Thursday, January 27, 2011

Monster Chess!

Održava se nekakav šahovski meč između Mašinskog i Ekonomskog fakulteta i iz nekog razloga organizatori su mi ponudili da budem član ekipe. Igra se na šest tabli, dva profesora/asistenta i 4 studenta. Iz nekog razloga, naš student koji je jedan od organizatora tog meča načuo je da ja dobro igram šah. Naravno, ništa nije dalje od istine - ja šah nisam igrao bar 15 godina, a i tad nisam bio baš Bobi Fišer. Pretpostavljam da su me pobrkali s mojim ocem.

Nevertheless, kako su bili u stisci sa vremenom (naravno, odabrali su bukvalno posljednji dan za sastavljanje ekipe) i nisu imali nikog drugog da izaberu, oduševljeno sam pristao. Na kraju krajeva, uvijek sam veseo kad mogu dostojno da degradiram svoj fakultet u javnosti. Malo sam bio zabrinut oko toga da me tamo ne rasturi neki student, ali srećom propozicije nalažu da studenti igraju protiv studenata, a nastavni kadar protiv nastavnog kadra, tako da sam s te strane siguran. E sad, ono što je još zanimljivo jeste da će ovaj revolucionarni meč biti direktno prenošen preko Interneta. Još jedna prilika da ispadnem budala u javnosti, kao onda kad mi je prije dvije godine na Kratkofilu Ghoul navukao novinare na vrat, pa su me ispitivali o nekom dosadnom dokumentarcu, na što sam onda davao neke rasističke izjave i onda se ispostavilo da su na mom fakultetu svi gledali taj intervju, od studenata do domara. In any case, bićete blagovremeno obaviješteni o daljem razvoju događaja u vezi s ovim događajem. Meč je čini mi se desetog januara.

No, sve je to vrlo malo bitno. Poenta je sljedeća: Vraćajući se kući, razmišljao sam o tome koje otvaranje da primijenim ako budem bijeli i naravno na pamet su mi padale isključivo otvorene igre sa žrtvom, npr. Evansov gambit ili tako nešto. Šta ću, uvijek sam volio dinamične partije. Međutim, takva otvaranja danas niko ne koristi. Igraju se skoro isključivo zatvorene igre (od otvorenih jedino Španska partija, mada ne znam ni za nju koliko je aktuelna danas) i sve je to prilično detaljno izanalizirano. Šah, kao što kažu, jeste bogat ali nije neiscrpan. Još je legendarni Hoze Raul Kapablanka svojevremeno predlagao da se zamijene mjesta lovcu i skakaču ne bi li se dobilo na raznovrsnosti.

I tako, pala mi je na pamet ideja kako bi šah mogao da se modernizuje i osavremeni. Naime, da se sve figure promijene!

Pođimo od glavne figure, kralja. Kralj bi mogao da bude npr. grof Drakula, ključna ličnost od koje kreće sve. Kraljica je, logično, njegova bride throughout eternity, Mina Sjuard. Pješaci bi mogli da budu neki neimenovani vampiri. Top (ili kula, kako se još zove) može da bude recimo dvorac Bran ili eventualno neki zvanično ukleti dvorac u Velikoj Britaniji. Skakač bi doživio najveću promjenu, ne bi više bio konj nego vukodlak, a lovac bi bio, logično, najpoznatiji lovac na vampire, Van Helsing.

Naravno, nije trebalo dugo čekati reakciju žestokih kritičara ove ideje. Odmah poslije objavljivanja ovog posta, javio se Zubo Slijepčević i sa očiglednim cinizmom utvrdio kako su figurama možda data nova imena i oblici, ali kretanje im je ostalo potpuno isto, tako da ovaj "novi" šah nije ništa drugo nego našminkana varijanta starog i da ne otklanja nijedan problem zbog kojeg je uveden. Slijepčević je žestoko protestovao i protiv, po njegovom mišljenju, potpuno sulude ideje da se tablom šetaju četiri Van Helsinga i dva grofa Drakule.

Još žešća reakcija je stigla iz Društva za zaštitu crnaca iz Banjaluke. Njima je zasmetala besmislica da u jednoj grupi figura imate očigledno suprotstavljene frakcije kao što su vampiri i vukodlaci, ili, još gore, Van Helsing i gomila vampira. Međutim, svi oni zajedno lijepo sarađuju u borbi protiv suparničke ekipe. Dakle, nije bitno kakva je priroda neke figure (vampir, vukodlak ili nešto četvrto), ona će drugu figuru napasti isključivo zavisno od toga da li je iste ili suprotne boje kože (crne ili bijele), što oni smatraju najcrnjim rasizmom, još gorim i prepredenijim od onog u originalnom šahu. Začetniku ove ideje su čak poručili da ne vide razlog zašto on i dalje pokušava da se skriva iza maske civilizovanog čovjeka, te da bi mnogo poštenije bilo da i u javnosti nosi bijelu kapuljaču i maše zastavom Konfederacije.

Ono što ovi i drugi kritičari nisu uzeli u obzir je da ću sad momentalno da završim s pisanjem ovog posta.

Wednesday, January 19, 2011

Plaćanje računa i ostale besmislice

Krenem ja danas u Poštu i usput mi padne na pamet jedna suluda nelogičnost u našem jeziku. Riječ je o plaćanju računa. Or is it? Tj, da li je pravilno reći "platio sam račun za Internet" ili "platio sam Internet". Naravno, nije ispravno nijedno od to dvoje. Ovo drugo je očigledno - ne možete "platiti" Internet, jer je Internet mreža rasprostrta na milionima kompjutera širom svijeta. Kad kažete "platio sam Internet", to je zapravo jedna vrlo nespretna skraćenica (baš kao ono "čitam Ćopića" umjesto "čitam Ćopićeve knjige").

