Monday, May 24, 2010

Novi PIN kod

Kad ne znate šta da pišete, najbolje je da krknete neku prastaru priču. Evo dakle još nešto iz moje prve zbirke priča koja samo što se nije pojavila. Priča se zove Novi PIN kod. (Warning: U pitanju je first draft, tako da je stilski neispeglana. Ako vam to smeta... ispraviću.)


Novi PIN kod

Kada je Rajko tog dana otišao do banke, bio je neprijatno iznenađen. Naime, išao je da zamijeni Viza Elektron karticu kojoj je nekoliko dana ranije istekla važnost i ljubazna teta koja je radila tamo dala mu je nekakvu kovertu.
«Novi PIN kod» rekla je.
Rajko se za trenutak našao u čudu – nije očekivao da će sa novom karticom da dobije i novi PIN kod. Već je navikao na svoj stari broj i sada mu je bilo neobično što će morati da ga promijeni.
Na povratku kući isključivo je razmišljao o svom starom PIN kodu. Toliko ga je puta ukucao na bankomatu kada je podizao keš sa istog. Toliko puta da ga je praktično znao napamet. Nosio ga je u srcu i nikad se od njega nije razdvajao.
Mnogo toga su on i njegov stari pin kod prošli zajedno. Dijelili su dobro i zlo, bili nerazdvojni saputnici tokom te dvije godine. Bilo je to nezaboravno vrijeme. Svaki put kad je ukucavao ta magična četiri broja, bilo mu je nekako toplo oko srca. Taj PIN kod je bio dio njega, a sada se očekivalo da se od tog dijela jednostavno razdvoji, kao kad bacate nekakvu staru krpu. Rajko je smatrao da ovo nije pravedno.
Pokušavao je sebi da predstavi kako će da izgleda kad ukuca taj broj koji mu tako mnogo znači, a na displeju osvane prijeteća poruka «Ukucali ste pogrešan aktivacioni kod». Jedno je bilo sigurno – ovo je bila prekretnica njegovog života.
Pokušao je da se sjeti da li još uvijek ima kovertu u kojoj je došao PIN kod. Naravno, čim ga je pročitao, ukucao ga je u podsjetnik na mobilnom telefonu, da mu bude pri ruci (i taj podsjetnik je još uvijek postojao na telefonu), ali ako bi uspio da nađe kovertu i papir sa brojem, to bi značilo da je broj još tu, negdje u blizini. Naravno, neće više moći da ga koristi na bankomatima, ali bar će broj uvijek da bude pored njega.
Veselju nije bilo kraja kada je uspio ispod gomile nekih starih papira da pronađe kovertu. Radovao se kao što bi se neko radovao susretu sa voljenom osobom poslije godina i godina razdvojenosti. Još uvijek je imao svoj PIN kod i neće dozvoliti da bilo šta stane između njih.
A onda je polako počeo da razmišlja o novom broju. Da li će i on biti vjeran i nerazdvojan pratilac? Da li će sa njim uspjeti da izgradi tako divan odnos kao sa starim brojem? Međutim, brzo je odbacio te misli. Znao je da se sa tim ne vrijedi zamarati u ovom trenutku. Stvari će ići svojim tokom. Sigurno je da prema novom PIN kodu nije gajio nikakvo neprijateljstvo i da će on imati svoju šansu da osvoji mjesto u srcu, kao što ga je stari broj osvojio. Ali, čak i da se to desi, stari broj nikad neće zaboraviti i on će uvijek biti tu i ponovo će dijeliti dobro i zlo, kao i toliko puta do sada.
Te večeri Rajko je zaspao sa velikim osmijehom na licu.

Wednesday, May 19, 2010

Još malo na slovo P...

Milosh je na svom blogu počeo priču o nekim stvarima koje počinju sa slovom P. Meni je nakon fantastične večere palo na pamet još ponešto i to ću sad da podijelim s vama. Ne, ne morate da mi zahvaljujete...

Dakle, počećemo od prženica. Svi znamo da je to jedna od najboljih stvari na svijetu, a kao dodatni plus je što se prave od bajatog hljeba, tako da kad vam hljeb obajati, ne morate da očajavate, već samo napravite prženice. Sve ovo me je navelo na misao da je čovjek koji je izmislio prženice genije. Analizirajmo malo rečenicu "Čovjek koji je izmislio prženice je genije."

