Srpskonovogodišnji rivju (the sequel)

... U KOME SE GOVORI O FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI NAKON ONIH FILMOVA KOJI SU OPISANI U PRVOM DIJELU SRPSKONOVOGODIŠNJEG RIVJUA

CHILLERAMA (2011)

Režija: Adam Rifkin, Adam Green, Tim Sullivan, Joe Lynch

Chillerama se sastoji od četiri priče koje omažiraju različite periode B-horora (i još ponekog žanra) kroz vijekove. Imena uključenih u ovaj poduhvat nisu baš obećavala – jedino Džo Linč štrči u pozitivnom smislu sa svojim odličnim Wrong Turnom 2, dok je Adam Rifkin radio kretenski Detroit Rock City, Tim Sullivan onaj žalosni 2001 Maniacs: Field of Screams, dok od Greena nisam gledao ništa ali njegov serijal Hatchet uglavnom nije baš nahvaljen – međutim sve je ispalo vrlo solidno. Mada, da budem potpuno iskren, film je daleko od fenomenalnog i iako su priče vrlo zabavne, ni u jednoj nećete baš riknuti od smijeha.

Adam Rifkin je uradio priču Wadzilla, u kojoj je sebi dodijelio glavnu ulogu lika koji ima određenih problema sa nečim o čemu mi je neprijatno da govorim pa ću to da preskočim. Sve se ubrzo pretvara u standardni 50's monster movie, ali sa džinovskim spermatozoidom (?) u glavnoj ulozi. The Diary of Anne Frankenstein ima naslov koji sve govori – inače, u pitanju je crno bijeli film na njemačkom u kom ulogu Hitlera igra inače iritantni ali ovde odlični Joel David Moore koji je, ne znajući taj jezik, govorio neke potpune besmislice. I Was a Teenage Werebear je djelo Tima Salivena, čovjeka koji je poznatiji po tome što je openly gay nego po filmovima koje snima. Ovo je priča sa porukom (jao!) „gay is OK“, međutim ta poruka je tako pakleno dobro upakovana u horor-mjuzikl-komediju da čak ni ja nisam imao većih zamjerki. Elem, naš heroj (glumi ga inače mlada gej porno zvijezda Šon Pol Lokhart, poznat i kao muška verzija Trejsi Lords jer je u pornićima počeo da igra kao maloljetnik, a poznat je i po još nečemu, ali dosta o tome) otkriva da ga misteriozno privlači grupa nekakvih bajkera or something, a onda ga jedan od njih ujede za dupe i ovaj počinje da se pretvara u medvjedodlaka i prinuđen je da se suoči sa svojim, ahem, sklonostima. Sve ovo predstavljeno je kroz niz urnebesnih muzičkih numera, a i dotični mlađani porno star uopšte nije loš glumac. Ovo je svakako ubjedljivo najbolje Salivenovo djelo (on se i sam pojavljuje u filmu u sjajnoj ulozi trenera Puniše (srpski titl)). Konačno, sve ove priče uokviruje Džo Linč – u drajv-in bioskopu u kome se ovi filmovi prikazuju dolazi do epidemije nasilja izazvane nekakvim radioaktivnim kokicama or something. Odličan omaž hororima iz osamdesetih, o grupi klinaca u malom gradu koji su prinuđeni da se bore protiv ko zna kakvog zla.

CONQUEST (1983)
Režija: Lucio Fulci

Ovo je toliko naporan film da neću više nijednu rečenicu o njemu napisati.

SPLICE (2009)
Režija: Vincenzo Natali

Dobar stari kanadski Italijan, autor čuvene Kocke (ali ne Rubikove, jer njen autor je Rubik, ali ne Anja Rubik), vraća se sa sasvim solidnim filmom o opasnostima i moralnim dilemama koje sa sobom nosi kloniranje. Relativno standardna priča o dvoje naučnika koji se malo zanesu sa svojim eksperimentom pa dobiju više nego što su tražili obogaćena je (relativno) neočekivanim ali logičnim krajem koji se meni uopšte nije svidio.