Skraćenica konkretno za šta? To ćemo da vidimo odmah i o istom trošku da demaskiramo ovu besmislicu sa plaćanjem računa. Dakle, vi kad kažete "platio sam Internet" (što je inače nepravilo, ali može da prođe kao skraćenica) ili "platio sam račun za Internet" (što je u potpunosti nepravilno u svakom pogledu) zapravo mislite sljedeće: "Platio sam pristup Internetu u tom-i-tom periodu", pri čemu ovo "tom-i-tom" treba zamijeniti odgovarajućim periodom. Slično važi i ako ste žensko, mutatis mutandis.

A zašto je "platiti račun" nepravilno? Pa očigledno, niko normalan nije lud da plaća račun! Vi zapravo preko računa, koji je jedan obični papir, plaćate neku konkretnu uslugu. Na kraju krajeva, o kakvom mi to plaćanju "računa" uopšte možemo da govorimo kad vam ti računi stižu potpuno besplatno? Ako vi, recimo, ne platite (pristup) Internet(u u tom-i-tom trajanju), vama će odgovarajuća kompanija da isključi pristup Internetu. Ako ne platite struju, isključiće vam struju i sl.

Šta bi recimo bilo ako bi "platiti račun" bio ispravan izraz? Primjera radi, ne platite račun za struju i strujna kompanija vam šalje ekipu da vam oduzmu taj račun. I vi njima lijepo date onaj papir i stvar riješena. A oni se podlo nasmiju i kažu "Samo nastavi da ne plaćaš, ima sve papire po kući da ti pokupimo!"

Situacija je nešto jasnija kod direktne kupovine. Npr. u supermarketu vi očigledno direktno plaćate robu, a onda račun dobijete kao neku potvrdu da ste sve to uredno platili. Ili recimo ako hodate livadom jednog lijepog sunčanog dana i naiđete na seljaka sa vrećom predivnih upravo ubranih jabuka i poželite da kupite jednu, šta ćete uraditi? Naravno, daćete čovjeku petsto milijardi eura (ili koliko već košta jedna jabuka) i reći ćete da ste kupili jabuku. Debilno bi bilo da se tu sad pojavljuju nekakvi računi, fiskalni or otherwise.

Kad već spomenuh Branka Ćopića, red bi bio da se osvrnemo i na onu čuvenu jezičku nedoumicu koja se javlja kad u rečenici ima previše genitiva ili u istom trenutku više osoba svojata jedan predmet. Primjera radi, Branko Ćopić je napisao Vreme smrti i mi kažemo da je to knjiga Branka Ćopića. Ali ako ja posjedujem primjerak te knjige, to je moja knjiga. Međutim, uopšte nisam htio da pričam o tome nego o nešto sasvim drugom. Npr. kad hoćete da kažete "Moja omiljena knjiga Branka Ćopića je Besnilo". No, kako ovde ne postoji nikakav problem, ovu stvar nećemo dalje razmatrati. Ostajte pozdravljeni i neka vam klavir padne na glavu.

Sunday, January 16, 2011

Najduži film na svijetu

Kratki filmovi su jedna opštepoznata stvar - zapravo se smatraju posebnim tipom filma. Ali šta je sa dugim filmovima? Uglavnom se za duge smatraju oni koji prešišaju otprilike dva i po sata trajanja. Rijetke su egzibicije kao npr. Novecento ili Until the End of the World, koji traju po 4-5 sati. Naravno, kažu da je Endi Vorhol snimio nešto što je trajalo dva dana or something, ali mislim da je to bilo čisto eksperimentalno glupiranje i da ne može da se smatra pravim filmom.

E sad, kako bi izgledalo snimanje jednog baš baš baš dugog filma? Ne mislim dugog u smislu 4-5 sati kao gore pobrojani, već stvarno dugog. Nešto tipa... šezdeset miliona godina?

Priznajem, produkcija takvog filma neminovno mora da upadne u određene probleme, ali to ne znači da je poduhvat nemoguć. Prvo, očigledno je da je nemoguće da jedna osoba režira film. Prosječan ljudski vijek je nekih 70-80 godina, plus sigurno neko neće početi sa režiranjem odmah nakon rođenja, dakle pretpostavimo da u najboljem slučaju neko može da odvoji 65 godina života za snimanje filma. To znači da je njegov radni vijek kratak otprilike za nekih pedeset devet miliona devetsto devedeset devet hiljada devetsto trideset pet godina. Jasno, ljudski vijek može da se produži zdravom ishranom i održavanjem dobre kondicije, ali smatram da je to produženje zanemarljivo. Dakle, na filmu mora da radi više osoba.

Međutim, veliko olakšanje je što te osobe mogu da rade svoje poslove istovremeno! I u snimanju standardnih filmova postoje one druge ekipe ili kako li se to već zvaše. Znači snimanje filma ne mora da traje baš šezdeset miliona godina, već može mnogo kraće, tzv. paralelnim procesiranjem.

