Wednesday, March 31, 2010

Martovski rivju

U martu sam uspio da ne pročitam nijednu knjigu niti da uradim bilo šta pametno (story of my life), ne računajući polaganje jednog ispita za koji još uvijek dugujem čašćenje određenim ljudima i naravno gledanje gomile filmova. Ovog mjeseca bilo ih je čak i više nego u prethodna dva. Dakle evo vam spisak bez nekih posebnih komentara, a vi radite s njim šta hoćete, baš me briga.

  1. Dead Men Walking (2005) **
  2. Infestation (2008) **'
  3. The Crypt (2009) **
  4. Appaloosa (2008) **'
  5. Stalker (1979) ***
  6. Suspect Zero (2003) ***
  7. Case 39 (2009) **'
  8. I Sell the Dead (2008) **'
  9. Alice in Wonderland (2010) **'
  10. Linkeroever (2008) **
  11. Shutter Island (2010) **'
  12. The Marsh (2006) **
  13. Welcome to the Jungle (2003) ***
  14. Malice in Wonderland (2009) **'
  15. Triangle (2009) **'
  16. Miller's Crossing (1990) ***'
  17. The Fast and the Furious (2001) ***
  18. Naboer (2005) **'
  19. Trick 'r Treat (2008) **'
  20. Necromentia (2009) *'
  21. A Film with Me in It (2008) ***
  22. Sorority Row (2009) **
  23. Dante's Inferno: An Animated Epic (2010) **'
  24. Deep Evil (2004) **
  25. Watchmen (2009) ***
  26. Scar (2007) **
  27. Planet 51 (2009) **'
  28. The Book of Eli (2010) ***
U ovom čoporu valja izdvojiti Stalkera by Tarkovski, kog sam pogledao bez titlova u drugoj polovini pa sam malo toga razumio (samo kad onom liku kažu da je dvolični gad), zatim vrlo dobar i neobičan triler Suspect Zero, kvalitetne akcije Welcome to the Jungle i The Fast and the Furious, zapanjujuće podnošljivu revizionističku superherojštinu Watchmen, kao i brutalnog Denzela Vašingtona u Book of Eli, koji sam večeras pogledao i time zaključio ovaj filmski mjesec. However, šampioni su ipak braća Koen sa svojim gangsterskim remek-đelom Miller's Crossing.

Sljedećeg mjeseca očekujemo poplavu odličnih filmova u kinu, počev od onih 3D crtića, pa do Princa od Persije, Legije (nije Milorad Luković) i sl. Jipi!

Saturday, March 27, 2010

Samoća u noći

Evo jedne pjesmice koju sam napisao nekad davno, čini mi se na času sociologije ili tako nešto. Godinama sam mislio da je izgubljena, ali maloprije je slučajno otkrih u nekoj priči koju sam (takođe davno) počeo da pišem. Enjoy!


SAMOĆA U NOĆI

Kost sa supom u zubima
Izvan sataraša od krvi
Bljuvotine i splačine od utrobe
Izvan svinjca unutar čorbe
Mračna kiselina ispljuvana krvlju
Čorba od dijelova ljudskog tijela
Pljuvačka i ogavština vladaju

Želim da naglasim sljedeće: Možda vam ovo liči kao besmisleno nabrajanje retardiranih budalaština, ali nije tako. Ova pjesma je do vrha nabijena simbolikom i zapravo govori o otuđenju modernog čovjeka. Nažalost, ovu misao ne mogu da razvijem.

Wednesday, March 17, 2010

Ponovo o vampirima

Ako ste pročitali post o vampirovanju poslovica, sigurno ste počeli da razmišljate o tome šta bi još moglo da se vampiruje. Jedna od mogućnosti su naslovi književnih djela. Uzmimo recimo poznatog engleskog pisca Džejmsa Herberta. Evo kako bi izgledali naslovi njegovih knjiga nakon promjene:

Vampiri
Vampir
Vampir
Vampir
Magični vampir
Vampir
Vampir
Tajna Crickley Vampira
Vampir

i tako dalje.

Priznaćete da ovo ne izgleda mnogo maštovito. Razlog, po mom mišljenju, leži u sljedećoj činjenici: Vampirovanje naslova koji se sastoje od malog broja riječi (naročito kad je, kao što je najčešće slučaj kod Džejmsa Herberta, naslov sastavljen od samo jedne riječi) ne daje dovoljno dobre rezultate, pošto se zamjenom neke riječi riječju vampir gubi sav originalni smisao i nestaje razlika između pojedinih djela.

