Sunday, November 24, 2013

ODISEJA by Homer

Priča o Homerovoj Odiseji, vjerujem, nije nepoznata većini čitalaca. U pitanju je spin-off Ilijade u kome pratimo avanture herojskog Odiseja na povratku kući iz Trojanskog rata. Ono po čemu je Odisej poznat i čime je zaslužio mjesto u srcima svih nas jeste njegova ideja da se napravi trojanski konj, pomoću kojeg bi se ahajski heroji infiltrirali usred Troje i tamo pwnovali sve živo. Plan je uspio i Troja je razorena nakon toliko godina uzaludne opsade, tako da Odiseja možemo da smatramo odlučujućim faktorom za dobitak trojanskog rata. Nažalost, dio koji se odnosi na trojansku kljusinu ne nalazi se u Ilijadi, jer je isječen na zahtjev izdavača, zbog ekstremne krvavosti. Nepoznato je da li je negdje sačuvan original cut rukopisa koji sadrži ovaj dio.

Što je bitno napomenuti je da se prilikom pustošenja Troje Ahajci nisu ponašali baš najuljudnije, tako da su bogovi zbog toga mnogima od njih natovarili gadne muke na vrat prilikom povratka kući. Jedan od rijetkih koji je sačuvao ljucko dostojanstvo jeste časna starina Nestor. E sad, ne znam baš tačno kakav je belaj (if any) napravio sam Odisej, tek lično Posejdon je bijesan ko ris na njega, što zna da napravi određene probleme ako primjera radi negdje putujete brodom ili slično. Pošto u vrijeme dešavanja avion još uvijek nije izmišljen, mislim da možete da pretpostavite kojim prevoznim sredstvom je Odisej morao da se vraća u Itaku.

Na samom početku odmah ćemo da se pozabavimo u novije vrijeme dosta kontroverznom temom, a to je autorstvo Odiseje. Naime, širom svijeta postoje razne budale koje govore da ne samo da Homer nije napisao Odiseju, nego da nije napisao ni Ilijadu, pa čak neki idu dotle da tvrde da nije ni postojao, da Ilijada i Odiseja nisu autorska djela nego nešto ko kod nas narodno pjesništvo i još raznorazne druge gadosti su govorene o Homeru. Na to imam da izjavim samo sljedeće: Bitch, please! Ovo je taman tolika budalaština kao da neko sad kaže da recimo Stiven King nije napisao Isijavanje već da se to kao prenosilo s koljena na koljeno, a onda mu konačni oblik dao neki anonimni narodni pisac. Pa onda konstatujemo da uopšte i ne postoji taj Stiven King. U daljem dijelu teksta uglavnom se nećemo obazirati na te revizionističke idiotizme. Dakle, podrazumijeva se da je Odiseju napisao Homer, a ako mislite drugačije, što se mene tiče možete da skočite u jezero.

Having said that, moram priznati da pojedini proponenti tih jeretičkih teorija znaju da budu prilično zabavni. Za potrebe ovog rivjua čitao sam na svom Kindlu englesku proznu verziju čiji je autor Semjuel Batler (vrlo sam zahvalan na postojanju ovih proznih verzija, dobijamo istu količinu informacija u mnogo čitljivijoj formi, sa znatno manje baljezganja). E taj ludi manijak je sasvim ozbiljno mislio da je Odiseju zapravo napisala neka žena sa Sicilije ili tako nešto. Čak je i napisao knjigu o tome (!), a za potrebe ovog izdanja Odiseje stavio je svu silu fusnota sa raznoraznim objašnjenjima, od kojih veliki broj otpada upravo na potcrtavanje mjesta za koja je, po njegovom mišljenju, očigledno da su djelo ženske ruke. Njegovi besramno politički nekorektni zajedljivi muškošovinistički komentari su neprocjenjivi i često su mnogo zabavniji od same knjige. Iako je Batler naravno u krivu, vrlo sam zahvalan na postojanju ovog izdanja, koje bi bilo potpuno nemoguće u današnjoj eri političke korektnosti i feminizma i sl.