Pitanje je - koliko ljudi odabrati? Uzmimo recimo ekipu neke razumne veličine, primjera radi - šest miliona ljudi. Svako od njih onda mora da snimi najmanje deset godina materijala. Međutim, snimanje svakog filma podrazumijeva da se uradi mnogo više materijala nego što završi u filmu. Za film od sat i po potrebno je snimiti mnogo desetina sati sirovog materijala. Da bismo pojednostavili račun, smatraćemo da za film od šezdeset miliona godina treba snimiti deset puta više materijala, tj. šesto miliona godina. Note: Ja zapravo ne znam da li se pravilno kaže "šesto" ili "šeststo", ali ovo drugo djeluje tako tupavo da ću u svakom slučaju nastaviti da govorim tj. pišem kao i do sad.

Uglavnom, u takvim uslovima svaki član ekipe dakle treba da snimi sto godina materijala, što je više od prosječnog ljudskog vijeka, dakle neophodno je uzeti veći broj članova ekipe. Za nekoliko decenija broj stanovnika Zemlje će da se udesetostruči, tj. biće oko šesto milijardi, pa sa tolikim stanovništvom vjerovatno neće biti problem da se nađe šest milijardi entuzijasta koji bi radili na filmu (i danas stanovništvo Zemlje broji preko šest milijardi ljudi, ali vjerovatno je nemoguće sve njih zaposliti - neki su zauzeti drugim poslovima, neki su invalidi, nekima se ne da itd.). Sa šest milijardi članova ekipe svako treba da snimi svega nešto preko 35 dana materijala, što je oko 840 sati materijala. To je posao koji može opušteno da se obavi za nekoliko godina, čak i manje ako ste baš posvećeni poslu. Dakle, sa šest milijardi članova ekipe problem trajanja snimanja je riješen. Uz dobru disciplinu i komunikaciju, simultani rad vodi do toga da snimanje traje svega nekoliko godina.

Naravno, tu nije kraj problemima. U postprodukciji valja sve to obraditi i montirati. To podrazumijeva da se po nekoliko puta pregleda svaki sat snimljenog materijala, ne računajući posao oko uklapanja svega u jednu cjelinu, što je sigurno previše za jednog čovjeka. Jedno od rješenja bi moglo da bude da svaki režiser bude ujedno i svoj montažer, što bi skratilo posao. Svako bi onda poslao konačnih tri i po sata materijala nekom vrhovnom montažeru, koji bi onda sve to povezao.

Međutim, da bi se povezao toliki materijal, potrebno je mnogo vremena. Zato je neophodno da se i taj posao razdijeli na više ljudi, ali takođe je neophodno da se tačno zna šta se snima na kojoj lokaciji i na kojem mjestu u filmu to treba da bude. Uz opremu koja će sigurno da uznapreduje u međuvremenu, taj dio posla vjerovatno bi vrlo efikasno moglo da obavi nekoliko hiljada ljudi.

Možda čak i još veći problem od postprodukcije jeste pisanje scenarija. Okvirno pravilo je da jedna strana scenarija odgovara jednoj minuti filma, dakle neophodno je napisati otprilike 31557 milijardi stranica. Ako bi na scenariju radilo milijardu ljudi, svako bi morao da napiše trideset jednu i po hiljadu strana. To je posao koji zahtijeva veliki napor, zato bi vjerovatno bilo neophodno izmisliti neki generator scenarija, koji ne bi zahtijevao prevelike intervencije od strane scenariste - samo da mu se zada okvirna priča, imena likova i mjesto radnje i program obavlja ostalo. Početne verzije takvog programa postoje danas i on se već vrlo često koristi u praksi - prvenstveno u romantičnim komedijama i u filmovima SyFy kanala, ali njegovi veliki poštovaoci su i npr. Lloyd A. Simandl i Zdravko Šotra. Takođe je potrebno razviti program koji bi brzo skenirao sve te pojedinačne dijelove scenarija i spojio ih u jednu cjelinu bez potrebe za ljudskom intervencijom (jer bi čitanje toliko milijardi stranica bilo vrlo zamorno za oči).

Nekako bi se moralo pozabaviti i skladištenjem filma. U današnjim uslovima, čak i ako uzmemo minimalni prihvatljiv kvalitet snimka - DivX od cirka 700 MB za sat i po filma - bio bi neophodan toliko veliki broj diskova da to ne bi moglo da stane u jednu prosječnu dnevnu sobu. A možda ni u nekoliko hiljada njih. However, očigledan je stalan rast kapaciteta medijuma za skladištenje, tako da očekujemo da bi se taj problem sam od sebe riješio za nekoliko stotina godina - tada bi ovaj film bez problema morao da stane na jedan običan disk ili šta se već tada bude koristilo. To bi olakšalo i projekciju - ne bi neko morao stalno da dežura i mijenja diskove.

Međutim, snimanje ovakvog filma je besmisleno jer svakako niko ne bi mogao da ga pogleda.

Saturday, January 15, 2011

Spiskovi ruluju našim životima! (part 2)

Dakle, bez želje da sad po ko zna koji put komentarišem izrazitu glupost ovog kretenskog bolonjskog procesa, ograničićemo se na činjenice - svaki predmet je jednosemestralni i iz svakog imate po dva kolokvija. Ako položite oba, riješili ste pismeni dio ispita i izlazite na usmeni. If not, izlazite na redovan ispitni rok i polažete cijeli ispit kao sav normalan svijet.