SUPER (2010)
Režija: James Gunn

Izvjesni lik kome u životu ništa ne polazi za rukom (a i ostavi ga divna Liv Tajler) odluči da postane superheroj, napravi sebi kostim i počne da se bori protiv zločina iako nema apsolutno nikakve supermoći. Sudeći po ovom uvodu, zvuči vrlo slično filmu Kick-Ass, ali ne znam gdje (i da li) sličnosti prestaju jer ovaj drugi film još nisam gledao. U svakom slučaju, vrlo mi je teško da realno ocijenim ovaj film – ja sam očekivao da to bude urnebesna komedija (zato smo i počeli da ga gledamo) i on je počeo kao komedija, ali onda je jednostavno prestao da bude komedija i to je za mene bio priličan šok. Činjenica je da još od Shyamalanovog Unbreakable nije bilo ovako ozbiljnog revizionističkog tretmana superherojštine i ovo je nešto što ću svakako da repriziram kad uzmognem. Vjerujem da je ovo odličan film.

 

THE SWORD AND THE SORCERER (1982)

Režija: Albert Pyun

Da bismo isprali neugodan ukus koji nam je ostavio Fulčijev Conquest, oslonili smo se na starog majstora Alberta Pjuna i njegovu verziju sword & sorcery klišea. I ovo je vrlo daleko od dobrog filma, ali bar nije onako psihodeličan kao Conquest i ima tog glavnog junaka koji vitla nekakvim trostrukim mačem or something, tako da recimo da može da se pogleda (ali samo ako značajno snizite očekivanja i pomirite se da nema ništa od Hawk the Slayera, Beastmastera ili tako nekog odličnog filma).

Od samog filma interesantnija je sljedeća činjenica: Na kraju filma piše da će se lik po imenu Talon vratiti u filmu Tales of an Ancient Empire. Nakon gledanja filma odem na IMDb i vidim tamo otvorenu stranicu sa filmom – Tales of an Ancient Empire (!). Stranica ostala slučajno otvorena kad smo prije gledanja ovog filma preturali da vidimo šta ima interesantno od avanturističkih filmova da se gleda. Promotrim malo bolje uloge, kad tamo, naravno, lik po imenu Talon, koga čak glumi isti glumac kao u ovom Sword and the Sorcerer. Ne bi to bilo ništa toliko spektakularno da Tales of an Ancient Empire nije snimljen tek tridesetak godina nakon ovog filma :-)

Srpskonovogodišnji rivju (dio prvi)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA SRPSKU NOVU GODINU (da, rekao sam "za srpsku novu godinu" a kome se taj termin ne sviđa i planira da me gnjavi kenjažom o kalendarima i sl., taj može komotno sebi da veže vodenični kamen za vrat i baci se u obližnju rijeku)

RAMPAGE (2009)

Režija: Uwe Boll

Rampage je jedan apsolutno nevjerovatan film i sasvim sigurno kruna Bollove dosadašnje karijere. Naravno, imao je on i prije odličnih filmova (Sanctimony, House of the Dead, Postal, itd.), ali ti filmovi su uglavnom imali ovaj ili onaj sitan nedostatak koji je bio posljedica Bolove poslovične zbrzanosti i rastrzanosti na osamnaest različitih projekata istovremeno. Rampage s druge strane izgleda kao poduhvat kome je poklonjena dužna pažnja, što je rezultovalo fantastičnošću čistom kao suza, kome čak ni najzadrtiji anti-Bol gnjavator ne može da nađe manu.

Priča nije mnogo komplikovana, ali nažalost danas je strahovito aktuelna – prvo onaj Brejvik, pa neki dan ona američka budala u Afganistanu, obojica su se uputili u killing spree koji donekle podsjeća na ono što je uradio glavni junak ovog filma. U pitanju je neki problematični mladić, prema kome, iskreno rečeno, nisam osjećao ni najmanje simpatije jer je iritantni kenjator i nevaspitana i razmažena stoka. Elem, u prvom dijelu filma on nešto baljezga o propadanju ljudskog društva, bla bla bla, a onda odluči da ispravi krive drine, opremi se opako moćnim oklopom i oružjem i krene u misiju redukovanja ljudske populacije.

