Ovo je članak koji je trebalo da bude napisan još prije nekoliko nedelja, ali kako sam se ulijenio u pogledu pisanja članaka, nije napisan.
Elem, prije tih nekoliko nedelja gledao sam film How to Train Your Dragon, vizuelno prilično impresivan animirani spektakl o nekakvim vikinzima i nekakvim zmajevima. Prisjetite se onih scena letenja iz Avatara i zamislite kako bi izgledao film koji je čitav o tome. I to je to.
Ono što je problem, kao i kod skoro svih filmova kome su mlađi gledaoci ciljna publika, jeste scenario. Nije stvar u tome što su likovi i njihovi "problemi" preslikani iz modernih tinejdžerskih filmova, što je glavna cura takva iritantna gadura kakvu odavno nisam vidio, što je glavni lik totalno tipična smotana šmokljančina, što je u sve to utrpana priča o nerazumijevanju oca i sina, otac smatra da mu sin ne vrijedi prebijene pare, onda ga ovaj uvjeri u suprotno na kraju filma i svi su veseli i zadovoljni i bla bla bla... Dakle, oću da kažem, neoriginalnost nije problem.
Problemi su sljedeći: Prvo, koncept na kom je zasnovan ovaj film, taj koncept koji se ponavlja svake godine po pedeset puta u različitim varijantama, dakle taj koncept je sam po sebi debilno smeće. Nebitno je njegovo beskonačno ponavljanje - on je glup u startu i nikad neće prestati da bude glup.
Drugi problem je još gori - naime, idioti koji pišu scenarije za filmove iz nekog razloga nalaze za shodno da filmove prvenstveno namijenjene djeci opterećuju tim nekih "ozbiljnim" temama, a zašto, to mi je potpuno nejasno. U osamdesetima smo imali sjajne filmove kao što su Gremlini, The 'Burbs i naravno Povratak u budućnost (plus još brdo sličnih) u kojima su jednako mogli da uživaju i djeca i odrasli, jer su bili duhoviti, zabavni i nepretenciozni. Danas imamo raznorazne Šrekove i slična smeća sa junacima koji prolaze kroz svu silu patnji i non-stop su smrtno ozbiljni, mislim ajd što oni pate, nije to problem, nego što svoju tugu i depresiju istresaju na gledaocima.
E sad, tu negdje dolazimo do poente. A poenta je sljedeća: Djeca jednostavno ne padaju na to sve. Konkretno u ovom filmu, kad na kraju otac (predvidljivo) kaže sinu "Ponosan sam na tebe!", jedan vispreni klinac što je sjedio ispred mene (a može da bude možda prvi osnovne, po slobodnoj procjeni) je prokomentarisao "Ma da, sad si ponosan!". Ovo mi je razgalilo srce skoro u istoj mjeri kao kad je još jedan maleni ali očigledno vrlo inteligentni dječačić jednim vrlo slikovitim "Bljaaaaaaaaaaaaaaaak!" propratio neku "emotivnu" scenu iz filma Sharkboy and Lavagirl. Dakle, djeca znaju kad im prosipate šuplju priču.
Ja mislim da će, u svjetlu ovih reakcija (ako one nisu neka endemska vrsta na području banjalučke regije), scenaristi filmova za (naj)mlađe ubuduće morati malo da se potrude oko priča koje pričaju. Zapravo, to i nije neki trud - potrebno je samo da prestanu da djecu tretiraju kao idiote, a sebe da smatraju genijima.
Note: Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, tj. da ispadne da tvrdim da su svi noviji animirani filmovi smeće. Npr. Pixaru se povremeno provuče nešto vrlo simpatično, kao Wall-E ili Up. Ovaj posljednji je recimo vrlo lijep primjer filma koji cilja i na djecu i na odrasle, istovremeno je i ozbiljan i duhovit i uspijeva da ne bude davež i da ima simpatične likove. Wall-E takođe ima neviđeno simpatičan glavni lik, a neka dublja dubina u odnosima među likovima kompenzovana je vanserijskom vizuelnom prezentacijom. Znači, bolesnici koji pišu npr. Planet 51 ili How to Train Your Dragon treba ili da se eksterminišu s lica zemlje ili da se natjeraju na petomjesečni kurs tokom kog će da pregledaju sve Diznijeve klasike i nekoliko novijih Pixarovih djela. Haug!
No comments:
Post a Comment