Spiskovi pomoću kojih treba da se vodi evidencija o prolaznosti na ispitima su naročito fenomenalno dizajnirani i ovaj post govori upravo o njima: Naime, za svaki ispitni rok (ne i za kolokvije, koji se organizuju u toku nastave) spisak sadrži: sa lijeve strane imena studenata koji su prijavili ispit, a odozgo razne "bitne" podatke tipa broj bodova na prvom testu (iliti kolokviju), datum prvog testa, broj bodova na drugom testu, datum drugog testa, aktivnost (da, nekoj budali je palo na pamet da studenti treba da dobijaju poene iz aktivnosti, mislim stvarno...), broj bodova na usmenom, datum usmenog i konačna ocjena. Reklo bi se sve normalno i očekivano, međutim...

Bitno je znati sljedeće: Ocjena se upisuje istovremeno u indeks i u prijavu. Ako prijavite ispit, upisuju vas na spisak odgovarajućeg ispitnog roka. Spisak i prijave uzima asistent i odnosi profesoru. Kad položite pismeni, dođete kod profesora, položite usmeni (ako ste naučili), on vam upiše ocjenu u indeks i u prijavu i prijavu odnese studentskoj službi. Ili taj kurirski posao ostavi asistentu, da ga obavi kad tete iz studentske službe pobjesne što treba da upisuju ljude u novi semestar a nemaju prijava. Jer ocjena u indeksu vam ič ne vrijedi ako nemate prijavu da je potvrdite, a prijava vam ič ne vrijedi ako niste na spisku. Jednom sam odnio u studentsku službu neke popunjene prijave studenata koji su položili usmeni ali iz ovog ili onog razloga nisu se nalazili ni na jednom raspoloživom ispitnom spisku i teta iz studentske službe (koju ćemo do kraja teksta da zovemo SS) je te prijave gledala vrlo sumnjičavo - jer spiskovi i prijave moraju da se poklapaju.

Ilustrovaćemo situaciju na jednom primjeru: Pretpostavimo da je mala Milica položila oba kolokvija. Pretpostavimo takođe da je prvi ispitni rok recimo sedmog februara. Recimo da je drugi kolokvij bio krajem januara i da mala Milica odmah radosno trči kod profesora da polaže usmeni. Kupuje i popunjava prijavu i nosi je profesoru. Profesor joj daje desetku jer je odlično naučila, upiše ocjenu u indeks i prijavu i stavlja istu u svoju fasciklu, a mene u nebrano grožđe. Jer, kasnije dolazi vrijeme da mala Milica upiše drugu godinu ili šta već, a za to joj trebaju prijave za sve položene ispite. Tete iz SS zahtijevaju od mene da donesem te prijave kad već profesor neće, ja nosim prijave dole i one se nalaze u nebranom grožđu - eto crno na bijelo, prijava male Milice sa jednom lijepom desetkom, ali... male Milice nema ni na jednom spisku. Šta ćemo sad? Jedno od rješenja je da ja ručno dopišem ime male Milice npr. na onaj prvi februarski rok, mada je to nebulozno jer ona je već položila pismeni dio preko kolokvija i neće ga ponovo polagati. Drugo rješenje je da već prilikom njenog prijavljivanja ispita same tete iz SS upišu njeno ime na prvi nastupajući rok. Sjećam se da sam jednom bio ne malo zapanjen kad sam vidio na spisku za ispit ime studentkinje koja je taj pismeni već skinula s vrata uz pomoć kolokvija.

Naravoučenije: Iako na spisku imate rubrike za prvi i za drugi test, ti spiskovi upravo nisu pravljeni za one koji polože prvi i drugi test već one koji polažu kompletan ispit.

Međutim, genijalnost tog spiska ne bi bila potpuna da on ne nastavlja sa kontradiktovanjem samom sebi - naime, na njemu ne postoji rubrika "pismeni dio ispita" ili nešto slično. Postoje samo podaci o pojedinačnim kolokvijumima (iliti testovima). Dakle, oni koji polože testove ne mogu da se upišu na spisak, a oni za koje je spisak pravljen (oni koji polažu kompletan pismeni) nemaju na tom spisku rubriku koja bi opisala njihov rezultat na tom pismenom. Zato profesori zaobilaze ovo ograničenje tako što bodove na pismenom vještački raspodijele u rubrike za prvi i drugi test.

Primjer: Katrina je bila nešto slabija tokom prvog semestra od male Milice i nije položila kolokvije. Zato je izašla na onaj ispitni rok sedmog februara i uradila dva zadatka od 4, što je dovoljno za prolaz. Pošto u spisku nema odgovarajuće rubrike da se taj prolaz upiše, profesor joj prilikom usmenog upisuje kao da je položila oba kolokvija sa po 50%.

Međutim, ovo što sam odbaljezgao gore je samo onako usput. Prava briljantnost leži upravo u tome što spisak, iako se pravi za svaki pojedinačni termin pismenog ispita, sadrži i podatke za usmeni. Ovo dovodi do urnebesnih situacija koje me već godinama dovode do čistog očajanja, kao što je npr. da neki student položi pismeni, zatim otegne sa polaganjem usmenog i onda kad to napokon položi, ja ne mogu da predam njegovu prijavu jer sam već ranije predao spisak za pismeni ispit na koji je on izlazio.

Znam, apsolutno ništa niste razumjeli u prethodnoj rečenici, no ne brinite, vrlo slikovit primjer odmah slijedi: Zamislimo ispitni rok održan npr. sedmog februara. Recimo da su ispit prijavili Pero, Simo, Đuro i Halil. Dakle, kad dođe vrijeme za ispit, dolazim u studentsku službu i preuzimam spisak na kome se nalaze 4 imena. Eventualno može da se nađe i peto ime, ime male Milice, ako je tete iz SS upišu na spisak kad dođe da prijavi usmeni. Ali za sada pretpostavimo da su u pitanju ta 4 imena. Dakle, uzimam prijave, odlazim na pismeni i nakon njegovog završetka nosim prijave u kabinet i ostavljam ih na profesorov radni astal zajedno sa spiskom.