Od Džejmsa Herberta pogodniji za vampirovanje je sigurno Filip K. Dik. Evo nekoliko njegovih naslova:

Tecite suze moje, reče vampir
Vampir u visokom dvorcu
Sanjaju li vampiri električne ovce? (privlačno je ovde umjesto ovaca staviti slijepe miševe i smisao koji se time dobija je nesumnjivo interesantniji, ali se time gubi na ritmičnosti naslova)
itd.

Branko Ćopić:
Vampiri rano lete
Vampirske godine
Doživljaji Nikoletine Vampira
Gluvi vampir
Doživljaji vampira Toše

Marsel Prust:
U traganju za izgubljenim vampirom

Mato Lovrak:
Vampir u snijegu

Tone Seliškar:
Družina Sinji vampir

Stevan Bulajić:
Izviđači Vampirovog jezera
Zemlja bez vampira

Za domaću zadaću vampirujte naslove svog omiljenog autora. Nakon izvjesnog vremena najbolje rezultate postavićemo u vidu posebnog posta, a njihove autore očekuje nagrada u vidu toga što ću ja otići da doručkujem.

Thursday, March 11, 2010

Ne klepeći nanulama, oćeš srčka da me strefi???

Svi mi koji smo odrasli u ovoj nesrećnoj državi znamo za pjesmu Ne klepeći nanulama, u kojoj se govori o... pa, vidjećemo kasnije o čemu se tačno govori. Pjesmu je otpjevao Nedžad Salković, a napisali neki likovi kojima ne znam imena.




Uglavnom, evo kako IDE tekst te pjesme:

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Na prvi pogled značenje ove pjesme je jasno - tuga za pokojnom majkom. However, ima tu još mnogo elemenata koje vrijedi analizirati. Krenućemo, logično, od samog početka, tj. od prve strofe.

Ne silazi sa čardaka
I ne pitaj gdje sam bio
Zašto su mi oči plačne
Zbog čega sam suze lio

Kao što vidimo, prva strofa je iskorištena za uspostavljanje postavke, misterije i situacije. Neimenovani narator koristi poznati pjesnički zapovjednički ton da drugoj neimenovanoj osobi saošti da ne silazi sa čardaka i, generalno, da ne postavlja suvišna pitanja. Zapravo ovo uopšte nije zapovjednički ton, mada tako izgleda u tekstu, već molba, što se najbolje vidi, tj. čuje, ako poslušate kako je ta strofa otpjevana. Pored misterioznosti protagonista te prve strofe, misteriozan je i razlog zbog čega je narator tužan. Dio misterije razrješava druga strofa:

Stajao sam kraj mezara
I umrlu majku zvao
Nosio joj dar od srca
Ali joj ga nisam dao

Riječi "stajao sam kraj mezara" govore nam da je pjesnik, tj. narator, stajao kraj mezara (a to je grob). Taj stih nam govori da je neko njemu blizak umro. Mi ne stignemo ni da kontempliramo nad ovim saznanjem, a već nam se u sljedećem stihu nudi objašnjenje - u pitanju je majka. To je ujedno i rješenje msiteriozne situacije iz prve strofe, ali đavo me odnio ako ova strofa ne uvodi isto onoliko misterija koliko i razrješava. Evo npr. - šta je sve to s tim "darom od srca"? Ako pretpostavimo da je to neka od onih uobičajenih stvari koje nosite nekom na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, postavlja se opravdano pitanje zašto autor taj dar nije i uručio. Da li ga je nešto spriječilo u tome? Možda je nešto lurkovalo iz sjenki i prepalo ga? I zašto je zvao majku ako je već konstatovao da je umrla?

Neki kritičari smatraju da ovo nije teško objasniti - pjesnik u trenutku dozivanja majke nije znao da je ona mrtva (to je saznao tek kasnije). To bi objasnilo zašto je nosio dar od srca, ali ga nije dao. U tom slučaju, taj dar od srca ne bi bio ono što se nosi na grob, cvijeće, svijeće, rakija i slično, već prije nešto što se u prigodnim prilikama daje ženskim osobama. Npr. cvijeće. Ili svijeće. Rakija i tome slično...

Ovo gledište međutim ima fatalnu grešku - šta li je pjesnik radio na grobu ako nije znao da mu je majka umrla? Surely na takvim mjestima ne tražite žive ljude.

