Friday, April 30, 2010

Nazvo sam majstora!

Konačno sam nazvao vodoinstalatera zbog bojlera u kuhinji koji je riknuo ko zna kad! Znam, reći ćete "Čudna mi čuda, zovno čovjek majstora, pa šta s tim? Zar to nije logična stvar kad ti treba majstor?" Na sličnoj liniji je i moja mama, koja me maltretira sa zvanjem majstora još otkako je pomenuti bojler poludio i počeo da pravi kratki spoj. Ona vjerovatno misli da to nisam uradio odmah zato što sam neviđena ljenčuga i zdravko zaboravko ili možda zato što mi je i telefon riknuo (ne zna se zašto, ali sumnjam da je zato što je Skočkica izgrickala kabl).

Razlog je, međutim, sasvim drugačiji - ja sam od najranijeg djetinjstva apsolutno istraumiran svim vrstama telefoniranja. Dobro, ne računajući zvanje djevojke i najbliže rodbine. Kad treba da napravim jedan ovakav poduhvat kao što je zvanje majstora kog sam vidio svega 7-8 puta u životu, mene jednostavno hvata panika. Dakle, stojim dugo pored telefona, srce mi lupa, tresem se, razmišljam šta da kažem, pa ono nijedan pristup mi se ne sviđa, pa onda razmišljam o najgorim mogućim reakcijama sa suprotne strane, tipa da me neće prepoznati ili da će ta osoba biti iznerviran(a) i poslati me u tri lijepe i sve tako. Onda podignem slušalicu, pa je spustim, pa razmišljam kako je lijep dan napolju i kako ću super da uživam, samo da skinem taj prokleti telefonski poziv s vrata. Meni većina telefonskih poziva stvara goru tremu nego bilo koji ispit (osim diplomskog, tad sam htio da pobjegnem i sakrijem se negdje dok ne prođe).

Danas je bilo nešto slično, s tim da je period od definitivne odluke da zovem majstora i trenutka kad sam to stvarno uradio bio svega nekih sat vremena, po slobodnoj procjeni. Inače to zna da traje satima i satima. Ali, sad je gotovo i smatram da će ovaj herojski poduhvat da da veliki doprinos mom savladavanju straha od telefona.

Naravno, druga je stvar što sam ja tokom svakog telefonskog razgovora toliko izgubljen da redovno zvučim kao idiot. Moram i na tome da poradim. S tim da se ipak nadam da do kraja života više nikog neću morati da zovem.

Wednesday, April 14, 2010

Obrnuti bandži džamping

Maloprije sam pričao sa Brankom o skokovima s padobranom i kukao kako je sve to jezivo i nekako se u priču upetljao i bandži džamping. To vam je ono kad vam svežu gumu za članak i strmeknete se naglavačke s nekog mosta, moleći Boga usput da je pomenuta guma dovoljno kratka da ne lupite glavom o patos.

Došli smo do zaključka da je u svemu najjezivije upravo to što padate na glavu i zbog toga predlažem drugu varijantu bandži džampinga - da se skače na noge, a da vam je guma vezana recimo oko vrata. Na taj način nemate više traume oko padanja na glavu.

Friday, April 9, 2010

Odloženo sufiksovanje

Naletio sam u videoteci na film The Time Traveler's Wife, što bi se na naš jezik dalo prevesti kao Žena putnika kroz vrijeme i tu sam primijetio jednu frapantnu osobinu našeg jezika. Naime, pored ove originalne engleske formulacije, sasvim normalno bi moglo da se kaže i Wife of a (ili the) Time Traveler (što je dakle ekvivalentno gore navedenom srpskom prevodu), dok kod nas ne postoji direktan ekvivalent originalnog naziva. Da se film zove recimo samo Traveler's Wife, vjerovatnije je da bi bio preveden kao Putnikova žena, dakle dodavanjem sufiksa -ova na nominativ imenice putnik, ali u ovom slučaju druga varijanta bi glasila Žena putnika, što priznaćete ne zvuči baš lijepo.
S druge strane, u engleskom su ravnopravni Traveler's Wife i Wife of a Traveler. Nepravda.

Zbog toga predlažem sljedeće: Da se u gramatici srpskoga jezika uvede tzv. pravilo odloženog sufiksovanja, tj. da se umjesto na samu imenicu neophodni sufiks doda na atribute koji su joj prikačeni. Tako bi recimo bukvalan prevod The Time Traveler's Wife glasio Putnik kroz vrijemeova žena, što, priznaćete, zvuči prekrasno. Na ovaj način, srpski jezik dobija fleksibilnost kojom može da parira engleskom. Npr.

Žena Petra Petrovića -> Petarpetrovićeva žena (ako su u pitanju lična imena, ona se spajaju u jednu riječ)

Priča pustinjaka koji živi u pustinji -> Pustinjak koji živi u pustinjiova priča

itd.