Pretpostavimo da niko nije izbačen s ispita - što se takođe rijetko dešava. Kad dođe vrijeme, pregledam ispite i ustanovim da su Pero i Simo položili, a da Đuro i Halil pojma blagog nemaju. Okačim rezultate, Pero i Simo su veseli i odmah planiraju izlazak na usmeni, a Đuro i Halil utučeno prijavljuju ispit u sljedećem terminu (neka je to 21. februara).

Vrijeme je za usmeni ispit. Pero je odlično naučio i odmah položio, dok je Simo odlučio da gradivo još malo utvrdi prije odgovaranja, pa zato ne izlazi odmah. Pero dobija recimo devetku i profesor mu je upisuje u prijavu i u indeks. Tehnički, trebalo bi da se u istom trenutku popuni i onaj papir, ali to profesori obično ostavljaju svojim minionima asistentima.

Nekoliko dana kasnije, 17. februar. SS tete traže od mene da im donesem spisak od prvog februarskog roka, zajedno sa prijavama. Bjesneći što moram da obavljam tuđi posao, odlazim u kabinet, rovarim po profesorovom stolu, lociram Perinu prijavu i podatke iz nje prepišem na spisak. Dakle, sve živo - prvi test, drugi test (to su oni namješteni podaci), aktivnost, usmeni i sl., sve to piše i na prijavi i na spisku. Sad u rukama imam Perinu prijavu i spisak od februarskog roka na kome su 4 imena, ali samo jedna rubrika je popunjena (jer je samo Pero položio usmeni). Nosim to u studentsku službu i trenutno sam miran. But not for long...

Dolazi vrijeme za drugi rok. Prijavljuju ga samo Đuro i Halil, tako da spisak za taj termin ima samo dva imena. Obojica polože i dolazi vrijeme za usmeni. Njima dvojici se na usmenom pridruži i Simo i sva trojica polože i usmeni. I tu nastupa jedna rekao bih konfuzija.

Nešto kasnije, tete iz SS traže od mene spisak drugog februarskog roka. Bijesan što moram da radim tuđi posao, idem do kabineta, prepisujem podatke za Đuru i Halila, uzimam njihove prijave (kao i Siminu) i nosim u studentsku službu.

Što se tiče Đure i Halila, sve je u redu - eto prijave, eto i spiska. A Simo, šta ćemo sa Simom? Prijava je tu, ali nema ga na spisku. Zašto ga nema na spisku? Pa nije prijavio ispit u tom roku, već ranije, a spisak tog ranijeg roka je već otišao. Sad se Đuro i Halil grohotom smiju Simi što je siroče, a nije on kriv za to već glupa birokratija.

Ovakvi problemi se rješavaju na različite načine. Ja obično lijepo uzmem olovku i svu siročad upišem na bilo koji spisak koji imam pri ruci. Znači, npr. u slučaju ovog Sime, fino ga dodam na spisak ispod Đure i Halila i sve isto popunim. Uopšte nije bitno što je to dodano rukom, što podaci kazuju da je Simo pismeni dio ispita položio sedmog februara (pa je nebulozno da ponovo prijavljuje pismeni u drugom roku), bitno je samo da se to ime nalazi na nekom spisku. S druge strane, moja kolegica Yoshimura Okumura mi reče prije izvjesnog vremena da ona i njen profesor (koji je igrom slučaja i moj profesor) zadržavaju te spiskove i po godinu dana, sve dok svi koji su položili pismeni ne polože i usmeni.

Pitanja: Zašto umjesto glupog spiskovanja za svaki ispitni rok lijepo ne postoji spisak svih studenata, pa da se u taj spisak upisuju odgovarajući podaci čim neko položi pismeni ili usmeni, a prijave da idu u SS normalno, bez spiska? Zašto uopšte mora da postoji spisak da bi se predala prijava? Ako već Simo nije na spisku drugog februarskog roka, zašto u SS ne bi jednostavno prerovili po svojim arhivama, našli spisak prvog februarskog roka i vidjeli da je Simino ime na njemu? Zašto ne postoji PROKLETA rubrika "pismeni ispit", umjesto da se sve nepotrebno vještački raspoređuje na prvi i drugi kolokvij?

Odgovor: Eeeeeee...

Spiskovi ruluju našim životima! (part 1)

Sigurno ste primijetili da je najvažnija stvar na ovom svijetu spisak. Naše društvo je na svim nivoima toliko opterećeno evidencijom raznoraznih gluposti, da vjerujem da bi ljudska rasa nestala u sekundi kad bi neko kojim slučajem spalio sve papire. Da, mislim upravo na papire - uz sav respekt koji čovjek mora da gaji prema modernim bazama podataka koje se nalaze na računarima, tvrda kopija je i dalje apsolutni zakon.

