da koristite drugo lice jednine za imperativ. Ako požurite, možda baš VI budete prva osoba koja je novo gramatičko pravilo upotrijebila u praksi. Sada samo treba telefonirati Klajnu (ako je još živ, a ako nije onda nekom drugom ko je već nadležan) i zamoliti da se ovo unese u sljedeći apdejt srpskog jezika. Naglašavam da ne garantujem revolucionarne ideje ako jedete uspjelu čorbu od kukuruza (bilo da je kremasta, bilo da su zrna očuvana u izvornom obliku), već isključivo onu sa poluizblendovanim zrnima.

Analiza pjesme Dođi da ostarimo zajedno Šabana Šaulića

Dođi da ostarimo zajedno (u daljem tekstu DDOZ) je vjerovatno jedna od najljepših i najpoznatijih narodnih pjesama, a po mom mišljenju sigurno najljepša pjesma Šabana Šaulića. Teško je naći pjesmu koja bolje od nje radi ono što narodne pjesme uglavnom pokušavaju da urade, a to je da prenesu neku emociju na slušaoca, što ekstremniji efekat te emocije na njegove vene i inventar u kafani tim bolje. Tu naravno mislim na one prave narodnjake, a ne na turbo folk smeće koje je toliko retardirano da je čak i mene sramota da o njemu pišem i ne pokušava da prenese nikakvu emociju već samo slike golih žena i napucanih pozerčina sa tamnim naočalama koji voze bijesne aute i vataju se sa već pomenutim golim ženama koje uglavnom te pjesme i pjevaju.

 

 

 

Karakteristika u DDOZ je sjajna i brza osnovna tema, odsvirana na mnoštvu instrumenata, gdje društvo tradicionalnim narodnjačkim oruđima kao što su harmonike i sl. društvo pravi čitav orkestar gudačkih instrumenata karakterističnijih za klasičnu muziku. Zatim se stvari naglo usporavaju i Šaban preuzima scenu lamentujući, kao i svaki narodnjak, nad ženskom koju je muvao prije nekih pedeset godina i pošto su strofe jako spoooooooore, a Šabanu treba čitava vječnost da izgovori jednu riječ, pa se još posljednja dva stiha svake strofe (uključujući i refren) ponavljaju, pa nije ni čudo što pjesma traje preko šest minuta, što više pristaje Indeksima ili Korni grupi nego Šabanu.

 

Međutim, ovde se nećemo baviti muzikom, melodijom i aranžmanom (koji su savršeni), već tekstom pjesme, u kome postoje određene nedoumice i nelogičnosti i smatramo za svoju dužnost da na te stvari skrenemo pažnju. Kao što sam već rekao gore, ova pjesma u potpunosti ostvaruje svoj cilj prenošenja emocije, a to u dobroj mjeri uspijeva zahvaljujući Šabanovom izvanrednom izvođenju. Šaban je rijedak primjer fenomenalnog pjevača sa fantastičnim glasovnim mogućnostima, koji opet ne dozvoljava da mu demonstracija glasa ili nekakve teatralnosti izleti u prvi plan nauštrb prenošenja poruke (kao što to pravi probleme izvjesnim drugim vokalistima koje nećemo imenovati, osim što ćemo navesti da se odazivaju na imena Selin Dion i Josipa Lisac). Šabanov glas leti kao tica u oblake, ko kad pjeva Vitni Hjuston, a opet umjesto njene izvještačenosti u stihovima naziremo iskrenost koju može da pokaže valjda samo još Kris Ria i eventualno Josipa Lisac s prvog albuma. Šaban bi mogao da vam otpjeva Majn Kampf i da prije nego što se osvijestite shvatite da ste u uniformi i punoj ratnoj spremi na putu da izvršite invaziju na Francusku.

 

Ali bez obzira na vrhunsku prezentaciju, u suštini postoje problemi i zatvaranje očiju pred njima bi bilo isto kao kad bi nam neka izuzetno mlada i zgodna profesorica matematike u srednjoj školi u mini suknji i poluraskopčanoj košulji objašnjavala recimo Grinovu formulu i zaboravila da navede uslov da kriva po kojoj se vrši integracija mora da bude zatvorena da bi formula važila. Da li bismo na tako katastrofalne greške ćutali samo zato što su naše oči zadovoljne prezentacijom ili bismo momentalno otišli kod direktorice i prijavili tu šarlatanku i tražili da joj se iste sekunde uruči otkaz, pa nek ona te gluposti priča u Budimlić Japri ili Turjaku a ne nama?! Vjerujem da bi svako od nas uradio ovo drugo.

 

Napisaćemo sada tekst pjesme pokupljen odnekud s neta i prenesen vjerovatno potpuno nezakonito:

 

Gledam u tužnu jesenju noć
s pokisle grane lišće opada
u daljini čujem muziku neku
i pitam sebe gde li si sada

Ref.
Nisi me volela u ono vreme
a ja sam želeo samo jedno
sada kad nismo mi mladi k'o nekada
dođi da ostarimo zajedno

Ja svakog dana proklinjem sebe
zašto te drugom prepustih lako
pev'o sam pesme, nad'o se boljem
i bezbroj puta uz gitaru plak'o

Ref.

Da li još pamtiš, ljubavi moja
kada smo ruže zajedno brali
gde li si sada mladosti moja
zašto su tebe od mene ukrali

 

 

Suština pjesme je očigledno sadržana u refrenu. "Dušo, ranije nisi mogla očima da me gledaš, a sad smo oboje omatorili, a pogotovo ti, i više te neće niko osim mene, pošto ja nemam nimalo samopoštovanja i sve ove godine sam dangubio i čekao da ti izredaš sve one koji ti se sviđaju pa da mi se vratiš kad ti na kraju ponestane opcija, znači dođi."

 

Ono što je problem sa kompletnom pjesmom je što strofe izgledaju kao da su pokupljene iz neke druge pjesme i na momente su potpuno suprotne refrenu i odaju utisak kao da je narator u najboljem slučaju nepouzdan pripovjedač, poput recimo Balaševića u pjesmi Marina (gdje je namjerno lagao drugovima da je titularnu Marinu uspio da smuva, a nije bio ni blizu, samo je mogao da balavi nad njenim slikama), a u najgorem potencijalno vrlo opasan bolesnik kog bi trebalo zakatančiti u tamnicu i na poduže vrijeme udaljiti od pripadnica ljepšeg pola. Krenućemo ipak redom, da bismo obratili pažnju na svaki stih.

 

"Gledam u tužnu jesenju noć
s pokisle grane lišće opada"
Okej, prvo pa odmah "tužna jesenja noć". Zar vam nije preko glave tih stereotipa kako je jesen, eto, tužna, a valjda ljeto i proljeće veseli? Što se mene tiče, jesen je najljepše godišnje doba i tužna je jedino zato što je tad u toku septembarski ispitni rok. Ako je to razlog Šabanove tuge, u redu, ali nemamo nikakvu indikaciju da je to tako. S druge strane, postoji i povoljnije tumačenje ovog stiha. Naime, ako smo već postigli dogovor da je jesen po definiciji tužna, onda bi "tužna jesenja noć" bila pleonazam. Bilo bi sasvim dovoljno da se kaže "jesenja noć" i svima bi bilo jasno da je velika tuga u pitanju i ništa od informacija se ne bi izgubilo, osim što bi zafalilo nekoliko slogova u stihu, ali to za Šabana nije problem jer on ionako može da pjeva jedan slog 15 minuta. Prema tome, samo naglašavanje da je u pitanju "tužna" noć pokazuje da je ona samo pukom igrom slučaja jesenja i da je isto tako mogla biti i zimska ili ljetnja noć. Što li je baš jesenja? Pa možda zbog sljedećeg stiha. U svakom slučaju, godišnje doba dešavanja je za ostatak pjesme irelevantno.

