Monday, October 13, 2008

Najbolji radni dan

E vala danas je bilo baš super! Na stranu što je sve počelo tako što sam prije odlaska na spavanje (blizu 4 ujutru) odslušao neke od svojih omiljenih pjesama koje su mi popravile raspoloženje (Ride Across the River, It Never Rains i Telegraph Road, sve by Dire Straits). Naime, ustanem oko devet sati i skoknem do Univerziteta ne bih li pronašao svog profesora da saznam šta sutra treba da spremim za vježbe na mašinstvu. Vježbe koje je trebalo da od 10 sati držim šumarima sam preskočio zbog određenih problema s rasporedom (to već ulazi u domen rasprave o silnim nepravilnostima funkcionisanja obrazovnih ustanova u Republici Srpskoj, pa ćemo da preskočimo jer zaslužuje posebnu temu). Ništa ljepše nego kad samovoljno uzmete slobodan dan, right?
Uglavnom, skoknuo sam do kabineta, kad imam šta da vidim - sve stvari izbačene napolje, kompjuter, stolovi i na njima gomila papira, a unutra dvojica majstora kreče. Na taj način propade planirani usmeni ispit koji je profesor trebalo da drži. Uglavnom, ubrzo se pojavi i on i kaže da je radio matematičku indukciju (koju sam ja prešao na prošlim vježbama) i blago me upozori da ne treba sa vježbama da idem ispred njegovih predavanja. Naravno, nije vam super kad vam neko skrene pažnju da ste nešto zeznuli, ali dobra stvar je što za sutra ne moram ništa da spremam. Na taj način, ne samo da imam vremena da čitav dan odmaram i onda uveče pogledam film ili dva sa zombijima (zbog razloga koji će postati jasni za nekih osamnaest dana), nego još sutra mogu da radim šta hoću. Mogu da ponavljam nešto što smo prije radili, a mogu i da izmaltretiram studente nekim neočekivanim testom. Kad već ovaj idiotski bolonjski proces čini od studiranja obično srednjoškolsko budalesanje, zašto ne ići do kraja i vratiti ono što smo svi najviše voljeli u srednjoj školi, a to su upravo nenajavljeni kontrolni? (naravno, ovo se ne bi bodovalo za ispit, jer za to postoje zvanično propisani kolokvijumi)
Uopšte, asistentski posao ima prednosti i mana. Jedna od prednosti je što imate prilično širok prostor za ispoljavanje i realizovanje svog bolesnog sadizma, uz minimalnu mogućnost da nagrabusite zbog toga. O manama neki drugi put (ukratko - neki ljudi smatraju da je to super posao gdje ništa ne radite, a pare samo kaplju, e takvi nemaju blagog pojma).
Uglavnom, tako sam ja već nešto poslije 10 sati slobodan i prošetam do centra (Banjaluka je, za razliku od npr. Beograda ili Sarajeva, kvalitetno konstruisan grad jer je sve udaljeno petnaest minuta hoda od centra). Sjednem na klupu, isučem Sport koji sam kupio pri dolasku na posao, javim se Nebojši, svom dobrom drugu iz ratnih gimnazijskih dana i dok čekam njegov odgovor, listam novine i uživam u trijumfu nad Litvancima. Usput pošaljem poruku i kolegici Mirjani, koja već na startu svoje univerzitetske karijere ima gadnih poteškoća sa somovima koji upravljaju čitavom tom prosvjetnom skalamerijom. Nakon nekog vremena stiže Nebojša i mi prošetamo do mjesta koje ima najbolji sladoled u gradu i tamo sjednemo i divanimo. Poslije stiže i moja ljepša polovina Branka, da potroši svoju polusatnu pauzu. I nešto kasnije se razilazimo, Nebojša ode s nekim svojim drugom, Branka nazad na posao, a ja pravo kući da napišem ovaj kratki post i onda da pojedem vjerovatno mesni narezak.
Zaključak: Tvrdnja kako je rad stvorio čovjeka je budalaština. Život je najljepši kad se radi malo ili nimalo. E, reći ćete, zato treba da radiš nešto što voliš. Nažalost, zar sama činjenica da ti je nešto POSAO ne ubija tu ljubav sasvim uspješno? O tome drugi put...