Prvi dio filma, gdje se upoznajemo sa njim i njegovom porodicom, iskreno rečeno malo je predug (mada meni ni najmanje nije bio dosadan), ali nakon toga bićete nagrađeni najluđom orgijom nasilja još od... pffff, pa recimo od Džonvuovog Hard-Boiled. Međutim, za razliku od pomenutog remek-djela, ovde to nije stilizovano do nivoa da uživate i divite se fenomenalnoj koreografiji i eksplozijama i sl.  – ovo nasilje je vrlo stvarno i samim tim u pojedinim trenucima prilično uznemirujuće. O tome kako je postignut ovaj efekat u sljedećem pasusu.

Ovo je taj sljedeći pasus, u kome ćemo da objasnimo kako je Uve postigao efekat realizma. Jasno, kao i većina njegovih filmova, Rampage je snimljen u kvazidokumentarističkom stilu, sa kamerom koja se ljulja kao da je montirana na čamac usred oluje. Međutim, taj postupak i te kako ima svoju svrhu – naime, mudri Uve pokušava i uspijeva da postigne efekt found footage filma, ali bez ograničenja na perspektivu snimanja (koja, je li, mora da bude vezana za neku konkretnu kameru) koja inače pravi probleme većini filmova tog tipa (izuzimajući ona najbolja remek-djela kao što su Blair Witch Project, [REC] i Cloverfield). Tokom drugog dijela filma imaćete utisak kao da našeg „heroja“ u njegovom poduhvatu prati nevidljivi kamerman. Takođe, Bolova fascinacija akcionim video igrama jasno je vidljiva u kadriranju pojedinih scena, kada se kamera postavi iza glavnog lika i akciju posmatramo preko njegovog ramena.

Kako je sve ovo realizovano? Ukratko – odlično. U filmu koji prati manijaka koji ide okolo naoružan mitraljezima, sačmarama, ko zna čime još, i nasumice rešeta ljude, jasno je da morate da imate gomilu masovnih scena. Te scene Uve režira sa takvom preciznošću da biste rekli (da kojim slučajem ne znate ko je režiser) da je iza kamere Alfonso Kuaron koji revizituje najbolje scene iz filma Children of Men. Lik koji puca, statisti koji padaju kao snoplje, sve je tako organizovano, kao da se bukvalno pred vama dešava. Ja nemam pojma o tehnikalijama snimanja filma, ali siguran sam da ovo nije nimalo lako postići. Imate recimo film Nightmare City, u kome Umberto Lenci pravi papazjaniju od obične scene izlaska vojnika iz nekakvog aviona. Imate Transformerse koji su snimljeni... pa, znamo kako su snimljeni. A znamo i kolika je razlika u budžetima između Beja i Uvea. Nakon ovog filma jednostavno nema nikakve sumnje – Uve Bol je odličan režiser akcionih scena.

Što se tiče same radnje, na prvi pogled se čini da je u pitanju nasumično rešetanje, međutim kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da „heroj“ u džepu ima odlično razrađen dijabolični plan i da mu ne pada na pamet da tek tako pusti da ga uhvate.  Međutim, priča manje-više. Da napomenem još jednom da ovaj film sadrži apsolutno i potpuno nebulozno sumanutu količinu nasilja i da se vrlo rijetko viđa takva koncentracija čistokrvnog ubijanja. Istina je da je glavni lik izrazito antipatičan, ali valjda ne mogu ni sve masovne ubice da budu simpatične. Ukratko, ako niste gledali Rampage, neophodno je da ga stavite na broj jedan na listi prioriteta.