"Čovjek koji je izmislio prženice je genije."

Superjednostavna rečenica, u kojoj se izdvajaju dvije bitne cjeline (zanemarićemo glagol "je", pošto ima samo dva slova): "čovjek koji je izmislio prženice" i "genije". Takođe, smisao rečenice je očigledan, baš zbog njene jasnosti i kratkoće. Međutim, šta se dešava kad malo zakomplikujemo stvari? Posmatrajmo novu rečenicu:

"Milka smatra da je čovjek koji je izmislio prženice genije."

Nešto malo komplikovanije nego prethodna rečenica, ali i dalje potpuno jasno. Međutim, posljednje dvije riječi ukazuju na to gdje će kasnije da nastupe problemi. Sad je genije razdvojen od glagola i nalazi se odmah uz prženice, što u konkretnoj rečenici nije veliki problem jer se riječ "čovjek", na koju se genije i odnosi, i dalje nalazi relativno blizu. Ali, ako uvedemo neku dodatnu karakterizaciju prženica, nastupaju već pomenuti problemi:

"Milka smatra da je čovjek koji je izmislio prženice koje noću skakuću u ritmu suve drenovine genije."

Sad već primjećujete da se ovo "genije" na kraju pojavljuje ko iz vedra neba. Naime, kad krene karakterizacija prženica, ako dotična dugo traje, vi se toliko uljuljkate u nju da vas njen nagli završetak zatiče nespremnog i postoji realna opasnost od srčanog udara. Taj nagli završetak je upravo nagli prelaz između (u ovom slučaju) drenovine i genija. "Huh, kakav sad genije? Ko, šta, gdje?" pitate se vi i tek onda se sjetite da je taj genije upravo i poenta rečenice, ali zbog nemogućnosti srpskog jezika da se nosi sa ovakvim konstrukcijama ta poenta gubi efikasnost i razumljivost. Ali ovo je tek vrh ledenog brijega - šta ako još malo zakomplikujemo karakterizaciju prženica i još pri tome dodamo i neku dodatnu karakterizaciju čovjeka? Npr:

"Milka smatra da je čovjek sa željeznom maskom marke Adidas, kupljenom u Kući sporta Jaćimović za male pare, koji je izmislio prženice koje noću ustaju iz kreveta, silaze niz stepenice, izlaze iz kuće na mjesečinu i skakuću u ritmu tra-la-la, rumbe, sambe i suve drenovine genije."

Mislim da je ovde komentar suvišan. Sad je već potpuno izgubljena očiglednost da se genije odnosi na čovjeka, jer ga je ova karakterizacija prženica prosto progutala. Na stranu što rečenica zvuči rogobatno i ružno.

Evo još jednog primjera nevezanog za prženice. Kad je Ghoul na svom blogu rivjuirao film Blood Feast H.G. Luisa, ja sam na Fejsbuku prokomentarisao ovako: "Jedino što sam gledao da ima veze s Luisom su dva rimejka njegovih filmova (Wizard of Gore i 2001 Maniacs)."

Sa ovom rečenicom je naizgled sve u redu. Međutim, nejasno je da li se nazivi filmova u zagradi odnose na "njegove" (as in Luisove) filmove ili na "rimejke njegovih filmova". Rimejci često imaju ista imena kao originali, ali to nije uvijek slučaj. Ovde npr. postoji suptilna razlika. Wizard of Gore ima rimejk istog imena, ali 2001 Maniacs je rimejk filma 2000 Maniacs (koji se zapravo čini mi se čak piše slovima, dakle Two Thousand Maniacs). Dakle, imena filmova u zagradi u mojoj rečenici su se odnosila na rimejke a ne na originale. Ali kako to čovjek da zna?

Restruktuiranje ove rečenice, a i prethodnog primjera s prženicama, predstavlja papansko bježanje od problema a ne njegovo rješenje. Ali šta bi bilo rješenje?