Sunday, October 12, 2008

Zombiji? ZOMBIJI???

Jedna od stvari koje me intenzivno nerviraju jeste pogrešno etiketiranje koje u posljednje vrijeme srećemo prvenstveno u vezi sa filmom [REC]. Izgleda da otprilike svaka osoba (ili bar oni koji su negdje pisali o tom filmu) smatra da je to film sa zombijima. Zaista, pročitajte bilo koji rivju tog filma i pljunite mi u oko ako se bar nekoliko puta ne spominje riječ zombi.
Zašto me ovo nervira? Pa, jednostavno zbog toga što [REC] nema APSOLUTNO NIKAKVE veze sa zombijima! Pojma nemam odakle je ova gnusna laž potekla i zašto čak i učeni ljudi bez ikakve kritike dotičnu laž prihvataju. Zbog opasnosti da neki manje iskusni gledaoci povjeruju i da im se ovaj dio horor obrazovanja zauvijek poremeti, objasnićemo u čemu je stvar.
Prvo, evo definicije zombija sa dictionary.com:
"the body of a dead person given the semblance of life, but mute and will-less, by a supernatural force, usually for some evil purpose"
Da, u pitanju je DEAD person! MRTVA osoba! Svako ko je uopšte gledao [REC] zna da je u pitanju nešto nalik na mutirani virus bjesnila (uz potencijalnu demonsku komponentu), koji čini da osoba malo pobudali, ali PRIJE nego što pomenuta osoba rikne. Vrlo slično kao u filmu Rabid Dejvida Kronenberga. Ili, donekle, čak i Shivers. Ili 28 Days Later. Ove prvopomenute filmove niko nije nazivao zombi filmovima i čini mi se da je to pogrešno etiketiranje krenulo upravo od 28 Days Later.
Elem, dakle [REC] ne ispunjava čak ni najelementarniju definiciju zombi filma jer NEMA OŽIVLJAVANJA MRTVIH! Ako se pitate šta je bilo s babom nakon ispaljenih metaka, odgovor je - ispaljeni meci je nisu ubili. Još nekoliko likova je bilo u dosta teškom stanju prije transformacije (npr. ujedeni pajkan), ali niko od njih nije umro. S druge strane, očigledan je primjer npr. djevojčice koja je cijelo vrijeme bila u maminim rukama i onda se iz čista mira preobrazila. Surely, mama bi primijetila da joj je kćer odapela u rukama?
Dalje, osim ove suve definicije, mi obično (pod uticajem Romera) za zombije podrazumijevamo još nekoliko stvari - recimo da se kreću sporo, da su relativno tromi, da cijene ukus ljudskog mesa, da su uvijek gladni, da od glasova ispuštaju samo neko potmulo mumlanje i sl. I naravno - da njihovi ujedi dovode do smrtonosnog ishoda i kasnijeg transformisanja žrtve takođe u zombija. Uzimajući ovo proširenje definicije, možemo da eliminišemo npr. Džejsona iz serijala Petak 13. On, strogo uzevši, definitivno jeste zombi, ali mi ipak ne volimo da ga smatramo zombijem jer odstupa u svakom pogledu od generalno prihvaćene slike - ne mumla, ne prenosi zarazu, koristi oružje i sl. Iako je Romero režirao onaj grozni film Diary of the Dead, ipak je on Edgar Alan Po zombi podžanra i mislim da njegova vizija zombija treba da bude zvanična. Na kraju krajeva, iživljavanje i nepotrebno eksperimentisanje sa odavno ustaljenim formama obično dovodi do katastrofalnih rezultata. Sjetimo se samo gomile onih tupavih filmova u kojima se vampiri ne boje krsta i slično. Poppycock!
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...