Wednesday, July 24, 2013

Ilijada by Homer (dio treći)



Ovaj treći (i posljednji) dio traktata o Ilijadi posvećen je Jeleni Martinović, u znak zahvalnosti za podršku i promociju ovog traktata :-)


Spomenuh u prošlom postu taj naopaki današnji moral koji se potpuno pogrešno primjenjuje na umjetnička djela iz daleke prošlosti, čime ih se nepotrebno skrnavi. Pored naopakog portretisanja Parisa i Helene, slično se radi i sa ostalim likovima. Analiziraćemo samo neke od tih slučajeva.
 
Prvo, za Agamemnona važi stereotip da je jedno obično đubre i da je pored toga kukavica i nesposoban borac. Ovo takođe nije tačno. Istina je da njega pojedini grčki heroji u nastupu bijesa nazivaju svakakvim imenima i je jasno stavljeno do znanja da on nije na Ahilovom nivou što se tiče borbe, ali i on im svoj period u kome upada u ranije pomenuti zanos i rastura sve živo. Slično je i sa Menelajem - on je stvarno vrlo bijesan što su mu oteli ženu i njegova glavna motivacija za ratovanje jeste da vrati Helenu.

Najgrđe je ipak nagrđen Hektor. Pogotovo ako se prisjetimo inače odličnog filma Troja Volfganga Petersena. Da odmah raščistimo, Erik Bana je u tom filmu fenomenalan i njegov Hektor je jedan od najupečatljivijih likova u istoriji herojskog spektakla, stvarno ljudina kojoj je nemoguće naći manu i duboko ga cijenim i poštujem. Znači nije problem sam filmski lik, već činjenica što on nema veze sa stvarnim Hektorom.

Hektoru je, baš kao i ostalima, cilj da se dobro mlate i, ako je moguće, da ugrabe parče slave za tebe (uzgred budi rečeno, Ahil je još prije odlaska u rat znao da će tamo da zagine, ali je između dugog života u anonimnosti i kratkog života uz vječnu slavu izabrao ovo drugo). Dakle zaboravite ono kukumavčenje iz filma kad je otkrio da je roknuo mlađanog Patrokla pa se kao sav nasekirao. Hektoru je bilo vrlo milo da rokne Patrokla, kao i bilo koga drugog i ne samo to, već da obeščasti njegovo mrtvo tijelo.

Ovo obeščašćivanje je vrlo karakteristično i tu ćemo malo duže da se zadržimo. Ne podrazumijeva to nikakvu nekrofiliju ili neku sličnu perverziju, već jednostavno skidanje protivnikove opreme i prisvajanje iste u vidu ratnog trofeja (a i za buduću upotrebu). U ovoj knjizi je ko dobar dan kad neko rikne, ali je jednostavno nedopustivo da dozvolite protivniku da sa mrtvog tijela vašeg saborca skine oklop i oružje. Jedna od najžešćih bitaka u knjizi vodi se upravo oko tijela mrtvog Patrokla, kad gomila Trojanaca nadire u pokušaju da se dokopa njegove opreme, a Grci to tijelo grozničavo brane. I tu ti zagine bruka ljudi boreći se oko leša. Strašno.

To je ujedno i poenta onog Ahilovog tegljenja Hektorovog beživotnog tijela oko Troje. Niko od bogova (a izgleda i ljudi) nije se pretjerano nasekirao kad je Hektor zagrizao prašinu, ali su svi načisto pobjesnili kad mu je Ahil tako razvlačio tijelo i kasnije nije htio da ga preda Prijamu (Hektorovom ocu). Znači golema jedna frka i čitav diplomatski skandal je izbio oko tog mrtvog tijela (čak se i Zevs direktno angažovao i svojim supermoćima spriječio da se tijelo ošteti tokom transporta oko grada). A to što je čovjek mrtav - pa šta da se radi, sve to ide u rok službe.