Prelazimo na sljedeću (i posljednju) strofu:

Ne klepeći nanulama
Kad silaziš sa čardaka
Sve pomislim, moja draga,
Da silazi stara majka

Letimičan pregled pogledom (pod uslovom da gledamo treći stih) otkriva nam identitet misteriozne osobe iz prve strofe - to je naratorova cura. Possibly žena. Ili možda, kako ljudi to danas vole da kažu, nevjenčana žena. Ili nerođeni brat. Svašta čovjek čuje u današnje vrijeme. Uglavnom - osoba s kojom je u romantičnoj vezi. Takođe vidimo da pjesnik nije uspio da ubijedi voljenu osobu da ne silazi sa prokletog čardaka, tako da je morao da se pomiri sa blažom varijantom - "ako već moraš da silaziš, nastoj da ne praviš preveliku buku tim svojim papučetinama". Nanule su inače neka vrsta papuča, i to, pretpostavljam, nešto što može da klepeće, jer bi inače naslov pjesme bio poprilično besmislen.

Elem, dakle, pjesnik moli svoju dragu da ne pravi buku svojim silaskom sa čardaka, jer ga to non-stop štreca i navodi na misao da silazi stara majka. Ovo su najkontroverzniji stihovi pjesme, možda čak i među svim sevdalinkama EVER. Oko njihovog značenja i dalje se lome koplja. Najlogičnija pretpostavka bi bila da je majka iz druge strofe sad zombi i da pjesnik mora da strijepi od njene pojave. Ovo nas navodi na misao da se pjesma dešava u postapokaliptičnoj budućnosti sličnoj onoj koju je Džordž Romero prikazao u svojoj trilogiji od šest dijelova koja se bavi zombijima. U Romerovoj aksiomatici onaj ko umre ne ostaje mrtav već postaje zombi i pokušava da se hrani živim ljudima sve dok mu neko ne prosvira mozak.

Istaknuti stručnjak Zubo Slijepčević smatrao je da je ovo tumačenje potpuno besmisleno. Zašto bi dođavola pjesnik visio nasred groblja u invaziji zombija? To bi naprosto bilo samoubistvo.

Spengalo Opajdarić je žestoko kritikovao Slijepčevićevu teoriju i pri tome ukazivao na činjenicu da se pažljivim čitanjem druge strofe otkriva da nije riječ o groblju per se (mezarje), već samo o jednom grobu (mezar). Moguće je da je to neki izolovani grob i da je autor tamo išao da možda nekim poklonom pokuša da spriječi pretvaranje svoje majke u zombija.

Ovo je dovelo do interesantne prepiske između Slijepčevića i Opajdarića, jedne od najčuvenijih u istoriji književne kritike. Ta prepiska se danas izučava na svim univerzitetima na kojima postoje studiji književnosti. Briljantne (iako suprotstavljene) analize dva veličanstvena uma koje se savršeno dopunjuju već su dugi niz godina temelj za posebnu podoblast književne kritike pod nazivom Slijepčević-Opajdarić analiza. Navešćemo samo ukratko u čemu se prepiska sastojala, a kompletan transkript, u trajanju od tri hiljade petsto šezdeset strana, može da se nađe u Gradskoj biblioteci u Firenci, u tristo osamdeset šestom tomu sabranih djela Zube Slijepčevića.

Dakle, nakon što je Slijepčević obznanio svoju kritiku na račun ustaljenog tumačenja pjesme Ne klepeći nanulama, odmah je reagovao Spengalo Opajdarić i poslao mu pismu sljedeće sadržine:

"Ti si glup!"

Zubo Slijepčević je dugo razmišljao o ovom pismu i u želji da odgovori Opajdariću kako i dolikuje ispisao mnogo stranica teksta sa raznoraznim verzijama odgovora. Njegova vjerna kućna pomoćnica Selma Bajrami uspjela je da sačuva petsto trideset dvije strane koje je Slijepčević zgužvao i bacio u kantu za smeće i te strane danas čine drugi pasus trećeg paragrafa četvrtog poglavlja petog dijela šeste knjige sedmog toma izabranih citata iz prepiske Slijepčević-Opajdarić. Na kraju, nakon dvomjesečnog razmišljanja i konsultovanja poznatih svjetskih filozofa kao što su Kant, Niče, Sokrat, Platon i Hegel, Zubo je smatrao sljedeći odgovor sasvim adekvatnim:

"Mrš!"

