Friday, February 27, 2009

R.I.P. Bora Đorđević

Evo baš maloprije se vraćam s posla, gdje sam uspješno današnji ispit pomjerio za ponedeljak (mada mi to uopšte nije bila namjera, ali okolnosti su diktirale tako), kad na jednom plakatu vidjeh, spazih...
Kaže, opet nekakav Oskar popularnosti i slično i iz nekog razloga gledam spisak učesnika, kad tamo... Među uobičajenim sumnjivcima kao što su Željko Samardžić, Šako Polumenta, Dado Polumenta, Mile Kitić i slični, naletim prilično neočekivano na - Riblju čorbu (!)
Sad, nemam pojma, možda postoji još neka Riblja čorba osim one prave, ali dok se to ne potvrdi, smatraćemo da je to ONA Riblja čorba.
Dakle, možemo da konstatujemo da je sad, kakve li ironije, naš vajni pjesnik počeo zajedno da nastupa sa onima kojima je posvetio neke od svojih najpoznatijih stihova. Izgleda da mu je onaj silni alkohol konačno došao glave.
U to ime, prisjetimo se nekih od najkvalitetnijih stihova ovog nekad sasvim solidnog benda:
"Večera je gotova
Ima puno otrova
Svi jedemo splačine
Na različite načine"
"Otvorila mi matora
S licem aligatora
I rekla mi
'To sam ja' "
"Živi bili, živi bili
Imbecili i debili
Blago tebi, blago meni
Uništiće nas kreteni"
"Ovde može ko god hoće
Da hara i pustoši
Sve Kilavi Radovani
I Nejaki Uroši"
"Iz mora laju morski psi
Na plaži ležimo ja i ti"
"Ja sam se ložio na tebe
A ti si bila mrtva hladna
Ti si bila mrtva
Ti si bila hladna
O, tako hladna
O, i tako mrtva"
(ovo je Bajagin tekst)
"Kupio sam pištolj
Od švercera na crno
Na tebe ću rado
Da potrošim zrno
Zato nemoj da ideš mojom ulicom"
I tako dalje. Eh... :-(

Monday, February 16, 2009

Postao sam poznat!

Moj kratak prikaz druge sezone serijala Masters of Horror možete da pročitate besramno postavljen na tuđem blogu, ovde:

http://cultofghoul.blogspot.com/2009/02/masters-of-horror-sezona-2-take-2.html

Monday, February 9, 2009

Šta je grad?

Danas se vraćam kući s posla, gdje je trebalo da održim šest časova a nisam održao nijedan jer nisam znao da imam nastavu, dakle vraćam se kući s "posla" razmišljajući o težini mog života i ne znam kako, tek padne mi na pamet vrlo interesantna misao, tj. pitanje. Naime, šta je zapravo grad? Očigledno da je u pitanju složen pojam, možemo da ga posmatramo čak kao neku vrstu skupa, pa se postavlja pitanje - koji su njegovi elementi? Da li se dijelom grada može smatrati sve što se nalazi unutar granica kojima je taj grad omeđen? Da li se može reći da ljudi pripadaju gradu u kojem žive?
Ovo izgleda možda banalno, ali konkretnu primjenu dobija u situaciji kad poželite recimo da pojedete grad. To uopšte nije tako jednostavno kao što zvuči. Uzmimo kao primjer bananu. Svi znamo šta je banana. Ogulimo je i kad zagrizemo prvi zalogaj, mi već možemo da kažemo da jedemo bananu. Kad pojedemo sve osim kore (koju bacimo na trotoar da bi neko mogao da se oklizne i pogine), mi kažemo da smo pojeli bananu. Dakle, iako je kora dio banane, mi ne moramo da pojedemo koru da bismo rekli da smo pojeli bananu.
Na taj način, mi možemo da smatramo, kao što je gore rečeno, da grad čini sve (zgrade, drveće, ljudi, monstrumi, kanalizacija, salvete i slično) što se nalazi unutar granica pomenutog grada (definicija je malo nespretno sročena i izgleda rekurzivno, ali zapravo nije). Ali kad poželimo da pojedemo grad, šta sve treba da pojedemo?
Pojesti sve bi bilo kompletno suludo, a vjerovatno i nemoguće. Kad biste počeli da jedete ljude, velika je vjerovatnoća bi ostatak stanovništva pobjegao, a možda bi vas čak i uhapsili. S druge strane, čak i ako biste uspjeli da pojedete sve ljude, možemo reći da bi grad ipak ostao - zgrade bi bile tu, kao i infrastruktura. Ako se zadržimo na banalnim stvarima kao što su drveće, ograde, semafori i tome slično, opet možemo da konstatujemo da to nije dovoljno. Pojedemo li sve te tzv. banalne objekte, opet je lako vidjeti da grad ostaje živ, albeit u nešto izmijenjenom stanju.
Zbog toga ja predlažem da smatramo da je grad pojeden samo u slučaju da pojedemo sve zgrade koje se nalaze u njemu.

Saturday, February 7, 2009

Neposlušni Zoki

Evo jedne pjesmice koju sam nedavno napisao. Zove se Neposlušni Zoki. WARNING: Pjesmica sadrži ekstremno nasilje i stoga se ne preporučuje čitaocima sa slabijim srcem i ženama.
-------------------------------------------------------------------

NEPOSLUŠNI ZOKI

Mali se Zoki probudio
Nevoljno u krevetu promeškoljio
Okrenuo na drugu stranu
I nastavio da spava

«Ustaj, Zoki, lane moje!»
Zaziva ga mama
A u sobi tama
«Zoki, Zoki, srećo moja!
Moje sunce, čedo moje!
Da ti mati tvoja jelo spremi
Pa u školicu da ideš!
Da porasteš veliki
I sve lijepo naučiš!»

Zoki se s gađenjem ispovraćao
Svuda okolo
Mrzio je školu
Možemo li da ga krivimo?

Majka ga je tada zadavila
Žicom od klavira
Možemo li da je krivimo?

Tada se tada iznervirao
I odrezao mami
(tj. svojoj ženi)
Glavu motornom testerom
Možemo li da ga krivimo?

U to došla punica
A kćerke ni od korova
«Gdje mi je kćer?»
Pita ona strogo svoga zeta

«E vidiš, na to pitanje ne postoji
Jedinstven odgovor»
Kaže njen zet, a sve se lukavo smiješi
«Ako misliš na tijelo, ono je u spavaćoj sobi
Misliš li na glavu, ona je u kupatilu»

«Ti si moju ćeru zaklo!»
Viče punica puna bijesa
«Hm, to je prilično ekstremna tačka gledišta»
Odgovara zet
«Recimo samo da sam je skratio za glavu»

Tada je punica uzela žarač i probila mu oko
Možemo li da je krivimo?
«Tako prolaze svi koji obezglavljuju moju kćerku!»
Rekla je i pošla da sahrani ostatke

Uprtila je tijelo i odnijela ga do auta
Ali kad se vratila po glavu
Tu su nastupili problemi

Jer glava je u kupatilu šizila sve u šesnaest
I igrala fudbala sama sa sobom
Pri čemu je sama sebi služila kao lopta
E to je trebalo da vidite

«Kćeri, nekako si mi izduvana!»
Kaže brižna mati
I trči do auta po pumpu
A onda joj vrh cjevčice gura u oko i pumpa
Nažalost, ne uspijeva da napumpa glavu
Već samo da dovede do ispadanja očiju

«E dođavola kćeri!»
Kaže mama
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...