Naravno, mi pripadamo ljudskoj vrsti, koja ne spada među najinteligentnije na planeti, tako da skoro sve uzimamo zdravo za gotovo, ali ajde da probamo malo da se odmaknemo i da analiziramo tu bolesnu potrebu da se sve nešto opisuje, spiskuje, evidentira, katalogizuje, svrstava i tome slično. Da ne bude zabune, ne mislim da su svi spiskovi glupi i besmisleni, naprotiv. Recimo prošle godine sam počeo da vodim evidenciju pogledanih filmova - ništa spektakularno, samo naziv, godina i ocjena od 1 do 4 (koja označava koliko mi se film dopao, tj. koliki je njegov realni kvalitet). I na osnovu te evidencije ja imam spreman podatak da sam pogledao 217 filmova i bez mnogo napora mogu da odredim otprilike koliko je recimo bilo horora, koliko filmova je bilo dobro, koliko loše i tome slično. To je očigledan primjer korisne i svrsishodne evidencije.

Međutim, suprotnih primjera je nesagledivo više. Mislim na spiskove koji se naizgled čine neophodni a zapravo su potpune budalaštine. Evo npr. evidencija prisustva studenata na nastavi koju profesori i asistenti moraju da vode. To vam izgleda otprilike ovako: Sa lijeve strane imate imena studenata. Odozgo su datumi kad imate časove i tematika koju obrađujete na časovima. U poljima tabele stoje potpisi studenata. Dakle, ako ste recimo dvanaestog februara baljezgali o trigonometriji i ako je vaš najbolji student Mahir bio prisutan na času (ili časovima), onda će on da se potpiše u kolonu koja odgovara tom času. Pitanje je - za kojeg će đavola ovo nekom? Ako je neki profesor toliko besposlen da ga stvarno zanima ko mu dolazi na nastavu, on može da vodi svoju ličnu evidenciju. Šta bi uopšte Univerzitet radio sa spiskovima prisutnosti na svim časovima svih profesora i asistenata na svim fakultetima? Naravno, opšte je poznato da je ovo obična glupost koju su smislili samo da bi taslačili profesore i asistente. Da im spiskovi stvarno trebaju, onda bismo morali da ih dostavljamo redovno, tj. svaki mjesec, a oni ih skoro nikad ne traže, već nam to visi kao neki Damoklov trozubac nad glavom. Ono tipa "vjerovatno ga neće tražiti, ali ipak postoji mala mogućnost da traže, pa moraš da vodiš". Normalno, ovo je običan blef - ako ovo čita neko od mojih kolega asistenata sa Univerziteta u Banjaluci, ja bih mu savjetovao da odmah batali tu evidenciju, jer ja je nisam vodio već godinu i po i kad su je tražili u aprilu prošle godine, nisam je predao. Posljedica nije bilo.

Ali ajde da suspendujemo realizam na sekundu i da razmotrimo urnebesnu hipotetičku situaciju da neki administrativni radnik (ili više njih) stvarno revnosno pregleda sve te spiskove i traži omaške i kontradikcije.

"Alo, ko smeta?"
"Da li je to profesor XY sa tog-i-tog fakulteta?"
"Ne, pogriješili ste. Ovo je profesor Marko Marković sa Tehnološkog fakultet. Za taj-i-taj fakultet vam nisam ni čuo."
"E pa odlično, upravo sam vas trebao. Ovo XY i taj-i-taj sam rekao da bi ime i fakultet ostali cenzurisani, ali vi ste bili previše glupi da to shvatite. Elem, ja sam Nurkan Nurkanović, administrativni radnik pri rektoru banjalučkog Univerziteta. Zovem Vas u vezi vaše evidencije prisustva studenata za mart ove godine."
"Ne kaže se 'u vezi nečega' nego 'u vezi sa nečim'."
"Zarkujte se. Uglavnom, evo gledam peti mart, gdje piše da ste govorili o trigonometrijskom obliku kompleksnog broja, a to je isto ono što ste pričali sedmicu dana ranije. Petog marta ste trebali da radite polinome..."
"Ne kaže se 'trebali ste da radite' već 'trebalo je da radite'."
"A vi ste jedna najobičnija rugoba. Dakle, polinome ste preskočili, a dalje spisak ide tačno po planu i programu. Hoćete li da mi objasnite tu omašku?"
"Pravo da vam kažem, više se i ne sjećam. Vjerovatno sam pogrešno upisao naziv teme. Znam da sam držao onako kako treba, kompleksne brojeve pa polinome..."
"Ne zanima mene šta ste držali, već šta ovde piše! Ovako kako je napisano predstavlja blatantno kršenje plana i programa i zato ćete da dobijete otkaz!"
"Idi dođavola!"
"'Do đavola' se piše odvojeno a ne zajedno."
"Ma nemoj! Između 'odvojeno' i 'a' treba da stoji zarez!"
"Ne kaže se zarez nego zapeta."
"Idi skoči u Boračko jezero."