Akcija je dakle u ovoj knjizi apsolutno vrhunska i to je nešto što, ponavljam, nije nadmašeno (niti približno dostignuto) ni u filmovima ni u video igrama. Problematični su pojedini dramski dijelovi, pri čemu prvenstveno mislim na dio nakon Patroklove smrti. Nakon što su konačno uspjeli da odbrane njegov leš, proglašeno je primirje u trajanju od nekoliko dana i tokom tih nekoliko dana Ahil se satire kukajući i cmizdreći, što stvarno ne priliči jednom heroju. Maltene ko da mu je zaginuo mlađi brat ili tako nešto. Istina je da su njih dvojica bili najbolji prijatelji od djetinjstva, ali opet... Tu dakle knjiga malo trokira, jer umjesto da se nastavi makljaža, autor se nepotrebno detaljno bavi Ahilovom kuknjavom (koja nikako ne priliči jednom velikom heroju), a onda dolazi i takođe potpuno nepotreban dio u kome se opisuju nekakva takmičenja u slavu Patrokla. Ovo me je stvarno iznerviralo - Troja čeka nepopaljena i neopljačkana, a oni tamo organizuju atletski miting. Niđe veze. I onda na kraju ovoga Ahil jednostavno preda Hektorovo tijelo koje je do tada držao kao suvenir i stvar se završi Hektorovom sahranom, a od trojanske kljusine ni traga ni glasa. Velika šteta.

Nije mi jasna ni izdavačka politika tadašnjeg vremena - da se ladno nije pojavio nijedan urednik koji bi skrenuo pažnju Homeru da treba da napiše direktan nastavak ove odlične knjige, gdje bi potanko opisao sve događaje počevši od konja pa do kraja rata i sudbine junaka na povratku kućama. Ako ništa drugo, neke od podataka o ovome dobili smo u Odiseji, pa zato stej ćund za rivju te (takođe vrlo dobre, ali ipak nešto slabije od Ilijade) knjižice. U tom eseju pozabavićemo se autorstvom te dvije knjige, a još ćemo malo da pričamo o nekim likovima koje smo ovde sreli.

Tuesday, July 23, 2013

Ilijada by Homer (dio drugi)

Ono što je definitivno najjači adut Ilijade jesu vrlo kvalitetne masovne akcione scene sa eksplicitnim opisima ubijanja i sakaćenja. Kad god neko strada, dobijamo detaljan izvještaj - da li mu je otkinuta glava, da li mu je probijeno oko, da li mu je koplje probilo bradavicu ili mu je prosuta utroba, sve je to lijepo navedeno i ništa nije ostavljeno čitalačkoj mašti. Ove scene su zahvaljujući svojoj spektakularnosti vrlo zahvalne za filmovanje, ali to do sada nije urađeno na pravi način (samo djelimično u Troji Volfganga Petersena), jer su autori filmova pomalo glupi i koncentrišu na stvari koje ne da nisu glavne, nego čak i ne postoje u knjizi (kao što je npr. ljubavna priča između Parisa i Helene). Ilijada je zapravo dušu dala da se po njoj napravi nekakva real time strategija sa herojima i čudi me da to niko do sada nije uradio.
 