 

Drugi stih kaže da "s pokisle grane lišće opada" i ovo možemo da shvatimo ili kao padežnu ekstravagancu u kojoj se iz čista mira koristi nominativ umjesto genitiva množine (što je malo vjerovatno, jer takvih izmotavanja nema u ostatku pjesme, a i to se obično radi samo da bi se postiglo rimovanje, što ovde nije slučaj) ili kao neobično skretanje pažnje na jednu jedinu granu. E sad, što li je baš ta grana specijalna, teško je reći. Ako je već jesen, onda će lišće da opada i sa drugih grana, a ne samo s nje. Nikakav drugi podatak nemamo koji bi ovu granu razdvojio od ostalih, tako da je Šabanovo interesovanje za nju pomalo neodređenog porijekla.

"u daljini čujem muziku neku
i pitam sebe gde li si sada"
Treći stih izgleda kao da je tu samo da bi popunio prostor. Niti nam se kaže koja muzika je u pitanju, niti odakle se čuje, niti kakva je njena veza sa četvrtim stihom. Ako se već pita gdje je ona, ne treba mu valjda muzika za to. A ako treba, npr. ako je u pitanju neka njihova pjesma koju su slušali kao mladi ili nešto slično, red bi bio da se to napiše. Četvrti stih je tipičan primjer izvještačenosti jezika da bi se popunio broj slogova. Siguran sam da ovo nije gramatička greška, ali takođe sam siguran da nikad u životu nisam čuo nekog da kaže "pitam sebe" umjesto "pitam se".

Zatim slijedi refren, u kojem Šaban moli svoju (prošlu?/)buduću dragu da dođe da ostare zajedno. Međutim, nije jasno kako on misli da se to desi. Ako već ne zna gdje je ona, onda ne može ni da joj telefonira niti pošalje pismo ili i-mejl, a u vrijeme nastanka pjesme Fejsbuk nije ni postojao, čak ni embrionski instant mesindžeri kao što je ICQ. Može biti da on zapravo razgovara s njom samo u svom umu, što je zaista uznemirujuća situacija.

 

"Ja svakog dana proklinjem sebe
zašto te drugom prepustih lako"
E sad stani malo druže. Ako si je "drugom prepustio", makar i lako, to može da znači dvije stvari, od kojih nijedna nije povoljna za tebe. Prvo, da ste bili u vezi, pa da te je ona otkantala zbog nekog drugog lika, što izgleda kontradiktorno tvrđenju u refrenu da te "nije voljela u ono vrijeme", ili drugo, što bi direktno slijedilo iz pomenutog stiha u refrenu, da te nije ni uzimala u obzir, a da ti već čitavu vječnost zamjeraš sebi što nisi imao bolju strategiju i pretvarao se da si neko drugi da bi je smuvao, umjesto da lijepo okreneš list i gledaš u budućnost.

"pev'o sam pesme, nad'o se boljem
i bezbroj puta uz gitaru plak'o"
Mislim da ovde možda naziremo obrise razloga zašto je pripovjedač izvisio. Istina je da djevojke nalaze momke sa gitarom privlačnima, ali siguran sam i da plakanje značajno potkopava kompletan poduhvat, kao što može da posvjedoči Brendan Frejzer u filmu Bedazzled.

"Da li još pamtiš, ljubavi moja
kada smo ruže zajedno brali"
Opet vrlo sumnjivi stihovi. Otkud to sad odjednom da su zajedno brali ruže ako ga već nije voljela i ako je otperjala s nekim italijanskim parajlijom? Zajedničko branje ruža očigledno pokazuje nešto više od običnog prijateljstva.

"gde li si sada mladosti moja
zašto su tebe od mene ukrali"
Sada je već konačno jasno da je potpuno nejasno o čemu je zapravo ova pjesma. Nakon čitavog onog kukumavčenja za nekom tamo ženskom, sad se odjednom tu upetljala i mladost. Ali o kakvom se to "kranju" mladosti govori? Jedini primjer da neko nekom bukvalno ukrade mladost, kojeg ovako na prvu mogu da se sjetim, je u filmu Kapetan Kronos: Lovac na vampire, pošto tamo kad vampir ujede čovjeka, pretvori ga u đeda ili babu i ubije na mjestu. Ali vampiri iz Kapetana Kronosa ovde kao objašnjenje ne dolaze u obzir, jer se autor obraća misterioznim kradljivcima mladosti (množina), a u Kapetanu Kronosu dovoljan je bio ujed jednog vampira. Čak i da postoji neko logično objašnjenje, mislim da je vrlo neprofesionalno naprasno mijenjati temu pjesme bukvalno u posljednja dva stiha. Primjer kako se pravi odličan tekst o matorenju je Sve još miriše na nju, koju je moćni Hus vrlo vješto maskirao u ljubavnu pjesmu da bi tinejdžerke mogle uz nju da šize na koncertima, ali prava tema je jasna od početka teksta, ako ga čitate pažljivo.

 

Ovde može da se uputi potencijalni prigovor sljedeće sadržine: Autor zapravo ne misli bukvalno na mladost, već tu svoju curu/drugaricu naziva "mladosti moja", pošto mu je ona, je li, obilježila mladost (a bogme i ostatak života, reklo bi se), slično kao što Zrinko Tutić i Rajko Dujmić kažu "Milena, generacijo moja", iako je očigledno da Milena nije nikakva generacija nego medicinska sestra. Međutim, takvo tumačenje je još gore po tekstopisca, jer definitivno potvrđuje sve kontradiktornosti teksta o kojima smo govorili, a za koje više ne može da se nađe nikakvo logično objašnjenje. Ako ga ona "nije voljela u ono vrijeme", NEMA TEORIJE da on može da kaže da su je "od njega ukrali"! Ne može neko da ti ukrade ono što nemaš!

 

Konačni zaključak je da je pjesnik potpuno nesiguran u prirodu odnosa koji je imao sa dotičnom osobom (ako je ona uopšte postojala), a pošto je s druge strane naziva "ljubavi moja" i "mladosti moja", izgleda da mu je ona toliko značila da već godinama svaki dan gubi vrijeme misleći samo na nju. Užas.

Nije zgoreg napomenuti da je ova uprkos svemu odlična pjesma novi život doživjela sjajnom obradom u izvođenju Leta 3. Ovi simpatični i kontroverzni Riječani svoju rok verziju Šabanovog klasika nazvali su Dijete u vremenu, što je aluzija na poznatu pjesmu grupe Deep Purple, čiju su melodiju iskoristili kao pratnju Šabanovim stihovima. Pored Dip Prpla i Šabana, obilato je korišten i materijal Pink Flojda. Originalni tekst Let 3 je obogatio spoken wordom na njemačkom koji nema mnogo veze sa... bilo čim, a koji je onako prilično nepristojan, tako da ovo nije verzija koju ćete pustiti svojoj majci, čak i ako voli Pink Flojd.

 

O Betmenu

Zamislite golog Brusa Vejna. Svi znamo da pored javnog identiteta (koji je Brus Vejn), on ima i tajni identitet, a to je Betmen. Kad vidite nekoga u odijelu šišmiša kako jurca okolo ko lud i bori se protiv zločina, vi ćete sasvim sigurno pomisliti "Vidi Betmena!" a ne "Vidi Brusa Vejna!", iako se tehnički pod maskom nalazi upravo Brus Vejn. S druge strane, ako ga vidite bez ikakve odjeće, nema nikakve sumnje da ćete pomisliti "Vidi, evo ga Brus Vejn!", a ne "Vidi evo Betmena bez odjeće!". Ova transformacija Brusa Vejna u Betmena je prema tome vrlo interesantna i nju bi valjalo analizirati detaljnije - kada se dešava, pod kojim okolnostima i kakav to uticaj (if any) to vrši na identitet Brusa Vejna / Betmena.

 

U ovom radu koristićemo tzv. fuzzy logiku i skupove. Svi pojmovi biće objašnjeni, tako da prethodno poznavanje matematike nije neophodno za razumijevanje zaključaka koji slijede.