Dakle, Odiseju je napisao Homer. To smo riješili. Međutim, moram da kažem da Odiseja po kvalitetu nije ni do koljena Ilijadi. Osnovno što je meni zasmetalo jeste slaba karakterizacija i otežano identifikovanje sa likovima. Dok je u Ilijadi bilo vrlo jednostavno da se divimo npr. Diomedu dok kroz trojanske redove rastura sve živo ili Hektoru kad ga Andromaha plačnim glasom moli da se pridruži njoj i djetetu i da žive srećnim životom a on joj kaže "Ma idi begaj ženo, tamo je šorka a ti me ovde zadržavaš ajd vozdra!", u Odiseji jednostavno nedostaju tako harizmatični likovi, a ni navodni negativci nisu ocrtani dovoljno crno da bismo mogli lijepo da ih mrzimo. Homer kao da je ovde zaboravio da je esencija umjetnosti da se lijepo zna za koga ćeš da navijaš, a ne da se tamo sve nešto zakukulji i zamumulji da na kraju ne znaš ko je pozitivac a ko negativac.

Krenućemo od samog Odiseja. Posejdon ima neki beef protiv njega i to bi se vrlo brzo završilo s Odisejem na dnu mora, da dotični heroj nema veliku pomoć čuvene boginje Atine (koja je, kao što se sjećamo, dala nemjerljiv doprinos i u samom Trojanskom ratu). Zahvaljujući Posejdonovoj pokvarenosti, naš heroj je prinuđen da prolazi groz gomilu užasnih avantura od kojih se čovjeku diže kosa na glavi. Recimo kad ga se dočepa prekrasna nimfa Kalipso i primora ga da provede godine i godine jedući i pijući božanska jela i pića i da neprestano vodi ljubav sa njom (!). Pa ko normalan ne bi razgulio iste sekunde? Al oćeš klinac, nimfa je stacionirana na nekom ostrvu kome sam zaboravio ime, a Odisej nema ni običan splav a kamo li gliser ili nešto slično, tako da mu ostaje samo da tužno zuri u daljinu i moli se za nekakvo čudo koje bi ga spasilo od svog tog lokanja, žderanja i seksa.

Poenta je sljedeća: Odisej samo želi da se vrati svojoj divnoj ženi Penelopi, koja je njegova jedina ljubav, tako da iako je spavao sa drugom, to se zapravo ne računa jer u svom srcu je nije prevario, a na kraju krajeva ta Kalipso zapravo uopšte nije normalna žena nego nekakva nimfa, tako da se to ne računa. Slično je bilo sa nekom vješticom koja mu je kompletnu posadu pretvorila u krmke.

S druge strane, Penelopa takođe željno čeka Odiseja, a za to vrijeme kuća joj je okupirana čitavom gomilom prosaca koji tu žderu i piju potpuno besplatno i gone je da se odluči za koga od njih će da se (pre)uda, kad joj već čoek nije tu (i, po njihovom mišljenju, vjerovatno je pokojni). Nije baš najjasnije šta konkretno Homera kod tih prosaca iritira, da li opsjedanje tuđe žene ili zloupotrebljavanje gostoprimstva, to jest iće i piće bez plaćanja.

Gostoprimstvo je u starogrčkom svijetu vrlo bitna stvar. Kad se nekom zateknete u kući, mogli ste da očekujete da će vas na odlasku tako natovariti poklonima da će vam trebati dva ili tri šlepera da to sve povučete kući. Ali u gostima treba da se ponašate kulturno, a poželjno je i da budete u nekoj gadnoj nevolji, jer tad možete da dobijete i oružanu pratnju i čitavu flotu na raspolaganje. Međutim, ovi prosci su sve samo ne kulturni i samo jedu i jedu i jedu i jedu i disrespektuju domaćine i ne plaćaju i to naravno ne može da prođe. Sam Odisej kao da je više bijesan zbog toga nego što oće da mu uzmu ženu.

