Titus Andronicus by Shakespeare

Od Šekspira sam ranije čitao samo Romea i Juliju i Hamleta i to ovo prvo zato što mi je bilo pri ruci, a drugo zato što me je zainteresovao fantastični film Toma Stoparda Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi. Neko teško može da se nazove akademskim građaninom ako nije pročitao kompletnog Šekspira, pa sam stoga odriješio kesu (tj. kreditnu karticu) i pazario na Amazonu sabrana djela ovog velikog pisca. Teška srca rastao sam se od jedne funte, ali nijedna žrtva nije prevelika za kulturno uzdizanje.

 

Knjige sam počeo da čitam onim redom kako se nalaze u Kindl dokumentu koji sam daunloudovao, a taj redoslijed možda jeste a možda nije hronološki. Zapravo vjerovatno da jeste, s tim da su razdvojene tragedije, komedije i istorije (?). Krenuo sam od tragedija, mada mi je nešto govorilo da bi najbolje trebalo da ostavim za kraj, al eto, ako se već nalazi u takvom redoslijedu... Uglavnom, prva tragedija koju sam pročitao je Tit Andronik i moram reći da sam apsolutno oduševljen fenomenalnošću ovog djela! Naravno da sam, budući da je u pitanju tragedija, očekivao da gomila ljudi pomre, ali ni u najsmjelijim snovima nisam mogao da se nadam ovolikoj količini krvopljusa - ljudi umiru lijevo i desno, što nije ništa novo, ali ovde imamo i raznorazna sakaćenja, odsijecanje ruku, jezika, silovanje, ubijanje najbliže rodbine, ljudožderstvo, you name it!

 

Priča je smještena u Rimsko carstvo, ali likovi i događaji su izmišljeni. Imperator je friško odapeo i kandidati za tron (legacy) su dva njegova sina: stariji i mlađi. Nije mi baš najjasnije zašto stariji sin nije po defaultu krunisan za cara, tek, senat odluku o tome ko će da bude imperator umjesto imperatora prebacuje na herojskog Tita Andronika, velikog vojskovođu koji se upravo vratio iz dugogodišnjeg rata s Gotima, koje je načisto razbucao. Tit kao zarobljenike dovodi gotsku kraljicu Tamoru i njene sinove, te nekakvog roba Arona, koji je uprkos svom sumnjivo jevrejskom imenu zapravo crnac, a pri tome se još i vata sa Tamorom, a i generalno je jedno totalno neopjevano đubre, kao što ćete imati priliku da vidite kasnije. U sklopu svečanosti Tit rokne jednog od Tamorinih sinova u odmazdu za njegovu djecu koja su izginula u ratu (njih dvadesetak!?) uprkos njenim molbama da ga postedi.

 

Ko je pročitao bar jednu tragediju u životu, zna da kad se potkačiš sa ženom, nagrabusio si skroz naskroz. Stvari se dalje odvijaju otprilike ovako: Tit za novog imperatora bira starijeg sina, a dotični u znak zahvalnosti odlučuje da se oženi njegovom (Titovom naime) kćerkom Lavinijom, koja je međutim već isprošena za njegovog mlađeg brata. Tit to podržava, međutim mlađi imperatorov brat kaže "E ne može tako!" i otme svoju nevjestu, u čemu mu podršku neočekivano pružaju Titovi sinovi i njegov brat. Naš heroj se iznervira i kokne jednog od svojih sinova koji mu je stajao na putu. Naravno, u to vrijeme nije bilo ništa specijalno kad nekog ukokate, ali Tit ne dozvoljava da se taj sin sahrani kako običaji nalažu i tu se onda svi iznerviraju. Da stvar bude gora, novi imperator u znak "zahvalnosti" kaže "Ma znaš šta, nosi se ti lijepo u materinu zajedno sa svojom kćerkom, ja se ženim ovom robinjom!" i tako se on oženi onom kraljicom Gota, koja svoj novi položaj odlučuje da iskoristi da Titu Androniku natovari još veću bijedu na vrat.

 

To se sve dešava u prvom činu (od ukupno pet). Ono što slijedi je potpuno sumanuta serija ubistava, revnosno isplaniranih odmazdi (koje vode do novih ubistava) od kojih je svaka sljedeća efektnija od prethodne, a sve logično kulminira tako da iz spiska likova koji imate na početku ne preživi skoro niko. Fenomenalno!

 

Čim sam pročitao ovu sjajnu dramu, odjurio sam na Vikipediju da vidim šta tamo kažu i odmah sam se grdno razočarao. Nije problem što kojekakvi "kritičari" negiraju umjetničku vrijednost ovog predivnog djela i zamjeraju mu da je previse nasilno. Problem je što je po svoj prilici i Šekspir, slično Piteru Džeksonu, odlučio da se komercijalizuje i da dalje piše neke tamo ljubavne pričice za djevojčice, tako da je Tit Andronik (bar tako kažu) njegovo ubjedljivo najkrvavije (čitaj: najbolje) djelo, pa se postavlja pitanje opravdanosti čitanja ostatka njegovog opusa. Al dobro, kad smo već počeli...

 

Želio bih još samo da spomenem da je, pored svih divnih osobina koje sam gore naveo, ovo djelo politički vrlo nekorektno za današnje standarde jer je glavni negativac crnac, a osim toga niko ga ne naziva afroamerikancem. Zaključak: Svakom apsolutno preporučujem ovu predivnu tragediju.