Odgovor je prost - bojenje. Dakle, stvar je u sljedećem - pojedinačne disjunktne cjeline treba da budu obojene različitim bojama i tako se dobija na preglednosti i jasnosti. Evo kako bi izgledao npr. posljednji primjer s prženicama:

"Milka smatra da je čovjek sa željeznom maskom marke Adidas, kupljenom u Kući sporta Jaćimović za male pare, koji je izmislio prženice koje noću ustaju iz kreveta, silaze niz stepenice, izlaze iz kuće na mjesečinu i skakuću u ritmu tra-la-la, rumbe, sambe i suve drenovine genije."

Sjajno, zar ne? Sad već letimičan pogled na rečenicu otkriva njenu strukturu i onaj genije na kraju ne izgleda ko da je s Marsa pao. Sad je jasno da se odnosi na čovjeka s početka rečenice, a i čitav detaljni opis prženica je lijepo markiran crvenom bojom. Naravno, ovo ne treba shvatiti kao da dijelove rečenice možemo da posmatramo nezavisno, da neke od njih preskačemo i sl. Ovde iako su željezna maska i prženice označeni posebnim bojama, oni su ipak podskup karakterizacije samog čovjeka. Ako bismo izbacili te dijelove, dobili bismo sintaksno nepravilnu rečenicu "Milka smatra da je čovjek koji je izmislio genije." Zapravo, ovo čak i nije sintaksno nepravilno - može da se tumači kao da Milka smatra je ONA čovjek koji je izmislio genije, dakle da su geniji izmišljeni, da ih je izmislio neki čovjek i da je to upravo Milka. Ali, čak i ako dopustimo ovako slobodnu interpretaciju, očigledno je da je semantički ona potpuno različita od polazne rečenice. Boje su dakle, da ponovimo, tu samo da označe pojedine srodne dijelove rečenice.

Evo kako bi se dvosmislenost iz rečenice s filmovima jednostavno otklonila pomoću boja:

"Jedino što sam gledao da ima veze s Luisom su dva rimejka njegovih filmova (Wizard of Gore i 2001 Maniacs)."

Sad smo pomoću plave boje u jednu cjelinu grupisali dijelove koji su u neobilježenoj varijanti dovodili do dvosmislenosti. Sad očigledno dvosmislenosti nema, jasno je naglašeno da se imena u zagradi odnose na rimejke. By contrast, evo kako bi se dobilo ono drugo značenje:

"Jedino što sam gledao da ima veze s Luisom su dva rimejka njegovih filmova (Wizard of Gore i 2001 Maniacs)."

Sad je "njegovih filmova" označeno posebno crvenom bojom i time razdvojeno od pojma "rimejk", tako da je smisao ponovo jasan. Moguće su i modifikacije - npr. da ne bi bilo apsolutno nikakve mogućnosti zabune, mogli smo riječ "rimejk" da označimo plavom bojom (dodatna potvrda odvojenosti od dijela označenog crvenom) ili da i filmove u zagradi označimo crvenom bojom. Dolazi u obzir čak i kombinacija ova dva pristupa.

Monday, May 17, 2010

Pirana!!!

Jedan od prvih filmova velikana Džoa Dantea bio je Pirane iz 1978., u osnovi prerada priče izAjkule gdje je velika bijela ajkuletina zamijenjena piranama. Za razliku od Ajkule koja je bila vrlo ozbiljan horor A produkcije, Pirana je pokušaj duhovite B-produkcijske reinterpretacije. Nekoliko godina kasnije još jedan velikan, Džejms Kameron, debituje s nastavkom Pirane, u kom ribice dobijaju krila. Primijetili ste da sam obojicu ovih režisera nazvao velikanima, pa je valjda red da to i obrazložim. Za jednog od njih dvojice je to potpuno očigledno, ali i ovaj drugi vrijedi, jer je režirao Aliens i Terminatora.

Međutim, iako su ovakve veličine snimale te filmove, moje mišljenje je da su oni naprosto - slabi. Oba. Mane su im što previše vremena prolazi između ubistava, a i kad se klanje dešava, pokvareno je slabim specijalnim efektima i nedostatkom krvi (može se reći da su ti filmovi bili malo ispred svog vremena, kao uostalom i Ajkula).