Ili bar tako se to danas predstavlja u raznim adaptacijama, međutim u originalnom djelu nije sve tako crno-bijelo. Prvo, sama Penelopa uopšte nije nevinašce i stalno očijuka čas s jednim čas s drugim i to ih sve neizmjerno iritira. Pa onda onaj njen čuveni vez - kao donijeće definitivnu odluku kad završi nekakav ultrakomplikovan vez, međutim što po danu izveze, to po noći odveze i to sve godinama stagnira sve dok je neki ultrabistri lik ne provali. Poenta je u tome što je sve ovo potpuno nepotrebno. Jasno, ta marva koja se nacali u tuđu kuću i ne mrda odatle zaslužuje da ih se dobro izdeveta, međutim oni stvarno misle da je Odisej mrtav, tako da je dovoljno da se on pojavi i da se oni raziđu kućama. Takođe nam je sugerisano da bi se povukli čak i da im Penelopa eksplicitno kaže da neće da se uda ni za jednog od njih.

Međutim, kakva bi to onda knjiga bila? Nula mrtvih (ne računajući stalnomijenjajuću Odisejevu posadu), nakon onog veličanstvenog krvopljusa u Ilijadi, pa to je jednostavno nedopustivo. E zato Penelopa flertuje s njima i zavlači ih, a kad se Odisej nakon svih onih iskušenja konačno vrati kući, ne pokazuje se proscima, već umisli da mu oni žele zlo i zato se maskira i odluči da sprovede krvavu osvetu na njima.

Što donekle narušava Odisejev lik je, prvo, što veliki broj njegovih najgenijalnijih ideja zapravo dolazi od Atine, a drugo, njegovi postupci su ponegdje sumnjive moralnosti, a ponegdje se graniče sa čistim idiotizmom. Evo nekoliko primjera: Svi znamo za sirene, to su one polu-ribe polu-žene što se kreću bez kupaćih kostima i zavode mornare svojom divnom pjesmom i fantastičnim grudnim koševima. Naravno, najlakše je staviti slušalice i pustiti neki speed metal prilikom prolaska kroz tu zonu, ali Odisej zapravo želi da čuje pjesmu sirena, tako da naredi mornarima da stave tampone u uši, a da njega privežu za stup da ne bi napravio kakvo zlo. I zaista, on privremeno izgubi razum kad čuje pjesmu, ali se kasnije vrati u normalu. E pa ovaj genijalni trik je zapravo Atinina ideja. Zatim je poznata priča o Scili i Haribdi, nekakav vrtlog s jedne strane i nekakvo jezivo čudovište s druge, pa ti izaberi. Odisej izabere da idu pored Scile (to je jezivo čudovište) i konta "Ajd šta da se radi, čudovište će da pojede šest mornara, koga nema bez njega se može i mora". Međutim, on se fino kao pravi heroj zavuče u potpalublje, a mornare pusti da se gore šetaju, pri čemu im čak nije ni rekao za to čudovište. Nego kad se ono pojavi, a on se pravi lud "Joj vidi ovo, ko bi se tome nadao!".

Jedna od najpoznatijih priča iz Odiseje svakako je ona sa kiklopom Polifemom. Dotični je inače sin samog Posejdona. E sad, Odisej i ekipa mu upadaju u kuću dok je ovaj odsutan i naprave dar mar i požderu i popiju sve živo. Onda pri njegovom dolasku vrlo drsko zahtijevaju (ništa "Molim te" i slično) da im se ukaže gostoprimstvo, na što se džin sasvim razumljivo iznervira, zarobi ih i počne da ih jede jednog po jednog. To jest dvojicu po dvojicu. Međutim, onda njega Odisej oslijepi i zbriše i uspije nekako da se dokopa broda, međutim umjesto da drži jezik za zubima on počne da se dernja i tauntuje kiklopa. Tako mu otkrije svoj položaj i ovaj, iako slijep, uspije da napravi određenu štetu (i čini mi se pobije nekoliko mornara) bacanjem kamenja s obale. Da i ne spominjemo da je usput blentavi Odisej njemu otkrio svoje pravo ime, koje je Polifem uredno dojavio svom ćaletu, tako da se ovaj dvostruko iznervirao i natovario još svu silu jada na leđa jadnom Odiseju, mada pošteno govoreći njega osim hrane, pića i seksa jedva da je šta dokačilo, uglavnom su zbog njegovih budalaština stradavali drugi.