 

Prvo treba da razjasnimo sljedeće: Brus Vejn ne prestaje da bude Brus Vejn čak i kad se pretvori u Betmena. Mi volimo da posmatramo te stvari iz ugla ekskluzivne disjunkcije, ono tipa ili-ili, npr. Supermen kad obuče odijelo i stavi naočale i ode da radi za novine postaje Klark Kent, Brus Vejn postaje Betmen, doktor Džekil postaje mr. Hajd i slično. Međutim, kao što Supermen ne prestaje da bude Supermen time što se maskirao u Klarka Kenta, tako ni Brus Vejn ne prestaje da bude Brus Vejn kad je obučen kao šišmiš. Sličan primjer je recimo sa vukodlakom. Kad je pun mjesec, on je ružno dlakavo vukoliko-humanoidno stvorenje koje zavija i ubija ljude, a kad je mjesec prazan, on je u obličju čovjeka. Ali i kad je u čovječjem obliku, u duši on je vukodlak i na prvi pun mjesec pretvoriće se u čudovište. Ovde imamo overload pojma "vukodlak", koji se koristi da označi i samu individuu sa likantropskim kompleksom, kao i konkretan čudovišni oblik koji ona povremeno preuzima. Isto tako, znamo da se istorija dijeli na praistoriju i istoriju. Ali istorija ne prestaje da bude istorija time što je dovoljno davna da bude praistorija.

 

Kao što je praistorija istovremeno praistorija i istorija, iako postoji istorija koja nije praistorija, tako je i Brus Vejn i dalje Brus Vejn čak i kad je Betmen. S druge strane, Brus Vejn nije uvijek Betmen, mada mi možemo da smatramo i da jeste, da je pojam Betmena overloudovan da označava i šišmišoliko-humanoidnu pojavu koja se odaziva na znak s neba, kao i samo duhovno jastvo Brusa Vejna. Tu negdje dolazimo i do razlike između Brusa Vejna i vukodlaka, pošto, ako stvari posmatramo na ovaj način, između Brusa Vejna i Betmena postoji ekvivalencija - Brus Vejn je uvijek Betmen i Betmen je uvijek Brus Vejn - dok kod vukodlaka to nije tako, čovjek jeste vukodlak, ali vukodlak nije čovjek.

 

Ovde bi neko mogao da kaže "Pa dobro, razjasnili smo, Brus Vejn i Betmen su ekvivalentni, šta još ima da se kaže o ovoj temi?". To ima smisla, međutim u ovom radu pokušavamo da odredimo tranziciju između užeg pojma Brusa Vejna i užeg pojma Betmena, onog zasnovanog isključivo na vizuelnoj prezentaciji, a ne na identitetu.

 

Pored toga, gornje tumačenje (zasnovano na ekvivalenciji) ne mora da bude istinito. Brus Vejn je konkretan entitet, sa svojim mjestom stanovanja, ličnom kartom, matičnim brojem, kompanijom upisanom u knjige i slično. Šta Betmen ima od toga? On je praktično nepostojeća ličnost. Kad bi napravio kakav belaj i policija ga uhapsila, šta mislite čiju bi ličnu kartu našli kod njega - Betmenovu ili Brusvejnovu? Bilo bi zgodno za Brusa Vejna kad bi postojala ta dihotomija između njega i Betmena. Onda bi mogao nesmetano da bludniči sa maloljetnicama i onda da kaže "A, pa nisam to bio ja, to je Betmen". Al klinac. Da pokuša tako nešto da uradi, čak i u odijelu šišmiša, žandarmerija bi ga garantovano smatrala odgovornim.

Nećemo se dalje baviti pravnim i psihološkim aspektima dvojnosti ličnosti Brusa Vejna. Naši dometi, kao što je već naglašeno gore, ovde su znatno skromniji - prosto da probamo da ispitamo šta je to što nekoga navodi da vikne "Eno Brusa Vejna!" umjesto "Eno Betmena!" i obrnuto.

 

U prethodnim redovima suptilno je natuknuto ono što ćemo sada eksplicitno da kažemo, a to je sljedeće: Razliku između Brusa Vejna i Betmena (u užem smislu) čini količina betmenske odjeće koja se nalazi na njemu. Na Brusu Vejnu. To jest na Betmenu, onda kada nosi betmensku odjeću, a tada je i dalje Brus Vejn, ali kad je go, onda je samo Brus Vejn a ne i Betmen. U užem smislu. Na osnovu toga zaključujemo da Betmen u užem smislu ne može da se tušira, ali to je već digresija.

 

Rubovi intervala na kome posmatramo tranziciju su već definisani. Na lijevom kraju spektra, potpuno bez odjeće, imamo Brusa Vejna. Na desnom, u punoj betmenskoj spremi, imamo Betmena. Interesuje nas šta je između toga. Na primjer, ako bi Betmenu spala rukavica, da li biste ga i dalje smatrali Betmenom? Sigurno ogromna većina ljudi bi. Ali sigurno bi postojali i neki koji bi rekli "Aaaaaaaaa, ne, ne, ne važi, bez rukavice to je Brus Vejn!". Vama je lako smijati se takvim osobama, ali šta ako spadne i druga rukavica? Siguran sam da bi vas to pomalo poljuljalo. Možda ne toliko da negirate betmenstvo Betmenu, ali biste počeli da se pitate šta se dođavola dešava. A šta ako mu spadne i plašt?

 

Već vam je jasno gdje ovo vodi. Šta ako imamo Brusa Vejna (u širem smislu) koji nosi samo čizme, čarape i betmensku kapu? Šta je on dođavola? Elementarna dvoguba logika na koju smo navikli u životu kaže nam da u užem smislu može da bude ili Betmen ili Brus Vejn, trećeg nema. Ili, možda slikovitije - on može ili da bude Betmen ili da ne bude Betmen. Šta od to dvoje je u pitanju?

 

Ovo pitanje zvuči vrlo komplikovano iz prostog razloga što klasična logika nije najpogodnija za analizu suptilnih nijansi betmenskog bivstvovanja. Međutim, to ne znači da je problem nerješiv. Na scenu stupa fazi logika, o kojoj ćemo sad nešto ukratko da kažemo, ukazaćemo na razlike između nje i standardne logike, a onda ćemo da je primijenimo na Betmena.

 

Fazi logika je posebna vrsta logike nastale iz tzv. fazi skupova, koji su se prvi put pojavili u radu matematičara Lotfija A. Zadeha iz 1965. godine. Razlika između te i "obične" logike leži u broju istinitosnih vrijednosti koje neki iskaz može da ima. U logici na koju smo navikli postoje samo dvije vrijednosti - netačno i tačno, koje se često označavaju nulom i jedinicom, respektivno. U fazi logici, broj istinitosnih vrijednosti je beskonačan, odnosno ne bilo kako beskonačan već se radi o beskonačnosti čiji je kardinalni broj kontinuum. Istinitosne vrijednosti u ovoj vrsti logike obično su predstavljene realnim brojevima u zatvorenom intervalu [0,1]. Nula označava stopostotnu netačnost, jedinica stopostotnu tačnost, a brojevi između njih predstavljaju stepene istinitosti. Npr., u fazi logici je moguće da nešto bude 75% tačno. Samim tim, ako se vratimo na skupove, vidimo razliku između običnih i fazi skupova. Obični skupovi su kao npr. skup prirodnih brojeva ili skup administrativnog osoblja Univerziteta u Kulen Vakufu - kakav god element da uzmete, taj element ili pripada ili ne pripada tom skupu. Prije nego što vidimo primjer fazi skupa, napomenućemo da su neke međuvarijante između obične logike i Zadehove fazi logike postojale i ranije, npr. logika sa tri istinitosne vrijednosti (tačno, netačno i možda), koju je osmislio poljski logičar Jan Lukašijevič.

 

Gdje u stvarnosti možemo da naletimo na fazi skupove? Praktično bilo gdje gdje nemamo precizno definisane pojmove. Zadeh u svom radu iz 1965. navodi primjer skupa visokih ljudi. Nemamo preciznu definiciju visokog čovjeka koja bi omogućila da se ljudi jasno filtriraju po ovom kriterijumu, a čak i kad bi postojala, ta definicija bi bila kontraintuitivna. Zamislite da kažemo "Visok je onaj čovjek koji ima 180 cm i više". Lijepo, ali zašto onda ne bismo i nekoga ko ima 179.5 cm smatrali visokim? Takve probleme rješava fazi logika, tj. takozvane funkcije članstva, koje sve elemente iz univerzalnog skupa preslikavaju u realni zatvoreni interval [0,1].