Drugi primjer:
"Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!!"
"Šta vam je, zašto govorite 'zvrrrrrr' u slušalicu, kao da ste potpuni moron? I ko ste vi uopšte?"
"Ja sam Nurkan Nurkanović, administrativni radnik pri rektoru našeg Univerziteta. Zvrrrrr je onomatopeja zvonjave telefona. Mogu li da govorim sa studentom Rajkom Rajkovićem?"
"Ja sam."
"Rajko, evo gledam evidenciju prisustva studenata na nastavi profesora Vlajka Vlajkovića i ne mogu a da ne primijetim da ste vrlo rijetko išli na časove. Bili ste prisutni na manje od 50% predavanja."
"Šta je to vas briga? Ja sam dobio potpis."
"Možda, ali profesor nije imao pravo da vam da potpis. Za toliko izostanaka se leti s fakulteta i odmah ću da pokrenem administrativni aparat da se izbacite... osim ako ne pristanete da mi date neke podatke o prisustvu drugih studenata."
"Pristajem. Ako budem izbačen s fakulteta, mama će da me izbaci iz kuće itd., lančana reakcija izbacivanja, znate već..."
"Boli me schwanzenstucker za vašu lančanu reakciju. Nego, da se vratimo na spisak. Sjećate li se dvanaestog marta prošle godine?"
"Jaoj, davno je bilo."
"Ovde piše da ste tad bili na nastavi iz matematike."
"Pa onda valjda jesam..."
"Kako vam se čine predavanja kod profesora?"
"Kako mislite?"
"Prati li program, da li predaje razumljivo i tako dalje?"
"Pa ne znam za program, a mislim da predaje dobro..."
"A pipka li učenice?"
"A? Nisam primijetio."
"Dobro, da se vratimo na dvanaesti mart. Tad ste bili na nastavi, evo stoji vaš potpis. Međutim, ono što me buni je prisustvo izvjesnog Vjetropira Vjetropirovića, znate li ga?"
"Naravno, to je naš najbolji student."
"Sjećate li se je li on tog dana bio na nastavi?"
"Jao, nemam pojma, davno je bilo..."
"Sigurno se ne sjećate?"
"Ne, vjerujte mi..."
"Znate šta me buni? Ovde je njegov potpis, kao da je bio prisutan. Međutim, rukopis tog potpisa upadljivo odudara od rukopisa njegovih ostalih potpisa. Zbog toga mislim da on tad nije bio, nego da ga je potpisao neko od kolega. Ja sam analizirao ostale rukopise i sveo sam broj sumnjivaca na dva - izvjesna Lejla Lejlović i neki Džeki Jakubovski imaju vrlo slične rukopise onom koji stoji u Vjetropirovom potpisu. E sad, tog dana Lejla nije bila prisutna, inače bi se valjda potpisala. Tako mi je glavni sumnjivac taj Džeki Jakubovski, pa me zanima šta vi mislite o tome. Da li ga poznajete, ima li on sklonosti ka kriminalnim radnjama? Ili je možda ta Lejla bila lukava, pa je potpisala Vjetropira, a sebe nije?"
"A zašto bi to radila?"
"A otkud ja znam? Vi meni recite, vi ste student."
"Znate šta ja mislim? Ja mislim da ste vi jedan potpuni besposličar i kompletan idiot."
"Nije tačno. Nisam besposličar. Čitav dan pregledam ove spiskove, sad mi je na redu Ekonomija, oni imaju još više studenata nego vi na Mašinstvu. Znači sigurno ne znate ko bi mogao da bude taj koji je ilegalno potpisao Vjetropira?"
"Nemam pojma."
"Zna li možda neko drugi? Možda se neko od vaših kolega bolje sjeća?"
"Pa moguće, ali ne bih se u to uzdao. Ja mislim da vam je najbolje da pozovete lično Vjetropira i probate od njega da iznudite priznanje. Ali nemojte reći da sam vam ja to savjetovao."
"Naravno da neću! Hvala vam mnogo na pomoći, ovoga se sam ne bih sjetio! Ako uspijemo da riješimo ovu misteriju, vaše ime će ostati zauvijek zlatnim slovima upisano u istoriji administracije ovog Univerziteta!"
"A oće li biti kakvih para?"
"You wish."

(nešto kasnije)
"Halo, govorim li sa Vjetropirom Vjetropirovićem?"
"Možda. Ko pita?"
"Ovde Nurkan Nurkanović, administrativni radnik. Vaš kolega Rajko Rajković me je savjetovao da govorim s vama..."
itd. itd. itd.

Još jedna stvar koja je potpuno nebulozna jesu papiri koje popunjavate npr. prilikom upisa semestra. Računajte da ćete vjerovatno studirati bar četiri godine, dakle osam semestara, znači najmanje osam popunjenih semestralnih listova, a vjerovatno i više. I na svakom od tih prokletih spiskova vi ćete da popunjavate potpuno iste proklete podatke! Gdje si rođen, kad si rođen, gdje živiš, ko su ti roditelji, šta ti rade roditelji, jesi odslužio vojni rok, šta si po zanimanju itd. itd. itd. Naravno, umjesto da se podaci čuvaju u kompjuteru, pa da se neki od njih promijene kad se ukaže potreba (tipa kad promijenite adresu stanovanja ili broj telefona), mnogo je lakše da svakih pola godine sve podatke ponovo unosite na papir. Zašto recimo svaki put kad upisujete semestar morate da pišete datum i mjesto rođenja? Neko vjerovatno misli da to što ste 2005. napisali da ste (primjera radi) rođeni 1979. u Sarajevu ne mora da znači da ćete i 2008. imati istu godinu i mjesto rođenja. Doduše, sa ovim silnim vremenskim paradoksima i putovanjima kroz vrijeme, više ništa nije sigurno.

Kad sto pedeset puta unosite jedan te isti podatak, logično je da dođe do zasićenja, pa onda ljudi počnu svašta da pišu po tim spiskovima. Moj drug koji ima isto ime i prezime kao jedan poznati plivač volio je da mijenja zanimanje, pa je tako jednom bio ubica, drugi put kockar, treći put ko zna šta, itd. Ja sam na pitanje "Od čega se izdržavate za vrijeme studiranja?" obično odgovarao "od kladionice" (mada je to bila gnusna laž - u kladionici sam imao samo jedan veliki dobitak tokom studiranja), a potpisivao sam se često kao Drakula. Mislite da je neko obraćao pažnju na to?