Kao što znamo iz raznoraznih strateških igara, imate običnu raju i imate heroje, koji su mnoooogo jači od ostalih i sami mogu da srokaju na desetine ljudi (slične herojske osobine danas uvode u sportskim simulacijama, što je po meni potpuno pogrešno). Upravo to je jedna od glavnih odlika Ilijade (a ona je, da se podsjetimo, napisana čak mnogo prije nego što se uopšte pojavila prva strateška kompjuterska igra!) - heroji kao što su Ahil, Hektor, Agamemnon, Diomed i drugi u pojedinim trenucima dostižu nešto što se zove aristeia, što je otprilike neka vrsta herojskog nitro pogona ili bullet timea (ili, ako više volite, neka vrsta "god" moda poznatog nam iz čitovanja za igre), kada je pomenuti heroj praktično neranjiv i može bez problema da srokava sve živo. Kad neko od heroja upadne u takvo stanje, svi ostali bježe i nije rijedak slučaj da dotični naniza i po nekoliko desetina mrtvih iza sebe prije nego što se vrati u normalu. Skoro svi bitniji heroji u ovom ili onom trenutku su prošli kroz tu fazu (najpoznatiji je naravno Ahilov bijes nakon Patroklove smrti), a najjasnije se vidi na primjeru Diomeda, koji je praktično sam ratovao s Trojancima dok se Ahil durio zbog one ženske i tom prilikom ih pobio na desetine, pa i stotine, a čak je uspio da rani i nekoliko bogova (Afroditu i Aresa, a mislim čak i Apolona), koji su onda morali da idu u pit stop na Olimp, gdje su im se ostali smijali zbog njihovog luzerstva.
 
Da bi se ovo stanje postiglo, potrebno je da imate pomoć bogova - upravo zbog toga su se Grci grdno bojali Hektora, jer je on bio junačina, a i u dobrom odnosu sa Olimpom, dok je Agamemnon odmah uspio Grke da zavadi sa višim silama, tako da je malo ko bio spreman da im pomogne. Za skoro sve bitnije događaje u ratu odgovorni su bogovi. Atina je, primjera radi, vrlo hinjski nagovorila Trojance da prekrše dogovoreno primirje, što je dovelo do kompletnog krvoprolića, takođe njena ideja je bila da se izgradi trojanski konj (ona je inače baš gotivila Odiseja i pomagala mu je dosta kroz Odiseju), Apolon, Ares, Afrodita i još neki direktno su učestvovali u borbama na strani slabijih Trojanaca i održavali ravnotežu, a naravno najočigledniji primjer je što je Ahilova majka, boginja Tetida, namjerno tražila od Zevsa da okrene vodenicu na stranu Trojanaca da bi njen sin kasnije uletio i proslavio se.
 
Ova slava, iliti kleos, zapravo je ono osnovno što traže svi heroji i tu ima timskog rada, ali on nije toliko izražen. Upravo na tome padaju sve filmske i druge adaptacije, pokušavajući da u sve to potpuno nepotrebno i na silu uglave nekakav današnji naopaki "moral" po kome nije lijepo da nekom opustošite grad, a sasvim je lijepo da kradete tuđe žene. I onda se prave nekakve patetične ljubavne priče, Grci se predstavljaju kao pomahnitali negativci, Trojanci kao hrabri borci koji se samo brane od zla i tome slično. Bullcrap!
 
Stvarna situacija je ovakva: U ono vrijeme sasvim je normalno bilo da ako ste jači lijepo dođete i sravnite slabijeg sa zemljom i otmete mu zlato, stoku i žene. I niko nije kukao oko toga. Nigdje nećete naći Trojanca koji kukumavči kako dolaze zli Grci da skenjaju sve živo, već su lijepo prihvatili da moraju da se krljaju sa njima i pošteno odradili posao. Herojstvo je na cijeni i ako neko pobije petsto ljudi, taj neko se poštuje kao heroj, a ne dernjate se zato što vam je eventualno pobio kompletnu familiju ili nešto slično. Čak se onaj ko se istakne u borbi naziva "divnim", pa tako imamo divan pasus u kome Andromaha, Hektorova žena, kaže ovako: "Sedmoro imađah brace u dvoru, i zajedno oni svi su istoga dana zaputili u dom Aidov, jer ih je sve pogubio brzonogi divni Ahilej" itd. Dakle moderna postavka o agresorima i žrtvi jednostavno ne pije vodu. Dalje, ono što moderne adaptacije takođe rade naopako jeste maksimizovanje Helenine uloge, što je pogrešno iz najmanje dva razloga:
 