 

Recimo da smatramo da je svako ko ima više od 180 cm sto posto visok. Dakle, ljudi sa takvom visinom dobijaju vrijednost 1. Svako ispod 160 cm nije nimalo visok i oni dobijaju vrijednost 0. Između 160 i 180 cm imamo neku neprekidnu rastuću funkciju (npr. linearnu). Recimo da neko ko je visok 165 cm dobija vrijednost 0.2, znači samo 20% je visok. I tako dalje. Ovde se vidi da je određivanje ovakvih funkcija vrlo subjektivno i da one jako variraju od osobe do osobe (misli se na osobe koje definišu te funkcije), ali taj problem bi mogao da se riješi, ili barem ublaži, tako što bi se za isti pojam intervjuisao veći broj različitih analitičara i onda bi se konačna funkcija dobila nekom vrstom srednje vrijednosti njihovih odgovora.

 

Tako, pod pretpostavkom da smo pojam subjektivnosti funkcije članstva nekako riješili, možemo da vidimo i šta se dešava sa Brusom Vejnom/Betmenom. Ako posmatramo betmenstvo, dakle stranu spektra u kojoj "biti Betmen" dobija vrijednost "tačno", a biti Brus Vejn vrijednost "pogrešno" (sve u užem smislu, naravno), dakle 1 i 0 respektivno, to odgovara onom što smo rekli ranije, dakle da se lijevo nalazi Brus Vejn a desno Betmen. Između nule i jedinice možemo da postavimo bilo koju rastuću funkciju, a njen argument je količina betmenske odjeće. Goli Brus Vejn ima nula odjeće, betmenske or otherwise, tako mu je vrijednost nula. Brus Vejn koji nosi sako i kravatu i šeta okolo bez maske takođe ima vrijednost nula. Brus Vejn sa gaćama i ženskim čizmama isto ima vrijednost nula, ali ako su čizme Betmenove, onda ima vrijednost recimo 0.1. I tako dalje. Npr. Betmen kome fali samo lijeva rukavica imao bi vrijednost recimo 0.95 (opet naglašavamo subjektivnost ovakvih procjena). Na taj način vidimo da je tranzicija između Brusa Vejna i Betmena postepena, a ne nagla. Ne možemo da kažemo "Aha, ovo je Betmen, ali ako skine čizme i čarape, onda je Brus Vejn!".

 

Iz ove analize jasno je da ovo zapravo predstavlja neku pojednostavljenu verziju čuvenog paradoksa gomile (sorites paradox), koji već vijekovima zbunjuje filozofe i kućne pomoćnice.

 

Ovaj rad je svjesno pojednostavljen i bavi se samo elementarnim transformacijama Brusa Vejna u Betmena. Buduće istraživanje treba da uzme u obzir kombinovanje betmenske i druge odjeće. Na primjer, da li je Brus Vejn Betmen ako nosi skroz kompletno betmensko odijelo, ali ispod ima ženske gaće? Ili ako je betmensko odijelo kompletno, a preko maske stavljena maska svinje iz filma You're Next. Ili ako je kompletno odijelo Betmenovo, ali preko toga stavljena maska i odijelo i kravata Brusa Vejna? Ili Alise u zemlji čuda.

 

Takođe, ako smo već betmenstvo definisali samo preko količine odjeće, postavlja se pitanje šta ako se neko drugi, a ne Brus Vejn, obuče u Betmena? Npr. ako Klark Kent obuče Betmenovo odijelo. Da li je on Betmen? Da li samo Supermen ima pravo da bude Betmen? Pardon, htio sam da kažem "Da li samo Brus Vejn ima pravo da bude Betmen?". Jasno je da bi oblačenjem Betmenovog odijela Supermen i Alisa u zemlji čuda postali Betmen u užem smislu, ali ne i u širem smislu. Ali da li je moguće da nešto bude nešto u užem a ne bude u širem smislu? Da li je širi smisao podskup užeg ili obrnuto? Da li je uži smisao Betmena definisan samo za širi smisao Brusa Vejna a ne i za Supermena i Alisu u zemlji čuda? Mislite o tome, djeco.

BusPlus

Posljednjih godinu ili dvije strašno je popularan taj nekakav beogracki BusPlus, što je neki sistem (ili firma?!!?!? ili koji već đavo) za naplatu autobuskih karata. Malo malo pa neko na Fejsbuku ili Tviteru okači nekakvu pljuvačinu na račun tog BusPlusa ili njegovih kontrolera (iliti, kako bismo mi iz Sarajeva rekli, revizora (ali sa dugim uzlaznim akcentom na "o")), koji su redom neljubazni, primitivni, bahati, grubijani i teroristi. 

Ovde kod nas u Banjaluci kupovina karte je jednostavna - uđeš na prednja vrata, platiš vozaču 1.6 KM (što mu ga je cirka 0.8 eura), dobiješ fiskalni račun (koji ti u isto vrijeme predstavlja kartu) i kad izađeš iz busa na svojoj stanici baciš ga u smeće jer ti više ne treba (ali NE na zemlju, nego u prvu obližnju kantu za smeće! čuvajmo okolinu!). Ako si baš navro, moš da kupiš i mjesečnu kartu, koja košta nekih dvaes i kusur maraka (ili tako nekako, nisam baš upućen u cijenu, pa sam podložan ispravkama), ali to je otprilike to.

Juče (bijaše to petak, šesti februar 2015., mnogo snjegovit dan sa ogromnom bljuzgavicom i košavom koja oduvava koštanu srž iz kostiju) imali smo priliku da donekle uporedimo ta dva sistema, naime banjalučki i beogradski. Naime, trebalo je hitno da dovučem dupe do Beograda jer su mi sa fakulteta zaprijetili da će lijepo da me nogiraju ako odmah ne obavim taj prokleti upis za koji je rok istekao još tamo sredinom oktobra. Branka je takođe imala neki svoj posao, tako da smo odlučili da smo odlučili da se malo provozamo autom i usput razgledamo ljepote naše otadžbine Republike Srpske (čitaj: da izbjegnemo plaćanje putarine u Hrvatskoj). Ovo sve znači da smo iz Banjaluke u Beograd išli preko Bijeljine, umjesto kao što sav normalan svijet ide preko Hrvatske. Na kraju krajeva, biti tako blizu najbliže države EUropske unije, a ne ući u nju, mislim da je neoprostiv zločin protiv evrointegracija. Elem, nakon beskonačno duge vožnje stigli smo u gluvo doba noći do tog nekakvog studentskog grada (ne pobrkati ga sa studentskim TRGOM, koji je valjda nešto sasvim deseto), gdje smo imali rezervisanu sobu. Odmah po dolasku poslao sam poruku jednom od svojih saboraca iz kafane 122 da vidim kako je Zvezda prošla protiv Žalgirisa i na moje opšte iznenađenje ispostavilo se da su izgubili. "Nek ide dođavola i život i sve!" mislio sam gorko razočaran, potpuno gubeći motivaciju da se uopšte dalje bavim tim birokratskim trivijalijama kao što je upis.

Sve ovo naravno nema nikakve veze sa BusPlusom i poentom kompletne priče, al kad krenem da meljem, onda sam ko kakvo žensko - ne prestajem.

U svakom slučaju, sljedećeg jutra trebalo je nekako se odvući do centra, đe se nalazi Matematički fakultet, a taj Beograd je velika varoš, nije ko Banjaluka da možete iz bilo kog kraja da stignete do centra za 15 minuta pješke. Auto smo ostavili parkiran kod studentskog doma, pošto sam ja čoek seljak, naviknut na vožnju po bosanskim mahalama, pa da ne pravim svojom "vožnjom" totalnu kataklizmu po Beogradu, ko da im nije dovoljan Vučić na vlasti. Logična opcija je bila naravno autobus. Teta na recepciji studentskog doma nas je upozorila da nikako ne uzimamo karte kod vozača jerbo su mnogo skupe, 150 dinara, što je preko dvije marke, što je mnogo preskupo. Tolko vam dođe litar dizela. Uputila nas je na nekakav kiosk pored stanice.

