Sunday, August 27, 2017

Analiza pjesme Dođi da ostarimo zajedno Šabana Šaulića

Dođi da ostarimo zajedno (u daljem tekstu DDOZ) je vjerovatno jedna od najljepših i najpoznatijih narodnih pjesama, a po mom mišljenju sigurno najljepša pjesma Šabana Šaulića. Teško je naći pjesmu koja bolje od nje radi ono što narodne pjesme uglavnom pokušavaju da urade, a to je da prenesu neku emociju na slušaoca, što ekstremniji efekat te emocije na njegove vene i inventar u kafani tim bolje. Tu naravno mislim na one prave narodnjake, a ne na turbo folk smeće koje je toliko retardirano da je čak i mene sramota da o njemu pišem i ne pokušava da prenese nikakvu emociju već samo slike golih žena i napucanih pozerčina sa tamnim naočalama koji voze bijesne aute i vataju se sa već pomenutim golim ženama koje uglavnom te pjesme i pjevaju.
 
 
 
Karakteristika u DDOZ je sjajna i brza osnovna tema, odsvirana na mnoštvu instrumenata, gdje društvo tradicionalnim narodnjačkim oruđima kao što su harmonike i sl. društvo pravi čitav orkestar gudačkih instrumenata karakterističnijih za klasičnu muziku. Zatim se stvari naglo usporavaju i Šaban preuzima scenu lamentujući, kao i svaki narodnjak, nad ženskom koju je muvao prije nekih pedeset godina i pošto su strofe jako spoooooooore, a Šabanu treba čitava vječnost da izgovori jednu riječ, pa se još posljednja dva stiha svake strofe (uključujući i refren) ponavljaju, pa nije ni čudo što pjesma traje preko šest minuta, što više pristaje Indeksima ili Korni grupi nego Šabanu.
 
Međutim, ovde se nećemo baviti muzikom, melodijom i aranžmanom (koji su savršeni), već tekstom pjesme, u kome postoje određene nedoumice i nelogičnosti i smatramo za svoju dužnost da na te stvari skrenemo pažnju. Kao što sam već rekao gore, ova pjesma u potpunosti ostvaruje svoj cilj prenošenja emocije, a to u dobroj mjeri uspijeva zahvaljujući Šabanovom izvanrednom izvođenju. Šaban je rijedak primjer fenomenalnog pjevača sa fantastičnim glasovnim mogućnostima, koji opet ne dozvoljava da mu demonstracija glasa ili nekakve teatralnosti izleti u prvi plan nauštrb prenošenja poruke (kao što to pravi probleme izvjesnim drugim vokalistima koje nećemo imenovati, osim što ćemo navesti da se odazivaju na imena Selin Dion i Josipa Lisac). Šabanov glas leti kao tica u oblake, ko kad pjeva Vitni Hjuston, a opet umjesto njene izvještačenosti u stihovima naziremo iskrenost koju može da pokaže valjda samo još Kris Ria i eventualno Josipa Lisac s prvog albuma. Šaban bi mogao da vam otpjeva Majn Kampf i da prije nego što se osvijestite shvatite da ste u uniformi i punoj ratnoj spremi na putu da izvršite invaziju na Francusku.
 
Ali bez obzira na vrhunsku prezentaciju, u suštini postoje problemi i zatvaranje očiju pred njima bi bilo isto kao kad bi nam neka izuzetno mlada i zgodna profesorica matematike u srednjoj školi u mini suknji i poluraskopčanoj košulji objašnjavala recimo Grinovu formulu i zaboravila da navede uslov da kriva po kojoj se vrši integracija mora da bude zatvorena da bi formula važila. Da li bismo na tako katastrofalne greške ćutali samo zato što su naše oči zadovoljne prezentacijom ili bismo momentalno otišli kod direktorice i prijavili tu šarlatanku i tražili da joj se iste sekunde uruči otkaz, pa nek ona te gluposti priča u Budimlić Japri ili Turjaku a ne nama?! Vjerujem da bi svako od nas uradio ovo drugo.
 
Napisaćemo sada tekst pjesme pokupljen odnekud s neta i prenesen vjerovatno potpuno nezakonito:
 
Gledam u tužnu jesenju noć
s pokisle grane lišće opada
u daljini čujem muziku neku
i pitam sebe gde li si sada

Ref.
Nisi me volela u ono vreme
a ja sam želeo samo jedno
sada kad nismo mi mladi k'o nekada
dođi da ostarimo zajedno

Ja svakog dana proklinjem sebe
zašto te drugom prepustih lako
pev'o sam pesme, nad'o se boljem
i bezbroj puta uz gitaru plak'o

Ref.