BATMAN BEYOND: RETURN OF THE JOKER (2000)

Režija: Curt Geda

I pored fijaska sa novom godinom dvije sedmice ranije, Sergej nas je nekako opet preveslao da gledamo nekakvog crtanog Betmena. Naravno, „zaboravio“ je da nam kaže da je ovo nastavak nekakve crtane serije koju niko nije gledao, tako da tokom cijelog filma pojma nismo imali šta se do đavola dešava. A osim toga, ovde Betmen nije Betmen već neko drugi... da ne gnjavim previše, ovo je ipak bilo zantno podnošljivije od onog debakla zvanog Mask of the Phantasm, ali daleko od toga da bih nekom preporučio da ga gleda.

ZONE OF THE DEAD (2009)

Režija: Milan Konjević, Milan Todorović

 

Za prvi srpski zombi film neću reći da je potpuna propast, ali nažalost nije ni daleko od toga. Nemam mnogo zamjerki na to kako je sam film snimljen, čak je kraj prilično interesantan, sa onim kaluđerom ili šta je već što razbucava zombije, međutim dijalozi su apsolutno UŽASNI. Kad Miki Krstović počne da priča o ženi koja se valjda okliznula i pala na šine ili nešto slično, pa tu čovjek jednostavno ne zna da li da se smije ili da plače. Nažalost, daleko od toga da je to jedini primjer. Što je još gore, film je kompletan na engleskom, što dovodi do niza nenamjerno urnebesnih scena koje potpuno pokopavaju svaki pokušaj ozbiljnosti. Engleski u izvedbi naših glumaca je... pa, recimo egzotičan, da ne kažem nešto drugo. A po uzoru na američke filmove, tu nam je i svečano smrknuti i zabrinuti Herojski Predsjednik, koji se na kraju, opet po uzoru na američke filmove, naciji obraća – na engleskom. Zemljo, otvori se! Naravno, znam da ovo nije krivica autora filma već da su strani distributeri zahtijevali taj prokleti engleski, ali to je nažalost neopoziva smrt za ovaj film. Šteta.

(to be continued, a u sljedećem dijelo govorićemo o filmovima Chillerama, Conquest, Splice, SUPER i The Sword and the Sorcerer)

Novogodišnji rivju (part drugi)

... U KOME SE GOVORI O JOŠ NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU.

BATMAN: MASK OF THE PHANTASM (1993)

Režija: Eric Radomski, Bruce W. Timm

Reći ću samo to da bih radije poklonio svoj LCD televizor s dijagonalom 40“ domu za nezbrinutu djecu nego što bih ponovo pogledao ovaj film.

WRONG TURN 4: BLOODY BEGINNINGS (2011)
Režija: Declan O' Brien

Ne može se reći da je ovo spektakularan povratak grogirane franšize (kao što je to bio recimo Final Destination 5) ali definitivno predstavlja ogroman napredak u odnosu na užasni treći dio. Deklan O' Brajen je ispravno procijenio da nije sposoban da napiše onako upečatljive likove kao što su u prvom dijelu (eh, kad se samo sjetim... Eliza Dušku, Emanuel Šriki (to je žensko!), Džeremi Sisto i Dezmond Harington – kakva je to ekipa bila...), a nema ni Henrija Rolinsa pa da parira nastavku, tako da je odlučio da ubaci golotinju, lezbo scene i da ga baš boli dupe za likovima. U prvom dijelu bilo je ukupno pet likova, ovde ih ima valjda sto osamdeset i potpuno je bespredmetno pokušavati zapamtiti ih jer padaju ko snoplje, kao što je i red. O' Brajen se sigurno dobro zabavljao pišući scenario i eliminišući te bezlične skice na raznorazne sadističke načine. Nažalost, nije baš sva ta zabava prenesena na ekran jer su scene smaknuća mogle biti i maštovitije. Ovo je kao nekakav prequel, opisuje kako su nastala tri glavna inbred redneka, ali to je potpuno nebitno. Posljednja scena filma je pozajmljena iz filma 2001 Maniacs i dodatno svjedoči o režiserovoj neozbiljnosti. Ukratko, ovo je prilično zabavan splatter, ali teško da ćemo doživjeti da se neki od (vjerovatno neminovnih) sljedećih filmova u ovom serijalu približi izvanrednom prvom dijelu.