Najveći dio tog dugogodišnjeg povratka kući otpada upravo na blentave postupke i uporno neslušanje savjeta pametnih ljudi. Međutim, kao što rekosmo, na kraju Odisej uspijeva da se dokopa Itake i tu je vrijeme za stravičnu osvetu proscima. Inače je jedan od poznatih motiva iz Odiseje upravo Penelopina vjernost Odiseju tokom njegovog dugog odsustva, dok se s druge strane ne pravi neka velika frka oko toga što je on spavao sa raznoraznim osobama suprotnog pola. Uglavnom, u dosluhu sa samom Penelopom, svojim sinom Telemahom i nekakvom kućnom pomoćnicom, Odisej sastavi pakleno komplikovan plan koji ovde nećemo navoditi detaljno jer sam davno čitao knjigu pa sam zaboravio, uglavnom kruna tog plana je da se svi prosci sakupe u sobu za žderanje i da ih tamo Telemah i Odisej krvavo pokolju (mnogo herojskije nego im je ko kakva tetka reko "Dobar dan, ja sam Odisej, kao što vidite vratio sam se kući, sad možete da ostavite moju ženu na miru, a možete i da mi date nešto novca za hranu koju ste pojeli.")

Interesantno je da Odisej nije jedini lik koga pratimo kroz ovu knjigu - skoro polovina otpada na avanture njegovog sina, koji se smuca s mjesta na mjesto pod Atininim uticajem, bez nekog vidljivog razloga. Dođe ona njemu tako i kaže "Ajde ti lijepo kod Menelaja!". I on ode kod Menelaja, a onda se javi Atina "Ma znaš šta, možda je ipak bolje da ideš kod Nestora" i on ode kod Nestora, a onda ga opet kontaktira boginja "De bre, ko ti je reko da ideš kod Nestora, vraćaj se kući!". Ove putešestvije Telemahove nemaju nikakvu svrhu u samoj priči, ali su odlična prilika da se ponovo sretnemo sa nekim dragim likovima iz Ilijade. Menelaj i Helena su u srećnom braku, a Helena opet iskoristi priliku da potcrta koliko se kaje zbog flertovanja sa onom blentavom trojanskom budaletinom (što je naravno detalj koji "zaboravljaju" današnji gubitnici koji ovu prolaznu vezu slikaju kao jednu od najvećih ljubavi u istoriji umjetnosti, maltene rame uz rame sa Romeom i Julijom ili Rejčel i Dekardom). Nestor takođe udobno provodi penzionerske dane i uživa u svom veleljepnom domu.

Ali to nije sve - Odisej u jednom trenutku silazi u svijet mrtvih, tako da se ponovo srećemo i sa nekim junacima koji su se u međuvremenu upokojili, kao što su npr. Ahil i Ajaks. Ajaks odbija da priča sa Odisejem zbog neke njihove ranije svađe, ali zato je Ahil rječitiji i poenta njegovog izlaganja je da zapravo uopšte nije toliko super biti mrtav.

U konačnom zbiru, naravno, sumanuto je reći da je Odiseja slaba knjiga ili tako nešto. Sva ta silna stvorenja, borbe, interesantni predjeli, krv do koljena i sl., sve zaslužuje aplauz, samo bi bilo bolje da je Homer malo dotjerao Odisejev lik i načinio ga herojskijim, malo smanjio količinu Atininih intervencija (kad smo već kod ovoga, ima jedan poveći dio u kome se Atina uopšte ne pojavljuje, pa je onda poslije Odisej kori što mu nije pomagala u tom periodu - Batler pretpostavlja da je "autorica" knjige ta poglavlja napisala ranije, pa je tek poslije odlučila da učini Atinu prominentnijim likom) i da je prosce oslikao mnogo crnje nego što jeste.