Da li još pamtiš, ljubavi moja
kada smo ruže zajedno brali
gde li si sada mladosti moja
zašto su tebe od mene ukrali
 
 
Suština pjesme je očigledno sadržana u refrenu. "Dušo, ranije nisi mogla očima da me gledaš, a sad smo oboje omatorili, a pogotovo ti, i više te neće niko osim mene, pošto ja nemam nimalo samopoštovanja i sve ove godine sam dangubio i čekao da ti izredaš sve one koji ti se sviđaju pa da mi se vratiš kad ti na kraju ponestane opcija, znači dođi."
 
Ono što je problem sa kompletnom pjesmom je što strofe izgledaju kao da su pokupljene iz neke druge pjesme i na momente su potpuno suprotne refrenu i odaju utisak kao da je narator u najboljem slučaju nepouzdan pripovjedač, poput recimo Balaševića u pjesmi Marina (gdje je namjerno lagao drugovima da je titularnu Marinu uspio da smuva, a nije bio ni blizu, samo je mogao da balavi nad njenim slikama), a u najgorem potencijalno vrlo opasan bolesnik kog bi trebalo zakatančiti u tamnicu i na poduže vrijeme udaljiti od pripadnica ljepšeg pola. Krenućemo ipak redom, da bismo obratili pažnju na svaki stih.
 
"Gledam u tužnu jesenju noć
s pokisle grane lišće opada"
Okej, prvo pa odmah "tužna jesenja noć". Zar vam nije preko glave tih stereotipa kako je jesen, eto, tužna, a valjda ljeto i proljeće veseli? Što se mene tiče, jesen je najljepše godišnje doba i tužna je jedino zato što je tad u toku septembarski ispitni rok. Ako je to razlog Šabanove tuge, u redu, ali nemamo nikakvu indikaciju da je to tako. S druge strane, postoji i povoljnije tumačenje ovog stiha. Naime, ako smo već postigli dogovor da je jesen po definiciji tužna, onda bi "tužna jesenja noć" bila pleonazam. Bilo bi sasvim dovoljno da se kaže "jesenja noć" i svima bi bilo jasno da je velika tuga u pitanju i ništa od informacija se ne bi izgubilo, osim što bi zafalilo nekoliko slogova u stihu, ali to za Šabana nije problem jer on ionako može da pjeva jedan slog 15 minuta. Prema tome, samo naglašavanje da je u pitanju "tužna" noć pokazuje da je ona samo pukom igrom slučaja jesenja i da je isto tako mogla biti i zimska ili ljetnja noć. Što li je baš jesenja? Pa možda zbog sljedećeg stiha. U svakom slučaju, godišnje doba dešavanja je za ostatak pjesme irelevantno.
 
Drugi stih kaže da "s pokisle grane lišće opada" i ovo možemo da shvatimo ili kao padežnu ekstravagancu u kojoj se iz čista mira koristi nominativ umjesto genitiva množine (što je malo vjerovatno, jer takvih izmotavanja nema u ostatku pjesme, a i to se obično radi samo da bi se postiglo rimovanje, što ovde nije slučaj) ili kao neobično skretanje pažnje na jednu jedinu granu. E sad, što li je baš ta grana specijalna, teško je reći. Ako je već jesen, onda će lišće da opada i sa drugih grana, a ne samo s nje. Nikakav drugi podatak nemamo koji bi ovu granu razdvojio od ostalih, tako da je Šabanovo interesovanje za nju pomalo neodređenog porijekla.

"u daljini čujem muziku neku
i pitam sebe gde li si sada"
Treći stih izgleda kao da je tu samo da bi popunio prostor. Niti nam se kaže koja muzika je u pitanju, niti odakle se čuje, niti kakva je njena veza sa četvrtim stihom. Ako se već pita gdje je ona, ne treba mu valjda muzika za to. A ako treba, npr. ako je u pitanju neka njihova pjesma koju su slušali kao mladi ili nešto slično, red bi bio da se to napiše. Četvrti stih je tipičan primjer izvještačenosti jezika da bi se popunio broj slogova. Siguran sam da ovo nije gramatička greška, ali takođe sam siguran da nikad u životu nisam čuo nekog da kaže "pitam sebe" umjesto "pitam se".

Zatim slijedi refren, u kojem Šaban moli svoju (prošlu?/)buduću dragu da dođe da ostare zajedno. Međutim, nije jasno kako on misli da se to desi. Ako već ne zna gdje je ona, onda ne može ni da joj telefonira niti pošalje pismo ili i-mejl, a u vrijeme nastanka pjesme Fejsbuk nije ni postojao, čak ni embrionski instant mesindžeri kao što je ICQ. Može biti da on zapravo razgovara s njom samo u svom umu, što je zaista uznemirujuća situacija.
 