FORBIDDEN WORLD (1982)

Režija: Allan Holzman

Au, kakvo je samo ovo prijatno iznenađenje! Dovoljno je reći da smo ovaj film gledali u ogromnoj grupi, potpuno šarenih filmskih ukusa, ali svi smo bili neizmjerno zadovoljni. Forbidden World je esencija naučnofantastičnog B-filma osamdesetih – u suštini klon Aliena, sa dovoljno šarma, duhovitosti, simpatičnih specijalnih efekata i golih žena da zadovolji kompletnu porodicu. Inače, jedan od koscenarista filma je Džim Vinorski. Za sve ljubitelje B filma (a posebno SF-a i horora) ovo je nezaobilazno štivo.

PONTYPOOL (2008)

Režija: Bruce McDonald

Ako pokušam da prepričam ovaj film, zvučaće tako glupo da mi apsolutno niko živ neće vjerovati da je isti odličan (a jeste). Od čopora ljudi koji su ovo gledali samo sam ja uspio da ostanem budan od početka do kraja. A s druge strane, baš me briga – ja sam film pogledao, a vi kako hoćete. Dakle, pratimo malobrojnu tročlanu ekipu nekakve radio stanice u nekoj selendri u Kanadi koja saznaje da se nešto čudno dešava u gradu – misteriozni virus dovodi do toga da se ljudi čudno ponašaju. Tvist je u tome što mi ne vidimo ništa od toga, već smo tokom cijelog filma unutar stanice i sve saznajemo preko vijesti koje stižu preko radija. I nećete vjerovati, ali ovo funkcioniše! Film je vrlo napet, a onda postaje na momente čak i jeziv (kad stvari neminovno počnu da se dešavaju u samoj stanici).

A onda dolazi tako sumanuto objašnjenje svega da jednostavno nisam mogao da vjerujem šta se to odvija na malom ekranu mog televizora! Taj posljednji dio filma je kao da je originalni scenarista nogiran, a umjesto njega angažovan M. Night Shyamalan sa zadatkom da napiše nešto što će po ludosti da nadmaši čak i njegova ostvarenja. Do tada standardan (po tematici, ne po izvedbi) horor naprasno se pretvara u nešto što stvarno ne umijem da opišem. Obavezno pogledati, osim ako ste LUZER!

DRIVE (2011)

Režija: Nicolas Winding Refn

Drive je film koji X puta viđenu priču (o liku koji se zakači s nekim grdnim mafijašima i onda mora da se snalazi i da spašava svoju curu) obogaćuje vrlo upečatljivim likovima (uključujući i glavnog, za divno čudo), odličnom atmosferom i povremenim po mom mišljenju nepotrebno ekstremnim nasiljem. Mada me priča ovog filma nije pretjerano impresionirala, kao ni petnaestominutne dramske pauze glavnog lika između svake dvije riječi koje izgovori (sreća da ne priča mnogo), način na koji je film snimljen me je zainteresovao za ostale Refnove filmove (ovo je prvi koji sam gledao).

BLADE RUNNER (1982)