Prvo, Helena se u samoj knjizi jedva pojavljuje, te scene mogu da se prebroje na prste jedne ruke i uglavnom se svode na njeno jadanje društvu s kakvom budalom je pobjegla. Njen momak, trojanski Orlando Blum, nije šarmantni zavodnik i ukleti ljubavnik već smotana budaletina nad čijom se ljenošću i kukavičlukom zgražavaju svi Trojanci, a prvenstveno njegov brat Hektor. Dakle nisu to nikakvi Romeo i Julija, već samo dva zupčanika koja treba da pokrenu radnju u kojoj će onda pravi ljudi da se potuku. Samo da ovde napomenem dok ne zaboravim, postoji mišljenje da su u to vrijeme strijelci bili nipodaštavani i smatrani za neku vrstu niže sorte u ratu, pa da je zato Paris tako nepoštovan, ali takvo gledište jednostavno nema uporište u tekstu - em se nigdje direktno ne spominje takav stav, em je jedna od najvećih faca kompletnog rata, Odisej, takođe upravo strijelac. Parisov kukavičluk proizlazi isključivo iz samog Parisa a ne iz njegove vokacije.
 
Drugo, u ondašnjem moralu krvoproliće je bilo sasvim normalno (u nekim razumnim granicama, naravno), ali ipak se znao neki red. Jedna od najbitnijih stvari je gostoprimstvo. Vidjećemo kasnije u Odiseji, kad nekom dođete u goste, uvijek možete da očekujete da budete primljeni širokih ruku i da dobijete brdo poklona i prenoćište koliko god vam treba i čak i lađu i slično ako vam treba za put. Naravno, gost takođe daje poklone domaćinu ako je u prilici. Ovo se shvata vrlo ozbiljno i onaj ko zloupotrijebi gostoprimstvo smatra se za pravu stoku. Paris je uradio upravo to - došao je Menelaju u kuću i maznuo mu ženu, mislim koji smrad moraš biti da tako nešto napraviš?

Monday, July 22, 2013

Ilijada by Homer (dio prvi)

U svom poznatom djelu Ilijada, čuveni grčki pjesnik Homer opisao je dio legendarnog trojanskog rata, koji se desio oko 1200. godine prije nove ere, negdje u vrijeme kad su Jevreji raskantali Hananeje i naselili se u zemlji koju su ovi ranije privremeno okupirali. Pošto je glavna tema ovog traktata Ilijada kao književno djelo a ne istorijski dokument, nećemo se baviti besmislenim navodima pojedinih "analitičara" koji ne samo da tvrde  da Ahil, Hektor i ostali heroji nisu postojali, već da je upitna i istoričnost samog trojanskog rata. Takav sukob sa realnošću je zaista zabrinjavajući. I to sve dolazi od ljudi koji vjeruju da su Amerikanci stvarno sletili na Mjesec. Ha!
 
Elem, dakle Ilijada je knjiga koja opisuje dio pomenutog rata i odmah moram da kažem da je, uprkos određenim manama, ovo djelo u književnom pogledu vrlo uspjelo. Naime, količina nasilja i ubistava je ogromna i stoji rame uz rame sa remek djelima kao što su Tit Andtronik i Bogorodičina crkva u Parizu (o kojoj će kasnije biti riječi na ovom blogu), a ponegdje ih čak i nadmašuje. U prilog Ilijadi govori detaljnost opisa krvoprolića, ali problem je što je ovo ogromna knjiga i što postoje dosta dugi dijelovi u kojima likovi kao nešto pričaju i niko nikog ne ubija i to je pomalo dosadno. Slično je doduše i sa Igoovom fenomenalnom knjigom, tako da u principu samo Šekspirov debi može da se smatra za potpuno savršenstvo. Ali, sad smo već otišli malo u digresiju.
 