E sad, šta se dešava skoro trideset godina nakon druge Pirane? Sprema se rimejk. Reći ćete - "Big deal, pa rimejci su dime a dozen
u današnje vrijeme!". I to je istina. Ali rimejk Pirane je nešto apsolutno posebno. Činjenica je da ovaj film ne samo da će da bude neuporedivo bolji od prva dva filma zajedno, već će da bude i jedan od najboljih filmova na svijetu. Možda čak i bolji od Hostela. Možda. Otkud toliki optimizam?

Moj "optimizam" (pravilno se piše: realna procjena) zasnovan je na tome što film režira budući velikan Alexandre Aja, kao i na onome što nam je obećao da će da bude u ovom filmu. U predizborna obećanja naravno ne treba vjerovati, ali kad je riječ o filmu i kad su ovako konkretna, onda nema razloga da se ne vjeruje.

Dakle, kao što svi znamo, Aja je Francuz koji je debitovao vrlo dobrim krvavim trilerom Haute tension, a zatim otišao u Ameriku i tamo počeo da snima raznorazne rimejke. Prvo je snimio odlični The Hills Have Eyes, a zatim dosta slabiji Mirrors, tokom kog sam zaspao, pa planiram da ga repriziram. Zanemarujući Mirrors, ova prva dva filma pokazuju da je bez ikakve sumnje riječ o jednom supetalentovanom režiseru. Ali za Piranu nam je ponajbolji pokazatelj rimejk The Hills Have Eyes, koji je originalnu priču Vesa Krejvna obogatio sjajnim vizuelnim bravurama, kao što su fantastično dizajnirani mutanti.

Vizuelne bravure su upravo nešto što je falilo starim Piranama i što je ovde neophodno. Sad kad je tehnologija napredovala, umjesto obične maske imaćemo CGI, što će da dovede do hororičnijeg i blesavijeg dizajna ribica, kao što možete da vidite u trejleru (naravno, nisam pristalica upotrebe CGIa u svakoj situaciji, npr. u filmovima sa vukodlacima to je smrt za film, ali ovde je više nego opravdano). Takođe, kompjuterska animacija će omogućiti znatno spektakularnije masovne scene sa piranama. To možemo donekle da vidimo iz pomenutog trejlera.

Tu takođe možemo da vidimo da je film u potpunosti rađen u stilu B-filmova iz osamdesetih (obratite samo pažnju na Kristofera Lojda u ulozi naučnika), ali, kao što već rekosmo, sa sjajnim specijalnim efektima, što je dobitna kombinacija.

Ono što ne možemo da vidimo u trejleru, a obećano nam je (i nema razloga da ne vjerujemo čovjeku) jeste: brdo golotinje (a tu su i lijepe cure, kao npr. Kelly Brook), zatim obilan krvopljus (nadam se masovnoj sceni pokolja na kraju filma) i naravno činjenica da će film da bude rađen u 3D. Svi kojima je dosadna ova poplava 3D filmova mogu odmah bez odlaganja da skoče u jezero. I say: Keep 'em coming!

Elem, dakle, nije tu ključ toliko u samom tri deu, koliko u tome što Aja apparently razumije kako treba da se radi ovakav film u 3D. Dakle, imaćemo trzoke kad pirane kidišu prema gledaocima i gomilu sličnih stvari. Zaključak - ovo će sasvim sigurno biti jedan od najboljih filmova svih vremena. Bez ikakve sumnje. Ostaje nam samo da sačekamo dvadeset sedmi avgust i da se u to uvjerimo.

Što se tiče Alexandra Aje, moram da priznam da mi je pomalo žao što sad snima samo rimejke, imajući u vidu kakvim filmom je debitovao. Nadam se da će opet da snimi neki mračni triler/horor, a ako bude nastavio s rimejcima, predlažem mu da se pozabavi još jednim vrlo zabavnim filmom iz osamdesetih, a to je Slugs. Njam, njam!

You won't fool the children of the revolution...

Ovo je članak koji je trebalo da bude napisan još prije nekoliko nedelja, ali kako sam se ulijenio u pogledu pisanja članaka, nije napisan.