Kad smo stigli tamo, zatražili smo dvije karte. Teta nas je pogledala s mješavinom zbunjenosti i sažaljenja. Pogled joj je jasno govorio: "Šta? Vi biste DVIJE KARTE? Vi mislite da je to tako jednostavno????" Prvo nas je pitala kakve tačno karte bismo htjeli, na šta smo mi odgovorili da samo treba da skoknemo do centra i nazad. Malo se zamislila, pa nam pokazala neko plastično čudo koje košta 250 dinara. "Ovo plastično čudo" kaže "može da se dopuni npr. sa 90 dinara i onda važi sat i po." Ta varijanta nam nije odgovarala, pošto nije bilo šanse da obavimo svoje poslove za sat i po. "U tom slučaju, možete da probate sa ovom drugom varijantom - platite 280 dinara i vozikate se celi dan!!!!!!!!111111". 250+280 = 530, rezonujemo mi, što je nešto manje od 600, koliko bismo potrošili uzimanjem karata kod vozača u oba smjera. "To ćemo!" kažemo slavodobitno. "Međutim," spusti nas na zemlju teta "to sve je samo za jednu osobu."

Nakon još nekoliko varijanti, od kojih je svaka bila komplikovanija od prethodne, odustali smo od svega i odlučili da damo po 150 dinara za vožnju gulikoži od vozača. "Gde god da uzmete, preskupo je" rekla nam je teta na oproštaju, bespomoćno slegnuvši ramenima na kompletan ovaj besmisao. 

Stali smo na stanicu i nakon nekog vremena ušli u neku sedamdes dvojku (ili je u pitanju bila sedamdes petica) i zatražili od vozača dvije karte.

"Ne može" kaže on. "Ne radi štampač."

Na pitanje šta sad da radimo, on samo slegne ramenima. I mi onda konačno dignemo ruke od svega i odlučimo da se lijepo prošvercujemo, što je zapravo trebalo lijepo da uradimo odmah. Moram priznati da sam zbog kompletne Internet halabuke osjećao malu strepnju od infamoznih beogradskih nindža revizora (https://www.youtube.com/watch?v=CXPZItYOJU0), međutim dok smo mi bili u busu, nije naletio nijedan.

U povratku smo konačno uspjeli da kupimo karte kod vozača i tad je, potpuno suprotno Marfijevom zakonu, naišao nekakav pitomoizgledajući kontroler, koji nije baš opravdao kontrolersku reputaciju. Nikog nije premlatio, nije ogolio krvlju umrljane očnjake, nije čak ni psovao, što je za svaku osudu, međutim moguće je da je to zato što su svi imali karte. Njima je valjda za aktiviranje supermoći neophodan putnik bez karte.

Mislio sam još nešto da napišem o ovim previsokim cijenama, al mi je dosadilo da pišem, a ionako sam ovo napisao samo da apdejtujem blog, koji odavno nije apdejtovan.

ODISEJA by Homer

Priča o Homerovoj Odiseji, vjerujem, nije nepoznata većini čitalaca. U pitanju je spin-off Ilijade u kome pratimo avanture herojskog Odiseja na povratku kući iz Trojanskog rata. Ono po čemu je Odisej poznat i čime je zaslužio mjesto u srcima svih nas jeste njegova ideja da se napravi trojanski konj, pomoću kojeg bi se ahajski heroji infiltrirali usred Troje i tamo pwnovali sve živo. Plan je uspio i Troja je razorena nakon toliko godina uzaludne opsade, tako da Odiseja možemo da smatramo odlučujućim faktorom za dobitak trojanskog rata. Nažalost, dio koji se odnosi na trojansku kljusinu ne nalazi se u Ilijadi, jer je isječen na zahtjev izdavača, zbog ekstremne krvavosti. Nepoznato je da li je negdje sačuvan original cut rukopisa koji sadrži ovaj dio.

Što je bitno napomenuti je da se prilikom pustošenja Troje Ahajci nisu ponašali baš najuljudnije, tako da su bogovi zbog toga mnogima od njih natovarili gadne muke na vrat prilikom povratka kući. Jedan od rijetkih koji je sačuvao ljucko dostojanstvo jeste časna starina Nestor. E sad, ne znam baš tačno kakav je belaj (if any) napravio sam Odisej, tek lično Posejdon je bijesan ko ris na njega, što zna da napravi određene probleme ako primjera radi negdje putujete brodom ili slično. Pošto u vrijeme dešavanja avion još uvijek nije izmišljen, mislim da možete da pretpostavite kojim prevoznim sredstvom je Odisej morao da se vraća u Itaku.

Na samom početku odmah ćemo da se pozabavimo u novije vrijeme dosta kontroverznom temom, a to je autorstvo Odiseje. Naime, širom svijeta postoje razne budale koje govore da ne samo da Homer nije napisao Odiseju, nego da nije napisao ni Ilijadu, pa čak neki idu dotle da tvrde da nije ni postojao, da Ilijada i Odiseja nisu autorska djela nego nešto ko kod nas narodno pjesništvo i još raznorazne druge gadosti su govorene o Homeru. Na to imam da izjavim samo sljedeće: Bitch, please! Ovo je taman tolika budalaština kao da neko sad kaže da recimo Stiven King nije napisao Isijavanje već da se to kao prenosilo s koljena na koljeno, a onda mu konačni oblik dao neki anonimni narodni pisac. Pa onda konstatujemo da uopšte i ne postoji taj Stiven King. U daljem dijelu teksta uglavnom se nećemo obazirati na te revizionističke idiotizme. Dakle, podrazumijeva se da je Odiseju napisao Homer, a ako mislite drugačije, što se mene tiče možete da skočite u jezero.

Having said that, moram priznati da pojedini proponenti tih jeretičkih teorija znaju da budu prilično zabavni. Za potrebe ovog rivjua čitao sam na svom Kindlu englesku proznu verziju čiji je autor Semjuel Batler (vrlo sam zahvalan na postojanju ovih proznih verzija, dobijamo istu količinu informacija u mnogo čitljivijoj formi, sa znatno manje baljezganja). E taj ludi manijak je sasvim ozbiljno mislio da je Odiseju zapravo napisala neka žena sa Sicilije ili tako nešto. Čak je i napisao knjigu o tome (!), a za potrebe ovog izdanja Odiseje stavio je svu silu fusnota sa raznoraznim objašnjenjima, od kojih veliki broj otpada upravo na potcrtavanje mjesta za koja je, po njegovom mišljenju, očigledno da su djelo ženske ruke. Njegovi besramno politički nekorektni zajedljivi muškošovinistički komentari su neprocjenjivi i često su mnogo zabavniji od same knjige. Iako je Batler naravno u krivu, vrlo sam zahvalan na postojanju ovog izdanja, koje bi bilo potpuno nemoguće u današnjoj eri političke korektnosti i feminizma i sl.

Dakle, Odiseju je napisao Homer. To smo riješili. Međutim, moram da kažem da Odiseja po kvalitetu nije ni do koljena Ilijadi. Osnovno što je meni zasmetalo jeste slaba karakterizacija i otežano identifikovanje sa likovima. Dok je u Ilijadi bilo vrlo jednostavno da se divimo npr. Diomedu dok kroz trojanske redove rastura sve živo ili Hektoru kad ga Andromaha plačnim glasom moli da se pridruži njoj i djetetu i da žive srećnim životom a on joj kaže "Ma idi begaj ženo, tamo je šorka a ti me ovde zadržavaš ajd vozdra!", u Odiseji jednostavno nedostaju tako harizmatični likovi, a ni navodni negativci nisu ocrtani dovoljno crno da bismo mogli lijepo da ih mrzimo. Homer kao da je ovde zaboravio da je esencija umjetnosti da se lijepo zna za koga ćeš da navijaš, a ne da se tamo sve nešto zakukulji i zamumulji da na kraju ne znaš ko je pozitivac a ko negativac.