Na Opajdarićevu repliku čekalo se dvije godine. Kako je on veći dio svog životnog vijeka proveo dosta usamljeno, o ovom periodu njegovog života se malo zna. Stručnjaci tvrde da je on putovao u Kinu i Indiju da bi se susreo sa tamošnjim mudracima i stekao nova saznanja koja bi mu pomogla da uspješno parira Slijepčeviću. Neki međutim smatraju da on uopšte nije bio u Kini i Indiji, jer se smatrao mnogo pametnijim od tih tamo nadrifilozofa i prevaranata. Šta god da je u pitanju, na Slijepčevićevu adresu je poslije dvije godine stiglo pismo čija je sadržina bila crtež isplaženog jezika. Na to je Slijepčević uzvratio slanjem na Opajdarićevu adresu četvorostruko presavijenog praznog papira, što se u kritičarskim krugovima tumači kao najgora uvreda, ona zbog koje se u normalna vremena išlo na dvoboj.

To je i posljednja poruka za koju se zna. Da li je Opajdarić smatrao Slijepčevića budaletinom nedostojnom dalje rasprave ili je bio toliko uvrijeđen da je odbio dalje da komunicira, tek, ne postoje pouzdane informacije o njegovom eventualnom odgovoru.

Valja napomenuti da su i pored ovoga njih dvojica bili odlični prijatelji i da su dosta vremena provodili zajedno. Smatra se čak da su jedan drugom pomagali u odgovorima na sopstvena pisma.

Friday, March 5, 2010

The Free Design - Love You

Ako ste gledali odlični film Stranger Than Fiction a niste vidjeli odjavnu špicu, propustili ste jednu apsolutno genijalnu pjesmicu na koju vam skrećem pažnju ovom prilikom:



Uz ovo neprevaziđeno slaganje glasova (koje je inače trejdmark ovog nezasluženo slabo poznatog benda), možete da se divite i jednako izvanrednom tekstu:

Give a little time for the child within you,
dont be afraid to be young and free.
Undo the locks and throw away the keys
and take off your shoes and socks, and run you.
La, la, la...

Give a little time for the child within you,
dont be afraid to be young and free.
Undo the locks and throw away the keys
and take off your shoes and socks, and run you.
La, la, la...

Run through the meadow and scare up the milking cows
Run down the beach kicking clouds of sand
Walk a windy weather day, feel your face blow away
Stop and listen: Love you.

Roll like a circus clown, put away your circus frown
Ride on a roller coaster upside down
Waltzing Matilda, Carey loves a kinkatchoo
Joey catch a kangaroo, hug you.

Dandylion, milkweed, silky on a sunny sky
Reach out and hitch a ride and float on by
Balloons down below catching colors of the rainbow
red, blue and yellow-green: I love you.

Bicycles, tricycles, ice cream candy
Lollypops, popsicles, licorice sticks
Solomon Grundy, Raggedy Andy
Tweedledum and Tweedledee, home free.

Cowboys and Indians, puppydogs and sandpails
Beachballs and baseballs and basketballs, too.
I love forget-me-nots, fluffernutters, sugarpops
Ill hug you and kiss you and love you
La, la, la... Love you.

Otvoreno pismo m:telu

Poštovana gospodo iz m:tela,

Obraćam Vam se ovim putem sa najiskrenijom željom da vas sve kolektivno udari grom i da vam se zgrada sruši na glavu. Vi ste najobičnije pacovčine i treba vas povješati, a da u ovoj propaloj državi ima ikakve pravne države (tj. vladavine prava), već biste odavno trunuli po zatvorima.

Vaš sistem dopunjavanja prepaid računa je takav lopovluk da ja nemam riječi. Eto, baš danas sam (u veoma kritičnom trenutku!) otkrio da mi je istekao račun, tako da moram da ga "dopunim", iako na njemu imam preko 15 maraka. Razlog je naravno vaše prokleto imbecilno ograničavanje vremena za konzumaciju dopune. Jasno je meni da vi želite samo tri stvari, a to su 1) pare, 2) pare i 3) još para, ali ovako brutalno pljačkanje poštenih korisnika kao što sam ja zaista je brutalno. Neko ko ne visi petnaest sati dnevno na telefonu već troši umjerenih 3 ili 4 poruke dnevno apsolutno nema šanse da potroši dopunu u predviđenom vremenskom roku, a vi ga onda fino blokirate i tjerate da kupuje novu dopunu, koju takođe neće potrošiti. Osim naravno ako se ne iživljava, pa zove bez potrebe, ali koja je poenta toga?