Naravno, ovo pravilo pada u vodu već kod imenica kod kojih se sufiks ne zalijepi prosto na polaznu imenicu, već je modifikuje. Npr. žena -> ženina

Kako bismo rekli recimo ubistvo žene koja živi na asfaltu? Ne možemo reći žena koja živi na asfaltuino ubistvo, jer riječ ženaina ne postoji, već se kaže ženina. Kao što vidite, žene prave problem i u gramatici. Valja biti pošten i priznati da i neke imenice muškog roda nemaju valjan sufiks

Smrt nosioca partizanske spomenice -> šta konkretno? Nosilac - nosioca.

Zbog toga predlažemo sljedeće: Da se slučaj sa nosiocem partizanske spomenice riješi na sljedeći način: Da skočite u jezero.


Wednesday, April 7, 2010

Farma!

Nedavno sam počeo da (relativno redovno) kupujem Blic. Mind you, te novine su krš, baš kao i sve ostale, ali čovjek jednostavno mora ponekad ponešto da pročita da ne bi ostao totalno izolovan od događaja. Direktan povod za ovo je bila činjenica da sam za Ejupovo hapšenje saznao sa nekih desetak dana zakašnjenja i to prilikom sasvim slučajne posjete teletekstu u potrazi za nečim sasvim drugim. Naravno, otkako sam ja počeo da kupujem novine, više se nigdje ništa ne dešava i samo bacam pare. Ali to je već druga tema.

Ono što je meni apsolutno fascinantno i na neki način jezovito jeste što se u ovim novinama daju redovni izvještaji sa Farme, koja je valjda neka još retardiranija verzija ionako retardiranog Velikog brata. Ne, ovaj post nije namijenjen mlaćenju mrtvog konja, tj. pljuvanju tih rialiti šouova, no zaista mi je čudno da novine koje bi trebalo da informišu šta se dešava u svijetu i sl. troše prostor na piskaranje o tome šta radi grupa budaletina u nekoj idiotskoj emisiji. Uostalom, evo vam isječak iz jučerašnjeg Blica, pa vi procijenite sami na šta to sve liči:

"Ovo je već druga svađa za tri dana zbog Sajka. U prošli četvrtak Milena je tražila Sajku da joj donese vodu iz bunara. Maca je počeo da provocira Nemanju zašto to ne traži od njega i Nemanja je pukao. Žestoko je napao Milenu, koja nije uspela da se odbrani. Kasnije te večeri i Sajko je počeo da provocira Nemanju, koji je kao sluga spavao u štali."

Wth????????????

Saturday, April 3, 2010

Ključevi

U posljednje vrijeme dosta sam razmišljao o ključevima. Da li ste uopšte svjesni koliko je ključ genijalna sprava? On ne samo da može i da zaključava i otključava vrata, već ako mu dodate prefiks "francuski" (ili "engleski", ako živite u Francuskoj) može i da skida zavrtnje ili kako se već zovu ona čuda, u muzičkoj terminologiji (na engleskom) označava tonalitet, da i ne pričam o bitnosti ključeva u relacionom modelu baza podataka (ključ je identifikator entiteta!) itd.

U ovom tekstu ćemo se koncentrisati na ključeve koji služe za otključavanje i zaključavanje vrata. Meni je neki dan palo na pamet da takva multifunkcionalnost ključa možda i nije toliko dobra. Jasno, njegova genijalna osobina da može da se vrti i na jednu i na drugu stranu i da samim tim i zaključava i otključava vrata pokupila je dosta pohvala tokom proteklih decenija, ali razmislimo koje su moguće negativne posljedice.

Zamislite da se vraćate kući i da izgubite ključ od ulaznih vrata. Doomovani ste! Ne možete da uđete u sopstvenu kuću i ostaje vam samo da napolju umrete od gladi, zaboravljeni od svih. Ili, eventualno, ako vam se neki član familije nalazi u kući da ga zamolite da vam otvori vrata. No, ako ste iz bilo kog razloga sami i stan vam je prazan, gubljenje ključa je scenario iz najgore noćne more. A svemu je kriva ta versatilnost ključa.

Zbog toga predlažem sljedeće: Da se umjesto jednog višefunkcionalnog ključa uvedu dvije različite sprave, svaka sa jedinstvenom funkcijom - zaključ bi, kao što mu ime kaže, zaključavao vrata, a otključ bi ih otključavao. Gdje god da pođete, sa sobom biste nosili zaključ i otključ.

Vratimo se sad na malopređašnji scenario - vraćate se kući i otkrijete da ste izgubili zaključ. Ništa zato. Jednostavno uđete u stan uz pomoć otključa i onda pozovete bravara da vam izradi zaključ. Genijalno, zar ne?

Dok ovi predmeti ne pređu u masovnu proizvodnju i potpuno potisnu zastarjele jedinstvene ključeve, možete da iskoristite mali trik - uzmete jedan običan ključ i iskopirate ga. Jednu kopiju proglasite za zaključ a drugu za otključ. Naravno, morate dobro da ih obilježite da ne biste greškom recimo iskoristili zaključ za otključavanje vrata, jer bi to dovelo do katastrofalnih posljedica o kojima ne želim ni da pričam.