Krenućemo od samog Odiseja. Posejdon ima neki beef protiv njega i to bi se vrlo brzo završilo s Odisejem na dnu mora, da dotični heroj nema veliku pomoć čuvene boginje Atine (koja je, kao što se sjećamo, dala nemjerljiv doprinos i u samom Trojanskom ratu). Zahvaljujući Posejdonovoj pokvarenosti, naš heroj je prinuđen da prolazi groz gomilu užasnih avantura od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Recimo kad ga se dočepa prekrasna nimfa Kalipso i primora ga da provede godine i godine jedući i pijući božanska jela i pića i da neprestano vodi ljubav sa njom (!). Pa ko normalan ne bi razgulio iste sekunde? Al oćeš klinac, nimfa je stacionirana na nekom ostrvu kome sam zaboravio ime, a Odisej nema ni običan splav a kamo li gliser ili nešto slično, tako da mu ostaje samo da tužno zuri u daljinu i moli se za nekakvo čudo koje bi ga spasilo od svog tog lokanja, žderanja i seksa.

Poenta je sljedeća: Odisej samo želi da se vrati svojoj divnoj ženi Penelopi, koja je njegova jedina ljubav, tako da iako je spavao sa drugom, to se zapravo ne računa jer u svom srcu je nije prevario, a na kraju krajeva ta Kalipso zapravo uopšte nije normalna žena nego nekakva nimfa, tako da se to ne računa. Slično je bilo sa nekom vješticom koja mu je kompletnu posadu pretvorila u krmke.

S druge strane, Penelopa takođe željno čeka Odiseja, a za to vrijeme kuća joj je okupirana čitavom gomilom prosaca koji tu žderu i piju potpuno besplatno i gone je da se odluči za koga od njih će da se (pre)uda, kad joj već čoek nije tu (i, po njihovom mišljenju, vjerovatno je pokojni). Nije baš najjasnije šta konkretno Homera kod tih prosaca iritira, da li opsjedanje tuđe žene ili zloupotrebljavanje gostoprimstva, to jest iće i piće bez plaćanja.

Gostoprimstvo je u starogrčkom svijetu vrlo bitna stvar. Kad se nekom zateknete u kući, mogli ste da očekujete da će vas na odlasku tako natovariti poklonima da će vam trebati dva ili tri šlepera da to sve povučete kući. Ali u gostima treba da se ponašate kulturno, a poželjno je i da budete u nekoj gadnoj nevolji, jer tad možete da dobijete i oružanu pratnju i čitavu flotu na raspolaganje. Međutim, ovi prosci su sve samo ne kulturni i samo jedu i jedu i jedu i jedu i disrespektuju domaćine i ne plaćaju i to naravno ne može da prođe. Sam Odisej kao da je više bijesan zbog toga nego što oće da mu uzmu ženu.

Ili bar tako se to danas predstavlja u raznim adaptacijama, međutim u originalnom djelu nije sve tako crno-bijelo. Prvo, sama Penelopa uopšte nije nevinašce i stalno očijuka čas s jednim čas s drugim i to ih sve neizmjerno iritira. Pa onda onaj njen čuveni vez - kao donijeće definitivnu odluku kad završi nekakav ultrakomplikovan vez, međutim što po danu izveze, to po noći odveze i to sve godinama stagnira sve dok je neki ultrabistri lik ne provali. Poenta je u tome što je sve ovo potpuno nepotrebno. Jasno, ta marva koja se nacali u tuđu kuću i ne mrda odatle zaslužuje da ih se dobro izdeveta, međutim oni stvarno misle da je Odisej mrtav, tako da je dovoljno da se on pojavi i da se oni raziđu kućama. Takođe nam je sugerisano da bi se povukli čak i da im Penelopa eksplicitno kaže da neće da se uda ni za jednog od njih.

Međutim, kakva bi to onda knjiga bila? Nula mrtvih (ne računajući stalnomijenjajuću Odisejevu posadu), nakon onog veličanstvenog krvopljusa u Ilijadi, pa to je jednostavno nedopustivo. E zato Penelopa flertuje s njima i zavlači ih, a kad se Odisej nakon svih onih iskušenja konačno vrati kući, ne pokazuje se proscima, već umisli da mu oni žele zlo i zato se maskira i odluči da sprovede krvavu osvetu na njima.

Što donekle narušava Odisejev lik je, prvo, što veliki broj njegovih najgenijalnijih ideja zapravo dolazi od Atine, a drugo, njegovi postupci su ponegdje sumnjive moralnosti, a ponegdje se graniče sa čistim idiotizmom. Evo nekoliko primjera: Svi znamo za sirene, to su one polu-ribe polu-žene što se kreću bez kupaćih kostima i zavode mornare svojom divnom pjesmom i fantastičnim grudnim koševima. Naravno, najlakše je staviti slušalice i pustiti neki speed metal prilikom prolaska kroz tu zonu, ali Odisej zapravo želi da čuje pjesmu sirena, tako da naredi mornarima da stave tampone u uši, a da njega privežu za stup da ne bi napravio kakvo zlo. I zaista, on privremeno izgubi razum kad čuje pjesmu, ali se kasnije vrati u normalu. E pa ovaj genijalni trik je zapravo Atinina ideja. Zatim je poznata priča o Scili i Haribdi, nekakav vrtlog s jedne strane i nekakvo jezivo čudovište s druge, pa ti izaberi. Odisej izabere da idu pored Scile (to je jezivo čudovište) i konta "Ajd šta da se radi, čudovište će da pojede šest mornara, koga nema bez njega se može i mora". Međutim, on se fino kao pravi heroj zavuče u potpalublje, a mornare pusti da se gore šetaju, pri čemu im čak nije ni rekao za to čudovište. Nego kad se ono pojavi, a on se pravi lud "Joj vidi ovo, ko bi se tome nadao!".

Jedna od najpoznatijih priča iz Odiseje svakako je ona sa kiklopom Polifemom. Dotični je inače sin samog Posejdona. E sad, Odisej i ekipa mu upadaju u kuću dok je ovaj odsutan i naprave dar mar i požderu i popiju sve živo. Onda pri njegovom dolasku vrlo drsko zahtijevaju (ništa "Molim te" i slično) da im se ukaže gostoprimstvo, na što se džin sasvim razumljivo iznervira, zarobi ih i počne da ih jede jednog po jednog. To jest dvojicu po dvojicu. Međutim, onda njega Odisej oslijepi i zbriše i uspije nekako da se dokopa broda, međutim umjesto da drži jezik za zubima on počne da se dernja i tauntuje kiklopa. Tako mu otkrije svoj položaj i ovaj, iako slijep, uspije da napravi određenu štetu (i čini mi se pobije nekoliko mornara) bacanjem kamenja s obale. Da i ne spominjemo da je usput blentavi Odisej njemu otkrio svoje pravo ime, koje je Polifem uredno dojavio svom ćaletu, tako da se ovaj dvostruko iznervirao i natovario još svu silu jada na leđa jadnom Odiseju, mada pošteno govoreći njega osim hrane, pića i seksa jedva da je šta dokačilo, uglavnom su zbog njegovih budalaština stradavali drugi.

Najveći dio tog dugogodišnjeg povratka kući otpada upravo na blentave postupke i uporno neslušanje savjeta pametnih ljudi. Međutim, kao što rekosmo, na kraju Odisej uspijeva da se dokopa Itake i tu je vrijeme za stravičnu osvetu proscima. Inače je jedan od poznatih motiva iz Odiseje upravo Penelopina vjernost Odiseju tokom njegovog dugog odsustva, dok se s druge strane ne pravi neka velika frka oko toga što je on spavao sa raznoraznim osobama suprotnog pola. Uglavnom, u dosluhu sa samom Penelopom, svojim sinom Telemahom i nekakvom kućnom pomoćnicom, Odisej sastavi pakleno komplikovan plan koji ovde nećemo navoditi detaljno jer sam davno čitao knjigu pa sam zaboravio, uglavnom kruna tog plana je da se svi prosci sakupe u sobu za žderanje i da ih tamo Telemah i Odisej krvavo pokolju (mnogo herojskije nego im je ko kakva tetka reko "Dobar dan, ja sam Odisej, kao što vidite vratio sam se kući, sad možete da ostavite moju ženu na miru, a možete i da mi date nešto novca za hranu koju ste pojeli.")