Režija: Ridley Scott

Mislim da apsolutno nema smisla da trošim previše slova na ovaj legendarni klasik o kome se sve već odavno zna – po mom mišljenju, ovo je jedan od dva najbolja SF filma EVER (drugi je Odiseja u svemiru 2001), a za ovu priliku upriličili smo najnajnajnoviji ultimativni director's cut. Pošto sam prethodni cut gledao dosta davno, nisam mogao da primijetim gdje su tačno razlike, ali definitivno ih ima. Dvije zamjerke koje imam su sljedeće: Ridli Skot je gnjavator koji uporno oće da je Dekard replikant, što me nervira. Dekard NIJE replikant ni u knjizi ni u scenariju niti ga replikantom smatra glumac koji ga igra. Dakle, Ridli – oladi! Drugo – od silnih stvari koje su ispeglane (npr. greška sa brojem replikanata) potpuno je nevjerovatno da im i dalje u filmu stoji ona idiotska scena sa partijom šaha. Zašto idiotska? Iz sljedećeg razloga: Svako ko je odigrao bar dvije partije šaha u životu potpuno jasno vidi kad mu prijeti mat. Tajrel (za koga se od nas očekuje da vjerujemo da je fenomenalan šahista) ne samo da ne vidi mat u dva poteza (prije Sebastijanovog poteza koji mu je suflirao Roj Bati), nego ne vidi ni direktan mat (nakon Sebastijanovog poteza, on odigra svoj potez i pita se „Šta planiraš, Sebastijane?“). Interesantno je da to ne vidi ni sam Sebastijan, već Bati mora da mu suflira i taj drugi potez. Loše, loše...

Novogodišnji rivju (part jedan)

... U KOME SE GOVORI O NEKIM FILMOVIMA KOJE SMO GLEDALI ZA NOVU GODINU

TUCKER AND DALE VS EVIL (2010)

Režija: Eli Craig

Taker i Dejl su dva simpatična redneka koji idu da provedu prijatan odmor u svojoj kolibi u dubinama nekakve šumetine. Međutim, na putu nabasaju na grupu potpunih idiota koji kao da su pokupljeni iz nekakvog slešer filma. Dotični moroni, zavarani izgledom ove dvojice i gomilom loših horora sa rednecima koje su pogledali, odmah pomisle da im ova dvojica žele zlo. Kad jedna od cura iz te ekipe padne u vodu i Taker i Dejl je spase, naši „junaci“ kreću u rescue mission, uvjereni da joj se sprema Texas Chain Saw Massacre tretman. Nažalost po njih a srećom po nas, slijedi serija bizarnih nezgoda u kojima dosadne uštve ginu jedna po jedna, osim izrazito upornog vođe ekipe, koji pikira na onu curu što su je ova dvojica „kidnapovali“, dok se u isto vrijeme razvija highly nevjerovatna romansa između nje i jednog od dvojice redneka (zaboravio sam koji je koji, nažalost). Tucker and Dale vs Evil je tailor made za gledanje u društvu, naročito u ovako specijalnim prilikama kao što je nova godina. U pitanju je interesantan šumski slešer sa tvistom i ogromnim crowdpleasing potencijalom, osim ako ste naročiti namćor pa tražite mane svemu što gledate.

MELANCHOLIA (2011)

Režija: Lars von Trier

 

Nakon što je njegov prethodni film pobrao salvu negativnih kritika zbog svoje ekstremne lošosti, Lars fon Trir je odlučio da napravi nešto što actually ima nekog smisla, međutim uspio je da napravi samo još jedan loš film.

Film je podijeljen na dva dijela, nazvana po dvjema sestrama (Džastin (nije Timberlejk) i Kler, glume ih Kirsten Danst i Šarlot Genzbur, respektivno), mada nije jasno zbog čega, jer se u oba dijela pojavljuju obje sestre. Prvi dio prati potpunu propast vjenčanja Kirsten Danst sa nekim likom na ogromnom imanju Šarlot Genzbur i Kifera Saterlenda. Em što su joj roditelji budale i prave probleme, em je proganja iritantni šef, em je tu onaj odurni krelac iz filma Funny Games, em ni Kirsten nije sama u glavi. I tako ona tuguje, ostali se svađaju, onda ona zaskoči onog morona iz Funny Games na livadi i onda je muž ostavi i svi odu svojim kućama.

U drugom dijelu Kirsten prebiva kod Šarlot i onda neka planeta udari u Zemlju i nastupi smak svijeta.