"Ja svakog dana proklinjem sebe
zašto te drugom prepustih lako"
E sad stani malo druže. Ako si je "drugom prepustio", makar i lako, to može da znači dvije stvari, od kojih nijedna nije povoljna za tebe. Prvo, da ste bili u vezi, pa da te je ona otkantala zbog nekog drugog lika, što izgleda kontradiktorno tvrđenju u refrenu da te "nije voljela u ono vrijeme", ili drugo, što bi direktno slijedilo iz pomenutog stiha u refrenu, da te nije ni uzimala u obzir, a da ti već čitavu vječnost zamjeraš sebi što nisi imao bolju strategiju i pretvarao se da si neko drugi da bi je smuvao, umjesto da lijepo okreneš list i gledaš u budućnost.

"pev'o sam pesme, nad'o se boljem
i bezbroj puta uz gitaru plak'o"
Mislim da ovde možda naziremo obrise razloga zašto je pripovjedač izvisio. Istina je da djevojke nalaze momke sa gitarom privlačnima, ali siguran sam i da plakanje značajno potkopava kompletan poduhvat, kao što može da posvjedoči Brendan Frejzer u filmu Bedazzled.

"Da li još pamtiš, ljubavi moja
kada smo ruže zajedno brali"
Opet vrlo sumnjivi stihovi. Otkud to sad odjednom da su zajedno brali ruže ako ga već nije voljela i ako je otperjala s nekim italijanskim parajlijom? Zajedničko branje ruža očigledno pokazuje nešto više od običnog prijateljstva.

"gde li si sada mladosti moja
zašto su tebe od mene ukrali"
Sada je već konačno jasno da je potpuno nejasno o čemu je zapravo ova pjesma. Nakon čitavog onog kukumavčenja za nekom tamo ženskom, sad se odjednom tu upetljala i mladost. Ali o kakvom se to "kranju" mladosti govori? Jedini primjer da neko nekom bukvalno ukrade mladost, kojeg ovako na prvu mogu da se sjetim, je u filmu Kapetan Kronos: Lovac na vampire, pošto tamo kad vampir ujede čovjeka, pretvori ga u đeda ili babu i ubije na mjestu. Ali vampiri iz Kapetana Kronosa ovde kao objašnjenje ne dolaze u obzir, jer se autor obraća misterioznim kradljivcima mladosti (množina), a u Kapetanu Kronosu dovoljan je bio ujed jednog vampira. Čak i da postoji neko logično objašnjenje, mislim da je vrlo neprofesionalno naprasno mijenjati temu pjesme bukvalno u posljednja dva stiha. Primjer kako se pravi odličan tekst o matorenju je Sve još miriše na nju, koju je moćni Hus vrlo vješto maskirao u ljubavnu pjesmu da bi tinejdžerke mogle uz nju da šize na koncertima, ali prava tema je jasna od početka teksta, ako ga čitate pažljivo.
 
Ovde može da se uputi potencijalni prigovor sljedeće sadržine: Autor zapravo ne misli bukvalno na mladost, već tu svoju curu/drugaricu naziva "mladosti moja", pošto mu je ona, je li, obilježila mladost (a bogme i ostatak života, reklo bi se), slično kao što Zrinko Tutić i Rajko Dujmić kažu "Milena, generacijo moja", iako je očigledno da Milena nije nikakva generacija nego medicinska sestra. Međutim, takvo tumačenje je još gore po tekstopisca, jer definitivno potvrđuje sve kontradiktornosti teksta o kojima smo govorili, a za koje više ne može da se nađe nikakvo logično objašnjenje. Ako ga ona "nije voljela u ono vrijeme", NEMA TEORIJE da on može da kaže da su je "od njega ukrali"! Ne može neko da ti ukrade ono što nemaš!
 
Konačni zaključak je da je pjesnik potpuno nesiguran u prirodu odnosa koji je imao sa dotičnom osobom (ako je ona uopšte postojala), a pošto je s druge strane naziva "ljubavi moja" i "mladosti moja", izgleda da mu je ona toliko značila da već godinama svaki dan gubi vrijeme misleći samo na nju. Užas.

Nije zgoreg napomenuti da je ova uprkos svemu odlična pjesma novi život doživjela sjajnom obradom u izvođenju Leta 3. Ovi simpatični i kontroverzni Riječani svoju rok verziju Šabanovog klasika nazvali su Dijete u vremenu, što je aluzija na poznatu pjesmu grupe Deep Purple, čiju su melodiju iskoristili kao pratnju Šabanovim stihovima. Pored Dip Prpla i Šabana, obilato je korišten i materijal Pink Flojda. Originalni tekst Let 3 je obogatio spoken wordom na njemačkom koji nema mnogo veze sa... bilo čim, a koji je onako prilično nepristojan, tako da ovo nije verzija koju ćete pustiti svojoj majci, čak i ako voli Pink Flojd.

 

No comments:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...