Tuesday, November 19, 2013

ŽUTA KABANICA Đorđa Bajića

Đorđe Bajić (Ostrvo prokletih) svojim drugim romanom pravi zaokret od... pa, ne znam tačno koliko stepeni je razlika između zombi horora i trilera sa serijskim ubicom, ali tačno toliko stepeni. Naime, dok je Ostrvo prokletih zombi horor, Žuta kabanica je triler sa serijskim ubicom. Nedostatak zombija i vampire definitivno jeste za žaljenje, međutim u čisto književnom pogledu Kabanica je golem napredak u odnosu na Ostrvo. Mrsko mi je da se sad gnjavim s linkovanjem, rivju Ostrva možete da nađete čeprkajući po srču, pa vidite šta sam konkretno imao da zamjerim toj knjizi. Ovde nema skoro ništa od toga. Moja vjerovatno jedina zamjerka na Kabanicu je što nema čudovišta.

Na samom početku knjige, baš kao kod Ostrva, nalazi se spisak likova. Ovo je uobičajena praksa za drame, a za romane baš i nije, ali meni je super što Đorđe to ubacuje, to je velika pomoć nama sa manjkom pažnje i slabom memorijom. Taman se zapitam "Ko dođavola bijaše ovaj?" i onda samo prevrnem na početak i podsjetim se. Nakon toga, u prvom poglavlju, rikne neki balavac koji nam sasvim sigurno neće nedostajati. Međutim, pokazuje se da je njegovo ubistvo samo dio jedne mnogo šire priče. Naime, nešto ranije izvjesna Mirjana, supruga uglednog beogradskog advokata Borisa Nastasijevića, strmeknula se sa stubišta neke zgrade i ostala na mjestu mrtva. Policija, sposobna kao i uvijek, procjenjuje da je u pitanju nesrećan slučaj, pri čemu im nije nimalo sumnjivo to da neko iz čista mira proleti kroz staklo sa stepenica zgrade. Trik je u tome da se to desilo upravo u zgradi u kojoj je živio pomenuti pokojni balavac iz prvog poglavlja.

Boris stiže na mjesto događaja ubrzo potom i momentalno u svom bolu pokušava da se samoubije. Međutim, uspijeva (mada nisam siguran da je to pravi glagol u ovom slučaju) da preživi i nakon nekoliko mjeseci psihoterapije i boravka u bolnici odlučuje da se baci u sopstvenu istragu ne bi li otkrio šta se tačno desilo. U tome mu pomaže Mirjanina problematična sestra Dafina, koja se vraća na pravu stranu nakon Mirjanine smrti - ostavlja piće, drogu i svog kretenskog momka dilera i kriminalca i iznajmljuje stan upravo u zgradi u kojoj je Mirjana poginula, ne bi li špijunirala stanare i pomogla Borisu u istrazi.

Najveći dio knjige dešava se u toj misterioznoj zgradurini prepunoj živopisnih i interesantnih likova. Ako ste gledali npr. film Fine mrtve djevojke, sjetićete se kakva se čudesa dešavaju u onoj zgradi u tom filmu, e pa ovde ima mnogo više od toga. Misteriozna baba s mačkama, misteriozni slikar, misteriozni perverznjak koji voli da rašomoniše mlade i zgodne podstanarke i još gomila drugih sumnjivaca od kojih je svako u nekom trenutku sumnjiv, mada nam nije baš najjasnije zašto konkretno, ali imamo takav osjećaj. Đorđe je ovde, po mom mišljenju, uspio da vrlo vješto manipuliše čitaočevom sumnjom i da je stalno baca s jednog lika na drugi. Nažalost, o ovome ne mogu da pišem mnogo detaljnije zbog spojlera.