Na samu priču i scenario nemam većih zamjerki (detaljnije o svemu tome možete vidjeti u ovom osvrtu). Glumci su većinom odlični (čak i Kirsten, prvenstveno u drugom dijelu!) i sve to kao drama je dosta zanimljivo... međutim! – fon Trir, osvjedočeni gnjavator i tupadžija, odlučio je da film ne snima normalno već da koristi kvazidokumentaristički pristup sa obligatornom ručnom kamerom (u posljednje vrijeme sve češće u sebi proklinjem onog ko je to čudo prvi upotrijebio). Na primjer - potpuno statična scena, neka dva lika pričaju, a kamera leluja li leluja, s kraja na kraj Krajine! Ma idi begaj! Boravak na brodu za vrijeme najgore oluje neuporedivo je podnošljivije iskustvo od gledanja ovog filma. Na početku filma, Kirsten je sa budućim mužem u nekakvoj limuzini dugoj valjda sto metara i u tom čudu oni idu do Kifera, koji živi u nekoj zabačenoj šumetini or something i naravno u jednom trenutku naiđu na oštru okuku koju limuzina ne može da prođe ni pod razno i onda slijedi polusatno detaljno razglabanje tipa te ovako ćemo, drugovi, te onako ćemo, probaj ti, ma ne bolje ja, daj da ja probam, oooooooooo-ruk, ahahaha i tako mic po mic prođu oni nekako tu okuku, međutim vjerujem da je do tog trenutka već pola gledalaca odustalo od filma.  Osim toga, nijedna životinja nije progovorila, što me je vrlo razočaralo.

PHANTASM I, II, III (1977-1994)
Režija: Don Coscarelli

Tek je evo tri mjeseca kako smo pogledali prva tri dijela ovog kultnog serijala (četvrti tek nedavno), a već imam želju da repriziram. Phantasm predstavlja vrhunac stivenkingovskog horora o neopisivom Zlu koje napada Mali Gradić U Novoj Engleskoj (namjeran pleonazam, dakle skinite mi se s grbače). U ovom slučaju, Zlo je oličeno u vidu visokog čovjeka iz milošte nazvanog Visoki Čovjek (ne zato što je blizak sa vrhom Ministarstva prosvjete i kulture RS, već zato što je visok rastom), a to je grobar koji bez po muke pod mišku uprti kovčeg (zajedno sa mrtvacem unutra!) i ubaci ga u svoje prevozno sredstvo (!). Protiv njega se tokom ovog i tri sljedeća filma bore ćelavac sa konjskim repom Redži, prodavač sladoleda i majstor za gitaru, te dječak Majkl koga visoki čovjek konstantno oslovljava sa „Booooy!“.

Phantasm serijal obiluje snolikim snoviđenjima, putovanjima kroz raznorazne paralelne dimenzije , umiranjima i oživljavanjima, zlobnim patuljcima, metalnim kuglama koje piju krv, simpatičnim likovima i odličnom muzikom, iz koje valja izdvojiti osnovnu temu koja je nešto najbolje što se pojavila u B hororu EVER.

RED HILL (2010)

Režija: Patrick Hughes

Nakon Propozicije Džona Hilkouta, ovo je drugi apsolutno odličan australijski vestern koji sam pogledao. Istina, ovaj se dešava u današnje vrijeme, dakle imate neke aute, telefone i sl., ali sve ostalo je čista vestern ikonografija. Dakle, mladi pajkan dolazi u neku australijsku selendru i već prvi dan posla ima pune ruke posla – opaki kriminalac je zbrisao iz zatvora i željan je osvete. Počinje da roka šerifovu ekipu bez ikakvog pardona, a naš mladac u naporima da spasi što se spasiti da otkriva da stvari nisu baš tako jednostavne, jer polako počinje da se čini da ludi manijak ima neki vrlo opravdan motiv za svoju akciju.

Kao što znamo, za vestern su najbitniji likovi i tu ovde moramo da damo čistu desetku, dakle naš junoša iako smotan vrlo je simpatičan, a negativac je opak kolko se samo poželjeti može, ne priča ništa, samo obavlja posao. Jedina (uslovno rečeno) zamjerka koju bih uputio ovom filmu je da lik žene glavnog heroja nije dovoljno razvijen. Ne mislim fizički, već se ne pojavljuje dovoljno u filmu.