Interesantno je da Odisej nije jedini lik koga pratimo kroz ovu knjigu - skoro polovina otpada na avanture njegovog sina, koji se smuca s mjesta na mjesto pod Atininim uticajem, bez nekog vidljivog razloga. Dođe ona njemu tako i kaže "Ajde ti lijepo kod Menelaja!". I on ode kod Menelaja, a onda se javi Atina "Ma znaš šta, možda je ipak bolje da ideš kod Nestora" i on ode kod Nestora, a onda ga opet kontaktira boginja "De bre, ko ti je reko da ideš kod Nestora, vraćaj se kući!". Ove putešestvije Telemahove nemaju nikakvu svrhu u samoj priči, ali su odlična prilika da se ponovo sretnemo sa nekim dragim likovima iz Ilijade. Menelaj i Helena su u srećnom braku, a Helena opet iskoristi priliku da potcrta koliko se kaje zbog flertovanja sa onom blentavom trojanskom budaletinom (što je naravno detalj koji "zaboravljaju" današnji gubitnici koji ovu prolaznu vezu slikaju kao jednu od najvećih ljubavi u istoriji umjetnosti, maltene rame uz rame sa Romeom i Julijom ili Rejčel i Dekardom). Nestor takođe udobno provodi penzionerske dane i uživa u svom veleljepnom domu.

Ali to nije sve - Odisej u jednom trenutku silazi u svijet mrtvih, tako da se ponovo srećemo i sa nekim junacima koji su se u međuvremenu upokojili, kao što su npr. Ahil i Ajaks. Ajaks odbija da priča sa Odisejem zbog neke njihove ranije svađe, ali zato je Ahil rječitiji i poenta njegovog izlaganja je da zapravo uopšte nije toliko super biti mrtav.

U konačnom zbiru, naravno, sumanuto je reći da je Odiseja slaba knjiga ili tako nešto. Sva ta silna stvorenja, borbe, interesantni predjeli, krv do koljena i sl., sve zaslužuje aplauz, samo bi bilo bolje da je Homer malo dotjerao Odisejev lik i načinio ga herojskijim, malo smanjio količinu Atininih intervencija (kad smo već kod ovoga, ima jedan poveći dio u kome se Atina uopšte ne pojavljuje, pa je onda poslije Odisej kori što mu nije pomagala u tom periodu - Batler pretpostavlja da je "autorica" knjige ta poglavlja napisala ranije, pa je tek poslije odlučila da učini Atinu prominentnijim likom) i da je prosce oslikao mnogo crnje nego što jeste.

ŽUTA KABANICA Đorđa Bajića

Đorđe Bajić (Ostrvo prokletih) svojim drugim romanom pravi zaokret od... pa, ne znam tačno koliko stepeni je razlika između zombi horora i trilera sa serijskim ubicom, ali tačno toliko stepeni. Naime, dok je Ostrvo prokletih zombi horor, Žuta kabanica je triler sa serijskim ubicom. Nedostatak zombija i vampire definitivno jeste za žaljenje, međutim u čisto književnom pogledu Kabanica je golem napredak u odnosu na Ostrvo. Mrsko mi je da se sad gnjavim s linkovanjem, rivju Ostrva možete da nađete čeprkajući po srču, pa vidite šta sam konkretno imao da zamjerim toj knjizi. Ovde nema skoro ništa od toga. Moja vjerovatno jedina zamjerka na Kabanicu je što nema čudovišta.

Na samom početku knjige, baš kao kod Ostrva, nalazi se spisak likova. Ovo je uobičajena praksa za drame, a za romane baš i nije, ali meni je super što Đorđe to ubacuje, to je velika pomoć nama sa manjkom pažnje i slabom memorijom. Taman se zapitam "Ko dođavola bijaše ovaj?" i onda samo prevrnem na početak i podsjetim se. Nakon toga, u prvom poglavlju, rikne neki balavac koji nam sasvim sigurno neće nedostajati. Međutim, pokazuje se da je njegovo ubistvo samo dio jedne mnogo šire priče. Naime, nešto ranije izvjesna Mirjana, supruga uglednog beogradskog advokata Borisa Nastasijevića, strmeknula se sa stubišta neke zgrade i ostala na mjestu mrtva. Policija, sposobna kao i uvijek, procjenjuje da je u pitanju nesrećan slučaj, pri čemu im nije nimalo sumnjivo to da neko iz čista mira proleti kroz staklo sa stepenica zgrade. Trik je u tome da se to desilo upravo u zgradi u kojoj je živio pomenuti pokojni balavac iz prvog poglavlja.

Boris stiže na mjesto događaja ubrzo potom i momentalno u svom bolu pokušava da se samoubije. Međutim, uspijeva (mada nisam siguran da je to pravi glagol u ovom slučaju) da preživi i nakon nekoliko mjeseci psihoterapije i boravka u bolnici odlučuje da se baci u sopstvenu istragu ne bi li otkrio šta se tačno desilo. U tome mu pomaže Mirjanina problematična sestra Dafina, koja se vraća na pravu stranu nakon Mirjanine smrti - ostavlja piće, drogu i svog kretenskog momka dilera i kriminalca i iznajmljuje stan upravo u zgradi u kojoj je Mirjana poginula, ne bi li špijunirala stanare i pomogla Borisu u istrazi.

Najveći dio knjige dešava se u toj misterioznoj zgradurini prepunoj živopisnih i interesantnih likova. Ako ste gledali npr. film Fine mrtve djevojke, sjetićete se kakva se čudesa dešavaju u onoj zgradi u tom filmu, e pa ovde ima mnogo više od toga. Misteriozna baba s mačkama, misteriozni slikar, misteriozni perverznjak koji voli da rašomoniše mlade i zgodne podstanarke i još gomila drugih sumnjivaca od kojih je svako u nekom trenutku sumnjiv, mada nam nije baš najjasnije zašto konkretno, ali imamo takav osjećaj. Đorđe je ovde, po mom mišljenju, uspio da vrlo vješto manipuliše čitaočevom sumnjom i da je stalno baca s jednog lika na drugi. Nažalost, o ovome ne mogu da pišem mnogo detaljnije zbog spojlera.

Iz ovoga prirodno proističe drugi veliki plus. Naime, jasno je da je u krimiću najbitnije pitanje: ko je ubica? I mada sam apsolutno nikakav poznavalac tog žanra (pročitao nekoliko romana Agate Kristi i nekoliko priča Artura Konana Dojla i to je to, ne računajući one klasične priče E. A. Poa), pretpostavljam da bi za čitanje većine njih golem problem bio da vam neko na samom početku kaže ko je ubica. Ovde nije tako. Čak i da znate ko je počinilac (ili počinioci) ubistava, bilo bi vrlo zanimljivo otkrivanje kako se u sve to uklapaju ostali likovi i koje su njihove mračne tajne iz prošlosti koje nemaju veze sa samim ovim slučajem. Dakle, za priču čista devetka (samo bih odbio poen zbog kraja, ne zbog identiteta ubice (ili ubica) već zbog finalnog obračuna s njim (ili njom, njima), koji prati formulu koju smo već previše puta vidjeli po raznoraznim trilerima B-produkcije).

Što se stila pisanja tiče, Đorđe se i dalje ne trudi da nas impresionira nekim spektakularno izvezenim rečenicama i bombastičnim frazama i umjesto toga dovoljno mu je da nam jednostavno opiše šta se dešava na ekra... pardon, u priči. Dok je za Ostrvo to donekle bio problem (takvom tipu priče izuzetno koristi određena "raspojasanost", više psovki, humora i sl.), ovde takav stil savršeno paše priči i odgovara atmosferi. Takođe, pripovijedanje je znatno ekonomičnije, nema viška životnih priča i nepotrebnih opisa (što se donekle vidi po kilaži knjige i broju stranica, u poređenju s Ostrvom), a i likovi su znatno uznapredovali - jedini među njima koji mi je bio totalno antipatičan i kome sam želio jezivu smrt od samog početka je Dafinin eks-bojfrend Goran, koji je i zamišljen kao totalan smrad. Bolja karakterizacija se ogleda i u dijalozima, koji su sada znatno životniji i sadrže mnogo više psovki, koje, međutim, ne predstavljaju vulgarnosti koje su same sebi svrha, već dolaze od likova koji se prirodno tako izražavaju (Dafina recimo psuje ko kočijaš i s te strane može da se mjeri sa
Deksterovom sestrom Debrom).