Osnovna mana Ilijade, pored pojedinih nepotrebnih dijelova bez ubistava, koje ćemo kasnije da spomenemo, leži u njenoj strukturi, koja je prilično konfuzna i izostavlja neke vrlo bitne detalje cijele priče. Radnja počinje s neba pa u rebra, kad je Agamemnon zdipio kćerku nekakvog sveštenika i onda su se svi nasekirali, pa je Apolon napravio belaj Grcima i onda su morali da vrate tu kćerku nazad, ali se onda Agamemnon iznervirao i oteo Ahilu njegovu curu koju je ovaj pošteno maznuo od nekog tokom neke ranije pljačke. Kraj knjige je sahrana Hektora, koga je (spojler) krknuo upravo Ahil (kraj spojlera). Dakle, prvo, nema nikakvog uvoda koji bi nam objasnio oko čega se to Grci i Trojanci krljaju (srećom, bar su nam nešto kasnije predstavljeni glavni likovi, tako da znamo ko se kolje s kim) niti ima raspleta. Nema čak ni trojanskog konja, mislim ej! Dakle jednostavno je iz konteksta istrgnut jedan kraći period pred sam kraj rata. Prosto je nevjerovatno da je urednik dozvolio Homeru ovakvu proizvoljnost, ali valjda mu bilo žao da gnjavi slijepog čovjeka.
 
Zbog toga je red, prije nego što nastavimo sa daljom analizom knjige, da opišemo o čemu se tu zapravo radi: Naime, čitav rat je izbio zbog toga što je trojanski princ Paris maznuo Helenu, ženu spartanskog kralja Menelaja i onda su se Grci razbjesnili i odlučili da je vrate nazad milom ili silom. Pošto sa trojanskim ženokradicama nije moglo normalno da se pregovara, Grci su im opustošili grad i vratili Helenu nazad. Ključni događaj je bio kad je na inicijativu čuvenog Odiseja (koji se kasnije javlja kao glavni lik spin-offa pod nazivom Odiseja, koji će takođe biti opisan ovde u dogledno vrijeme) konstruisan trojanski konj, pomoću kojeg su se Grci infiltrirali u Troju i pobili sve živo. To je otprilike suština. Šta se kasnije dešavalo sa nekim od junaka koje smo upoznali ovde opisano je u Odiseji, a za događaje koji prethode ratu, dakle kako su se Paris i Helena smuvali i tako to, moraćete da konsultujete spoljašnje izvore.
 
Taj uvodni dio je vrlo bitan, pošto pruža objašnjenje opredjeljenja bogova za ovu ili onu stranu. U principu, uticaj bogova na dešavanja je ogroman, čak bi se reklo da je ovo više njihov rat nego ljudski. Zbog okolnosti koje sad nećemo opisivati jer su prekomplikovane, samo boginje Hera i Atina su od početka na strani Grka, dok je velika većina ostalih bogova na strani Trojanaca (prvenstveno Ares, Apolon, Afrodita i njihova klika). Kasnije tu ima određenih promjena ali to je otprilike generalno stanje.
 
Upravo zbog uticaja bogova rat je i trajao toliko dugo, jer kad se pogleda raspored heroja po stranama, to je kao kad bi igrali Barselona i Spartak iz Subotice. Na strani Grka već pomenuti Ahil, Agamemnon i Odisej, zatim Menelaj, Nestor, dva Ajaksa, fenomenalni Diomed (koji je iz nekog razloga u većini adaptacija potpuno ignorisan, ali zapravo je jedna od najvećih faca u grčkom taboru), Patroklo i tako dalje, a s druge strane samo Hektor i Eneja od ovih koji nešto vrijede. Dakle, bez spoljašnjeg uticaja, Grci bi ih sredili za pet sekundi, tu nema nikakve sumnje. Međutim, pošto su bogovi glavni, a Grci su s njima imali neki problem u komunikaciji, onda se sve malo oteglo.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...