Vaši raznorazni popusti su potpuno besmisleni. Kakvu korist ja imam od toga što mogu da pišem poruke za 5 pfenniga umjesto za 10, kad opet nakon isteka roka, htio ne htio, moram da kupim novu dopunu? Ako ste face, uvedite neki popust na vrijeme, pa nam dajte recimo dopunu od deset maraka koja traje deset mjeseci ili nešto slično. Ali ne, to vama ne odgovara. Vi morate ljude da natjerate da troše, troše, troše i da i dalje TROŠE i samo TROŠE. Vaša poslovna politika odgovara samo ljudima koji u potpunosti batale fiksne telefone i svu komunikaciju obavljaju preko mobilnih. A nemojte da sad pravim digresiju i počinjem o raznoraznim pretplatama i porezima u fiksnoj telefoniji... Zaključak - vi ste pljačkaši i trebalo bi vas strijeljati. Favorizovanje ljudi koji non-stop pričaju na račun onih koji umjereno troše možda jeste po zakonu, ali je u svakom slučaju nelegitimno i ljigavo i pokvareno.

Da se ne bojim superfenomenalne efektivnosti naše milicije koja redovno nadgleda Fejsbuk, blogove i ostalo i na vrijeme hapsi sve potencijalne prestupnike (dok se najveći mafijaš nalazi na mjestu Predsjednika Vlade, go figure), pokrenuo bih skupljanje para za angažovanje profesionalnog bombaša, recimo Reja Kvika ili Dušana Gavrića, da vas sravni sa zemljom. U današnje vrijeme pošten čovjek ne može da pokrene ni plemenitu inicijativu kao što je sakupljanje novca za angažovanje plaćenog ubice koji bi ukokao Đuleta Van Goga, a da ga policija ne pozove na informativni razgovor.

U nadi da ćete ozbiljno razmotriti moje konstruktivne primjedbe, želim Vam mnogo sreće u daljem radu.

Srdačno Vaš
(ime i adresa poznati redakciji)

Thursday, March 4, 2010

Rakiola vjera (2009)

Image Hosted by ImageShack.us


režija: Jelena Topić
trajanje: 11 min.

Ovog dokumentarnog filma dokopao sam se na prošlogodišnjem Kratkofilu. Budući slavni banjalučki režiser Sergej Sliško, ljubitelj Terija Gilijama i mrzitelj Martina Skorsezija, utrapio je Ghoulu i meni kopiju nakon što smo se prvo veče festivala svi okupili i upoznali u tom nekom vrlo simpatičnom društvu, kojom prilikom nas je rediteljka filma natjerala da ga pogledamo govoreći: "Jeste li pogledali moj film o rakiji? Morate da pogledate moj film!"

Elem, mogu da se kladim u 250 dolara da Ghoul film još nije pogledao, a i meni je trebalo dugo vremena jer sam, priznajem, bio prilično skeptičan prema nečemo što govori o rakijuštini i nekakvom zabačenom selu i svemu što uz to ide.



Image Hosted by ImageShack.us

Srećom, boss Matsumoto je bio pedofil, odnosno ispostavilo se da je moja skepsa bila potpuno neopravdana. Prvo, ovo uopšte nije dokumentarac o detaljima procesa pravljenja rakije, kako sam pogrešno mislio, već kratka pričica (da, znam, ovo je pleonazam, skočite naglavačke na kamen) o životu u jednom seocetu, ispričana na vrlo simpatičan i duhovit način.

U suštini, poenta je da je rakija neodvojivi dio bitisanja u jednoj ovakvoj komuni, bar kad je muški dio življa u pitanju. Žene uglavnom imaju pokoju primjedbu na ljubav prema rakiji koju ispoljavaju pripadnici jačeg pola, ali slaba vajda od toga. Jedna žena kaže kako bi voljela da se i muškarci i žene uveče iskupe zajedno, trijezni, da se druže, igraju karte i tako to. Jedna opet starija teta konstatuje kako muškarci neće da slušaju žene, pa žene bježe :-) Lik iz filma lijepo kaže - ja pijem za sebe, baš me briga ako se žena ljuti, ljuta je dva-tri dana i poslije sve bude super. A što se tiče trijezne zabave sa kartanjem, od toga naravno nema ništa - kako muški zamišljaju zabavu vidimo u drugom dijelu filma. Tu su šargije (valjda je to to, izvinjavam se ako sam ispo glup), Čoban tjera ovčice, pjesma i naravno čašica rakijice koja je simbolično prvo puna pa prazna.