Pored ove vrlo interesantne priče o ubistvima, roman nam prikazuje i parče noćnog života Beograda i nekoliko mjesta poput Zečje rupe i sl. koja kao da su sišla sa stranica Murakamijeve Miso supe, a tu su i cure sumnjivog morala, pomenuti perverzni rašomonac, kompromitujući porno video snimci, Ana Kokić na saundtreku i mnoge druge stvari koje dodatno začinjavaju priču i daju joj prilično sleazy atmosferu. Kad budu snimali film, nadam se da će ostaviti sve golišave scene.

Sve ovo što sam gore nabrojao dovodi do fakta da je Žuta kabanica izuzetno zanimljiva knjiga koja će vam definitivno uljepšati jedno ili dva popodneva, koliko vam već bude trebalo da je završite. Već sam početak je dovoljno intrigantan, a onda kad ljudi krenu da umiru na sve strane, čitanje je praktično nemoguće prekinuti. A upravo sad dok sam je ponovo prelistavao u sklopu priprema za ovaj rivju, naišao sam na neke interesantno dvosmislene pasuse koji motivišu na ponovljeno čitanje.

Moja jedina zamjerka je lik izvjesne bosanske striptizete čijim totalno over-the-top izražavanjem je, vjerujem, Đorđe pokušao da postigne komičan efekt, međutim to je u ovom kontekstu potpuno nepotrebno i značajno štrči od ostatka priče. Ako bude drugog izdanja knjige, preporučio bih mu da njene dijaloge potpuno pročisti i izbaci slikovite izraze tipa "unići" i slično. Ijekavica bi bila sasvim dovoljna.

Ilijada by Homer (dio treći)

Ovaj treći (i posljednji) dio traktata o Ilijadi posvećen je Jeleni Martinović, u znak zahvalnosti za podršku i promociju ovog traktata :-)


Spomenuh u prošlom postu taj naopaki današnji moral koji se potpuno pogrešno primjenjuje na umjetnička djela iz daleke prošlosti, čime ih se nepotrebno skrnavi. Pored naopakog portretisanja Parisa i Helene, slično se radi i sa ostalim likovima. Analiziraćemo samo neke od tih slučajeva.

 

Prvo, za Agamemnona važi stereotip da je jedno obično đubre i da je pored toga kukavica i nesposoban borac. Ovo takođe nije tačno. Istina je da njega pojedini grčki heroji u nastupu bijesa nazivaju svakakvim imenima i je jasno stavljeno do znanja da on nije na Ahilovom nivou što se tiče borbe, ali i on im svoj period u kome upada u ranije pomenuti zanos i rastura sve živo. Slično je i sa Menelajem - on je stvarno vrlo bijesan što su mu oteli ženu i njegova glavna motivacija za ratovanje jeste da vrati Helenu.

Najgrđe je ipak nagrđen Hektor. Pogotovo ako se prisjetimo inače odličnog filma Troja Volfganga Petersena. Da odmah raščistimo, Erik Bana je u tom filmu fenomenalan i njegov Hektor je jedan od najupečatljivijih likova u istoriji herojskog spektakla, stvarno ljudina kojoj je nemoguće naći manu i duboko ga cijenim i poštujem. Znači nije problem sam filmski lik, već činjenica što on nema veze sa stvarnim Hektorom.

Hektoru je, baš kao i ostalima, cilj da se dobro mlate i, ako je moguće, da ugrabe parče slave za tebe (uzgred budi rečeno, Ahil je još prije odlaska u rat znao da će tamo da zagine, ali je između dugog života u anonimnosti i kratkog života uz vječnu slavu izabrao ovo drugo). Dakle zaboravite ono kukumavčenje iz filma kad je otkrio da je roknuo mlađanog Patrokla pa se kao sav nasekirao. Hektoru je bilo vrlo milo da rokne Patrokla, kao i bilo koga drugog i ne samo to, već da obeščasti njegovo mrtvo tijelo.

Ovo obeščašćivanje je vrlo karakteristično i tu ćemo malo duže da se zadržimo. Ne podrazumijeva to nikakvu nekrofiliju ili neku sličnu perverziju, već jednostavno skidanje protivnikove opreme i prisvajanje iste u vidu ratnog trofeja (a i za buduću upotrebu). U ovoj knjizi je ko dobar dan kad neko rikne, ali je jednostavno nedopustivo da dozvolite protivniku da sa mrtvog tijela vašeg saborca skine oklop i oružje. Jedna od najžešćih bitaka u knjizi vodi se upravo oko tijela mrtvog Patrokla, kad gomila Trojanaca nadire u pokušaju da se dokopa njegove opreme, a Grci to tijelo grozničavo brane. I tu ti zagine bruka ljudi boreći se oko leša. Strašno.

To je ujedno i poenta onog Ahilovog tegljenja Hektorovog beživotnog tijela oko Troje. Niko od bogova (a izgleda i ljudi) nije se pretjerano nasekirao kad je Hektor zagrizao prašinu, ali su svi načisto pobjesnili kad mu je Ahil tako razvlačio tijelo i kasnije nije htio da ga preda Prijamu (Hektorovom ocu). Znači golema jedna frka i čitav diplomatski skandal je izbio oko tog mrtvog tijela (čak se i Zevs direktno angažovao i svojim supermoćima spriječio da se tijelo ošteti tokom transporta oko grada). A to što je čovjek mrtav - pa šta da se radi, sve to ide u rok službe.

Akcija je dakle u ovoj knjizi apsolutno vrhunska i to je nešto što, ponavljam, nije nadmašeno (niti približno dostignuto) ni u filmovima ni u video igrama. Problematični su pojedini dramski dijelovi, pri čemu prvenstveno mislim na dio nakon Patroklove smrti. Nakon što su konačno uspjeli da odbrane njegov leš, proglašeno je primirje u trajanju od nekoliko dana i tokom tih nekoliko dana Ahil se satire kukajući i cmizdreći, što stvarno ne priliči jednom heroju. Maltene ko da mu je zaginuo mlađi brat ili tako nešto. Istina je da su njih dvojica bili najbolji prijatelji od djetinjstva, ali opet... Tu dakle knjiga malo trokira, jer umjesto da se nastavi makljaža, autor se nepotrebno detaljno bavi Ahilovom kuknjavom (koja nikako ne priliči jednom velikom heroju), a onda dolazi i takođe potpuno nepotreban dio u kome se opisuju nekakva takmičenja u slavu Patrokla. Ovo me je stvarno iznerviralo - Troja čeka nepopaljena i neopljačkana, a oni tamo organizuju atletski miting. Niđe veze. I onda na kraju ovoga Ahil jednostavno preda Hektorovo tijelo koje je do tada držao kao suvenir i stvar se završi Hektorovom sahranom, a od trojanske kljusine ni traga ni glasa. Velika šteta.

Nije mi jasna ni izdavačka politika tadašnjeg vremena - da se ladno nije pojavio nijedan urednik koji bi skrenuo pažnju Homeru da treba da napiše direktan nastavak ove odlične knjige, gdje bi potanko opisao sve događaje počevši od konja pa do kraja rata i sudbine junaka na povratku kućama. Ako ništa drugo, neke od podataka o ovome dobili smo u Odiseji, pa zato stej ćund za rivju te (takođe vrlo dobre, ali ipak nešto slabije od Ilijade) knjižice. U tom eseju pozabavićemo se autorstvom te dvije knjige, a još ćemo malo da pričamo o nekim likovima koje smo ovde sreli.