Elem, prije tih nekoliko nedelja gledao sam film How to Train Your Dragon, vizuelno prilično impresivan animirani spektakl o nekakvim vikinzima i nekakvim zmajevima. Prisjetite se onih scena letenja iz Avatara i zamislite kako bi izgledao film koji je čitav o tome. I to je to.

Ono što je problem, kao i kod skoro svih filmova kome su mlađi gledaoci ciljna publika, jeste scenario. Nije stvar u tome što su likovi i njihovi "problemi" preslikani iz modernih tinejdžerskih filmova, što je glavna cura takva iritantna gadura kakvu odavno nisam vidio, što je glavni lik totalno tipična smotana šmokljančina, što je u sve to utrpana priča o nerazumijevanju oca i sina, otac smatra da mu sin ne vrijedi prebijene pare, onda ga ovaj uvjeri u suprotno na kraju filma i svi su veseli i zadovoljni i bla bla bla... Dakle, oću da kažem, neoriginalnost nije problem.

Problemi su sljedeći: Prvo, koncept na kom je zasnovan ovaj film, taj koncept koji se ponavlja svake godine po pedeset puta u različitim varijantama, dakle taj koncept je sam po sebi debilno smeće. Nebitno je njegovo beskonačno ponavljanje - on je glup u startu i nikad neće prestati da bude glup.

Drugi problem je još gori - naime, idioti koji pišu scenarije za filmove iz nekog razloga nalaze za shodno da filmove prvenstveno namijenjene djeci opterećuju tim nekih "ozbiljnim" temama, a zašto, to mi je potpuno nejasno. U osamdesetima smo imali sjajne filmove kao što su Gremlini, The 'Burbs i naravno Povratak u budućnost (plus još brdo sličnih) u kojima su jednako mogli da uživaju i djeca i odrasli, jer su bili duhoviti, zabavni i nepretenciozni. Danas imamo raznorazne Šrekove i slična smeća sa junacima koji prolaze kroz svu silu patnji i non-stop su smrtno ozbiljni, mislim ajd što oni pate, nije to problem, nego što svoju tugu i depresiju istresaju na gledaocima.

E sad, tu negdje dolazimo do poente. A poenta je sljedeća: Djeca jednostavno ne padaju na to sve. Konkretno u ovom filmu, kad na kraju otac (predvidljivo) kaže sinu "Ponosan sam na tebe!", jedan vispreni klinac što je sjedio ispred mene (a može da bude možda prvi osnovne, po slobodnoj procjeni) je prokomentarisao "Ma da, sad si ponosan!". Ovo mi je razgalilo srce skoro u istoj mjeri kao kad je još jedan maleni ali očigledno vrlo inteligentni dječačić jednim vrlo slikovitim "Bljaaaaaaaaaaaaaaaak!" propratio neku "emotivnu" scenu iz filma Sharkboy and Lavagirl. Dakle, djeca znaju kad im prosipate šuplju priču.

Ja mislim da će, u svjetlu ovih reakcija (ako one nisu neka endemska vrsta na području banjalučke regije), scenaristi filmova za (naj)mlađe ubuduće morati malo da se potrude oko priča koje pričaju. Zapravo, to i nije neki trud - potrebno je samo da prestanu da djecu tretiraju kao idiote, a sebe da smatraju genijima.

Note: Ne bih želio da budem pogrešno shvaćen, tj. da ispadne da tvrdim da su svi noviji animirani filmovi smeće. Npr. Pixaru se povremeno provuče nešto vrlo simpatično, kao Wall-E ili Up. Ovaj posljednji je recimo vrlo lijep primjer filma koji cilja i na djecu i na odrasle, istovremeno je i ozbiljan i duhovit i uspijeva da ne bude davež i da ima simpatične likove. Wall-E takođe ima neviđeno simpatičan glavni lik, a neka dublja dubina u odnosima među likovima kompenzovana je vanserijskom vizuelnom prezentacijom. Znači, bolesnici koji pišu npr. Planet 51 ili How to Train Your Dragon treba ili da se eksterminišu s lica zemlje ili da se natjeraju na petomjesečni kurs tokom kog će da pregledaju sve Diznijeve klasike i nekoliko novijih Pixarovih djela. Haug!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...