Friday, April 2, 2010

Transformacije

Smatram da su transformacije osnova svakog kvalitetnog umjetničkog djela. Glavni (ili neki drugi) lik prolazi kroz fazu testiranja, preispitavanja i generalno upitovanja, mada ne nužno i odbacivanja, svojih pogleda na svijet. Uzmimo za primjer knjigu Zločin i kazna. Raskoljnikov smatra da veliki ljudi imaju moralno pravo da ubijaju, te je odlučio da provjeri da li je veliki čovjek tako što je offovao neke dvije babe. I onda je završio u zatvoru. A na početku je bio slobodan. To je neka vrsta transformacije. Ili recimo Ana Karenjina, koja je inače jedna divna i krasna osoba, ali povremeno kad priča s Vronskim postaje nekako neprijatna. Vronski, uvijek tačan i precizan, zamalo kasni na trke zato što pravi detour da bi se vidio s Anom. U knjizi Aleja Prokletstva Rodžera Zelaznija, glavni junak od pravog đubreta postaje jedna divna osoba.

Ili recimo u filmskoj umjetnosti - Harvi Kajtel u From Dusk Till Dawn glumi sveštenika koji ponovo pronalazi izgubljenu vjeru nakon sukoba s jezivim vampirima. Da i ne spominjem lik Mela Gibsona u remek-djelu Signs. Ponovo je u pitanju motiv tranformacije u vidu pronalaženja izgubljene vjere.

Zbog svega toga, u umjetničkim djelima najviše volim scene transformacija. U vukodlake.

Thursday, April 1, 2010

Prvoaprilske šale

Prošao je prvi april, pa je pravo vrijeme da prozborimo koju i o tom velikom prazniku. Nažalost, ove godine (kao i petnaestak prethodnih) nikog nisam nasamario, a i kad sam u davnoj prošlosti to uspio, fazoni su uglavnom bili potpuno banalni, tipa kažete nekom da ima fleku na majici i on pogleda, a vi se trijumfalno izderete "Aprilililililili!" i tako ga "ponizite do kraja života". Bezveze.

Baš sam danas vozeći se u busu razmišljao kako bi ta kultura prvoaprilskih šala mogla da se unaprijedi. Očigledna ideja je da umjesto banalnih šala kao što je gorenavedena treba sprovoditi neke malo ozbiljnije prevare. Evo nekoliko ideja nabacanih onako napamet:

Možete recimo da telefonirate nekom i kažete da mu je blizak član porodice preminuo. Ovo je naročito podlo primjenjivati na majkama. Npr. ako ste otišli u provod s nekim drugom pa završite u kafiću ili nekom sličnom idiotskom mjestu, možete da se iskradete do telefona (ili da iskoristite mobilni), nazovete majku pomenutog lika i usplahirenim glasom joj kažete da se njenom sinu nešto strašno desilo. Nakon što sirota žena brizne u plač i padne u očaj, vi dreknete "Prvi april!! In your face!!!" i spustite slušalicu. Note: Uobičajeno je da se prvoaprilske šale prave prvog aprila, ali stručnjaci smatraju da je taj datum nepoželjan jer tog dana svi te šale očekuju, pa je procenat uspješnih prevara manji. Zato to treba raditi nekog sasvim drugog datuma. Ako već oktobarska revolucija može da se obilježava u novembru ili kad već, zašto prvi april ne bi mogao da se "slavi" npr. u junu?

Drugi primjer: Ako ste doktor, spektar potencijalnih žrtava je mnogo širi. Npr. možete da kažete nekom ko vam je došao na rutinski pregled da ima rak i da mu ostaje svega tri mjeseca života. Ako radite u mikrobiološkoj laboratoriji, imate priliku da lažirate raznorazne nalaze i tako pravite pravu konfuziju. Možete da sabotirate čitave linije raznoraznih proizvoda. Naravno, uvijek na kraju morate uzvikom da obilježite prvoaprilnost događaja, tj. da naglasite da ste se samo šalili.

Ako ste samo malo dijete i ovakve ekstravagantne metode vam nisu dostupne, uvijek možete da razbijate prozore kamenjem. Ovo je naročito efektno zimi. Još jedan razlog da se prvi april ne obilježava u aprilu.

Ako imate sreću da vozite autobus, možete da sprovedete sljedeću pošalicu: Autobus pun putnika survate u provaliju i dok oni užasnuti vrište, vi se nasmijete i kažete im da je prvi april (čak i ako nije). Jasno, sa ovakvom šalom i vi gubite život, ali zar nije bolje otići efektno, sa autobusom koji se survava u provaliju, nego kao kakva seka-persa prirodnom smrću? Slično važi i za pilote aviona, mutatis mutandis.

Za domaću zadaću možete da smislite sopstvene prvoaprilske šale. Samo imajte na umu da ako niko nije teško povrijeđen (bilo psihički bilo fizički) to nije šala, to je prc. Zato pamet u glavu.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...