Iz ovoga prirodno proističe drugi veliki plus. Naime, jasno je da je u krimiću najbitnije pitanje: ko je ubica? I mada sam apsolutno nikakav poznavalac tog žanra (pročitao nekoliko romana Agate Kristi i nekoliko priča Artura Konana Dojla i to je to, ne računajući one klasične priče E. A. Poa), pretpostavljam da bi za čitanje većine njih golem problem bio da vam neko na samom početku kaže ko je ubica. Ovde nije tako. Čak i da znate ko je počinilac (ili počinioci) ubistava, bilo bi vrlo zanimljivo otkrivanje kako se u sve to uklapaju ostali likovi i koje su njihove mračne tajne iz prošlosti koje nemaju veze sa samim ovim slučajem. Dakle, za priču čista devetka (samo bih odbio poen zbog kraja, ne zbog identiteta ubice (ili ubica) već zbog finalnog obračuna s njim (ili njom, njima), koji prati formulu koju smo već previše puta vidjeli po raznoraznim trilerima B-produkcije).

Što se stila pisanja tiče, Đorđe se i dalje ne trudi da nas impresionira nekim spektakularno izvezenim rečenicama i bombastičnim frazama i umjesto toga dovoljno mu je da nam jednostavno opiše šta se dešava na ekra... pardon, u priči. Dok je za Ostrvo to donekle bio problem (takvom tipu priče izuzetno koristi određena "raspojasanost", više psovki, humora i sl.), ovde takav stil savršeno paše priči i odgovara atmosferi. Takođe, pripovijedanje je znatno ekonomičnije, nema viška životnih priča i nepotrebnih opisa (što se donekle vidi po kilaži knjige i broju stranica, u poređenju s Ostrvom), a i likovi su znatno uznapredovali - jedini među njima koji mi je bio totalno antipatičan i kome sam želio jezivu smrt od samog početka je Dafinin eks-bojfrend Goran, koji je i zamišljen kao totalan smrad. Bolja karakterizacija se ogleda i u dijalozima, koji su sada znatno životniji i sadrže mnogo više psovki, koje, međutim, ne predstavljaju vulgarnosti koje su same sebi svrha, već dolaze od likova koji se prirodno tako izražavaju (Dafina recimo psuje ko kočijaš i s te strane može da se mjeri sa
Deksterovom sestrom Debrom).

Pored ove vrlo interesantne priče o ubistvima, roman nam prikazuje i parče noćnog života Beograda i nekoliko mjesta poput Zečje rupe i sl. koja kao da su sišla sa stranica Murakamijeve Miso supe, a tu su i cure sumnjivog morala, pomenuti perverzni rašomonac, kompromitujući porno video snimci, Ana Kokić na saundtreku i mnoge druge stvari koje dodatno začinjavaju priču i daju joj prilično sleazy atmosferu. Kad budu snimali film, nadam se da će ostaviti sve golišave scene.

Sve ovo što sam gore nabrojao dovodi do fakta da je Žuta kabanica izuzetno zanimljiva knjiga koja će vam definitivno uljepšati jedno ili dva popodneva, koliko vam već bude trebalo da je završite. Već sam početak je dovoljno intrigantan, a onda kad ljudi krenu da umiru na sve strane, čitanje je praktično nemoguće prekinuti. A upravo sad dok sam je ponovo prelistavao u sklopu priprema za ovaj rivju, naišao sam na neke interesantno dvosmislene pasuse koji motivišu na ponovljeno čitanje.

Moja jedina zamjerka je lik izvjesne bosanske striptizete čijim totalno over-the-top izražavanjem je, vjerujem, Đorđe pokušao da postigne komičan efekt, međutim to je u ovom kontekstu potpuno nepotrebno i značajno štrči od ostatka priče. Ako bude drugog izdanja knjige, preporučio bih mu da njene dijaloge potpuno pročisti i izbaci slikovite izraze tipa "unići" i slično. Ijekavica bi bila sasvim dovoljna.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...