Image Hosted by ImageShack.us

Ova zabava se inače završila tako što izvjesni Mišo, jedan od najprominentnijih likova iz filma, na izlasku nije uspio da pronađe svoje čizme, pa je potegao bos kući u po januara. Pored toga što ćemo saznati zašto se još uvijek nije oženio, imaćemo priliku da upoznamo dva brata od kojih je jedan odlučio da prestane da pije i zbog toga prosuo 15 litara svoje rakije da ga ne dovodi u iskušenje, samo da bi nekoliko dana kasnije otišao do prodavnice i kupio flašu, kao i staricu koja žali što mužu nije dala da pije rakiju (zbog jetre), pa mu nakon smrti na grob donosi po čašicu. Eto taki vam je ovaj simpatični i nepretenciozni filmić, za koji se isplati izdvojiti desetak minuta vremena. Za nadati se da će autorka u neko skorije vrijeme da se okuša i sa nekom drugom temom i u nekoj dužoj formi. Doduše, imajući u vidu moju standardnu neobaviještenost, sasvim je moguće da se to već desilo. Odoh da ručam, mrtav sam gladan...

Wednesday, March 3, 2010

Prijedlog za Komitet za dodjelu Nobelovih nagrada

Vi koji redovno pratite moja baljezganja na ovom tzv. blogu (vas oboje) sigurno se sjećate da sam u svom posljednjem obraćanju vezanom za Nobelovu nagradu za mir predložio Komitetu da skoči u jezero. Ako su se iz tog jezera vratili živi i zdravi (a nadamo se da nisu), evo jednog konkretnog prijedloga:

Pošto je nagrada za mir već odavno savršeno kompromitovana (ako me pamćenje dobro služi, svojevremeno su Buš i Bler bili razmatrani za nominaciju za nagradu za mir!), a pogotovo nakon posljednjeg sramnog čina dodjele iste onoj američkoj crnč..., pardon američkom predsjedniku, smatram da ista treba da se ukine i da se umjesto nje uvede kategorija koja je manje podložna političkoj manipulaciji.

Ako vam nije mrsko, u vidu komentara na ovaj post možete da izložite svoje prijedloge. Ja smatram da bi mogla da se uvede Nobelova nagrada za slatkiše i da se dodijeli liku koji je izmislio Bajadere.

Februarski rivju

Evo nam i februarskog rivjua, sa malim zakašnjenjem, zbog razloga u koje nećemo ulaziti. U ovom mjesecu uspio sam da ne pročitam nijednu knjigu (mislim na beletristiku, a vjerujem da sve vas boli ćošak od pisaćeg stola što sam pročitao obimnu Ramakrišnanovu knjigu o relacionim bazama podataka), a što se muzike tiče jedina novost je što sam odslušao nekoliko albuma grupe Soft Machine. Recimo sedmi je odličan, šesti solidan, a peti mi još uvijek nije prirastao srcu. Ove starije albume sam ostavio za kasnije.
Prema tome, ostaje mi jedino da krknem listu pogledanih filmova:

1. Judgment at Nuremberg (1961) ***
2. Zombieland (2009) **'
3. Paranormal Activity (2007) **
4. Into the Blue (2005) **
5. Allan Quatermain and the Temple of Skulls (2008) BOMB
6. Wrong Turn 3: Left for Dead (2009) *'
7. A Serious Man (2009) ***
8. Carriers (2009) **
9. Love Actually (2003) **'
10. Plane Dead (2006) **
11. You Don't Mess With the Zohan (2008) **'
12. Invasion of the Pod People (2007) **
13. McCabe and Mrs. Miller (1971) ***
14. Intolerable Cruelty (2003) **'
15. Hangover (2009) ***
16. Seventh Moon (2008) **'
17. Bewitched (2005) **
18. There Will Be Blood (2007) ***'
19. Star Trek: The Future Begins (2009) **'
20. Mary and Max (2009) ***
21. Solyaris (1972) ***
22. Live and Let Die (1973) ***
Pošto mi je mrsko da bilo šta komentarišem, eto imate tu ocjene pa radite s njima šta znate. Najbolji film u februaru, a do sada i u ovoj godini, je There Will Be Blood.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...