U suštini, nije toliko bitno da ono što na spisku piše bude tačno. Bitno je jednostavno postojanje spiska. Birokratija mirno spava ako zna da, bar u teoriji, ima vaše podatke za svaki semestar. To što ste vi jednom ubica, jednom kockar, onda godinu dana kasnije atentator ili nešto slično uopšte nije bitno. Spisak je nešto što se hrani sopstvenim postojanjem a ne suštinom.

U sljedećem nastavku govorićemo o ubjedljivo najglupljem od svih glupih spiskova - evidenciji prolaznosti (sic!) studenata. Stay tuned!

Thursday, January 6, 2011

Ukidanje zareza i odgrizanje dijelova tijela

Pošto su ovo vrlo kratke teme, odlučio sam da ih spojim u jedan post.

Prvo, moramo opet da se pozabavimo određenim gramatičkim pravilima, a u ovom slučaju to je upotreba zareza (ili zapeta, kako se to srpski kaže). Svi znamo da gramatika nalaže da prilikom obraćanja nekom, ako spominjemo njegovo ime (ili neku drugu oznaku), to ime odvojimo zarezom. Primjer: Ako izvjesnoj Ravijojli kažemo da nasiječe slanine, upotrijebićemo sljedeći imperativ: "Nasijeci slanine, Ravijojla!". Ime može da se nalazi i na početku rečenice, u kom slučaju je ono ponovo odvojeno zarezom: "Ravijojla, donesi rakiju!". Ako želimo da izdamo više komandi i u sredini umetnemo ime onog kome se obraćamo, to ime će biti s obje strane okruženo zarezima: "Ustaj, ženo, slaninu nasijeci".

Nije teško primijetiti da ovako stroga pravila dovode do nekontrolisanog gomilanja zareza. Mnogo puta sam čitao neke tekstove i nervirao se što nikako da uznapredujem jer se stalno spotičem o raznorazne zareze i druge znakove interpunkcije. Da skočim ispred samog sebe na trenutak, ne planiram da predložim da se svi znaci interpunkcije ukinu jer to bi bilo suludo. Samo da se malo urazumi korišćenje zareza.

Evo jednog očiglednog primjera: Svi znamo za onu narodnu pjesmu u kojoj neka žena poziva nekakvog ujaka da pjeva i da da sestriću razonode (nadam se da se ta "razonoda" odnosi striktno na pjevanje, a ne na neke incestuozne radnje). U striktno gramatički pravilnom zapisu, ključni stih bi glasio ovako:
"Pevaj, ujko, pevaj, rode, daj sestriću razonode".

Riječ pa zarez, riječ pa zarez i tako u nedogled. Užas. Ovo ne samo da ometa normalno čitanje već i ružno izgleda. Međutim, šta konkretno uraditi? Ako bismo ukinuli zareze ispred i iza imena (ili titule) osobe koju dozivamo, ova rečenica bi se pročistila, ali zato bi došlo do pojave tipa (umetnuti ovde neki primjer koji podupire moju tezu).

Zbog toga predlažem da se ukine narodna muzika.

Već mi je dosadilo pisanje ovog posta, pa ću o ajkulama samo kratko. Dakle, gledao sam neki dan vrlo dobar horor The Reef, u kome ajkula jede neke ljude. E sad, ne pojede baš svakog kompletno, već nekom odgrize neki dio tijela (npr. nogu) i onda ga prepusti na milost i nemilost drugim ribetinama.

E sad posmatrajmo kako to sa odgrizanjem ide. Npr., ajkula može da vam odgrize nožni palac. Ili npr. čitavo stopalo, pa čak i čitavu nogu. S druge strane, takođe može da vam odgrize glavu, a može i glavu i ruke zajedno. Pitanje je šta se dešava kad vas ajkula popolovi po sredini? Da li onda kažemo da vam je ajkula odgrizla torzo sa stomakom ili noge? Možda vam se čini da je to nebitno jer ste svakako mrtvi, ali to je vaš problem. Veoma je bitno da se semantika jasno odredi. Jedno od mogućih rješenja je da kažemo ne da vam je ajkula (zamalo da napišem "drakula") odgrizla noge ili gornji dio tijela, već da vas je jednostavno popolovila. Međutim, u tom slučaju ne možemo biti sigurni da li vas je popolovila po širini ili po visini. Naravno, skoro uvijek će to biti po širini, ali u slučaju nekih velikih ajkula teoretski je moguće da vam napravi rez između nogu, pa preko pupka i grudnog koša i da vam na kraju tačno popolovi glavu onuda kuda prolazi nos. Znači kad kažete da je ajkula nekog "raspolovila", potrebno vam je dodatno objašnjavanje.

I to je otprilike sve što sam imao da kažem za ovaj prvi novogodišnji post. Želim vam sve najbolje u novoj godini i da vjetrovi tuge zauvijek zaobilaze vašu kuću, a bogme i stan i vikendicu ili ako imate još nešto od nekretnina. Zapravo, čak i ako imate zemljište bez nekog stambenog objekta, želim vam da vjetrovi tuge zaobilaze to zemljište. Takođe vam želim da vjetrovi tuge zauvijek zaobilaze prebivališta drugih ljudi u kojima vi trenutno boravite. I na kraju bih još dodao da želim da vjetrovi tuge zauvijek zaobilaze vas lično, čak i onda kad šetate kroz grad i niste ni na čijem zemljištu koje je obezbijeđeno od vjetrova tuge nekim od prethodno navedenih pravila.

Ali, takođe vam želim da vas napadne i pojede krokosaurus.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...